Odlične vijesti

Ne samo što od sada nema niti jednog zapošljavanja, premještanja policajaca i slično bez potpisa Hrvata nego je i direktor policije JEDINI koji je nadležan specijalnoj policiji u HNŽ-u

što je komesar? znam samo da je neki komunistički naziv, kako se to na hrvatskom kaže? ravnatelj policije?

Podsjećamo, Općinski sud u Mostaru donio je u svibnju 2019. godine osuđujuću prvostupanjsku presudu za Seada Đulića zbog kaznenog djela zloupotreba položaja ili ovlasti.

Đuliću je tada izrečena uvjetna osuda kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a koja se neće izvršiti ako osuđeni u roku od jedne godine, računajući od dana pravomoćnosti presude, ne počini novo kazneno djelo. Također, nakon što presuda postane pravomoćna, Đulić je dužan vratiti Gradu Mostaru imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom u iznosu od 10.000 maraka te nadoknaditi troškove postupka.

Đulić je prema optužnici Tužiteljstva HNŽ u vrijeme dok je obavljao dužnost predsjednika udruge građana iz Mostara i v.d. ravnatelja jedne javne ustanove, pribavio imovinsku korist nedopuštenim korištenjem novčanih sredstava javne ustanove bez odluke Upravnog odbora. Također je s računa javne ustanove uplatio je 10.000 maraka na račun jedne udruge za kupovinu vozila za drugu udrugu kojem je na taj način pribavio imovinsku korist, oštetio javnu ustanovu i Grad Mostar za navedeni iznos.

Sad je puno jasnija i retorika.

Musliman iz Stoca rođen 1950, poraz u ratu 1993 i hrvatsku pobjedu 1993 naziva fašizmom.

I ne bave se uopće sa WW2 nego sa "modernim fašizmima" od kojih je naravno glavni hrvatska vojna pobjeda u Mostaru i Stocu 1993 i sve posljedice na politiku i demografiju koje ta pobjeda ima danas.

Koja pobjeda? Da ste pobijedili, držali biste danas čitav Mostar i HNK u punom smislu. A ne držite niti ćete ikad.

Fatiha za partizane

I tako rat teče, teče, dolazi ‘45. godina. 14. II 1945. godine partizani navodno oslobađaju Nevesinje.

I narod, ionako su ga spasili da ga četnici ne pokolju (to je bilo 1943, prema riječima istog svjedoka, op.a.), izlazi pred njih. (…) Ljudi k’o ljudi, izašli pred njih da ih pozdrave. Izišao je i Kadrija Konjalija, sekretar Komiteta KP u Nevesinju. Ja ono što sam vidio svojim očima, to je bilo strašno.

Tavanski je prozorčić gledao na zgradu Općine. To je bilo jedno dvorište. I mi promatramo, babo i ja, što se događa.

Partizani pokupili i sve Bošnjake i Hrvate, što je bilo, stavili ih u red a pred red postavili mitraljez šarac. Stavili su i hodžu.

Bilo je 30, 40 ljudi, toliko sam vidio. Prozor je bio otvoren i pogled je pucao baš na njega. Onaj partizan sjede za mitraljez… a pred njim ljudi koji su došli da pozdrave, da dočekaju (oslobodioce).

Dvojica među njima, ljudi pametni, vidjeli što će biti. Bio je Sejdo Šarančić i bio je beg Bašagić.

Bacili su se dole prije nego što je horoz okin’o mitraljezom i pokosio sve te ljude. Piljar Enver Ljubović, koji je imao negdje oko 28, 27 godina, gledam ga zapanjenim dječjim očima, naglo je izletio te bježi iz toga reda!

A za njim neki oficir s pištoljem, jedanput, dvaput, triput, četiri puta – obara ga i ubija. (…)

Drugi dan mi smo nekako sišli, počela je civilna vlast da funkcionira, i moglo se po gradu ići. Ja idem na onaj most prema Pahlevini (…)

Vidim Kadriju Konjaliju ubijenoga, s prosutim mozgom.Ubijeno je taj dan 189 muslimana, od deset, 12, … do 60 godina.

Ko se sakrio sakrio, ko nije – nije. (…) I svi naši ubijeni ljudi bili su civili. Zanatlije, trgovci, ljudi koji nisu sudjelovali ni u jednoj vojsci. Ono što je bilo u vojsci, ranjenika, smještenih u našoj velikoj kući, to su sve pobili, metak u čelo, sve su ranjenike pobili.(…)

O ljudima koji su tih dana pobijeni, o njima nikada niko nije davao izjave, vjerojatno ljudi nisu smjeli ni zucnuti, vjerojatno je to tako bilo.

Dan nakon događaja koji sam opisao, moj babo i Salko Korkut, sa Hamzom Kazazićem, pokupili su sve naše poubijane ljude na ona stočna kola, iskopali su veliku jamu na haremu, zajedničku grobnicu, i tu su ih sve zajedno sahranili…

Ona je u to vrijeme bila udana za Jusufa Muraspahića i živjeli su u čaršiji Nevesinje. Nefiza pripovijeda o događajima uoči, za vrijeme i nakon samog zločina.

Naime, prema tvrdnjama nene Nefize veliki broj bošnjačkog stanovništva iz okolnih sela (Plužine, Bratač, Odžak, Žiljevo, Sopilja, Pridvorci, Gornja i Donja Bijenja, Postoljani…) bio se sklonio u čaršiju pošto je tu bilo mnogo sigurnije.

Kada je narod saznao da partizani napadaju Nevesinje nastala je pometnja jer se pretpostavljalo da bi mogli činiti zločine, posebno imajući u vidu činjenicu da je u njihovim redovima bilo mnogo dojučerašnjih četnika koji su, vidjevši da gube rat, promijenili uniforme.

Nefiza opisuje scenu s lokaliteta Smrdan kod sela Kljuna gdje je bio „naviljak“ brade – četnici su je obrijali da bi mogli postati partizani (ovdje se najbolje očituje narodna izreka da vuk dlaku mijenja ali ćud nikada).

Dakle, u toj pometnji jedan dio Bošnjaka svih dobi počinje bježati prema Mostaru. U jednoj od tih grupa bio je i njen muž Jusuf Muraspahić kojega su sa grupom od još 41 uglavnom mlađeg muškarca zarobile a potom i strijeljale partizanske jedinice na lokalitetu Kričanje na Podveležju (10-ak km od Mostara).

Strijeljani su bez ikakvog suđenja – a i zašto bi bi se sudili kada su bili civili! U travnju 1945, nakon što su im vlasti dozvolile i dali „propusnice“, članovi obitelji idu na Kričanje, prepoznavaju svoje ubijene i na istom mjestu ih „malo“ ukopavaju.

No, u ovom činu se prepoznaje tragedija nad tragedijama, rekli bismo Antigonina tragedija – obiteljima nije dozvoljeno da svoje najbliže pokopaju u skladu s vjerskim propisima, uz klanjanje dženaze, niti da ih pokopaju u harem!

Nefiza je svjedočila i ubojstvima u samom gradu Nevesinju, kod zgrade starog suda, ali i u skoro cijelom gradu. Sjeća se i imena dva izvršitelja ubojstava, Mirko Golijanin i Momo Mučibabić.

Neki od ubijenih Bošnjaka u samom gradu su i Hasan Efendić, Avdija Oručević, Ševko Ramović, Mujo Trnovac, Suljo Muraspahić (16 godina star, ubijen kod džamije), zatim imućni Šućrija Pekušić, više Dugalića, četiri djevojke iz porodice Muraspahić.

Također, Nefiza napominje da 14. veljače nisu ljudi ubijani samo u čaršiji i na Kričanjima – mnogi su pobijeni i na Malti u Mostaru (više uglednih nevesinjskih Bošnjaka), zatim na Zijemljima.

Na pitanje kako je moguće da je to sve učinjeno Nefiza odgovara da su oslobodioci dobili „odriješene ruke“ 24 sata – mogli su raditi što su željeli, bez ikakvih posljedica.

Nefiza, na kraju, naglašava da je poslije II svjetskog rata bilo strogo zabranjeno govoriti o ovim događajima.

Nafija Šarančić još je jedan od svjedoka zločina veljače 1945. U to vrijeme sa svojom obitelji živio je u Bašagića kući u Nevesinju, nakon što su izbjegli iz sela Odžak. Sjeća se kako je 14-og posljedni put vidio svoga oca Mušana, govoreći svojoj supruzi: „Čuvaj djecu!“ Nakon toga se, bježeći pred partizanima, uputio ka Mostaru, da bi, kao i Jusuf Muraspahić, bio uhvaćen na Kričanjima i tu strijeljan od strane partizana.

Inače, ovdje je stradalo pet vrlo mladih muškaraca iz obitelji Šarančić i to: Mušan, Dervo, Avdo, Arif i Murat. Strijeljanje su preživjela petorica Nevesinjaca – Omer i Huso Maslo, Smajo Šikalo, Huso Ćehić i Juso Šarančić.

Zahvaljujući ovim ljudima saznalo se za tragediju na Kričanjima. Prije strijeljanja većina zarobljenih je bila vezana u bodljikavu žicu.

Nafija također navodi da su se smaknuća događala na cijelom potezu od Nevesinja pa do Podveležja.

Naime, partizanske zasjede bile su locirane i u rejonu Grepka (ulaz u Nevesinje iz pravca Mostara) i tu su ubijali svakoga ko je naišao – potpuno neselektivno.

Tako su na Grepku svirepo ubijene dvije Nafijine tetke, djevojke Šerifa (21 godina) i Advija (17 godina), te još dva rođaka, Huso i Atif. Kao najodgovornije za ove zločine Nafija navodi Čedu Kapora i, posebno izdvajajući, Vladu Šegrta, komandanta 10. hercegovačke udarne brigade koji je i dao već spomenute „odriješene ruke“ partizanskim jedinicama u Nevesinju – u prevodu to je značilo „ubijte koga želite“.

Naravno da se ne slave četnici koji su se preobukli u partizane nego lokalni bošnjački partizanski prvaci poput Avde Hume.

Ne moze biti bosnjak jer to ste izmislili 93e.

Jel ti to predak neki?

Čini se da se u Mostaru stanarina ne naplaćuje isključivo u novcu