Korita

Zanimljiv fenomen. Na popisu 1991. 2 stanovnika (ovo dvoje preostalih nesretnika ubijeno od strane srbocetnickih koljaca), popis 2013. 22 stanovnika, kapelica, DVD Korita, 5 kuca.

To su pravi dominatori.

Posto odavno niko nije nista postavio na ovoj temi, evo jedne lijepe slike spomenika palim borcima VRS u Grahovu:

Sta sebi dozvolise Hrvati... Ovako nesto u Bosanskom Petrovcu srbi nikada nece imati.

Plače Princip Gavrilo
i na onom svijetu
što Dinara pripade
drugom entitetu.

https://www.klix.ba/vijesti/bih/bosansk ... NaxAcy-5Oo



Vako i u Razdego doso jedan kandidat u samoposlugu s majicom koljaca Draze Mihajlovica, i popio kaznu.

Drugi put ce popiti cvoku.

A zato ne bi imali spomenik? I Hrvati su podigli spomenike gotovo u svim opcinama RS gdje su stradali, doduse mnogo diskretnije jer fasistoidni nisu dozvolili na javnim povrsinama. Ovaj spomenik treba da bude samar njima i vama koji branite postavljanje obiljezja nekadasnjoj protivnickoj vojsci.

Sam sebi repliciras?

N1 u Bosanskom Grahovu: Otpad opasan; bit ćemo prinuđeni na radikalnije mjere
N1 BiH
N1 u Bosanskom Grahovu: Otpad opasan; bit ćemo prinuđeni na radikalnije mjereIzvor: N1
Stanovnici Bosanskog Grahova prije nekoliko dana su blokirali putne pravce prema Drvaru, Livnu i graničnom prelazu Strmica ka Hrvatskoj u znak protesta što je u centar grada istovaren reciklažni otpad iz Italije.

Oni i danas protestuju, a u tome gradu se nalazi i reporter N1 Adi Bebanić, koji je razgovarao sa jednim od učesnika protesta.

Brojna su pitanja koja muče mještane ovoga grada - zbog čega je otpad iz Italije stigao u Bosansko Grahovo, kako je došlo do dozvola za to, a dozvolu je potpisala federalna ministrica okoliša i turizma Edita Đapo. Kako je istaknuto, ti papiri ne sadržavaju sve ono što se desilo u vezi sa otpadom u Bosanskom Grahovu.

VEZANE VIJESTI
Čedomir Jovanović: Premoren sam, zaustavili smo širenje upale pluća
13:05 h
Jedan stanovnik Bosanskog Grahova je za N1 ispričao kako je danas nastavak protesta zbog uvoza otpada iz Italije u centar grada, kao i odvoza u Drvar.

"Ima i medicinskog otpada, kamene i staklene vune. Taj otpad je odložen u proizvodne hale nekadašnjeg Borca. Jedan dio tog otpada od tri šlepera je odvučen u Korita, odnosno u gradsku deponiju koja nema dozvolu za rad. Na ovom području mi uopšte nemamo kapacitete za reciklažu tog otpada. U papirima je pisalo da će otpad biti iskorišten za reciklažu, ali je istovaren na deponiju, te ta priča s reciklažom pada u vodu. Taj otpad sadrži opasne supstance po okoliš", rekao nam je jedan od učesnika protesta.

Naglasio je i da današnji protest predstavlja apel stanovnika nadležnim institucijama da se u što kraćem roku izmjesti navedeni otpad, i da se otkriju svi vinovnici koji su sudjelovali u ovome, kao i da se sankcionišu.

"Prije par dana smo blokirali puteve, i kao rezultat toga imali smo odvoz dva šlepera. Bit ćemo prinuđeni da ako se ogluše na naše zahtjeve da opet blokiramo puteve i da pređemo u radikalnije mjere", naveo je.

Također, učesnici protesta u Bosanskom Grahovu se pitaju zašto da otpad dođe u Bosnu i Hercegovinu, da se pređe toliki put, te naglašavaju da "ako je tako bezopasno, zašto ga nisu preradili u granicama svoje države".

Bosansko Grahovo je jedina opština u BiH u kojoj nije bilo korona virusa. Također, stanovnici su zabrinuti da ukoliko dođe do razboljevanja ljudi zbog otpada, neće moći dobiti pravovremenu ljekarsku njegu, s obzirom da u ovom gradu ljekar u lokalnu ambulantu dolazi samo utorkom, srijedom i četvrtkom. Ako se neko ostalim danima razboli, nema ga ko liječiti, a jedini Dom zdravlja u koji mogu da odu ostalim danima je udaljen 30 kilometara.

Program N1 televizije možete pratiti

https://www.slobodnaevropa.org › ...
Građani Drvara i Bosanskog Grahova blokirali saobraćaj zbog sumnjivog otpada iz Italije

Kantonalni ministar iz Livna je izdao dozvolu za rad kompaniji za preradu smeca ciji se pogon nalazi na adresi zgrade skupstine opstine Drvar.
Lijepo je zaradio.
Vlasnik firme Srbin.

Izvor: https://www.dnevnik.ba/vijesti/hrvati-b ... N_OQKhlFs#

Hrvati bili najveći zemljoposjednici u Bosanskom Grahovu, ratovi su sve uništili

[youtube]https://youtu.be/RwMI2FyRlSA[/youtube]

https://youtu.be/RwMI2FyRlSA

Kardinalna glupost.
Bili su zemljoposednici u Koritima,
a i sada su. Niko im nikada zemlju uzeo nije ni nakon drugog svjetskog rata ni kasnije.
Nažalost, većinom su bili u ustašama i morali su bježati.
Otac, stričevi i djed ovoga što priča su bili svi dobri ljudi.

Bosansko Grahovo se nekad zvalo Arežina Brijeg, po srpskom rodu Arežinama koji su tu nekad stanovali. Neki misle da je B. Grahovo dobilo ime po Grahovu u Crnoj Gori (u zaleđu Boke Kotorske), da su ga imenovali doseljenici iz crnogorskog Grahova.

Izvor: https://www.nedjelja.ba/hr/kultura/vije ... kTEYpWThh4

Predstavljen pretisak „Stridon (Grahovo polje) u Bosni – rodno mjesto Svetog Jeronima“

U povodu završetka Godine Božje riječi, koju su biskupi BK-a BiH proglasili na blagdan Sv. Jeronima 30. rujna 2020., u kulturnom centru u izgradnji u selu Korita kod Bos. Grahova 2. listopada upriličeno je predstavljanje reprint izdanja knjižice don Franje Bulića o Sv. Jeronimu.

Riječ je o djelu naziva Stridon (Grahovo polje u Bosni) – rodno mjesto Svetog Jeronima; Rasprava geografsko-povijesna koje je izvorno objavljeno kao poseban otisak iz Vjesnika za arheologiju i historiju dalmatinsku, a tiskano 1920. u Zemaljskoj tiskari u Sarajevu.

Moderator na predstavljanju bio je pjesnik iz Knina Ante Nadomir Tadić Šutra koji je na početku izrecitirao svoju pjesmu Jeronim Dalmatino napisanu u akrostihu u čast ovom svecu, a premijerno izvedenu na istom mjestu u povodu otvaranja Godine Božje riječi.

Potom su govorili ravnatelj Muzeja grada Šibenika prof. Željko Krnčević a onda i sam urednik pretiska prof. Slavko Galiot, povjesničar i arheolog te predsjednik Udruge za očuvanje kulturne i povijesne baštine Don Juraj Gospodnetić Bos. Grahovo koja je izdavač pretiska.

On je u svom izlaganju govorio o borbi don Frane Bulića s promicateljima drugih teorija o položaju Stridona, i podcrtao žar kojim je don Frane branio svoju teoriju o položaju Stridona na području današnjeg Bos. Grahova, nasuprot drugim teorijama koje su Stridon smještale u druge krajeve, te naveo don Franine riječi kako je borba za položaj rodnog mjesta Sv. Jeronima „žešća“ i „dugotrajnija“ od borbe sedam grčkih gradova u kojem se od njih rodio Homer. Dok su pobornici drugih teorija o položaju Stridona vođeni motivima lokal-patriotizma, don Frane položaj Stridona dokazuje na znanstveni način, uz pomoć arheologije, apigrafike, historije i geografske znanosti.

Kada je riječ o samom pretisku don Franinog Stridona, on sadrži izvorne 104 stranice, s dodatkom predgovora urednika Galiota i skraćenim uvodnikom povjesničara prof. dr. Josipa Dukića, voditelja Centra za epigrafička, paleografska i povijesno-teološka istraživanja Don Frane Bulić iz Splita. Dopuštenje za pretisak dao je prof. Ante Jurčević, ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu, a knjižica je tiskana u tiskari Denona u Zagrebu u nakladi Delmat Galiot iz Splita.

Na unutarnjoj strani naslovnice je vitraj s likom Sv. Jeronima koji se nalazi u župnoj crkvi Sv. Ilije proroka u Bos. Grahovu, dok je na poleđini prikazan Sv. Jeronim s panoramom Grahova.

Pretisak je nastao kao plod Godine Božje riječi koja je svečano otvorena prošle godine u Bos. Grahovu, na poticaj banjolučkog biskupa mons. Franje Komarice.


Nakon predstavljanja povela se rasprava u kojoj je još jednom podcrtana neophodnost zaštite arheoloških nalazišta na području Hercegbosanske županije, i nužnost rada na ostvarenju želje don Frane Bulića da se povedu arheološka istraživanja na području Bos. Grahova u potrazi za Jeronimovim Stridonom.

Potom su svi posjetili lokalitet Rudinice-Begovac, uz magistralnu cestu Bos. Grahovo – Drvar, za koji se pretpostavlja da bi mogao biti lokacija antičkog Stridona, o čemu je svojedobno govorio i prilog TV-a Beograd iz 1972. u putopisnom serijalu Karavan.

Evo da ne nestane u bespućima interneta.

http://grahovljani.com/?p=2238

Prof. Slavko Galiot Povijest Hrvata grahovskog kraja – Dnevnik Grahovljana

Dodir zavičaja…

Svake godine, što već postaje tradicionalno, na blagdan sv. Ilije u Obljaju i Grahovu organizira se misno slavlje i kulturno-umjetnički program. Najprije je to radila nekolicina entuzijaista preko Udruge Hrvata, a posljednjih nekoliko godina to čini župno vijeće uz pripomoć Udruge don Juraj Gospodnetić.
Prije 13. godina, točnije 1999. godine, ponukani nepoznavanjem povijesti ovog kraja i negiranja ikakvog postojanja katolika na ovom području od strane nekih zlonamjernika, bio je organiziran okrugli stol na temu: “Život, opstojnost i stradanje Hrvata Dinare i Grahova”. Nadam se da je pokrenut kotač u rasvjetljavanju povijesti ovoga kraja kao i osiguranju opstanka Hrvata koji žele živjeti u lijepom i bogatom grahovskom kraju, gdje su i njihovi predci stoljećima živjeli. Drugo prošireno izdanje tog zbornika najavljujem već niz godina, a ono do današnjeg dana nije ugledalo, kako se kaže, svijetlo dana. Nadam se da će za narednu feštu sv. Ilije do realizacije obećanja stvarno doći.
Ne mogu a da ne spomenem velikog čovjeka, svećenika i znanstvenika, s čijim poticajem je sve pokrenuto, a to je fra Bono Vrdoljak iz samostana Gorica u Livnu, koji se nalazi u domu u Biloj i kojem želim puno zdravlja i mira u preostalom vremenu koje je pred njim. Sjećamo se da je poslije oslobođenja ovdje u Grahovu bio vrlo surov život, na proslavi sv. Ilije dolazilo je na ledinu pored porušene crkve nas nekoliko i biskup Komarica. Sada sam sretan kada nas je ovoliko i ono najvažnije došli smo do onog što je i bila naša krajnja nakana i plan, počeli su se vraćati katolici Hravati svojim kućama, obnovljeno je i selo Korita, koje onako osvijetljeno u noći sjaji, inati se ponosito. Povijest Grahova i cijelog kraja oko Grahova u prošlim vremenima bila je vrlo burna. To ne čudi, budući da ovaj kraj čini prirodnu cjelinu s Primorjem, a on leži tako da preko njega vode putovi iz primorskih strana ka unutrašnjosti kontinenta. Grahovo je veće naselje koje je smješteno u podnožju omanjeg brijega zvanog Gradina, na kojem su ostaci prapovijesne, antičke i srednjovjekovne naseobine. Ono leži u Grahovskom polju koje spada u red većih krških polja zapadne Bosne, a čine ga dva manja polja – Resanovačko polje na sjeverozapadu i Pašića polje na jugoistoku, s jugozapadne strane polje je zatvoreno Dinarom i Uilicom dok ga na sjeveroistočnoj strani zatvora planinsko bilo kojeg čine Šator i Vijenac, a s jedne i druge strane polja nalazi se otvor kojim su polja povezana na zapadu s dolinom rijeke Une, a južno širokim presedlom prelazi u Livanjsko polje. Zanimljivo je da u hidrografskom pogledu ona pripada dvama slivovima: Resanovačko polje Crnomorskom, a Pašića polje (Grahovo polje) Jadranskom slivu. Područje predstavlja relativnu geografsku cjelinu. U prometnom smislu povezanost sa susjednim zonama određena je zaprekama planinskog reljefa, pa se promet odvijao kroz mali broj prirodnih prolaza – klanaca i prijevoja. Povezanost sa zapadnijim područjima sjeverne Dalmacije i Like osiguravaju prolazi oko izvorišta i gornjeg toka Une te preko visokog prijevoja Graba i Uništa. Prema jugu se ostvaruje veza sa sjevernim krajem Livanjskog polja, dok je istočni smjer osiguran preko izvorišta Unca prema Glamočkom polju. Napokon, prijevoj Oštrelj osigurava vezu sa sjevernijim područjem Petrovca i dalje do doline Sane. Ove napomene ujedno upućuju i na važnu ulogu područja u prostoru inače teško prohodnog dinarskog gorsko-planinskog areala: označeni prolazi imali su i nadregionalno značenje nudeći komuniciranje jadranskog pojasa s panonskim prostorom i s unutrašnjim dijelom Bosne. Gotovo se sa sigurnošću može ustvrditi kako su ovaj prostor naseljavali ljudi još u prapovijesno doba. Tragovi povremenog boravka čovjeka u paleolitiku pronađeni su u Gigića pećini nedaleko sela Resanovaca, dok za neolotik i eneolitik nemamo sigurne pokazatelje nazočnosti čovjeka ni potvrde njegova trajnijeg boravka. To možemo jedino objasniti nepogodnim klimatskim uvjetima zbog čega nije bilo moguće opstati u ovim brdovitim područjima ili su ljudi ipak boravili u tom vremenu neolita i bakrenog doba na ovim prostorima ali za sada nije pronađen nikakav lokalitet koji bi potvrdio ove naše pretpostavke. Od ilirskih tragova postojanja sve vrvi različitim dokazima na svakom koraku oko Grahova te planina Dinare, Šatora i Vilice. Tako se pronalaze ostatci njihovih utvrda i grobova, a sačuvalo se i do danas u uporabi niz naziva i toponima ilirskog podrijetla. Nema nijednog pogodnijeg istaknutog položaja na omanjim vrhuncima i pristrancima oko plodnih zaravni i polja na kojima se ne pronalaze ostatci gradina; one slijede i putne pravce koji su se pružali od mora prema kontinentu. Postoje 33 značajna lokaliteta koji su evidentirani u Arheološkom leksikonu BiH, a po nama postoji još toliko ne evidentiranih lokaliteta o čemu najbolje možemo mi svjedočiti. Naime, prolazeći ovim krajem saznali smo od lokalnog stanovništva za neke lokalitete, od kojih izdvajamo ostatke crkve i groblja u Nuglašici iz predturskog vremena. Tu smo pronašli ostatke bedema, ruševne crkve, groblje sa stećcima, nadvratnik s reljefom na kojem je raspeti Krist, s jedne strane lik Bogorodice, a s druge Ivanov lik. Ovo područje slabo je istraženo kad su u pitanju naselja iz starije prapovijesti i paleolitika (Ledenica kod Resanovaca i Gospodska pećina više izvora Cetine), nedostaju nam podatci za naselja iz vremena cetinske kulture, iako bismo mogli kazati da su nositelji te kulturne skupine obitavali u obližnjoj Barišića gradini koja se nalazi 3 km sjevernije od izvora Glavaš. I. Marović istraživao je gomile poviše izvora Cetine, a zajedno s B. Čovićem uradio je periodizaciju cetinske kulture uzevši za to stratigrafiju Škarina samograda i gomile oko izvora Cetine. I oni napominju da nisu evidentirali nikakvo naselje nositelja ove cetinske kulture. Već tijekom ranih arheoloških zapažanja na područjima jadranske i dinarske zone uočena je brojnost odnosno značenje gradina, fenomena koji je povezan s mlađim prapovijesnim razdobljima. Otuda i problematični termin “gradinske kulture” kao općeg definiranja metalodobne kulture jadransko-dinarskog areala. Odlučujuća promjena nastupa 60-ih godina 20. stoljeća zahvaljujući nizu regionalnih istraživanja i studija. Najvažniji je prinos B. Čovića (1965.) koji je pružio definicije i uputio na postojanje odvojenih kulturnih skupina na području Bosne. Daljnja istraživanja su postavila sustav definiranja te periodizacije i kronologije kulturnih skupina na području južne Hrvatske i susjednih područja Bosne i Hercegovine. Ostvarena postignuća su sintetizirana u odgovarajućim knjigama izdanja Prahistorija jugoslavenskih zemalja (Eneolit, Bronzano doba, Željezno doba); posebno s obzirom na gradinska odnosno utvrđena naselja V. Benac, 1975. Za ovo istraživanje posebno značenje ima projekt A. Benca (1985.) koji je nastojao dokumentirati, sondirati i proučiti gradinska nalazišta delmatskog područja (Livanjsko, Duvanjsko, Glamočko polje i Buško blato); usp. također važan doprinos B. Govedarice (1982.). Benčevo istraživanje nije obuhvatilo ostatak delmatskog područja (pregled gradinskih lokaliteta za Cetinsku krajinu, A. Milošević, 1998.), ali objavljeni rezultati predstavljaju dobar primjer cjelovite regionalne obrade. Prema našem mišljenju u ovom kraju obitavali su isključivo Delmati dok su Ditioni bili dublje u kontinentu, prema Ključu. Posebno značenje imaju i istraživanja naseljenosti, organizacije i prometnosti područja u ranijem rimskom razdoblju, pri čemu su najznačajniji prinosi I. Bojanovskog (1974., 1988.). Općenito o domorodačkim zajednicama, antičkim izvorima, rimskom osvajanju i uspostavi provincijske uprave na ovom području važni su radovi M. Zaninovića (1996., 2007.) i S. Čače (2010.). O rimskim naseobinama i utvrdama govore i neki istaknuti povjesničari i arheolozi. Spomenut ću samo don Franu Bulića, koji je i osobno posjetio taj kraj, te provodio manja istraživanja. On je na temelju toga pokušao dokazati da je na tom području bio grad Stridon, rodno mjesto sv. Jeronima, dok je Karl Patsch istraživao rimske naseobine u Grahovu. Najznačaj­nija istraživanja poduzeta su nakon što je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu, kada je Dominik Kovačević, upravitelj Grahova, bio na čelu ekipe stručnjaka koji su evidentirali nalazišta te neka od njih i istražili. U to doba svojevrsnu evidenciju vrši i Sava M. Babić, učitelj u B. Grahovu rodom iz Sarajeva. On sve ovdašnje stare gradove i groblja svrstava u “praistorijsko i rimsko doba”. Babić u svojim bilješkama govori o grobljima u Pećima i Grkovcima, Spominjući Mramorno groblje – koje se nalazi ispod grahovske Gradine i, koje prema njemu, potječe iz pra­starog doba, ne može izbjeći podatak da je u tom groblju pokopavano i stanovništvo koje je živjelo tu poslije “rimskog vremena”, tijekom srednjega vijeka, ali ne spominje da su to Hrvati. Opisujući tri stara groba Babić govori “da one duguljaste vrlo istrošene ploče potječu iz rimskog vremena” – dok u opisu tragova na nadgrobnim pločama govori o udubljenjima u obliku križa, ali to ne povezuje sa starohrvatskim grobnicama kakvih je mnogo u Cetini oko crkve Sv. Spasa. Samo u Mramornom groblju takvih grobova i nadgrobnih ploča bilo je više od tisuću na početku dvadesetog stoljeća, a kad se uzmu u obzir dimenzije ostataka starog grada na Gradini i mnogi drugi ostatci naselja u ovom kraju možemo ustvrditi da je ovaj kraj oko Dinare imao veliko značenje u prošlosti. Isto je bilo i u doba srednjovjekovne hrvatske narodne države, zato je ovaj pro­stor imao veliko značenje u prošlosti Hrvata. To je već potvrđeno i u arheološkim istraživanjima, kako onima s konca XIX. stoljeća tako i u najnovijim. Arthur Evans koji se kretao ovim krajem tijekom ustanka 1871.-1875. godine obilazio je neke arheološke lokalitete kao što je tzv. Grad crne kraljice u Šipovljanim, Unac u Preodcu te ostatke srednjovjekovne crkve i groblja na padini brijega na kojem se nalazi grad Unac, on govori o velikim gabaritim same crkve, za te lokalitete izričito kaže da su iz vremena hrvatskih i hrvatsko-ugarskih vladara. Poslije propasti Rimskog carstava na ovaj prostor upadaju razni narodi, koji se mješaju s domorodačkim stanovništvom te s ostacima Gota za koje Prokopije izričito navodi kako su poslije poraza kod Burnuma izjavili vazalnost Justijanu i ostali živjeti u zaleđu Salone. Teritorijalno je staro Grahovo pripadalo srednjovjekovnoj župi Pset, koja se prostirala porječjem Une, te obuhvaćala još i Bosanski Petrovac i Bihać, a spominje je car Konstantin Porfirogenet (911.-959.). Tada Grahovo nije ulazilo u sklop Tropolja (Livno, Glamoč, Duvno) odnosno Zapadnih strana, pa sve do turskih osvajanja nije pripadalo Bosni, nego Bijeloj Hrvatskoj. Na našim prostorima (rimske Dalmacije), pa tako i Grahova, crkvena hijerarhija počela se sređivati u četvrtom stoljeću. Dok je livanjski kraj pripadao Saloni, nije sigurno da je također i Grahovo tamo pripadalo. U osmom stoljeću Split preuzima ulogu Salone i po­staje metropolom, kojoj su pripali krajevi zapadne Bosne. S knezom Branimirom dolazi do stvaranja Hrvatske biskupije u Ninu gdje je stanovao biskup svih Hrvata (Episcopus Croatorum). Kad je ninska biskupija utrnuta godine 927. u Splitu, a ponovno obnovljena hrvatska biskupija 1025. u Kninu, za vrijeme kralja Kre­ši­mi­ra IV. (1054.-1074.), njoj je pripadalo cijelo Pounje, a svećenici su bili uglavnom popovi glagoljaši. Zauzećem Bosne 1463. godine i Hercegovine dvadeset godina kasnije Turci upadaju na područje pod vlašću hrvatskih knezova i Mlečana, tako stoji zapisano na otoku Silbi da su Turci upali u Cetinu 1477. godine i popalili sve do Šibenika i Zemunika, a silni narod odveli u roblje. Don Juraj Cetinjanin doveo je dio preživjelih od Cetine na otoke zadarskog arhipelaga, kako stoji u kronici koja je u zadarskom arhivu. Kad su Turci zauzeli Knin godine 1522., kninski se biskup preselio u Cazin odakle je upravljao biskupijom do godine 1571. Za turske uprave, nakon osvajanja Klisa 1737., političkoj upravi Kliškog sandžakata, a kojem je sjedište nakon gubitka Klisa 1648. preneseno u Livno, pripadalo je i Grahovo. Držim kako stanje ovih krajeva u prošlosti ne treba gledati sa sadašnjeg stajališta administrativno-teritorijalne podijeljenosti na dvije države, koja je rezultat novijih povijesnih zbivanja. Ove krajeve treba gledati kao cjelinu kakva je bila prije turskog zemana, austrougarske podijeljenosti i srpske dominacije u dvadesetom stoljeću, kada je udarena granica prema vrhovima planine Plješevice, Dinarom sve do Konavala gdje je širina Hrvatske svedena na malo deblju crtu na zemljovidima. Budući da granica Dinarom ide na štetu Hrvatske, narod oko Grahova je govorio: “Turci vole zaviriti Dalmatincu u lonac, zato su svi vrhovi u Turaka.” Ova izreka je gorka istina koja se pokazala zbiljom u svim dosadašnjim previranjima i ratovima. Hrvati su relativno mirno živjeli na prostoru Grahova (ako izuzmemo sukobe između plemića) sve do provale Tatara (1232. do 1248.) koji su srušili i crkvu Sv. Spasa na izvoru rijeke Cetine i obližnji grad Vrhriku (koji se nalazio poviše rijeke), kada Hrvati i s ovog područja prvi put bježe prema moru, vrativši se na svoja prijašnja prebivališta na grahovskom području nakon povlačenja Tatara. Prema nalazima iz katoličkih groblja u Vilici, Grkovcima i Peuljima nastavili su uglavnom mirno živjeti sve do nove opasnosti s istoka i provale Turaka. Turci ovo područje zauzimaju kada i Knin, godine 1522. Hrvati ponovno bježe većinom u slobodna područja Dalmacije, te se ne vraćaju u grahovski kraj (jer se ovaj osvajač dugo nije povukao), nego su stoljećima ostali živjeti u novim krajevima, pretežno oko planine Promine i Svilaje, gdje su zasnovali nova naselja. Dio Hrvata na grahovskom području koji je ostao, baveći se i dalje stočarstvom, najvjerojatnije je dijelom promijenio vjeru uključujući se u daljnje turske akcije prema Hrvatskoj. Turci su se učvrstili i u osvojenim krajevima od Grahova preko Knina i Drniša sve do blizu Zadra, Biograda, Šibenika, Trogira i Splita (koji su ostali pod mletačkom vlašću). No, dio tih osvojenih krajeva ostao je pust, pa su Turci obećali kako će dopustiti ispašu samo onom stočaru koji bude stalno boravio u mjestu ispaše. Tako se Hrvati iz Dalmacije ponovno vraćaju na svoja nekadašnja imanja, koja su u međuvremenu postala vlasništvo begova, a za korištenje pašnjaka moraju plaćati porez. Hrvati iz okolice Promine koristili su pasišta na planinama Dinari i Šatoru, oni iz Ravnih kotara pasišta na planini Vilici, a stanovnici iz Vrličke krajine pasišta na planini Dinari iznad mjesta Uništa. Na planinu su izlazili u rano proljeće, gdje su živjeli u kolibama (bunje), a kad bi pali veliki snjegovi, vraćali bi se u stalno prebivalište, u donje krajeve prema Primorju. S njima su išli i fratri sa Visovca koji su misu govorili na otvorenom, blagosivljali blago i proizvode od mlijeka. Tako se živjelo sve do devetnaestog stoljeća i slabljenja moći Turskog Carstva, osim malog broja onih koji su ostajali na turskoj strani, ogriješivši se o mletačke zakone. Tada Hrvati kupuju od bega Sirčića zemlju u polju Graovu, i tako se za stalno nasta­njuju i grade kuće u i oko Grahova polja. Tako su nastala naselja Obljaj, Odžak, Ugarci, Korita, Luka i samo Grahovo.

Sam naziv današnjeg Grahova potječe od imena polja Graova na kojem se sadio graovac (grah) sigurno prije turskih osvajanja. Već smo kazali da je ovaj kraj korišten transhumanskim načinom možemo pretpostaviti da je ime prenešeno iz zaleđa Skradina gdje se nalaze ostaci stare utvrde i naselje Grahovo od kuda su stanovnici izgonili blago na dinarske pašnjake tijekom ljetnog vremena.

U šesnaestom i sedamna­estom stoljeću u ove krajeve došli su i pravoslavni Vlasi, koje grahovski Hrvati i dan danas zovu tim imenom, na­stanjujući se u okolne planine; oko polja ih gotovo nije bilo sve do poslije Drugoga svjet­skog rata. Da prije turske najezde zapadno od Drine nije bilo pravoslavnog stanovništva potvrđuju i srpski istoričari kao: Ilarion Ruvarac, Sima Ćirković, Vladimir Čorović… oni izričito navode da je rimska propaganda vršila progon “pravovernih hrišćana i zato s druge strane Drine nije bila nijedna bogomolja niti mitropolija prije šesnaestog stoljeća”. O doseljenju pravoslavaca tijekom turske vladavine, a posebno u devetnaestom stoljeću poslije slabljenja turskog carstva te okupacije od starne austrougarske monarhije kada je naselilo najviše pravoslavnih iz Dalmacije na prostor Grahova i Drvara, piše pop Petar Rađenović u knjizi Poreklo porodica, tiskana 1940. Godine. On za svaku porodicu navodi od kuda je i gdje se naselila, ističući da je u Dalmaciju odnosno u ove bosanske krajeve doselila iz istočne Hercegovine ili Crne Gore. Da su današnji pravoslavci došli iz istočne Hercegovine i crnogorskih vršina pokazuje nam i naričje kojim se govori u pravoslavnim selima i samom mjestu Grahovu, a to je ijekavština s đekavskom varijantom kao što je to kod Crnogoraca. Nažalost ta đekavština se gubi i potiskuje je sve više ekavica, na kojoj se danas tiskaju i školski udžbenici. Mnogi toponimi oko Grahova su isti i slični kao oni u njihovoj postojbini, pa čak i samo mjesto Grahovo za kojeg nemamo ime u izvorima iz preturskog vremena.

nastavak ...

Prvi put se odnosi pravoslavnih i katolika narušavaju za vrijeme ustanka 1875. u Bosanskoj krajini, koji su potakli ruska i srpska politika, iako su u livanjskom i hercegovačkom području vođe ustanka katolički svećenici. Tako je i Golub Babić, rodom iz Trubara kod Drvara, vođa ustanika u jugozapadnoj Bosni, bio poslan iz Srbije. Pod nadzorom ustanika našla su se znatna tamošnja područja. Vojvoda Golub Babić s još 71 četovođom jugozapadne Bosne, 2. VI. 1876., u Crnim Potocima izdaje proglas u kojem proglašava ujedinjenje sa Srbijom. To ujedinjenje Bosne i Srbije ustanici su 30. VI. 1876. svečano proglasili u Trubaru. Istodobno, iz Srbije im je tada na čelo ustanika poslan pu­kovnik Mile Despotović. Ustanici su nakon petodnevnih borba, 7. VIII. 1876. zauzeli i Bosansko Grahovo, iz kojeg su se Turci povukli, te ga opljačkali i zapalili. Tada su usta­nici Hrvate jugozapadne Bosne protjerali, a kuće im opljačkali i zapalili. Srpsko-tursko primirje 1877. obvezivalo je i ustanike. Turske snage su početkom kolovoza 1877. u Crnim Potocima strahovito potukle srpske ustanike na čelu s Despotovićem, dok je Golub Babić sa svojim ustanicima, nekoliko dana poslije, prešao državnu granicu i kod Lapca se predao austrougarskoj vojsci. Velike sile na Berlinskom kongresu 1878. dale su Austro-Ugarskoj mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu, što je ona tijekom iste godine i učinila, dok je 1908. Bosnu i Hercegovinu i anektirala, čime i formalno prestaje turska vlast u tim krajevima. Hrvati se tek tada, nakon aneksije, vraćaju na svoje posjede u Grahovu i selima oko njega i ponovno grade svoje kuće te podižu sela. No, ubrzo će se naći u novim nepovoljnim okolnostima. U razdoblju novostvorene države Kraljevine Jugoslavije (1918.-1941.) srbijanska dominacija postaje i na grahovskom području potpuna. Tada i oni vlaški elementi koji se do tada nisu nacionalno iskazivali i isticali pod utjecajem politike i Srpske pravoslavne crkve polako prelaze u srpski nacionalni korpus, te se malo-pomalo uvlače u sve segmente vlasti i počinju graditi kuće u gradu i pretvarati Grahovo u čisto srpsko naselje. Da su Hrvati narod koji slabo uči od povijesti, govori nam i činjenica kako su Sarići, koji su bili vlasnici većeg dijela mjesta Grahova, ustupili pravoslavcima teren za gradnju crkve dvadesetih godina ovog stoljeća, dok katoličke nije ni bilo u gradu. Nije ih osvijestilo ni podizanje pravoslavne crkve na ostatcima katoličke crkve Sv. Roka na Gradini, nakon što su Hrvati napravili i posvetili novu crkvu Sv. Ilije u Obljaju, jer je starijem svijetu bilo ne­zgodno penjati se na brijeg crkvi Sv. Roka. Posebno zapanjuje nebriga za starinom i tuđim grobljima, kako piše Sava M. Babić. Pišući o Mramornom gro­blju dotiče se i odnosa pridošlih stanovnika prema zatečenim kulturnim vrijednostima, kao i njihova odnosa prema vjeri i Bogu, primjerice: “U najnovije vrijeme Mramorno groblje izmiješano je s novim pravoslavnim grobljem, te se kroz to mnogo nadgrobno kamenje iskvarilo, a mnogo se i za građevinu upotrijebilo” ili “mnogo kamenje iz ovog groblja razvukoše tečajem vremena da ga upotrijebe u razne građevine, narod iz okolnih sela”. Danas nema u ovom groblju nikakvog traga tolikom broju nadgrobnih ploča, a od Babićeva vremena nije prošlo ni stotinu godina. Na mjestu nekada­šnjih grobova sada je samo pravoslavno groblje. Staro kamenje su potpuno razbili, kako bi rekao Savo M. Babić, a na ostatcima staroga grada podigli su spomenik po­ginulim partizanima. Današnje naselje B. Grahovo osnovali su Turci, a kod Mramornog groblja imali su i oni svoje groblje; u doba Save. M. Babića još su se na njemu mogli vidjeti muslimanski nišani, no i njih su, kao i okolne brojne nadgrobne ploče iz srednjega vijeka, ubrzo potpuno uništili. Oko toga turskog Grahova otvorili su Sarići i Komadine (iz Livna) prve dućane i trgovine, koje su ustanici 1876. opljačkali i spalili kao i cijelo Grahovo. Hrvati nakratko uspostavljaju ravnotežu u razdoblju svibanj-srpanj 1941. tijekom kratkotrajne vladavine Nezavisne Države Hrvatske (dalje NDH). U srpnju tu vlast četnici i gerilci ruše u pobuni, a Hrvate gotovo istrjebljuju, ubijen je i grahovski župnik don Juraj Gospodnetić, rodom iz Postira na otoku Braču, kako se govorilo kod srednjovjekovne utvrde Gradac, na starom putu za Knin. Posebno gnusan zločin zbio se tih srpanjskih dana u župnom stanu u Podobljaju gdje su na svirep i okrutan način ubijeni udovica lugara Stipana Baraća iz Borovače i njihove sedmoro djece (fra Džaja spominje 5 djece ali on nije znao za dvoje bliznadi koji su rođeni u Borovači kod B. Grahova)., tada je ubijena i Stana Sarić djevojčica koja je od Đuđe Marića htjela spasiti dječicu. U selima oko Grahova – Obljaju, Odžaku, Lukama, Ugarcima i Koritima, sve do godine 1941. živjelo je oko 1.250 Hrvata, a s Uništima i Crnim Lugom njihov ukupan broj je bio oko 1.500 Hrvata na području tadašnjeg kotara Bosansko Grahovo (bez kotarske ispostave Drvar). Stanovništvo se uglavnom bavilo stočarstvom, u manjoj mjeri i poljodjelstvom, uzgajajući raž, ječam i krumpir, a u Grahovskom polju grah. U državnim poduzećima nije bilo mnogo zaposlenih Hrvata, osim šumskih radnika u Šipadu – koji je bio u vlasništvu Nijemca, a to je isključivo bilo izvan Grahova po zapadnoj Bosni. Uspostava NDH mnoge od njih je zatekla u tim mjestima, npr. u Srnetici, Potocima, Drvaru, Sanskom Mostu i Prijedoru (uz Šipadovu željezničku prugu) gdje su radili, a mnogi zasnovali i obitelj. Najveći dio Hrvata Grahova, osobito mlađih ljudi, stupa (bilo na osnovi zakonske obveze ili dragovoljno) u oružane postrojbe NDH (od domobranstva, preko oružništva do ustaške vojnice), a dio i u službu vlasti gdje uglavnom ostaju do svibnja 1945. i propasti NDH. Većina se nije nikad vratila u Grahovo. Dio ih je izginuo u borbama diljem NDH protiv četnika i partizana, dok su većinu pobili pobjednici partizani, na križnim putevima, u logorima i na brojnim stratištima diljem Jugoslavije, a da im se ni danas za grob ne zna. U partizanskim postrojbama i u organima partizanskih vlasti, osim nekoliko, nije ih uopće bilo. Gotovo nitko od bosanskohercegovačkih Hrvata nije u rodnom kraju dočekao kraj rata u svibnju 1945. U partizanskim strukturama te strukturama kotarskih i općinskih vlasti bili su samo komunisti među kojima i mnogi izvršitelji zločina nad grahovskim Hrvatima u srpnju 1941. i tijekom rata (poglavito pripadnici četničkih postrojba do amnestije u rujnu 1944.), a da ih za ta zlodjela nikada nitko nije pozvao na odgovornost. Svi su se oni protivili povratku preživjelih Hrvata, pa je povratak petnaestak hrvatskih grahovskih obitelji uslijedio tek godine 1946., a potom idućih godina još se vratilo nekoliko obitelji. No i te malobrojne Hrvate, koji su se povratili i namjeravali živjeti u općini B. Grahovo, pogodile su prave nedaće. Kuće su im bile uništene, sela spaljena. Ni na kakvu pomoć vlasti nisu mogli računati. I nove, komunističke vlasti u B. Grahovu nastavile su predratnu velikosrpsku politiku progona Hrvata. Pritom su se koristili najraznovrsnijim pritiscima, prijetnjama, lažnim optužbama, uhićenjima, suđenjima i ubojstvima pojedinih Hrvata. Tako su Jakova Galiota uhitili 1953. godine pod optužbom da je bio ustaša u Grkovcima 1941. te da je govorio protiv države, a svjedok je bio neki malodobni momčić. Organizirano je javno suđenje na kojem je rulja urlala i tražila smrt za ustašu, odveli su ga u Dragu iza Stanice milicije i tamo zatukli – potpuno nevina. Oblik progona bilo je i oduzimanje imovine, što je pratilo i zakonodavstvo. Tako su prema Zakonu iz 1948. svim Hrvatima koji se nisu vratili u Grahovo i okolna sela, te nisu stavili svoja imanja u funkciju u kojoj su bila godine 1941., imanja oduzimaju. Mnoga imanja su oduzeta pod optužbom da su vlasnici bili “ustaše”, narodni neprijatelji. Na primjeru dvojice Hrvata, Ivana Sarića iz Obljaja i Ivana Sarića, trgovca iz Grahova, može se dobro vidjeti da se sve svodilo na čišćenje Hrvata iz općine Grahovo. Naime, oni su umrli godine 1929., a 1948. im je suđeno kao narodnim neprijateljima, dakle 19 godina nakon smrti, za što im je oduzeta imovina. Oduzeta zemlja se daje zadrugama, a vlasnicima se, u najboljem slučaju, ostavljaju okućnice. Sve je to utjecalo na daljnje iseljavanje grahovskih Hrvata u druge hrvatske krajeve, a poslije i u inozemstvo. Unatoč takvim teškim uvjetima življenja i pro­go­­ni­ma, pojedini grahovski Hrvati su nastavili živjeti na svojoj zemlji. No, život im je bio utoliko teži što od godine 1941. u Grahovu nije bilo rimokatoličkog svećenika, niti je dolazio iz druge župe poučavati djecu i održavati vjeru. U početku su se okupljali i molili zajedničke molitve npr. kod Ivana Karduma u Lukama. Udovoljavajući tužbama susjednih Srba i to su im komunističke vlasti branile. Tek godine 1960. prvi put u Grahovo dolazi svećenik iz samostana Gorice i na ruševinama crkve Sv. Ilije u Obljaju služi svetu misu. U naroda prepuštenog samog sebi bila je oslabjela vjera, a mladi su bili pod utje­cajem komunističke ideologije. Neki su tu ideologiju prihvaćali iz koristi, a većina zbog straha i zapošljavanja. Djecu su krštavali u Vrpolju kod Knina, gdje su se i vjenčavali u tamošnjoj crkvi sv. Jakova (ovo pokazuje da nisu zaboravili vjeru otaca). Pritisci na Hrvate nisu prestajali. U selima koja su oni nastanjivali nije razvijana infrastruktura, a Unište se našlo potpuno prometno izolirano i bez pomoći. Tako se povećavalo siromaštvo i zaostalost. Posebno je nastavljen pritisak nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. kada su i mnogi bosanskograhovski Hrvati zbog najobičnije izjave bili uhićivani i zatvarani. Ništa bolje nisu prolazili ni oni koji su ispoljavali srpski nacionalizam, komunisti su ih zatvarali i progonili jednako kao i hrvatske domoljube, pa su morali iseljavati u druge karajeve bivše države, ali uglavnom u AP Vojvodinu i SR Srbiju. Njihovo iseljavanje nije ostavljalo traga kao u slučaju Hrvata koji su bili malobrojni i svaki odlazak je bio poguban u ukupnom nacionalnom postotku stanovnika općine. No pravu ponovnu kalvariju Hrvati Grahova doživjeli su pri srpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, započetu 1991. u Uništima, kroz brojne napade i potpuni progon do sredine 1995. Sve njihove kuće su opljačkane i potom uništene kao i crkve u Obljaju i Uništima. Grahovski Hrvati su opet morali izbjeći u najbliže Livno te u Hrvatsku. U Bosanskom Grahovu Političko vodstvo dalmatinskih Srba i Zapadnobosanskih općina dogovaraju zajedno s vojnim i policijskim snagama zajedničku borbu protiv hrvatske vlasti te priključenje Srbiji. Ovaj sastanak se održao u Bosanskom Grahovu, s istim ciljevima kao prije 120 godina u Trubaru koje je promovirao Golub Babić. Ponovo je cilj bio čišćenje nesrpskog stanovništva s ovih prostora i zatiranja tragova o postojanju, zbog čega se ruše svi vjerski i kulturni objekti s obilježijima druge vjere i nacije. Kako se uključuju u postrojbe za borbu protiv agresora, sredinom 1992. dio izbjeglih bosanskograhovskih Hrvata osniva prvu vojnu postrojbu Hrvatskog vijeća obrane Bosansko Grahovo, a dio ih se, smještenih u Republici Hrvatskoj, uključuje u postrojbe Hrvatske vojske. U tim postrojbama sudjeluju sve do protjerivanja agresora, oslobođenja Bosanskog Grahova i uspostavljanja mira u ljeto go­dine 1995. U borbama za grahovski prostor od Zime ’94. do Oluje, poginulo je 125 vojnika združenih hrvatskih snaga, a do završetka operacije Maestral poginulo je ukupno 213 vojnika združenih hrvatskih snaga. U ratu protiv grahovskih Hrvata neprijateljske struje opet su crkvu srušile u siječnju go­dine 1993. Tako je grahovski vjerski puk opet bez svećenika, vjerske poduke i bogoslužja. U grahovska sela nakon rata vratilo se tek nekoliko hrvatskih obitelji i to u Obljaj i Luke, dok su Korita sve donedavno bila pusta (dvoje zadnjih stanovnika Matu i Mandu Vulić ubili su četnici nakon pretrpljenog poraza od HVO-a na prilazima Livnu u travnju 1992., a isto tako i Ugarci do povratka Bašića. Manji broj Hrvata iz srednje Bosne, koji su utočište našli u Grahovu, živi u nezvjesnosti, bez sredstava za normalan život. U Grahovu i selima oko Pašića polja živjeli su uglavnom katolici i među njima manji broj pravoslavnih, od katolika prije Drugog rata bila su ova prezimena: Sarić (od njih su nastali Špiranovići i Božanovići), Čulina, Mandić, Aralica, Duić, Karaga, Kardum, Žulj, Bilandžija, Vulić, Krpan, Samardžija, a između dva posljednja rata još su doselili Zelići i Bašići, dok je na Kombinatu i Ciglani radilo ješ nekoliko hrvatskih obitelji koji su u Domovinskom ratu odselili i nisu se vratili, kao: Kokalović, Galiot, Kokan. Danas u Grahovu i selima oko Pašića polja žive: Sarići, Kardumi, Bašići, Zelići, Vulići, Špiranovići te doseljenici iz drugih krajeva BiH: Rajić, Zovko, Lovrinović, Lujanović, Sekić, Barić, Matošević, Pavlović, Plavčić, Kokalović, Čivčija, Spajić, Miličević, Brešić…

O Uništima ću iznijeti nekoliko podataka odvojeno, jer su Uništa odvojena kako Dinarom, prirodno, od ostalog dijela bosanskograhovske općine, tako i crkveno, jer se nalaze u drugom episkopatu i drugoj biskupiju. Naime, Uništa su od godine 1934., odlukom Pape Pia XI. izdvojena iz banjolučke biskupije i dana biskupiji šibenskoj; no, to bi začudilo samo onog tko nije došao u Uništa. Uništa su, naime, s tri strane okružena visokim planinskim masivom Dinare, a samo s jedne strane otvorena i to prema dolini rijeke Cetine i Kijevu. O podrijetlu imena Uništa ima nekoliko vrlo zanimljivih priča od kojih je najzanimljivija “legenda” Bogdana Maljkovića iz Uništa, a koja zvuči gotovo kao istina. Kako je u selo trebala doći ekipa emisije “Selo veselo” s Radio Sarajeva i kako je trebala legenda o nastanku imena Uništa, seoski mudrijaši predvođeni Bogdanom počinju smišljati “legendu” – koje nije bilo. Svi su dobacivali Bogdanu po neku mudrost. Mićo je prvi spomenuo bega i dolazak “u ništa” – a tada je Pero Kovačević predložio kako bi bilo bolje da se beg pomolio na Priviji i tu kao govorio: “Gdje ste me ovo doveli? U NIŠTA?” Tako je Bogdan osmislio legendu, a Slobodan Maljković pročitao još jednu podvalu na radiju. Da je beg stvarno došao na Priviju, ostao bi zadivljen ljepotom Dinare, dolinom Cetine i Dalmacijom sve do mora. Može se reći da su ime Uništa dobila zato što se nalaze u udolini kuda je nekad tekao karavanski put iz primorja ka Bosni i obratno, odnosno da je selo u nizini (uniza, ko u ulištu stješnjeno među brdima, pa je tako od prolaza kroz unizu postalo ulaz kroz unizu = Uništa. Uništa su bila ispasište kamo su stanovnici oko Vrlike tjerali blago ljeti na ispašu, a kad je udarena granica ispod Uniškog polja, zbog turskih zakona o ispaši (neki zbog hajdu­kovanja), počelo se polovinom osamnaestog stoljeća gore stalno prebivati i tako nastade selo. Stanovnici Uništa sve donedavno su ovce iz primorskih mjesta čuvali na Dinari za plaću, a u novije vrijeme tim zanatom se bavi samo jedna obitelj. Uništa su naselili predci današnjih stanovnika krajem sedamnaestog stoljeća, koji su doselili iz sela Maovica iznad Vrlike, što se zna iz usmene predaje, a i prezimena su jednaka maovičkim. Galioti je prezime nastalo kao socijalna kategorija, netko od predaka je bio mornar na galiji, galjunu i od tamo je nadimak i onda prezime. Galiota ima svuda oko mediterana, a našim Galiotima može se pratiti put od primorja, Svilaje (Ogorje s južne strane, Maovice sa sjeverne strane planine), a onda Uništa. Grizelj je prezime čiji su predci prije Maovica živjeli u Hercegovini; Samardžići i Škoro su vjerojatno došli na Maovice iz Bosne. Petkovići i Maljkovići su pravoslavni, dok su pravoslavni Kovačevići i Utrženi doselili iz Podosoja i Kosora u Vrličkom polju. Prije toga su svi pravoslavni živjeli u istočnoj Hercegovini. Crkveno su Uništa do polovine devetnaestog stoljeća spadali pod Vrliku, a od tada pod Kijevsku župu, izuzev kraćeg perioda od 1905. do 1934. godine. Kao što smo već iznijeli, Uništani su doselili s Maovica kod Vrlike: Galioti, Škorići, Samardžići (Samardžije, dvije obitelji su odselile iz Uništa u Ugarce kod Bosanskog Grahova, mislimo krajem devetnaestog stoljeća). Uniška dolina je u razgraničenju 1721. godine podijeljena na dva dijela, veći dio je pripao Turskoj, a manji dio (Kvartir) pripao je mledačkoj državi. Uništani su živjeli teško na granici, tlačio ih je grahovski dizdar, a na dalmatinskoj strani nisu imali zaštitu, vrlo oskudno i onu duhovnu. Naime, u Uništa su najprije dolazili visovački fratri, a po uspostavi župe Vrlika jednom ili niti jednom godišnje, u selo je dolazio svećenik iz Vrlike, i to iz razloga što su seljani sela Uništa dok su boravili na Maovicama spadali pod tu župu, tako je bilo do šezdesetih godina devetnaestog stoljeća (kada je učinjena zamjena sv. Spas u Cetini pripao je Vrlici, a Kijevu je od tada pripalo mjesto Uništa). Unatoč takvom odnosu crkvenih vlasti prema katoličkim vjernicima u Uništima vjerski osjećaj nije slabio u tih od svakog zaboravljenih gorštaka. Čim se ukazala prilika, a ona je došla okupacijom Bosne i Hercegovine od strane austrougarske monarhije, vjernici žedni vjerske poduke tražili su izgradnju crkve i kuće za svećenika. Najagilniji u ostvarenju nakane gradnje crkve i kuće za svećenika bio je knez Milan Galiot koji je pisao pismo Zemaljskoj vladi u Sarajevo i biskupu Markoviću, a veliku pomoć i poticaj davao je fra Kotaraš, novi kijevski i uniški župnik. Za službovanja fra Kotaraša crkva je gotovo zgotovljena, a on je još nekoliko puta navraćao u Uišta s kojima su ga vezale lijepe uspomene i prijateljstvo s knezom Milanom. Knez je nastavio sa svojim aktivnostima opremanja crkve, pokrenuo je inicijativu izgradnje ceste od Grahova do Vrlike i dalje za Sinj, a posebno je bio žućljiv u prepisci s civilnim i crkvenim vlastima glede novog župnika fra Cigića kojeg kudi jer ne dolazi u selo nego samo dva puta godišnje, a hvali i žali za fra Kotarašem. Fra Cigić mu ne ostaje dužan već se u svojim pismima žali da knez ometa njega i ne dozvoljava mu da on po svojoj volji vrši pogodbe s majstorima, ipak je na kraju izvršio pogodbu s drugim majstorima ispred kneza i kotarskog načelnika. E, tko je sada tu imao koruptivne nakane, nije na nama da sudimo. Župnik nije mogao oprostiti knezu što se želio o svemu informirati, a posebno o utrošku kotarskih, državnih i novcima koje je dao car Franjo Josip za gradnju i opremanje crkve. Novac za gradnju crkve tražio je i dobio knez Milan prilikom carskog posjeta Travniku kada su knez Milan i Perica Maljković bili među izaslanicima koji su dočekali carsko veličanstvo. Uništa su 1905. dobila svećenika iz banjalučke biskupije, nije poznato je li te godine uspostavljena župa, ali je postignut sporazum između šibenske i banjalučke biskupije da se Uništa stavljaju pod ingerenciju banjalučkog biskupa. Takva odluka je nastavak loše politike prema Uništanima iz razgraničenja 1721. koja je nastavljena i poslije Prvog te Drugog i ovog Domovinskog rata. Danas 2013. se u Uništa ne može ni ući ni izaći, ne da policija, kao nekada turski i mletački graničari, ne može ni svećenik dolaziti služiti misu, iako sada ne putuje tri sata na ********* već se doveze za dvadesetak minuta iz Kijeva, a iz banjalučke biskupije i da hoće ne može zato što nema puta iz Bosne u Bosanska Uništa!? To je rezultat tadašnje brige za Uništa, umjesto da su izradili pripojenje Uništa Vrlici kojoj po svim elementima prirodnim i Božjim pripada. Takvo rješenje je jedino i danas pravo rješenje. Uništa kao župa nisu dugo egzistirala, i to iz banalnog razloga, seljani su po izjavama svećenika bili siromašni i zbog udaljenosti od civilizacije. U knjizi don Ante Orlovca 150 godina grahovske župe možemo vidjeti prepisku svećenika s biskupom i primjedbe don Ante, koje ne bih komentirao. Ne vidim razloga što je on pismima dao svoje komentare, čak neke neprimjerene, a nigdje nije kazao “Bože moj kako je to crkvena i svjetovna vlast, najprije mletačka a kasnije austrougarska mogla dopustiti takvu nebrigu o narodu. Kako je mogla ostaviti Božje biće bez vjerske skrbi i riječi Božje, to je naš propust”, ali unatoč don Antinim nekorektnim komentarima moramo kazati da vjerski život nije nikada zamro kod uniških katolika, jer u Matičnim knjigama u Zadarskom arhivu lijepo se vidi da su se vjernici s Uništa krstili u vrličkoj crkvi, vjenčavali, a neki i svetu pomast uzimali. Da nisu zaboravili vjeru otaca govori tom u prilog što je nedugo po gradnji crkve održana i sveta krizma u Uništima, što znači da je nekoliko godina prije bila i prva pričest, U Domovinskom ratu Uništa su porušena, a Uništani su prošli pravu kalvariju, kako oni koji su uspjeli izbjeći 1991. tako i oni koji su ostali u selu, posebno starice koje su maltretirane a postoji naznaka da su neke seksualno zlostavljane. Za bosanskohercegovačku i međunarodnih organa pravdu to nije problem i tu se ne traži odgovornost, jer se tu radi o hrvatskoj žrtvi, a ne o pripadnici nekog povlaštenog naroda u BiH.

Još samo na kraju, glede arheoloških istraživanja, tijekom po­slje­dnjih stotinjak godina u literaturu je ušlo nekoliko podataka koji se odnose uglav­nom na slučajne nalaze, ali oni zorno svjedoče o interesu za život na grahovskom području. Napomenut ćemo samo nekoliko značajnijih lokaliteta, to su: Gradina iznad Grahova, rimska naseobina nedaleko Begovca, gradine iznad Zeba, gradina i ostaci rimskog naselja iznad Grkovaca, ostaci gradine iznad izvora Bastašice, u selu Bastasima, ostaci crkve i groblja pod stećcima u Nuglašici, katoličko groblje u dubokoj Luci, Babin grad iznad Nuglašice, ostaci kolotragova antičke ceste na Lelasovom klancu, nedaleko Uništa, srednjovjekovni grad Unac u Preodcu, groblje s križinama i ostacima srednjovjekovne crkve na mjestu današnjeg pravoslavnog groblja u Preocu. Vrlo vrijedna su groblja iz predturskog perioda kao: Peuljsko groblje pod stećcima, Grkovačko groblje pod stećcima, groblje pod stećcima, u Pržinama, a najvredniji su ostaci nekad velike nekropole pod stećcima u današnjem grahovskom groblju gdje je preostalo tek nekoliko stećaka s lijeve strane puta kad se iz pravca Livna ulazi u samo mjesto Grahovo. Grahovski kraj je dakle neistraženi prirodni biser s mnogo prirodnih ljepota. Ljepota se vidi svuda unedogled preko planine Šatora i njegova Divojačkog jezera na samom vrhu iz kojeg nastaje Unac, do Preodca i Tičeva s mnogobrojnim vrelima, potocima i jezercima. Izdiže se uvis Dinara vrhovima Troglavom, Velikim Batom i samim vrhom Dinare, a dalje planina Uilica, i prema Drvaru planina Jadovnik i Vijenac. Između njih je polje oko kojeg su poredana sela i samo Grahovo. Uništa se kriju s dalmatinske strane planine Dinare, kako kažu Graovljani. O ljepotama ovog kraja nadajmo se da će govoriti i budući posjetitelji, ako se iskoriste prirodni preduvjeti u ovim krajevima i razvije planinski i zimski turizam. Snijega ima oko tri mjeseca u godini, na prirodnim skijaškim terenima po padinama i visovima Dinare, te bi ovaj oblik turizma mogao donijeti procvat ovom kraju i narodu. Danas u Grahovu teško žive svi pravoslavni i katolici, domicilni i oni koji su u Grahovo došli iz nužde, mi smatramo da ova naša tema treba dati pouku svima kako nastaviti život u zajedništvu i slozi. Svi mi koji imamo utjecaja i čija se riječ sluša u narodu trebamo govoriti razborito i uzeti ono što je poučno iz prošlosti za primjer u današnjici da iste greške ne ponavljamo. Trebamo se čuvati teških riječi, kvalifikacija koje ljude vrijeđaju po bilo kojem osnovu, a posebno se trebamo paziti huškanja i poticanja na međuvjerske i međunacionalne sukobe. Ne trebamo tražiti uzore u nekakvim zaslužnim osobama grahovskog kraja, a oni su u stvari sramota svih nas, a posebno naroda iz kojeg potječu, kao: Gavrilo Princip koji je ubio austrougarskog prestolonasljednika i njegovu ženu Sofiju, po kojem su u prošlim vremenima čak i škole nazivali (ja sam išao u područnu školu u Uništima koja se zvala OŠ Gavrila Principa!?). Isto tako se ne treba dičiti junačinama zbog kojih su naši hrvatski generali suđeni u Haagu, a neki i osuđeni.

U selima oko Grahova – Obljaju, Odžaku, Lukama, Ugarcima i Koritima, sve do godine 1941. živjelo je oko 1.250 Hrvata, a s Uništima i Crnim Lugom njihov ukupan broj je bio oko 1.500 Hrvata na području tadašnjeg kotara Bosansko Grahovo (bez kotarske ispostave Drvar).

No, dio tih osvojenih krajeva ostao je pust, pa su Turci obećali kako će dopustiti ispašu samo onom stočaru koji bude stalno boravio u mjestu ispaše.
Tako se Hrvati iz Dalmacije ponovno vraćaju na svoja nekadašnja imanja, koja su u međuvremenu postala vlasništvo begova, a za korištenje pašnjaka moraju plaćati porez.
Hrvati iz okolice Promine koristili su pasišta na planinama Dinari i Šatoru, oni iz Ravnih kotara pasišta na planini Vilici, a stanovnici iz Vrličke krajine pasišta na planini Dinari iznad mjesta Uništa. Na planinu su izlazili u rano proljeće, gdje su živjeli u kolibama (bunje), a kad bi pali veliki snjegovi, vraćali bi se u stalno prebivalište, u donje krajeve prema Primorju. S njima su išli i fratri sa Visovca koji su misu govorili na otvorenom, blagosivljali blago i proizvode od mlijeka. Tako se živjelo sve do devetnaestog stoljeća i slabljenja moći Turskog Carstva, osim malog broja onih koji su ostajali na turskoj strani, ogriješivši se o mletačke zakone. Tada Hrvati kupuju od bega Sirčića zemlju u polju Graovu, i tako se za stalno nasta­njuju i grade kuće u i oko Grahova polja. Tako su nastala naselja Obljaj, Odžak, Ugarci, Korita, Luka i samo Grahovo.

Nastavjan vadit zanimjive dile teksta.

Prvi put se odnosi pravoslavnih i katolika narušavaju za vrijeme ustanka 1875. u Bosanskoj krajini... iako su u livanjskom i hercegovačkom području vođe ustanka katolički svećenici.
Tako je i Golub Babić, rodom iz Trubara kod Drvara, vođa ustanika u jugozapadnoj Bosni, bio poslan iz Srbije. .. s još 71 četovođom jugozapadne Bosne, 2. VI. 1876., u Crnim Potocima izdaje proglas u kojem proglašava ujedinjenje sa Srbijom. To ujedinjenje Bosne i Srbije ustanici su 30. VI. 1876. svečano proglasili u Trubaru. Istodobno, iz Srbije im je tada na čelo ustanika poslan pu­kovnik Mile Despotović.
Ustanici su nakon petodnevnih borba, 7. VIII. 1876. zauzeli i Bosansko Grahovo, iz kojeg su se Turci povukli, te ga opljačkali i zapalili.
Tada su usta­nici Hrvate jugozapadne Bosne protjerali, a kuće im opljačkali i zapalili.
Srpsko-tursko primirje 1877. obvezivalo je i ustanike.
Turske snage su početkom kolovoza 1877. u Crnim Potocima strahovito potukle srpske ustanike (volidu Srbi početak kolovoza, op.č. ) na čelu s Despotovićem, dok je Golub Babić sa svojim ustanicima, nekoliko dana poslije, prešao državnu granicu i kod Lapca se predao austrougarskoj vojsci.
...Hrvati se tek nakon aneksije, vraćaju na svoje posjede u Grahovu i selima oko njega i ponovno grade svoje kuće te podižu sela.
U razdoblju Kraljevine Jugoslavije (1918.-1941.) ... i oni vlaški elementi koji se do tada nisu nacionalno iskazivali i isticali pod utjecajem politike i SPC polako prelaze u srpski nacionalni korpus, ... uvlače u sve segmente vlasti i počinju graditi kuće u gradu i pretvarati Grahovo u čisto srpsko naselje.

Ah, ti vlaški elementi.

Hahaha evo ih, dosetili se Vlasi!


Bosnjacka podesavanja ftw.