Zaključno razmatranje

Korištenje genocida u bošnjačkoj znanosti i politici moglo bi se u suvremenoj političkoj
znanosti proučavati kao ogledan primjer "koncepcijske rastezljivosti", ali je
ono mnogo više od toga – to je potpuno obesmišljavanje jednog pojma koji je ispunjen
etičnim značenjem što je nesumjerljivo s etičnim značenjima svih drugih
pojmova. Genocid je neovisan o prostoru i vremenu, stoljećima se neprestance ponavljao
na istoj žrtvi, nema kontigentnu povijesnu, političku, kulturnu i socijalnu
strukturu nego izvire iz svevremenske psihološke matrice u kojoj su različiti narodi
željeli uništiti bosanskohercegovačke muslimane samo zato što su muslimani.

Stradalništvo je sama bit povijesne sudbine muslimana. "Kao da je Bosancima",
piše Enver Imamović (1997: 27), "sama sudbina odredila da budu vječiti mučenici
zbog svojih vjerskih ubjeđenja. Uzimajući u obzir i bogumilsko razdoblje, iza njih
je preko hiljadu godina patnji, stradanja i borbe za vjerski i nacionalni opstanak". U
islamocentričnom diskursu i naraciji europski su kršćani stoljećima bili zaokupljeni
istrebljenjem europskih muslimana, a hrvatski katolici i srpski pravoslavci cijelu su
povijest patološki bili opsjednuti težnjom da bosanskohercegovačke muslimane izbrišu
s lica zemlje. Nikad i nitko – ni Turci, ni Nijemci, ni Talijani, ni Mađari – nije
toliko zaokupljao Hrvate kao malobrojni bosanski i hercegovački muslimani.

Genocidna retorika poprimila je takve razmjere da se ne preza ni od iskaza koji
nisu samo povijesno netočni nego su i etički krajnje odiozni. Imamović tvrdi da je
genocid koji su Srbi i Hrvati izvršili nad Bošnjacima u ratu devedesetih godina nadmašio
holokaust u kojemu su pobijeni milijuni europskih Židova. "Nepunih pola
stoljeća nakon suđenja nacističkim zločincima u Nürnbergu, svijet se suočio sa masakrima
nad Bošnjacima, koji su po svojoj bestijalnosti prevazišli sve što je viđeno
1939-1945. godine" (Imamović, 1998: 571). "Dok je u holokaustu", piše Balić (2011:
882), "dolazila do izražaja izvjesna crta uljuđenosti, u sjeverozapadnom Balkanu ili
u Bosni bilo je sve, što se uklapa u jednoličnu sliku etnosa, osuđeno na posvemašnje
uništenje.

Od njemačkih Jevreja su preostala bar pojedina groblja, pa i sinagoge.
‘Jevrejsko vijeće’, koje je u nevolji sarađivalo s nacističkim ustanovama, moglo je
ublažiti nesreću, pa i spasiti po kojeg Židova. Bošnjacima kao muslimanima nije
bila data ni ta mogućnost". Ako genocid nad Bošnjacima i nije nadmašio holokaust,
bio je "ravan po brutalnosti, svrsi, namjeni i ciljevima Aušvicu, Gulagu i mnogim
drugim svjetsko-povijesnim primjerima genocida" (Đozić, 2016: 129).

Muratović (2012: 11) je napisao knjigu koju predstavlja kao komparativnu analizu holokausta
nad Židovima 1933-1945. i genocida nad Bošnjacima 1991-1995, premda je riječ o
neusporedivim slučajevima.9 Povremeno se uspoređuju i cijele kolektivne povijesne
sudbine Židova i Bošnjaka: "Bošnjaci već u mnogome dijele sudbinu evropskih
Jevreja, ne samo po logorima, pogromima i brojnoj emigraciji koja nekoliko puta
premaša broj naroda koji je ostao u rodnoj zemlji, već i po ‘islamskom Izraelu’ (tj.
rezervatu za Bošnjake) u zemljici Bosni" (Karić, 1997: 95).

Nasuprot drugim narodima koji su bili žrtve genocida u zemljama u kojima su
živjeli – Armenci u Turskoj, Židovi u Njemačkoj, Tutsiji u Ruandi itd. – bosanskohercegovački
muslimani nisu bili žrtve genocida samo u zemlji u kojoj su živjeli i u
kojoj žive, nego i u zemljama u kojima nisu živjeli i koje nisu bile njihove povijesne
domovine.

Kako se tvrdi da su bili žrtve genocida u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji,
Srbiji, Crnoj Gori, Rusiji i drugdje, pitanje je što su radili u tim zemljama da su
dospjeli "pod mač" tamošnjih vlasti i stanovnika? Odgovor je jednostavan: bili su
dio osmanske vojske u njezinima osvajačkim pohodima, ratovali su kao pouzdani i
odani vojnici jednoga osvajačkog islamskog carstva koje se silom širilo na kršćanski
Zapad i Istok Europe te je na osvojena područja naseljavalo muslimansko stanovništvo.

Kada bi u tim ratovima doživjeli poraze, bili bi izloženi osvetama i odmazdama
pobjednika (ubijanjima, protjerivanjima, progonima, raseljavanjima, prevjeravanjima,
asimilacijama itd.). No to nisu bili genocidi. Mađari, Hrvati, Srbi, Crnogorci,
Bugari, Grci i drugi nisu ratovali protiv Osmanlija samo zato što su bili muslimani
nego zato što su vojno napali i nasilno zaposjeli njihove zemlje, nametali okupatorski
režim vladavine i silom mijenjali vjerski, etnički i kulturni identitet domicilnog
stanovništva. Zar se Hrvati nisu stoljećima borili protiv Nijemaca, Mađara i Talijana
kako bi oslobodili svoju zemlju, premda su svi oni bili katolici?

No na sudjelovanje u osmanskoj vojsci ne gleda se kao na služenje stranoj okupacijskoj
sili nego vojsci "legitimne" države koja je bila zaštitnica muslimana i BiH.
Bosanski muslimani prihvatili su Osmansko Carstvo kao "otvorenu i nadrodnu zajednicu
naroda" (Mahmutćehajić, 2015: 213). Njegovu vladavinskom sustavu "nije
osporiva principijelno zasnovana religijska pluralnost", koja nigdje nije bila tako
"cjelovito uobličena" kao u Bosni (114). Kršćani su preživjeli svuda gdje su preživjeli
"muslimani kao politički narod, što znači s političkom vlašću koja im nije oteta",
dok je "sve njihovo" bilo uništeno svuda gdje nisu imali političku vlast (206). Teško
je domisliti sve političke implikacije takva stava. Ponajprije, povijesno je netočno
da su muslimani uništeni u svim državama u kojima nisu imali političku vlast, o
čemu najbolje svjedoči primjer vladavine katoličke Austrougarske Monarhije koja
je štitila i muslimane, njihovu vjersku i kulturnu posebnost u BiH.

______
9) Teorijski predložak za "komparativnu analizu" Muratović je sazdao na prepričavanju norveškog
izdanja knjige Zygmunta Baumana Modernity and Holocaust, koju prevodi kao Savremenost
i holokaust kao da su modernost i suvremenost istoznačnice i kao da je Bauman slučajno
upotrijebio izraz modernost. O osmišljenome metodološkom dizajnu komparativne analize
nema ni govora. Sekundarna znanstvena literatura krajnje je skromna, a sporadična i općenita
pozivanja na engleske izvornike upućuju na to da autor ne zna engleski jezik. Nevjerojatno je,
primjerice, da je Collected Philosophical Papers, zbirku filozofskih tekstova Emmanuela Levinasa,
preveo kao Kolektivna filozofska mišljenja (v. 2012: 63, 74, 78, 105, 112, 119). Muratović
ne kontrolira misli i rečenice ni na bosanskom jeziku. Premda je ustvrdio da je njegova studija
komparativna analiza holokausta nad Židovima 1933-1945. i genocida nad Bošnjacima 1991-
1995, piše kako "godine 1941. čovjek nije očekivao genocid nad Jevrejima…" (2012: 19). Kako
se 1941. nije očekivalo ono što je počelo 1933?

Još je pogubnije što Mahmutćehajić postavlja muslimane, jednu vjersku zajednicu,
kao politički narod koji je imao i koji treba imati političku vlast da bi zaštitio i sebe i druge koji
se okupe oko toga političkog naroda i njegove vlasti. Svjedok legitimnosti vjerskog
sektaštva i islamske teokracije opet bi trebala biti pristrano interpretirana povijest.

Poslije austrougarskih i mletačkih osvajanja područja na kojima su "sjeverno, zapadno
i južno" od Bosne živjeli muslimani nije ostao "nijedan" musliman (325).
Mahmutćehajića ne zanima činjenica da su se bosanski muslimani naselili na vjerski
i etnički neimenovana područja "sjeverno, zapadno i južno" od Bosne, koja su većinom
bila hrvatska područja i prostor srednjovjekovne hrvatske države, zahvaljujući
osmanskima vojnim osvajanjima u kojima su sudjelovali te su pod okriljem osmanske
vojne uprave kolonizirani na osvojena područja s kojih je bježalo i bilo prognano
autohtono hrvatsko i drugo kršćansko stanovništvo.

Da bi se osvijestilo temeljno i nepremostivo protuslovlje u interpretaciji narodne
i nacionalne povijesti, naraciju o genocidima kao višestoljetnoj kolektivnoj
sudbini Bošnjaka treba sučeliti s naracijom o slavnoj "hiljadugodišnjoj povijesti" Bosne
(Karić, 2008: 13).

Bosna je "bez sumnje, najstarija južnoslavenska ranofeudalna
država", "centralna ili središnja južnoslavenska zemlja" s dugim državno-pravnim
kontinuitetom. On se izražava "u prvom redu kao kontinuitet teritorija i imena Bosna,
koji se mogu pratiti još od ranog srednjeg vijeka, pa do danas. Bosna je u tom
pogledu izuzetak u odnosu na bliže i dalje balkanske države" (Imamović, 2003: 62;
v. i Ibrahimagić, 1998: 10; Zilic, 1998: 19; Mutapčić, 2012: 117). Bošnjaci su "središnji
južnoslavenski narod" (Imamović, 1998: 23). Bosna, bosanstvo i bošnjaštvo "su
neosporivi kao politička i kulturna trajanja, i to usporedo, a nerijetko i moćnije i od
Srbije i srpstva te Hrvatske i hrvatstva" (Mahmutćehajić, 2018: 131).

Državotvorna mitomanija poprima najneočekivanije oblike. Premda je četiri i pol
stoljeća, od 1463. do 1918., neprestance bila pod stranom okupacijskom vlašću, BiH je
uspjela zadržati državni kontinuitet. U Osmanskom Carstvu bila je poseban elajet koji
je zadržao granice i očuvao teritorijalni kontinuitet sa srednjovjekovnom bosanskom
državom. To je bio izraz posebna statusa i poštovanja osmanske vlasti prema Bosni. Ne
samo da Bosna nije uvijek bila poseban ejalet,10 nego ni odnos vlasti prema njoj nije
bio izniman. Osvojene zemlje obično su zadržavale predosmanske administrativne
granice, bilo da su pretvarane u jedinstven sandžak bilo da je sandžak bio podijeljen
na više vilajeta (Inalcik, 1954: 108).

I u Austrougarsku Carevinu ušla je kao samostalna
država (Bojić, 2001b: 51). Dočekala je austrougarsku invaziju kao "nezavisna država"
u kojoj je bila "svrgnuta osmanska vlast i obrazovana Bosanska narodna vlada" (Kreso,
2013: 294). Juzbašić (2002: 477) trezveno upozorava na to kako formiranje Narodnog
odbora i Narodne vlade u Sarajevu 1878. nije značilo raskid s Osmanskim Carstvom i
turskom državnom tradicijom, jer muslimani "nisu ni tada, kao ni ranije, vidjeli rješenje
položaja Bosne i Hercegovine izvan, već samo u okviru otomanske države i njenog
društvenog sistema".

Bosna nije samo ušla u Austrougarsku Monarhiju kao samostalna
države, nego u njoj bila corpus separatum (Ibrahimagić, 2015: 216), odnosno postala
je "treća država Monarhije" (Čamo, 2011: 42). Pouka je neukima da se 1918. raspala
trojna Habsburška Monarhija koju su činile Austrija, Ugarska i – Bosna i Hercegovina!
I Krcić (2017: 446) tvrdi da je Bosna bila "treća zemlja" monarhije, Reichsland, stekavši
status kakav nisu imale Češka i Hrvatska.
_____

10 "Sve balkanske zemlje ulazile su, do pada Budima (1541), u Rumelijski ejalet sa sedištem u
Sofiji; kasnije su podeljene između više novoosnovanih pašaluka, od kojih je u istoriji jugoslovenskih
naroda najvažniji bio Bosanski (od 1580)" (Zirojević, 2007: 25). Potkraj 17. stoljeća
Osmansko Carstvo bilo je podijeljeno na četrdeset ejaleta, a bosanski ejalet bio je jedna od
dvadeset takvih jedinica osnovanih u europskom dijelu Carstva (25).

U raspravi o novome konstitucionalnom aktu, koja se u austrijskima i ugarskim
političkim krugovima vodila u predaneksijsko doba, nijedna strana nije ni pomišljala
na to da BiH dodijeli "državni" status u Monarhiji. Odbačeni su svi nacrti i
prijedlozi iz kojih bi se moglo zaključiti da bi BiH stekla status "carske zemlje i potencijalnoga
trećeg dijela Monarhije" (Juzbašić, 2009: 185). Inzistiralo se na tome
da ona "nije država ni subjekt suvereniteta, nego samo pravno područje Monarhije"
(196). Brižljivo se izbjegavao "svaki izraz koji bi mogao dopustiti zaključak da je riječ
o posebnom državnom položaju Bosne i Hercegovine" (216). Svuda se uklanjala
riječ "državni’", čak i u nazivu željeznica.

Konstitucionalni akt nazvan je statutom, a
ne ustavom, zato što austrijska vlast nije htjela "ustavnu povelju Bosne i Hercegovine
izjednačavati s ‘ustavnim pravilima’ austrijskih krunskih zemalja" (202). Pravnici
su raspravljali o tome "je li Bosna bila pokrajina Carevine, posebno područje pod
austrijsko-ugarskim kondominijem, corpus separatum Kraljevine Ugarske ili sporedna
pokrajina?... Stvarnost je vjerojatno najbliža bila oznaci ‘sporedna pokrajina’"
(Sundhaussen, 2014: 233). Ruther (2019: 7-9) tvrdi da je, iz perspektive suvremenih
teorija kolonijalizma, BiH jedina imala deset strukturnih obilježja kolonije te da je
bila jedina prava habsburška kolonija u Europi.

Bosna je i u Kraljevinu SHS navodno ušla kao samostalna država koja se ujedinila
s Državom SHS, a potom i s Kraljevinom Srbijom (Bojić, 2001b: 59). Iz povijesnih
je činjenica očito pak da su BiH i pogotovo muslimani imali marginalnu
ulogu u tvorbi te države. U Narodno vijeće, osnovano 5. listopada 1918. u Zagrebu,
koje je bilo glavni politički partner srpskoj vladi u pregovorima o nastanku
Kraljevine, "dva su Muslimana naknadno kooptirana". Odbor Narodnog vijeća za
BiH činili su četrnaest Srba, sedam Hrvata i četiri muslimana, dok je u bosanskohercegovačkoj
vladi bilo sedam Srba, tri Hrvata i jedan musliman (Džaja, 2002:
229). Sarajevski odbor bio je samo zemaljska podružnica središnjega Narodnog
vijeća, a zemaljska vlada nije imala nikakve stvarne ovlasti u odlučivanju o tvorbi
nove države.

Nije samo Bosna jedna od najstarijih europskih država, nego su i Bošnjaci jedna
od najstarijih – ako nisu i najstarija – europskih nacija. Točno se zna trenutak kada
su postali nacijom: bilo je to davne 1737. kada su "Bošnjaci kod Banja Luke do nogu
porazili veliku austrijsku vojsku, u trenutku kada im je car Karlo VI svojim proglasom
uoči pohoda na Bosnu zaprijetio fizičkim uništenjem, ukoliko se ne odreknu
islama. Slobodno se može reći da su Bošnjaci, s obzirom na vojno-politički značaj
ove pobjede i njenu kasniju ulogu u njihovoj usmenoj i pismenoj tradiciji, bitkom
kod Banja Luke definitivno postali nacijom" (Imamović, 1998: 572). Banjalučki boj
bio je briljantan uspjeh "u obliku polumjeseca postrojenoga borbenog poretka Bosanske
vojske" (Kreso, 2013: 237; v. i Bandžović, 2006b: 331; Ibraković i Alibašić,
2007: 12; Bečirović, 2013: 107; Pelidija, 2017). Budući da je tako, "nacionalni pokret
za nacionalnom državom u BiH pokrenut je prije Francuske revolucije" (Ibraković
i Alibašić, 2007: 16). Ta je teorijska i povijesna besmislica postala sastavnicom
obrazovne politike države. U bošnjačkom udžbeniku povijesti za osnovne škole ona
je verificirana kao historijska činjenica: "Bojem pod Banja Lukom 1737. g. bosanski
muslimani ili Bošnjaci, rođeni su kao narod ili moderna nacija" (nav. u: Agičić,
2003: 145).

Relevantni teoretičari gledaju na razvoj nacija kao evolucijski proces koji se
zasnivao na određenima ekonomskim, socijalnim, političkim i kulturnim pretpostavkama.11
Nitko od njih ne shvaća nastanak nacije kao jednokratan čin, makar
posrijedi bio "kritičan događaj" koji je bitno utjecao na političke procese unutar
neke zajednice. Neobično je kako nitko od uglednih svjetskih znanstvenika koji su
proučavali nacije nije uočio jedinstven "banjalučki" fenomen. Štoviše, nitko ni ne
spominje bošnjačku ili muslimansku naciju u BiH ne samo u prvoj polovici 18. stoljeća,
nego ni u 19. i 20. stoljeću kada su na djelu bili intenzivni procesi nacionalnih
integracija u Europi.

To nije zapreka političkim mitomanima da bošnjački narod i bošnjačku naciju
učitaju u sve povijesne epohe, od starog vijeka do suvremenog doba, kao da je posrijedi
prirodan, a ne povijesno i društveno proizveden fenomen. Bez zadrške se govori
o bošnjačkoj državi, bošnjačkoj naciji, bošnjačkom narodu, bošnjačkome etničkom
korpusu, bošnjačkoj vojsci, bošnjačkom jeziku, bošnjačkoj književnosti, bošnjačkoj
umjetnosti još u srednjem vijeku. Sundhaussen naziva takve interpretacije "znanstveno
nerelevantnima", a predodžba o tome da je "Bosna oduvijek… imala posebnu
ulogu u Osmanskom Carstvu i da je očuvala ostatke srednjovjekovne države također
pripada carstvu mitova" (2014: 123-124), kao što mitove čine i naracije o kontinuiranoj
državnosti Bosne od srednjovjekovlja do suvremenog doba (135).

Mitomansko propinjanje na vrh svjetske povijesti zbiva se istodobno s dramatičnim
srozavanjem u bezdan iste te povijesti gdje bosanskohercegovački muslimani
tavore kao bespomoćne žrtve. Najstariji, najukorjenjeni i najutentičniji bosanski
narod, nositelj kontinuirane tisućljetne bosanske državnosti, dio velike i nadmoćne
islamske civilizacije i kulture, zapadni bedem slavnoga Osmanskog Carstva i njegov
najvjerniji čuvar istodobno je stoljećima bio obespravljena, ponižavana, tlačena,
uništavana i iskorjenjivana zajednica koja je nemoćna "lijegala pod mač" svojih krvnika
sa Zapada i s Istoka, među kojima su najgori bili Srbi i Hrvati, dva omanja europska
naroda koja najveći dio respektivne povijesti nisu imali ni vlastite države koje
bi projektirale i planirale genocide nad bosanskohercegovačkim muslimanima niti
vojne i druge "infrastrukturne" uvjete da ih provode.

To osobito vrijedi za Hrvate.
Srbija i Hrvatska navodno još nisu odustale od genocidnih planova pa samo čekaju
povoljne prigode da se opet "late mača". Bošnjaci se tako stalno održavaju u stanju
postgenocidne i predgenocidne vrućice iz koje se ne vidi izlaz. Ocrtana je konstrukcija
povijesti intelektualno neobranjiva, ona se ne može objasniti racionalnim argumentima,
u nju se naprosto mora vjerovati. Vjerovati se mora i u sve racionalno
neobjašnjive i nedokazive dijelove i fragmente te konstrukcije koji protuslove jedni
drugima, međusobno se poništavaju, ali ostaju imuni na znanstvena opovrgavanja.

Bošnjačkim autorima kao tvorcima povijesti nevažna je razlika između historijskih
činjenica, mitova i legendi. Nitko to nije otvorenije izrazio od Mustafe Imamovića:

Ako je moja knjiga (Historija Bošnjaka) zaista stvorila mit o Bošnjacima, onda držim
da mi je to kompliment. Mislim da je i vama jasno, a i mnogim čitaocima, da je snaga
argumenata u historijsko-političkim raspravama obezvrijeđena još osamdesetih godina,
pa možda i prije. Istovremeno, mi imamo situaciju da su srpska i hrvatska historiografija,
davno, još u 19. stoljeću, sa intenziviranjem sedamdesetih i osamdesetih godina 20.
stoljeća, Bosnu proglasile srpskom, odnosno hrvatskom zemljom. Dakle, proglasile su
je svojom. Ja ne vjerujem da se i danas na srpskoj i hrvatskoj strani odustalo od Bosne
kao područja njihove velikodržavne avanture. Te tradicionalne historije u srpskoj i hrvatskoj
historiografiji mogu se osporiti argumentima, ali za argumente niko ne mari. Na
jedan takav mit možda je trebalo odgovoriti jednom ovakvom knjigom. Prema tome, ja
sam osjetio da je Bošnjacima, a i Bosni potrebna jedna takva interpretacija i jedan takav
pristup historiji. Otvoreno mogu kazati za Historiju Bošnjaka da svako ko pročita može
smatrati da je to što piše istinito, a i ne mora (nav. u: Lovrenović, 2008: 12).12

_____
11 Kako je znanstvena literatura o nacijama i nacionalizmu doista opsežna, prigodno upućujem
samo na Smithov (2003) kritički pregled suvremenih teorija nacija i nacionalizma te Hrochovu
(2006) analizu društvenih preduvjeta procesa nacionalne integracije u Srednjoj Europi.

12 Imamovićevu Historiju Bošnjaka Filandra (2012: 290) je proglasio "prvom savremenom
općom nacionalnom historijom", a Kamberović (2012: 65) prvom sintetskom poviješću Bošnjaka
koja će "sigurno dugo ostati neprevaziđena, bez obzira na neke slabosti, koje nisu ključne
za ocjenu vrijednosti jedne sinteze". Francuski povjesničar Bougarel (2012: 12) ustvrdio je
pak kako Historija Bošnjaka nije "ništa drugo do sažetak glavnih bošnjačkih nacionalističkih
teza".

Zar se Hrvati nisu stoljećima borili protiv Nijemaca, Mađara i Talijana
kako bi oslobodili svoju zemlju, premda su svi oni bili katolici?

Tridesetogodišnji rat, 1848., 1866., 1914.-1918., 1941.-1945.

Etničko je čišćenje tako "najočigledniji eufemizam za genocid"
(98).3 Žrtve su genocida svi koji su bili izloženi nekim oblicima zlostavljanja: ubijeni,
ranjenici, zatočenici, zatvorenici, pritvorenici, raseljenici, izbjeglice, prognanici, taoci,
bolesnici, nestali, oteti, deportirani, progonjeni, zasužnjeni, silovani, mete snajperskih
napada, granatiranja, bombardiranja i drugih oblika ratovanja (16-17). Definirajući
poricanje genocida kao "završnu fazu genocida", Čekić je sve genocide u
povijesti proglasio nezavršenima, budući da nema genocida, uključujući holokaust,
koji netko ne poriče. Iskaze o "nastavku genocida drugim sredstvima" ili o "drugoj
smrti žrtava" shvaća doslovce, a ne simbolično. Stoga se Bošnjaci i danas nalaze u
"završnoj fazi genocida" i ne zna se hoće li i kada iz nje izaći. Suvremena BiH istodobno
je postgenocidno i predgenocidno društvo.

I dalje nejasno kakve veze pomenuti sukobi imaju sa oslobađanjem hrvatske zemlje od Italijana, Nemaca ili Mađara? Jedan od nekoliko interesantnih momenata u tekstu sa stanovišta poređenja hrvatskog i bošnjačkog doživljaja istorije.

No praštaj, prekidam lepu i korisnu temu upadicom.

Potraži. Ova tema nije za to.

Ti stvarno nisi čuo za ratove sa Mađarima i Talijanima u 19. i 20. st.? Pogotovo protiv Talijana u oba svjetska rata.

Mislim ne krivim te, ima jedna tema o IQ-u na forumu, ali wow, količina neznanja.

Sve je točno. Mi smo ljudi koji su 24 sata dnevno 365 dana u godini ugroženi od političkog, propagandnog i ekonomskog nasilja sa više strana, a kad god se ukaže prilika ugroženi i ratnim genocidnim nasiljem.
Samo treba pogledati gdje smo živjeli u BiH do 1875 i gdje danas živimo, i sve će biti jasno. Eto nek navodno nismo imali pravo biti van BiH pa zaslužili da nas pobiju i protjeraju van BiH, što ova gadura sugerira, ali zašto nas se ne ostavlja na miru u BiH? I kad bi pristali na sve, i bili u rezervatu od 20%, opet ne bi našli mir, niti bi imali budućnost u ovom okruženju.

Mi smo žrtve koje imaju pravo da se brane od genocidnih nasrtaja sa bilo koje strane. Pravo na život je temeljno ljudsko pravo.

Jasnije će ti biti kad pogledaš gdje ste sve ostavljali kosti za Osmanlije koje su vas na kraju
za siću prodale i ostavile bez autonomije, da ne govorim o državi. Ako se već žališ, onda trebaš njima.

Jesu li bh. Muslimani najviše ratovali na tuđim frontovima?
post1303795.html

To je prošlost sada. Mi smo sada dibidus konstituirani kao nacija.
Važno je ono sada, a i danas smo ugroženi svakodnevno.

Ugrozeni ste od vasih politicari, hodza i tkz. "intelektualaca" koji nalikuju na Muju i Hasu.
Ne vidis sto su od vas napravili? Sve vam se raspada... Nemate nikakvog potencijala, niti ikakvog uspjeha.
Uskoro cete ekonomski otici u mp3. Nece biti za penzije za 5 godina.
Drustvo vam ti nabrojeni drze konstantno u PTSP-u vec 26 godina. Poceo je narod zbog takve drustvene klime koje im stvaraju njihovi politicari i mediji bjazeti van BIH glavom bez obzira. A drze vas pod PTSP-om jer nisu u stanju nista konstruktivno napraviti, od ekonomije i svega ostalog. Zbog toga se koriste ratne price, ugrozenost i sl da bi time sakrili ove bitne teme.

Isto tako preko AU, SHS, NDH, SFRJ... sve te drzave su vas priblizili bili Europi krajem 20. st.
Pogotovo Tito. Da bi onda krenula reislamizacija. Alo... u 21 st. I pogotovo kad znamo da je islam strano tijelo u Europi, pogotovo kako je na dobrom glasu unazad 20ak godina. Raditi reislamizaciju je totalno ludilo.

Na frontu sa Talijanima je izginuo ogroman broj ljudi. Medju njima i moj pradjed 1918. godine.
AU je vodila popise poginulih. Ima to na sajtu. Po prezimenima bilo je dosta i Srba sa prostora Hr koji su tamo izginuli.

Imamo potencijala i osobnih uspjeha nije manjkalo.

Kako duhovito, a britko napisano.

Jbg, slabije stojim sa epskom fantastikom kao žanrom.

Nije sporno da je na italijanskom frontu u austrougarskoj uniformi izginuo i borio se veliki broj Hrvata, Srba i Bošnjaka i svih ostalih. Poenta je da to nema nikakve veze sa formulacijom iz ponuđenog naučnog rada. Mislim, reći da su Hrvati "oslobađali svoju zemlju" na italijanskom frontu 1916. ili u nekom pohodu u Tridesetogodišnjem ratu je smešno stvarno.

Po tom osnovu je besmisleno onda prigovarati Bošnjacima što traže svoju nacionalnu priču i borbu za nezavisnu Bosnu u vekovima provedenim u osmanskoj uniformi.

Nije sporno da je na italijanskom frontu u austrougarskoj uniformi izginuo i borio se veliki broj Hrvata, Srba i Bošnjaka i svih ostalih. Poenta je da to nema nikakve veze sa formulacijom iz ponuđenog naučnog rada. Mislim, reći da su Hrvati "oslobađali svoju zemlju" na italijanskom frontu 1916. ili u nekom pohodu u Tridesetogodišnjem ratu je smešno stvarno.

Po tom osnovu je besmisleno onda prigovarati Bošnjacima što traže svoju nacionalnu priču i borbu za nezavisnu Bosnu u vekovima provedenim u osmanskoj uniformi.

Nije sporno da je na italijanskom frontu u austrougarskoj uniformi izginuo i borio se veliki broj Hrvata, Srba i Bošnjaka i svih ostalih. Poenta je da to nema nikakve veze sa formulacijom iz ponuđenog naučnog rada. Mislim, reći da su Hrvati "oslobađali svoju zemlju" na italijanskom frontu 1916. ili u nekom pohodu u Tridesetogodišnjem ratu je smešno stvarno.

Po tom osnovu je besmisleno onda prigovarati Bošnjacima što traže svoju nacionalnu priču i borbu za nezavisnu Bosnu u vekovima provedenim u osmanskoj uniformi.