Ljiljane, kad niste u necijoj kozi ne bleblecite bezveze. Vjerojatno ste jos mladi i ne poznajete stoga ovaj grubi svijet i sirovi ljudski zivot u njemu.
Ili - kako bi moja pokojna Baka znala lijepo reci - "lako je biti pametan izdaleka".
Ima svakako dosta Hrvata kojima je vaznije zaraditi lovu, kupiti auto, stan u Zagrebu, najnovije krpe i krpice nego djeci svojoj prenijeti znanje hrvatskog jezika (o vladanjem tim jezikom da ne govorim), ali vecinom se radi o ljudima kojima je itekako stalo do hrvatskog i hrvatske domovine no nisu u stanju izici nakraj s dvijema velikim preprekama.
Prva je skromni odnosno srednji stupanj obrazovanja prve generacije a druga malobrojnost Hrvata opcenito a posebice u diaspori.
U tudini jednostavno se nalazite u iskljucenom stanju, odcijepljeni ste o zivotnog tijek svog materinskog jezika i tu biste trebali barem par mjeseci boraviti u matici da idete dalje ukorak s govornicima prvog reda ili morate citat. Potonje je nesto jako strano i neugodno nasem covjeku socijalistickog obrazovanja i seoskog podrijetla, no ipak je neizbjezno. Djeca hrvatskih akademicara (ukoliko se tu radi o rodoljubima) - barem po mom dojmu - stoga i najbolje znaju materinski jezik, jer se u njihovoj kuci procita dosta knjiga na hrvatskom i roditelji se vise trude pouciti djeci sustavno i ozbiljno.
No sve to nista ne pomaze ako se nadete u nekom zabacenom kraju, gdje ste 80 km uokolo jedini Hrvat (ima dosta takvih sudbina). Tuda okolica je tu jednostavno jaca a ne mozete u histericnom ritmu danasnjeg zivota svaki vikend autom u najblizi velegrad na misu ili djecu odvesti na vjeronauk, na druzenje u crkvenom centru. To je privremeno moguce ali kao oblik svakodnevnog zivota to jednostavno ne ide.
Ukratko - slabo znanje materinskog jezika je dosta slozena pojava. A cini mi se da nase urodenike prije svega obija bahatost spomenutih domacih turista. Da su ljubazni, susretljivi, obzirni itd. malo kome bi smetala njihova spika toliko (zvucila bi mozda cak simpaticno).
U mladim godinama su i meni bili te face bozesacuvaj, sad mi ih je cak zao, jer znam da se dosta njih osjecaju inferiornim i nelagodno (kolikogod ih stara baka i izljubila - ipak im se rodaci, ujne i unucad krijumce i otvoreno u lice smije i ruga). A nas svijet je posebno nestrpljiv sa svojom izgubljenom djecom. Na me bi se prije sva rodbina razgalamila kad bi slucajno rabio progrjesni rod ili padez ("ajme meni, jadno dite ne zna ni govorit!"
), dok su mi skolske kolege poljskog ili talijanskog podrijetla postali svakog ljeta obiteljski heroji samo jednim ispravnno izrecenim pozdravom.
No ta nasa surova pedagogija je ipak urodila plod - spomenute kolege nisu se vise ni pomakli od skromnog pozdrava i par psovki na nekad materinskom jeziku dok ja ... eto, cinim sto mogu
.
Schließlich möchte ich meinen, daß jeder einheimische Kroate froh sein könnte, auf dem Niveau Deutsch zu sprechen, auf dem jene unglücklichen Diasporakinder in eine Art Dorfkroatisch radebrechen (auf filmenglisch herumstottern kann heutzutage jeder und gilt daher nicht als ernsthafte Fremdsprachenkenntnis - ako smim bit tako zlocudan)
.
