Pionirska studija o ukrajinskim organizacijama u NDH - Pavelić je podigao desnicu i uzviknuo: „Slava Ukrajini!“

Pionirska studija Jurija Radčenka o Ukrajinskoj legiji i ukrajinskim organizacijama u NDH u najuglednijem svjetskom časopisu za proučavanje holokausta

Desetoga aprila ove godine zagrebački je “Jutarnji list” opisao kako se ”deset minuta prije deset sati navečer 9. ožujka, u središtu Varaždina, pred stambenom zgradom parkirala plava Volga”.

Izbjeglička porodica koja je iz Volge izašla i potom se u gradu sretno situirala, za Varaždin bi očekivano bila samo dodir s dalekim ratom i još daljom Ukrajinom, iz koje su u varaždinski kraj pridošlice nekad možda dospijevale birokratskom rukom K&K administracije i ostajale u Varaždinu – zapamćene ili ne – ali sigurno nisu bivale dijelom neke opšte istorije.

No, grad Varaždin je septembra 1941. godine odjekivao od ukrajinskog jezika i marševskih pjesama Ukrajinskog sičevog pješadijskog puka – kratkotrajne ukrajinske formacije koja se borila u sastavu austro-ugarske vojske na Istočnom frontu u Prvom svjetskom ratu, a ”lokalno hrvatsko stanovništvo bilo je prijateljski nastrojeno prema ukrajinskim dobrovoljcima”.

Naime – kao što to detaljno obrađuje Jurij Radčenko, u ovom trenutku i sam izbjeglica iz svog Harkova, inače direktor harkovskog Centra za međuetničke odnose u Istočnoj Evropi – u svom tekstu u posljednjem broju najuglednijeg svjetskog časopisa za pitanja holokausta „Yad Vashem Studies“ – Ukrajinci s teritorije NDH su pod vođstvom onog krila Organizacije ukrajinskih nacionalista koju je vodio pukovnik Andrej Atanasovič Melnik (OUN-M) već ljeta 1941. godine organizovali Ukrajinsku legiju kao svoje oružano krilo, koje je krajem avgusta imalo oko 1.200 dobrovoljaca.

”Prijavljuju se seljaci, radnici, pripadnici inteligencije; mladi ljudi i iskušani ‘stari borci’ [veterani zbivanja od 1914. do 1921.]”, navodi Rodčenko Jevhena Maciaha (Ievhen Matsiakh), čiji su mu ratni i poratni spisi glavni, a čini se i najpouzdaniji izvor.

U trenutku kada nastaje Ukrajinska legija, ”prvih dana avgusta”, kako Radčenko navodi u ukrajinskom listu ”Nastup”, ”ne manje od trideset visokoškolaca i studenata iz Zagreba” već se bori na Istočnom frontu u 369. pojačanoj pješadijskoj pukovniji NDH – čiji je 2. bataljon inače formiran u Varaždinu; inače, isti ”Nastup” reći će oktobra 1941. da su u 369. pukovniji Ukrajinci iz Bosne, i tu dolazimo do jednog bitnog nedostatka Radčenkovog teksta, naslovljenog ”Poglavnik… podiže svoju herojsku desnicu u čast Ukrajine: saradnja ustaša i melnikovaca u genocidu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1941-1945” („Yad Vashem Studies“ 49:2/2021, str. 93-128).

Radčenko, naime, osim nekoliko opaski o ”Ukrajincima iz Bosne”, i ponešto više o kozacima dobjeglim pred Oktobarskom revolucijom u Kraljevinu SHS, ne govori mnogo o porijeklu ukrajinske populacije u NDH, ostavljajući utisak kako su svi Ukrajinci bili – kao kozaci – izbjeglice iz svoje otadžbine pred komunističkim progonom i kako i formiranje Ukrajinske legije ima za svoj jedini cilj oslobađanje Ukrajine pod obolom Trećeg Rajha i povratak u otadžbinu.

Ne govori se ni riječi o Ukrajincima koji su otprije živjeli na teritorijama na kojima je nastala NDH, a osim pomenutog spomena, potpuno se prešućuju velike zajednice uglavnom grkokatolika Ukrajinaca naseljene u Bosni i Hercegovini po dolasku Austro-Ugarske i aneksiji.

Time se pojednostavljuje slika o odnosu Ukrajinaca i NDH koju Radčenko daje, jer ne biva jasno kakav je odnos pred-revolucionarne ukrajinske populacije u NDH prema djelatnosti OUN-M. Koliko je ona bila asimilovana i namjeravala da ostane, a koliko je željela povratak u Ukrajinu? Koliko je bilo učešće te populacije u oružanim formacijama – njemačkim, NDH ili ukrajinskim? Koliko je bilo učešće Ukrajinaca u jugoslovenskim pokretima otpora?

Ako znamo da je, recimo, 20. septembra 1944. godine oko dvije stotine Ukrajinaca iz slavonskih sela Lipovljani i Nova Subocka odvedeno u Jasenovac, da su partizani dijelili letke na ukrajinskom pozivajući Ukrajince da istupe iz formacija Sila osovine i da su bili skloni da Ukrajince još u ranom razdoblju NOR-a prihvate u partizanske jedinice, slika se dodatno usložnjava.

Naravno, Radčenko – slično brojnim drugim autorima koji se dohvataju teme holokausta u Jugoslaviji ili Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu uopšte – ima očiglednih rupa u znanju i dosta nefamilijarnosti s pomjesnom istorijom, pogotovo što takve nedostatke imaju i knjige koje su njegov glavni izvor u ovom pogledu, Im Schatten des Weltkriegs Aleksandera Korba (Alexander Korb) i engleski prevod knjige La via di conventi Pina Adriana i Đorđa Cingolanija (Pino Adriano i Giorgio Cingolani). Svakako je u tom pogledu bolja knjiga Alekseja Timofejeva o četnicima, takođe upotrebljena ovde, ali će u ovom pogledu ova studija svakako naići na kritike.

No, ne samo što u glavnim crtama Radčenkov rad ne može biti doveden u sumnju, nego je on pored svoje jedinstvene teme ukazao na do sada skoro nekorištene izvore za istoriju Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji – ukrajinske arhive, arhive ukrajinskih organizacija, ukrajinsku štampu u svojoj zemlji i dijaspori, kao i na radove ukrajinskih povjesničara, od kojih se najmanje jedan izravno odnosi na Jasenovac, a ne nalazi se čak ni u detaljnoj bibliografiji Jovana Mirkovića iz 2000. godine.

Kako god bilo, Radčenko minuciozno razlaže kako odnos NDH i ukrajinskih organizacija, tako i lični odnos Pavelića i pukovnika Melnika: OUN i ustaše su osnovani iste godine, a OUN-ov ideolog Mihailo Kolodzinskij je bio otposlan kao izaslanik u ustaški logor u Italiji još 1933. godine.

Ustaška i ukrajinska štampa su se nadmetale u međusobnim pohvalama, a kada je delegacija OUN posjetila Pavelića 12. avgusta 1941. godine, on ju je uvjeravao da Ukrajinci nisu gosti u NDH, nego braća: ”On se ponosio, rekao je, dugom saradnjom ustaša i OUN-a, i potpuno otvoreno je izrazio svoje uvjerenje da će Nijemci organizovati ukrajinsku državnost kao što su to uradili sa NDH. Na rastanku, Poglavnik je podigao svoju desnicu, kako je to 13. septembra izvijestio ’Nastup’ i prvi put se unutar hrvatske suverene države čuo ukrajinski nacionalistički pozdrav: ‘Slava Ukrajini!”’

Kada je došlo do raskola u Organizaciji ukrajinskih nacionalista, Pavelić se nakon određenog vremena između zloglasnijeg Bandere i pukovnika Melnika odlučio za ovog drugog, odnosno umjesto OUN-B izabrao je OUN- M: ”Pavelić i Melnik, štaviše, bili su ista generacija i istog obrazovanja, što je moglo da opredijeli naklonost ustaškog vođe. Činjenica da je Melnikova frakcija bila sklonija kolaboraciji s Nijemcima od banderita mogla je takođe da igra ulogu u Pavelićevom opredeljenju za Melnika”, kaže Radčenko.

Dvojica lidera su imali redovnu i toplu prepisku, koja se nije prekidala sve do kraja rata, iako je Ukrajinac već 1942. godine priznavao da su u nacističkoj Novoj Evropi Ukrajinci u različitoj kategoriji od NDH, shvativši da Nijemcima ni na pamet ne pada da organizuju Ukrajinu kao samostalnu državu.

Dok ukrajinski izvori tvrde da ”Ukrajinska legija nije učestvovala u hrvatskim masakrima Srba”, i da se ”ova jedinica prema Srbima odnosila onoliko korektno koliko je to bilo moguće”, što je poteško povjerovati ako su legionari zakletvu položili u Potkozarju decembra 1941. godine, o zločinima nad Jevrejima oni ćute: antisemitizam je bio duboko zaprt u ideologiji OUN-a u svim njegovim izdanjima pa tako i u ideologiji Ukrajinske legije i teško bi bilo shvatiti da u ”Sodomi i Gomori” koju je opisao Maciakh, Jevreji uopšte zavređuju spomena – što zbog malog broja Jevreja koje su Ukrajinci mogli sresti u Jugoslaviji, što zbog toga što Jevreji kao poluljudi i njihova sudbina nisu ni bili vrijedni autorove pažnje.

Ipak, štampa OUN-M ”hvali ustaše, njihove vođe i politiku NDH, uključujući progon i istrebljenje Jevreja”; stoga je vidljivo, kako kaže Radčenko, da su ”ustaše i OUN, kasnije OUN-M od 1933. do 1945. godine bili ne samo partije sa sličnim ideološkim i političkim ciljevima i idealima, nego i najiskreniji i najintimniji partneri u ‘političkoj borbi”’ koja je, od 1941. godine uključivala i genocid.

Juriju Radčenku pripada čast da je to prvi detaljno proučio i obrazložio.

(Episkop Pakračko-slavonski)

Nisam znao za to. A to je pisao Jovan Ćulibrk bivši niški padobranac a sada vladika.

Što je slijedeće. Da vam pripadnik Crvenih beretki bude patrijarh

Moje zauzimanje ukrajinske strane je prvenstveno humano. Napadnuta zemlja od velikog predatora, potpuna ista identična situacija kao kad je tvoja država napala okolne zemlje pa i moju i da si uvijek nekako na strani slabijeg. To je sve kombinacija.

Onda npr obranu Kupresa 1942 postavio je Ukrajinac Vselovod Trubeckij-Bradica kad su nepotpune bojne Crne legije porazile sve proleterske brigade, njih 5 a tada najjaču partizansku postrojbu 1-vu krajišku brigadu i domaće partizane/četnike kako god.

Onda kad smo mi izgubili bitku na Kupresu 1992-ge poginula su trojica Ukrajinaca na hrvatskoj strani, Ogorodinkov Leon, Šapinov Vasil i Bandanev Gait.

A ti? Podržavaš Rusiju iz Amerike...

Veliki predator napao zemlju... Inkvi, to uproscavanje primerenije je nekome ko ne zna gd je supalj, a ne tebi...

Onaj ko kontrolise ukrajinsku drzavu tj. vlast, kontrolise i procese u BiH na stetu tvog naroda (sto se juce jasno videlo), - ima li ikakve sumnje da stvari stoje tako?

Zar onda nije prirodno da zelis da taj veliki kontrolor bude malo nacet u Ukrajini? Ili da dodatno geopoliticki ojaca, i time da dodatno matretira tvoj, hrvatski narod u BiH?

Pa šta i deo Republikanaca podržava Rusiju.
Zašto onda ne bi i Aleksije?

Kakvo uprošćavanje Amerikanac..je li Rusija jedna od dviju najmoćnijih oružanih sila na svijetu koja je je već u povijesti dokazivala da je sklona osvajanju tuđih zemalja..i dalje od Ukrajine..je..i pšto tebi tu nije jasno..

A tu ciglu od priče da je Ukrajinu kontrolirjau oni koji maltretiraju Hrvate u Bih ajde prodaji tamo na temi na Ukrajini..meni tu ciglu ne buš prodal..

( pogotovo je bizarno da se Hrvate "brinu" oni koji su zbrisali 95% Hrvata iz tzv RS).

Tu ciglu možeš prodavati i na drugim temnama .npr o izbornom zakonu..tamo gdje se "brinete" za Bih Hrvate.

Točno 0 komentara imaju do sada, na vijest o promjeni ustava Federacije i izbornog zakona.

Nije samo zbog neaktivnosti bloga, jer vidim da ima par komentara na nekim temama.

A ne zanima ljude, ne može se na silu.

Pretpostavljam da su te aktivne teme u smislu kako pobijediti Rusiju i slično.

ne pratim i ne zanima me suštinski, ali u glavi mi je scena, sjede za stolom, borba za svaki cm Ukrajine, mozgaju, uzrujani, zajapureni, dolazi klinac i kaže tata tata, dobili smo IZ po hrvatskoj mjeri, a tata se okrene i vikne odjebi mali.

Da ne griješim dušu, danas 3 posta na temi toboze o Izbornom zakonu, ali zadnji post je o Vučiću

Inkvizitor napisao 1 post, pokazao “vrhunsko” razumijevanje, vidi se da mu se nije dalo ni citat vijest o tome, predugo nešto i previše pravno, zamorno, udavi.

Kada čovjek iz Duvna koji se prije 30 godina borio u BiH pokazuje toliko malo zanimanje, mos mislit kako se za ove teme interesira duvanjska baustelska dijaspora koja je sprašila u Njemačku prije 40 ili 50 godina.

Što se čudiš?

Od hrpe ljudi na ovom forumu, možda 4-5 istinski razumiju koji se vrag događa sa ovim sada promjenama.
Ostali kuže da je nešto dobro zbog muslimanske kmeke.

Dayton je do zla boga iskompliciran i prosječnom čovjeku je objašnjenje kako nešto zaista utječe na stanje suviše suhoparno i teško zamislivo.

Nekima je trebalo 10 godina u perecji da skontaju sejdu a sejdo je zicer naspram DN.

Što se čudiš?

Od hrpe ljudi na ovom forumu, možda 4-5 istinski razumiju koji se vrag događa sa ovim sada promjenama.
Ostali kuže da je nešto dobro zbog muslimanske kmeke.

Dayton je do zla boga iskompliciran i prosječnom čovjeku je objašnjenje kako nešto zaista utječe na stanje suviše suhoparno i teško zamislivo.

Nekima je trebalo 10 godina u perecji da skontaju sejdu a sejdo je zicer naspram DN.

Možda možemo u skladu novih izmjena i nametanja IZ-a očekivati i otopljavanje odnosa u vidu hrvatsko-bošnjačke koalicije na hrhb.info protiv "kamenjaraca sa hercegbosna.org"