1.Vinko Vice Arneri (Zadar, 1907 — Beograd, 1989), ljekar hirurg-plastičar, učesnik Narodnooslobodilačke borbe, sanitetski pukovnik JNA i profesor Vojnomedicinske akademije.
Rođen je 1907. godine u Zadru. Poticao je iz poznate plemićke porodice Arneri.

Medicinski fakultet je završio u Zagrebu i pred Drugog svetskog rata je radio kao lekar. Godine 1944. je stupio u Narodnooslobodilačku borbu.

Nakon oslobođenja Jugoslavije, nastavio je lekarsku službu u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA). Bio je zaslužan za razvoj plastične hirurgije u Jugoslaviji. Bio je osnivač i prvi načelnik Odeljenja za plastičnu hirurgiju prvi Glavnoj vojnoj bolnici u Beogradu, koja je kasnije prerasla u Kliniku za plastičnu hirurgiju Vojnomedicinske akademije (VMA),kao jedan od vodecih svjetskih plasticnih hirurga svog vremena i autor velikog broja radova, knjiga i originalnih operativnih metoda po kojima je Klinika postala prepoznatljiva u cijelom svijetu

Bio je i profesor na Vojnomedicinskoj akademiji. Udario je temelje razvoju plastične i rekonstruktivne hirurgije i savremenog lečenja opekotina u JNA. Uveo je više originalnih metoda u rekonstruktivoj hirurgiji. Publikovao je preko 70 stručnih radova. Aktivna služba u JNA mu je prestala 1977. godine.Zena mu je bila Jelena Arneri.

Umro je 1989. godine u Beogradu i sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

Mozda se i vi sjetite nekoga..

2.Nikola Tesla (Smiljan, 10. srpnja 1856. – New York, 7. siječnja 1943.), bio je hrvatsko-američki izumitelj i inženjer srpskog podrijetla, koji je djelovao na polju elektrotehnike i strojarstva te futurist koji je najpoznatiji po svojim doprinosima u dizajniranju suvremenog sustava distribucije električne energije koristeći izmjeničnu struju.[1][2] Rođen je na prostoru današnje Hrvatske gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju te se dalje školovao i usavršavao diljem Europe. Tijekom velikog dijela svog života živio je i radio u Sjedinjenim Američkim Državama.

Tesla je pohađao gimnaziju u Gospiću, potom u Rakovcu kraj Karlovca, gdje je maturirao. Na Visoku tehničku školu u Grazu upisao se 1875. Godine 1881. radio je u Središnjem telegrafskom uredu u Budimpešti, a potom u Telefonskoj centrali, u kojoj je načinio niz tehničkih poboljšanja. U jesen 1882. zaposlio se u Parizu u Edisonovoj telefonskoj podružnici. Već je za vrijeme studija upozorio na nedostatke istosmjernoga elektromotora. U Budimpešti je zamislio primjenu višefaznih izmjeničnih struja za ostvarenje okretnoga magnetskoga polja koje bi uzrokovalo vrtnju u elektromotoru.

U nastojanju da razvije zamišljeni sustav izmjeničnih struja, otišao je 1884. u SAD, gdje se s preporukom voditelja Edisonova predstavništva u Europi zaposlio kod T. A. Edisona, gdje je iznosio svoje zamisli o proizvodnji i isplativijem prijenosu izmjeničnih struja, ali nije nailazio na razumijevanje. Godine 1885. osnovao je Tesla u New Yorku vlastitu tvrtku Tesla Electric Light and Manufacturing Company za proizvodnju električnih lučnica (elektrolučna svjetiljka), a 1887. tvrtku Tesla Electric Company, s laboratorijem, u kojem je najprije konstruirao elektromotore izmjenične struje. U jesen iste godine prijavio je prve patente o proizvodnji i prijenosu višefaznih izmjeničnih struja i njihovoj primjeni za učinkovit pogon izmjeničnih elektromotora. Tim je izumima pokazao da je za većinu primjena izmjenična struja znatno prikladnija od istosmjerne.

Teslin sustav višefaznih električnih struja i njegovu električnu rasvjetu prikazala je tvrtka Westinghouse na Svjetskoj izložbi u Chicagu 1893., te je predložila Teslin sustav izmjeničnih struja za hidroelektranu na slapovima Niagare. Hidroelektrana je bila završena 1896., a njome je, visokonaponskim dalekovodom (visoki napon je bitno smanjio gubitke), bio opskrbljivan oko 40 kilometara udaljen grad Buffalo, a potom i udaljeniji gradovi. U isto je doba po New Yorku bilo raspoređeno nekoliko stotina malih elektrana istosmjerne struje, jer se ona zbog velikih gubitaka mogla prenositi samo na udaljenosti do 3 kilometra. Za nekoliko godina Teslin se sustav višefaznih izmjeničnih struja počeo rabiti u cijelome svijetu, a tijekom više od jednoga stoljeća u osnovi se nije promijenio. Visokofrekvencijske izmjenične struje primijenio je za bežični prijenos signala i energije. S transformatorom vrlo visokoga omjera transformacije (poslije nazvanim Teslin transformator) postizao vrlo visoke napone i stvarao vrlo snažna električna polja. Izumio je radiokomunikacije i daljinsko upravljanje. Načinio je model broda kojim je s pomoću električnih signala bežično upravljao na daljinu, a javno ga je 1898. pokazao u New Yorku.

Bavio se i istraživanjima u strojarstvu, na primjer 1913. patentirao je turbinu s mnoštvom tankih diskova a bez lopatica (Teslina turbina). Kako nije imao interesa i vremena baviti se razvojem i prilagodbom svojih izuma tržištu, mnogi koji su razvijali njegove izume i prisvajali su ih. Vrhovni sud SAD-a tek je 1943., nakon Tesline smrti, poništio američke patente radija G. Marconija, jer su Teslini raniji patenti već sadržavali sve što je opisao Marconi. Tesla je za svoje izume dobio mnoga priznanja i počasne doktorate. Nobelova ga je nagrada mimoišla jer ju nije htio podijeliti s Edisonom. Stotine izuma, većinom iz elektrotehnike, prijavio je u 112 patenata u SAD-u i gotovo isto toliko u drugim zemljama, a mnogi su izumi ostali samo zabilježeni u njegovim dnevnicima ili stručnim časopisima. Najveće je priznanje Teslinu radu bilo dano na 11. općoj konferenciji za mjere i utege 1960., kada je za mjernu jedinicu magnetske indukcije (gustoće magnetskog toka) prihvaćen naziv tesla (oznaka T). Jedini je to naziv mjerne jedinice po nekome Slavenu među 19 naziva po zaslužnim znanstvenicima u Međunarodnom sustavu mjernih jedinica.

Po Tesli je nazvan planetoid ili asteroid 2244 Tesla, te krater na Mjesecu Tesla (krater).

Godine 2005. našao se na popisu 100 najznamenitijih Amerikanaca Discovery Channela.

Životopis
Nikola Tesla rođen je 9./10. srpnja 1856. u mjestu Smiljan kod Gospića, u današnjoj Hrvatskoj (tada dio Austrijskog Carstva). Tesla je bio srpskog podrijetla: njegov otac Milutin bio je pravoslavni svećenik, a njegova majka Georgina Mandić (zvana Đuka) bila je bez naobrazbe, ali vrlo inteligentna žena.

Obrazovanje i rani rad
Budući izumitelj svjetske slave pohađao je njemačku osnovnu školu u Smiljanu, a istu je završio u Gospiću. Nakon toga upisao se u Nižu realnu gimnaziju u Rakovcu kod Karlovca. Slobodno je vrijeme najviše volio provoditi s prijateljima. No, uživao je i u hvatanju ptica (ljubav prema pticama pratit će ga čitav život) i čitanju. U vrijeme puberteta volio se kartati ali tako zarađeni novac nikada nije nosio kući već ga je poklanjao drugima. Nakon završetka gimnazije dvije se godine nije školovao. Roditelji su na Nikolu vršili pritisak da postane svećenik ali on se tome protivio i upisao se na studij tehničkih znanosti u Grazu.

Na Visoku tehničku školu u Grazu upisao se 1875. Prvu je godinu primao stipendiju Vojne krajine, a druge je godine stipendija izostala jer je Vojna krajina bila razvojačena. Zamolio je 1876. i 1878. stipendiju Matice srpske u Novome Sadu, ali ju nije dobio. Početkom 1880. otišao je u Prag u želji da nastavi studij, ali nema podatka da je završio studij na kojem od sveučilišta. Tijekom studija upoznao se s Voltaireovim djelima te je odlučio pročitati sve što je ovaj napisao. U konačnici je pročitao sva njegova djela, ali ne samo to nego ih je i naučio napamet. Nakon završetka studija zaposlio se u telefonskom društvu i priključivao telefone po kućama u naredne dvije godine.

Jedno vrijeme radio je kao inženjer Telefonskog društva u Budimpešti, gdje je načinio niz tehničkih poboljšanja. Nakon Budimpešte zaposlenik je Edisonove tvrtke (Continental Edison Company) u Parizu. Tesla je tada imao visoko mišljenje o Edisonu. Na zadatku u Strasbourgu (1883.) izvan radnog vremena konstruira prvi indukcijski motor. Već je za vrijeme studija upozorio na nedostatke istosmjernoga elektromotora. U Budimpešti je zamislio primjenu višefaznih izmjeničnih struja za ostvarenje okretnoga magnetskoga polja koje bi uzrokovalo vrtnju u elektromotoru. U nastojanju da razvije zamišljeni sustav izmjeničnih struja, otišao je 6. lipnja 1884. u SAD, gdje se s preporukom voditelja Edisonova predstavništva u Europi zaposlio kod T. A. Edisona, gdje je iznosio svoje zamisli o proizvodnji i isplativijem prijenosu izmjeničnih struja, ali nije nailazio na razumijevanje.

Odlazak u Sjedinjene Američke Države
Dana 6. lipnja (1884.) odlazi u Sjedinjene Države i postaje američki državljanin. U New York je stigao s četiri centa u džepu, nekoliko vlastitih pjesama, proračunima za leteći stroj i preporukom Edisonova suradnika Charlesa Batchelora u kojoj je pisalo: "Gospodine Edison, poznajem dva velika čovjeka. Jedan ste vi, a drugi je mladić koji stoji pred Vama". Nakon ovakve preporuke Edison ga je zaposlio u svojoj tvrtci.

Edison je Tesli obećao nagradu od 50.000 $ za poboljšanje primitivnih dinamostrojeva koji bi bili učinkovitiji, iako bi i dalje proizvodili istosmjernu struju. Tesla je nekoliko mjeseci neumorno radio, spavajući svega nekoliko sati na dan. Kad je riješio problem, zatražio je obećanu nagradu. "Tesla, Vi ne razumijete američki smisao za humor.", bahato mu je odbrusio Edison. Duboko razočarani i povrijeđeni Tesla odmah je dao otkaz.

Godine 1885. osnovao je Tesla u New Yorku vlastitu tvrtku Tesla Electric Light and Manufacturing Company za proizvodnju električnih lučnica (lučna svjetiljka), a 1887. tvrtku Tesla Electric Company, s laboratorijem, u kojem je najprije konstruirao elektromotore izmjenične struje. U jesen iste godine prijavio je prve patente o proizvodnji i prijenosu višefaznih izmjeničnih struja i njihovoj primjeni za učinkovit pogon izmjeničnih elektromotora. Tim je izumima pokazao da je za većinu primjena izmjenična struja znatno prikladnija od istosmjerne. Kako bi u elektromotoru, bez primjene komutatora, stvorio okretno magnetsko polje, upotrijebio je nekoliko parova zavojnica, napajanih izmjeničnim strujama koje su bile vremenski pomaknute, pa su se razlikovale u fazama. Za to je morao prvo konstruirati električni generator koji proizvodi višefaznu struju. Isprva su to bile samo dvije struje, no poslije je razradio sustave s tri, šest i više fazno pomaknutih struja. Cijeli sustav obuhvaćao je generator dvofazne izmjenične struje i motor s dvama parovima zavojnica, napajanih takvom strujom. Teslini elektromotori za izmjenične struje (sinkroni, asinkroni i krletkasti) jednostavni su po konstrukciji, a to znači i jeftiniji za proizvodnju i održavanje od onih za istosmjernu struju. U Američkom institutu elektroinženjera održao je 16. svibnja 1888. zapaženo predavanje Novi sustav motora i transformatora izmjenične struje.

U svibnju 1888. američki izumitelj i industrijalac George Westinghouse, čelni čovjek Westinghouse Electric Company-a iz Pittsburga kupuje prava na Teslin patent višefaznog sustava naizmjenično pokretanog dinama, transformatora i elektromotora. To je dovelo do sukoba između Edisonova direktnog sustava i Tesla-Westinghouseovog izmjeničnog pristupa u kojem je ovaj drugi odnio pobjedu. Uskoro Tesla osniva vlastiti laboratorij u New Yorku (1887.) gdje radi sve do svoje smrti (1943.). U to je vrijeme izumio elektromotor koji će biti osnova svih strojeva koji se pokreću izmjeničnom strujom. Posvetio se i drugim izumima kao što su na primjer visokofrekventni elektricitet. U svom laboratoriju eksperimentirao je sa sjenogafom, slično onome što je činio Wilhelm Conrad Röntgen kada je 1895. otkrio X-zrake. Tesla je i dalje obavljao pokuse u području visokofrekvencijskih struja i njihove primjene za rasvjetu. Teslin navoj osmišljava 1891. koji će potom postati indukcijski navoj najčešće korišten u radio tehnologiji.

Izgradnja prvih hidroelektrana na izmjeničnu struju
Zapaženo predavanje održao je 20. svibnja 1891. na Sveučilištu Columbia u New Yorku pod naslovom Pokusi sa strujama vrlo visoke frekvencije i njihova primjena u umjetnoj rasvjeti. O Teslinim izumima pisala su sva svjetska glasila, a Tesla je držao predavanja širom Amerike i Europe. Gotovo sve o čemu je govorio bilo je novo, na svakom predavanju prikazivao je začudne, uvijek različite pokuse. U Parizu je primio vijest da mu je majka na umoru, te je otputovao u Gospić. Na povratku je na poziv gradonačelnika M. Amruša održao 24. svibnja 1892. predavanje u Gradskoj vijećnici u Zagrebu. Tim je predavanjem podigao samopouzdanje inženjera u Hrvatskoj na visoku razinu pa su izgradili i pustili u pogon hidroelektranu za izmjeničnu struju na Krki (Hidroelektrana Jaruga) samo nekoliko mjeseci nakon one na Niagari. Teslin sustav višefaznih električnih struja i njegovu električnu rasvjetu prikazala je tvrtka Westinghouse na Svjetskoj izložbi u Chicagu 1893., te je predložila Teslin sustav izmjeničnih struja za elektranu na slapovima Niagare. Hidroelektrana je bila završena 1896., a njome je, visokonaponskim dalekovodom (visoki napon je bitno smanjio gubitke), bio opskrbljivan oko 40 kilometara udaljen grad Buffalo, a potom i udaljeniji gradovi. U isto je doba po New Yorku bilo raspoređeno nekoliko stotina malih elektrana istosmjerne struje, jer se ona zbog velikih gubitaka mogla prenositi samo na udaljenosti do 3 kilometra. Za nekoliko godina Teslin se sustav višefaznih izmjeničnih struja počeo rabiti u cijelome svijetu, a tijekom više od jednoga stoljeća u osnovi se nije promijenio.

Požar u Teslinu laboratoriju
Daljnja su istraživanja odvela Teslu u područje struja još viših frekvencija, pri još višim naponima. Radeći sa strujama visokih frekvencija, Tesla je otkrio, istražio i primijenio mnoge do tada nepoznate pojave i tako osnovao nove grane elektrotehnike. Visokofrekvencijske izmjenične struje primijenio je i za bežični prijenos signala i energije. O tome je održao predavanje 24. veljače 1894. na Franklinovu institutu u Philadelphiji, te 3. ožujka na sastanku Udruženja za električnu rasvjetu u St. Louisu.

Usporedo s time radi na novim izumima kao što su radijsko upravljanje letjelicama, osmišljava i preteče radara, iskorištavanje sunčeve energije, radio komunikaciju s drugim planetima i tako dalje.

Godine 1895. u Teslinu je laboratoriju izbio požar, koji je uništio sve uređaje, nacrte, arhiv i Tesline privatne stvari. U samo godinu dana podigao je novi laboratorij, u kojem je s transformatorom vrlo visokoga omjera transformacije (poslije nazvanim Teslin transformator) postizao vrlo visoke napone i stvarao vrlo snažna električna polja. U njima su električna pražnjenja bila burna, slična munjama, a svjetleće su cijevi svijetlile iako nisu bile spojene s vodovima. U radu s visokofrekvencijskim strujama ustanovio je kako one i uz visoke napone nisu opasne za čovjeka, te je predvidio njihovu primjenu u liječenju. Daljnja su istraživanja Teslu navela na zamisao kako bi se s pomoću takvih snažnih visokofrekvencijskih elektromagnetskih polja mogla prenositi električna energija na velike udaljenosti bez upotrebe električnih vodiča. Prvi je korak prema tom cilju bio bežično slanje signala na daljinu. Izumio je radiokomunikacije i daljinsko upravljanje. Načinio je model broda kojim je s pomoću električnih signala bežično upravljao na daljinu, a javno ga je 1898. pokazao u New Yorku. U to su doba drugi izumitelji radija prenosili signale na udaljenost od samo nekoliko kilometara. U osnovnom patentu, koji je prijavio 1897. a dobio 1900., u obrazloženju stoji kako će uređaji imati i druge korisne primjene kao što je na primjer prijenos signala.

Izgradnja postrojenja u Colorado Springsu i Long Islandu
Kako je njegova pozornost ponajprije bila usmjerena na bežični prijenos električne energije, Tesla je 1897. izgradio veliku odašiljačku i prijamnu postaju na osami u Colorado Springsu i u njoj je usavršavao sustave za bežični prijenos signala i električne energije, uz primjenu napona od nekoliko milijuna volta. Pri bežičnom prijenosu električne energije na daljinu glavna je poteškoća bila, a ostala je i do danas, malena učinkovitost sustava.

U Colorado Springsu, gdje je boravio od svibnja 1899. do rane 1900., došao je do vjerojatno svog najvećeg otkrića – stojnih valova. Pomoću ovog otkrića dokazao je da Zemlja može poslužiti kao električni vodič i može reagirati kao glazbena vilica na električne vibracije na određenoj frekvenciji. Tako je upalio 200 žarulja koje nisu bile povezane žicom na udaljenosti od 40 kilometara, a koje su svaka pojedinačno osvjetljavale krug od 41 metra oko sebe. U to vrijeme bio je posve siguran da prima signale s druge planete, a zbog čega je bio ismijavan.

Za zamišljeni svjetski sustav radiokomunikacija počeo je 1901. graditi veliku radijsku postaju na Long Islandu u New Yorku. Vraćajući se 1900. u New York s kapitalom američkog financijera J. Pierre Pont Morgana od 150 tisuća dolara započeo je konstrukciju tornja koji bi bežičnim putem odašiljao signale. Tesla je tvrdio da je zajam osigurao tako što je 51 % prava na svoje patente na polju telefonije i telegrafije ustupio Morganu. Pomoću tog tornja želio je osigurati slanje slika, poruka, vremenskih prognoza i burzovnih izvještaja bežičnim putem. Za antenu je bio izgrađen stup visok 57 metara, na vrhu s kupolom od žica, promjera 20 metara. Njime je želio bežično odašiljati signale i električnu energiju, svima dostupnu i bez naplate. Zbog nerazumijevanja investitora za sustav u kojem se energija i signali ne bi naplaćivali, gradnja je 1905. bila obustavljena, a iz bojazni da antena ne posluži njemačkim špijunima, bila je srušena 1917. miniranjem. To je bio najveći Teslin poraz. Tada je svoj rad preusmjerio na turbine i druge projekte. Zbog nedostatka novca njegove ideje su ostale u bilježnicama koje se još uvijek proučavaju. Odlikovan je (1917.) Edisonovom medaljom, najvećim odlikovanjem Američkog instituta elektroinženjera.

Starost i smrt
Za sebe je tvrdio da nije izumitelj već otkrivač stvari koje postoje u prirodi oko nas. Za svoju uspješnost u izumiteljskom poslu tvrdio je da zahvaljuje svojoj urođenoj sposobnosti nevjerojatne vizualizacije stvari, procesa i događaja. Sukladno tome sve svoje pokuse bi prvo osmislio u glavi, a potom ih praktično proveo u djelo. Tvrdio je kako je tu sposobnost imao od malena te da ponekad nije znao razlikovati svoju maštu od stvarnosti. Stoga je prolazio rukom ispred očiju da bi se uvjerio što je stvarnost, a što mašta. Bio je izuzetno visok (199 centimetara) i nevjerojatne tjelesne kondicije. To vjerno oslikava slučaj kada se jedne zime poskliznuo na zaleđenom njujorškom pločniku i umjesto da padne napravio je salto i dočekao se na noge. Učiniti takvo što bio bi problem i nekom mlađem, a ne Tesli koji je tada imao 80 godina. Uz to imao je izražen smisao za lijepo, lijepe manire i govorio je šest jezika.

Imao je veoma mali broj bliskih prijatelja. Među njima bili su pisci Robert Underwood Johnson, Mark Twain i Francis Marion Crawford. U financijskim pitanjima bio je prilično nespretan, ekscentričan i kompulzivan. I među znanstvenicima i u javnosti pratio ga je glas samotnjaka i ekscentrika. Njegov ekscentrizam sprječavao ga je da ga ljudi slušaju i da ostvaruje zaradu od svojih izuma. Iako mu je bio potreban novac 1912. je odbio primiti Nobelovu nagradu iz fizike jer je tvrdio da njegov suprimatelj Thomas Alva Edison nije pravi znanstvenik. Zadnje godine svog života proveo je hraneći golubove i živio je uglavnom od godišnjeg honorara iz domovine. Imao je napredni zametak fobije, ali istovremeno je bio briljantan inženjer koji je imao dara da praktično dokaže svoje hipoteze. Njegove špekulacije o ostvarenju komunikacije s drugim planetima, izjave da može razdijeliti Zemlju poput jabuke, kao i njegova tvrdnja da je izmislio smrtonosnu zraku koja može uništiti 10 tisuća aviona na udaljenosti od 400 km nailazile su na podsmijehe i kritike. Unatoč tomu Tesla se danas smatra jednim od najplodnijih genija u elektrotehnici. Njegova velika zasluga je uvođenje izmjenične struje u široku uporabu. Teslini izumi zasnovani na izmjeničnoj struji postali su temelj cijelom daljnjem razvoju elektrotehnike. Ostvario je oko tisuću pronalazaka i patenata - trofazni sustav za prijenos električne snage, generator i transformator za struje visoke frekvencije (Tesline struje) i drugo. Bio je i jedan od pionira radio-tehnike: otkrio je sustav za bežično upravljanje i davanje znakova na daljinu, pronašao je nov sustav osvjetljenja, konstruirao je visokofrekventne alternatore kao osnovu emisijskih radio-stanica, proizveo je neprigušene elektromagnetske valove, otkrio je i patentirao princip rezonancije za radio-veze, izložio ideju o međuplanetarnim telekomunikacijama pomoću ultrakratkih valova, a zamislio je u cjelini radarski sustav. Objavio je radove iz fizike u kojima je iznosio originalne ideje koje su se kasnije ostvarile. Autobiografiju pod nazivom Moji pronalasci (eng. My Inventions) pisao je i objavio 1919., a u povremenim razgovorima s novinarima iznosio je svoje zamisli, među njima i usnopljeni prijenos energije nazvan Teslinim zrakama smrti. Posljednjih desetljeća života, slavan ali i zaboravljen, kontaktirao je samo s rijetkima, a potkraj života samo s nećakom Savom Kosanovićem.

Preminuo je u New Yorku 7. siječnja 1943. u 87. godini života. Nakon njegove smrti kovčezi u kojima se nalaze Teslini papiri, diplome i druge počasti, kao i njegove laboratorijske bilješke zapečaćeni su. Neko vrijeme nalazili su se u vlasništvu Teslinog rođaka i jedinog nasljednika Save Kosanovića. On je kasnije svoje tako stečeno nasljedstvo poklonio gradu Beogradu, a u svrhu osnivanja muzeja Nikole Tesle.

Nasljeđe i doprinosi
Najveće je priznanje Teslinu radu bilo dano na 11. općoj konferenciji za mjere i utege 1960., kada je za jedinicu jakosti magnetskoga polja (fizikalna veličina koju inženjeri ponekad nazivaju gustoća magnetskog toka ili magnetska indukcija). U Češkoj jedna tvornica žarulja nosi njegovo ime, u bosanskohercegovačkom gradu Brčko postoji Tvornica akumulatora Tesla, dok u Hrvatskoj postoji tvrtka Nikola Tesla – Ericsson koja se prvenstveno bavi telefonijom. Enciklopedija Britannica svrstala ga je među 10 najvažnijih ljudi u svjetskoj povijesti. Stotine izuma, većinom iz elektrotehnike, prijavio je u 112 patenata u SAD-u i gotovo isto toliko u drugim zemljama, a mnogi su izumi ostali samo zabilježeni u njegovim dnevnicima ili stručnim časopisima.

Trofazna struja
Vista-xmag.png Podrobniji članci o temama: Trofazna struja i Izmjenična električna struja
Trofazna struja je sustav triju izmjeničnih, sinusoidno promjenljivih električnih struja koje su vremenski jedna prema drugoj fazno pomaknute. To je najčešće korišteni oblik višefaznih sustava struja i napona, što je jedno od najznačajnijih otkrića Nikole Tesle i na kojem se danas temelji proizvodnja, prijenos, raspodjela i uporaba električne energije. Okretna magnetska polja prijeko potrebna za rad električnih generatora i električnih motora stvaraju se primjenom višefaznih struja. Trofazni sustav napona, koji tjera trofazne struje, dobiva se iz trofaznoga sinkronoga generatora u kojem su smještena tri fazna namota, prostorno razmaknuta za 120° i međusobno povezana u jednoj točki (zvjezdište). U svakom od tih triju namota induciraju se električni naponi jednake amplitude i frekvencije, međusobno fazno (vremenski) pomaknuti za jednu trećinu perioda, odnosno za 120° ili 2π/3 radijana. Za tehničku primjenu važno je da je trofazni sustav simetričan, to jest da su sve električne struje i naponi jednake amplitude, frekvencije i međusobnoga faznog pomaka. Tada je zbroj svih triju struja ili svih triju napona jednak nuli, što omogućuje da se električna energija prenosi trofaznim vodovima sa samo tri vodiča, umjesto njih šest, koliko bi ih trebalo kada bi postojala tri nepovezana strujna kruga. Ako se, zbog specifičnosti primjene, opterećenja po fazama razlikuju, rabi se i četvrti, takozvani neutralni vodič, kojim tada teče struja razlike. Osim iz trofaznih sinkronih generatora, trofazni naponi i struje mogu se dobiti i primjenom suvremenih energetskih elektroničkih pretvarača, koji pretvaraju istosmjerni napon (obično iz akumulatorske baterije) u trofazni. Takvi uređaji rabe se u slučaju kvara kao rezervni izvori izmjeničnoga napona za potrošače od posebne važnosti (bolnice, banke, zračne luke).

Trofazna struja namijenjena je za trošila veće električne snage (od 1 do 2 kW), koja su ekonomičnija od trošila manje snage (na primjer trofazni elektromotori, trofazne peći), a spajaju se na sve tri faze. Na trofazni napon mogu se priključiti i jednofazna trošila u kućanstvu (rasvjeta, kućanski aparati), spajanjem na jednu od triju faza (oznake faza L1, L2 i L3) i na neutralni vodič (oznaka N).

Električni motor ili elektromotor
Elektromotor i Indukcijski motor
Električni motor ili elektromotor je stroj koji pretvara električnu energiju u mehanički rad...

Marijan Beneš (Beograd, 11. lipnja 1951. – Banja Luka, 4. rujna 2018.), hrvatski boksač iz Bosne i Hercegovine, uz Matu Parlova smatran najboljim hrvatskim boksačem u socijalističkoj Jugoslaviji, ali i u hrvatskoj športskoj povijesti pored prvog dvostrukog svjetskog prvaka u cijelom slavenskom svijetu i daleko šire, Ferdinada Fritzie Zivica, Ivana Prebega, Željka Mavrovića, vrlo popularan i cijenjen u Jugoslaviji. Slovio je za neustrašivog boksača koji je na protivnika jurišao ne obazirući se na rizik i ozljede.[1] Osim u boksu, okušao se i u pjesništvu, pišući uglavnom o Banja Luci.[2]
Osobni život

Rođen je u Beogradu 1951. u obitelji oca Josipa, Hrvata, i majke Marije rođ. Vukić, Srpkinje.[3] Pod utjecajem svoga oca, učitelja glazbe, svirao je glasovir i violinu te je zajedno s trojicom braće i sestrom proveo djetinjstvo u Tuzli. S deset godina stupio je u boksački ring i već u prvoj borbi pobijedio osam godina starijeg suparnika. Kao šesnaestogodišnjak potpisuje za banjalučku Slaviju u kojoj je trenirao tijekom cijele amaterske karijere.[4]

Više puta je izrazio javno protivljenje uklapanja velikosrpske ideologije i težnji političkog Beograda u politiku SFR Jugoslavije, iako se i sam izjašnjavao Jugoslavenom i jugonostalgičarom ne poričući pritom svoju hrvatsku narodnost.Bio je sudionik Rata u Bosni i Hercegovini u kojem 1992. izgubio brata, a kasnije i suprugu Stanu koja je nakon rastave s kćerima Žanet i Marijanom otišla živjeti u Niš. Naposljetku je otjeran iz Banja Luke, "grada kojeg je volio najviše na svijetu" prema vlastitim riječima. Ratne godine proveo je u Hrvatskoj, a u Banja Luku se vratio 1996., u kojoj mu ni u godinama nakon rata nije bilo dozvoljeno trenirati u matičnom klubu.

Bolovao je od Alzheimerove bolesti te naposljetku i preminuo 4. rujna 2018. u Banja Luci.
Športska postignuća

Za amaterske karijere osvojio je devet naslova prvaka Bosne i Hercegovine, četiri naslova prvaka Jugoslavije i brojne revijalne naslove, za što je odlikovan Zlatnim bedžom Jugoslavenskog sportskog lista. Amatersku karijeru okrunio je osvajanjem zlatnog odličja na Europskom amaterskom prvenstvu u Beogradu 1973. godine, za što je proglašen najboljim športašem Jugoslavije (zanimljivosti radi, godinu prije i nakon nagrada je otišla Mati Parlovu). Unatoč oboljenju od hepatitisa, koji mu je mogao okončati karijeru, upornošću i radom se vratio u ring i nastupio na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976., na kojima je zaustavljen u drugom kolu.

Nakon Montreala okrenuo se profesionalnoj karijeri te brzo napredovao do europskog vrha. Tako je u ožujku 1979. u Banja Luci osvojio EBU-ov naslov nokautiravši branitelja naslova, Francuza Gilberta Cohena. Pojas je obranio četiri puta. U 394 boksačke borbe u karijeri, pobijedio je u njih 309, od toga sedam puta nokautom. Pritom je 26 puta lomio kosti i ozlijedio glasnice zbog čega je govorio tiho i sporo.Iz boksa se povukao 1983. te je zbog ozljeda ostao slijep na lijevo oko.Zanimljivo da je rodjen u BG.
Napomena:Redosljed nema navedenih nema nikakve veze po njihovoj vaznosti,preuzeto sa Wikipedie...

..Milan Mladenovic jedan od najdarovitiji u ex yu glazbi..ovo na prvu..Bobek jedan od najveci na drugom..idemo dalje..

..uvodničar nije jasan ja sam svatio na prvu poznati Hrvati u ex yu republika al prvibdio naslova ide u smjeru poznatibhrvati..sad sto je htio ako je tio na osnovi prvog dijela onda je drugi suvišan il obratno..

Svaka cast,nisam bio siguran za ovog Arnerija jel bio Talijan ili Hrvat pa sam dopiso da mogu i Svi sa Hrvatskim drzaljanstvom onda i bolje moze i Tesla i Rade Serbedjija,Mira Furlan i sjeticemo ih se jos..

..opet si se zbrka onda bi tema tribala bit svi hrvatski Srbi otprilike..

Haha,pa dvostruka tema Hrvati iz cijele EX YU ali i poznati iz HR bez obzira na nacionalnost,nekako povezano.

..poznati hrvati izvan hr i poznati nehrvati iz hr ..to bi moglo bit bolje..

Hrvati u cijeloj EX YU ukljucujuci i Hrvatsku i opet svi iz Hrvatske sa Hrvatskim drzavljanstvom.

Rođenje 27. srpnja 1946. (Bunić kod Korenice)
Zanimanje glumac, pjesnik, glazbenik
Godine rada od 1969.
Supruga Ivanka Cerovac (? – 1987.), Lenka Udovički (od 1991.)
Portal o životopisima
Portal o filmskoj umjetnosti
Rade Šerbedžija (Bunić kod Korenice, 27. srpnja 1946.) hrvatski je filmski, televizijski i kazališni glumac, pjesnik i glazbenik. Po podrijetlu je hrvatski Srbin.

Životopis
Rade Šerbedžija rođen je u mjestu Bunić kod Korenice, 27. srpnja 1946. godine.

Diplomirao 1969. godine na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, nakon čega je ubrzo angažiran u zagrebačkome Dramskom kazalištu "Gavella". Nakon toga naizmjenično radi kao slobodni umjetnik, s angažmanom u HNK u Zagrebu, te ponovno u "Gavelli". Nadaren, iznimne glumačke tehnike, glumac i racija i temperamenta, sugestivan, vrsne dikcije, s lakoćom izvodeći i tjelesno najteže scene, pokazao se podjednako uvjerljiv u ulogama klasičnog (npr. Shakespeareovi Hamlet i Richard III.) i modernoga repertoara (npr. Ibsenov Peer Gynt) – u raznim žanrovima, tumačeći likove pozitivnih i negativnih osobina.

Dobitnik je mnogih priznanja (triput nagrađen na Sterijinom pozorju, Nagrada "Vladimir Nazor", Nagrada "Dubravko Dujšin", Nagrada "Orlando" na Dubrovačkim ljetnim igrama). Na filmu debitira sporednom ulogom u Iluziji (1967.) Krste Papića, dok prvu glavnu ulogu – mladića na životnoj prekretnici – tumači u Gravitaciji ili fantastičnoj mladosti činovnika Borisa Horvata (1968.) Branka Ivande.

Otada sve češće nastupa u glavnim ulogama dobivajući popularnost i ulazeći u krug najrespektiranijih glumaca bivše države Jugoslavije – u filmovima raspona od ratnih drama do suvremene tematike. Tako su početkom 1970-ih godina zapažene njegove uloge komunističkog aktivista dezorijentiranog u privatnom životu u Crvenom klasju (1970.) Živojina Pavlovića i seoskog mladića suočenog s nepravdom u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja (1973.) Krste Papića. U to vrijeme ističe se i u filmovima koji kritički oslikavaju jugoslavensku suvremenost: kao skladatelj kod kojeg prevladava karijerizam (što potvrđuje njegovu sposobnost karakternog glumca) u filmu Bravo maestro (1978.) Rajka Grlića (Zlatna arena u Puli) i u naslovnoj ulozi u Novinaru (1979.) Fadila Hadžića. Godine 1982. dobio je godišnju nagradu australske televizije Sammy za glavnu ulogu u australskoj televizijskoj ekranizaciji drame Oslobođenje Skoplja Dušana Jovanovića.

Najuspješnija filmska godina za Šerbedžiju vjerojatno je bila 1986. kada s dvije uloge u filmovima dobiva titulu najuspješnijeg na pulskom festivalu: revolucionara koji se ne snalazi u poratnom vremenu u Večernjim zvonima Lordana Zafranovića (Zlatna arena) i radnika ogorčenog siromaštvom i životnim nedaćama u Snu o ruži Zorana Tadića (Velika povelja u Nišu). Velikog radnog potencijala, s uspjehom glumi i na televiziji, u TV-serijama: U registraturi, Nikola Tesla (u naslovnoj ulozi), Prosjaci i sinovi i Bombaški proces (kao Josip Broz).

Objavio je 2 zbirke pjesama: Promjenljivi i Crno, crveno. Bio je predavač scenskog govora i glume na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu te kao izvanredni profesor glume na Akademiji umetnosti u Novom Sadu.

Odlazak u inozemstvo
Godine 1991. napušta Hrvatsku i odlazi u Srbiju. U filmu Dezerter Živojina Pavlovića, koji je dovršen sredinom 1992., Šerbedžija je glumio glavnu ulogu. Film je snimljen u Beogradu. U tom filmu pokazuju se i snimci razrušenoga hrvatskoga grada Vukovara. U Vukovar, koji je u to vrijeme bio žarište borbe između hrvatskih snaga i snaga JNA, redatelj Pavlović je, za potrebe završnih scena filma, kako bi zabilježio posljedice djelovanja JNA, poslao samo snimatelja.

Nakon Srbije, koju je napustio 1992. godine jedno vrijeme s obitelji živio je u Sloveniji te onda u Londonu i SAD.[5] Unatoč tome što je već glumio u osamdesetak filmova distribuiranih uglavnom na području bivše Jugoslavije, proboj u svjetske filmske vode ostvario je filmom Hanin rat te filmom Prije kiše Milče Mančevskoga. 1996. godine Šerbedžija je glumio oca izbjeglice u filmu Belma te u novozelandskome filmu Ne znam engleski (Broken English). Potom su uslijedile uloge u vodećim hollywoodskim ostvarenjima Svemirski kauboji, Nemoguća misija, Zdrpi i briši i drugi.

Šerbedžija je poznat i po čitanju poezije te kazališnim predstavama. Pokrenuo je i novo kazalište Ullysses u Puli, koji je premijeru doživio s predstavom Kralj Lear na Brijunima pod redateljskom palicom njegove supruge Lenke.

Radi s mnogim velikim imenima, a s nekima od njih kao što je Vanessa Redgrave, Phillip Noyce ili Tom Cruise obiteljski je prijatelj. Radio je i sa slavnim Stanleyjem Kubrickom te Clintom Eastwoodom, no Šerbedžija je ostao dosljedan sebi izjavama: "dobri su režiseri jednako dobri svugdje na svijetu, a glumci se prepoznaju već pri prvom pogledu", sjećajući se glumaca s naših prostora kao što su Inge Apelt ili Miodrag Krivokapić. Uz obitelj Šovagović, Šerbedžija sa svojom djecom iz prvog braka, Danilom koji je studirao film u Americi i sada je redatelj i Lucijom, glumicom, dobitnicom Zlatne arene za ulogu u filmu "Polagana predaja", na dobrom putu ostvariti još jednu jaku "filmašku obitelj".

Povratak u Hrvatsku, profesor glume u Rijeci
Od 2010. godine živi u Rijeci.[6] U Rijeci je osmislio i pokrenuo novi poslijediplomski studij glume (»Gluma, mediji, kultura«) što ga osnovao Senat Sveučilišta u Rijeci kao dvogodišnji program namijenjen stručnom usavršavanju u polju glume, medija i kulture a od jeseni 2011. godine na njemu i predaje.

Osobni život
Rade Šerbedžija suprug je redateljice Lenke Udovički, s kojom ima kćeri Ninu, Milicu Almu i Vanju. Iz prvoga braka s koreografkinjom i plesnom pedagoginjom Ivankom Cerovac ima kćer Luciju i sina Danila.

Filmografija
1960. – 1970.
Novinar kao Vlado Kovač (1979.)
Živi bili pa vidjeli kao tip u kafiću (1979.)
Usijanje (1979.)
Povratak kao žandarski narednik (1979.)
Bombaški proces
Bravo maestro kao Vitomir Bezjak (1978.)
Hajka (1977.)
Nikola Tesla (1977.)
U registraturi kao Ivica Kičmanović (1974.)
Pesma (1975.)
Nocturno (1974.)
Obješenjak (1974.)
Užička republika (1974.)
Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj kao Joco/Hamlet (1973.)
Begunec (1973.)
Živjeti od ljubavi kao Davor (1973.)
Obraz uz obraz (TV serija) (1972.)
Poslijepodne jednog fazana kao bijesni mladić (1972.)
Zvezde su oči ratnika (1972.)
Prosjaci i sinovi (1971.)
Putovanje na mjesto nesreće kao Vlatko (1971.)
U gori raste zelen bor kao domobranski časnik kicoš (1971.)
Crveno klasje (1971.)
Idu dani (1970.)
Papagaj (1970.)
Sedmina – Pozdravi Mariju (1969.)
Bog je s nama (1969.)
Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata kao Boris Horvat (1968.)
Osveta (1968.)
Crne ptice (1967.)
Iluzija kao mladić koji ubija Branka (1967.)
Sedam sati i petnaest minuta kao Tomica (1966.)
1980. – 1990.
Gospođica (1980.)
Duvanski put (1980.)
Variola vera (1981.)
Tuga (1981.)
Nepokoreni grad (1981.)
Banović Strahinja kao Abdulah (1981.)
Život i priča (1982.)
Tamburaši kao Stipe Babur (1982.)
Kiklop kao Ugo (1982.), također i u istoimenoj seriji iz 1983.
13 jul (1982.)
Noć poslije smrti (1983.)
Zadah tela (1983.)
Pejzaž u magli (1984.)
Una (1984.)
U raljama života kao intelektualac, film, ponekad citiran i kao "Štefica Cvek u raljama života" (1984.)
Štefica Cvek u raljama života kao intelektualac, tv serija (1984.)
Horvatov izbor (1985.)
Život je lep (1985.)
Večernja zvona kao Tomislav K. Burbonski (1986.)
San o ruži (1986.)
Putovanje u Vučjak kao Krešimir Horvat (1986. – 1987.)
Dani za pamćenje (1987.)
Osuđeni kao Rade (1987.)
Hudodelci (1987.)
Manifesto (1988.)
Hannin rat (1988.)
Zagrljaj kao pisac (1988.)
Večernja zvona (1988.)
Čovjek koji je volio sprovode (1989.)
1990. – 2000.
Stigmata (1999.)
Slatki žumor života (1999.)
Oči širom zatvorene (1999.)
Široko more (1998.)
Moćni Joe Young (1998.)
Praški duet (1998.)
Poljska svadba (1998.)
Zatišje (1997.)
Svetac (1997.)
Balkanski poluotok: Posljednja priča (1997.)
Nečista krv (1996.)
Ne znam engleski (1996.)
Memento (1996.)
Belma (1995.)
Dva umiranja (1995.)
Magareće godine (1994.)
Prije kiše (1994.)
Urnebesna tragedija (1994.)
Kontesa Dora (1993.)
Dezerter (1992.)
Karneval, anđeo i prah kao pisac (1990.)
2000. – 2010.
Grad od igara, igre od Grada kao Rade Šerbedžija (arhivske snimke) (2019.)
Ježeva kuća kao pripovjedač (glas) (2017.)
Anka kao bilježnik (2017.)
Sindrom Halla kao pljačkaš banke (u rekonstrukciji izgubljenog filma Uzmi novac i bježi s grupom Haustor) (2017.)
Ustanička ulica (2012.)
Harry Potter i Darovi smrti kao Gregorevitch (2011.)
72 dana kao Mane Paripović (2010.)
Kao rani mraz (2010.)
CSI: Miami (2009.)
Lopovi (2009.)
Moj najgori neprijatelj (2008.)
Karantena (2008.)
Oko (2008.)
Ljubavni život (2007.)
Bitka u Seattlu (2007.)
Bijeg od sjećanja (2007.)
Fallen (2007.)
Pravo čudo (2007.)
K... kao ljubav (2007.)
Ljubav na ruskom (2007.)
24 (2007.)
Shooter (2007.)
Tesla (2007.)
Balkanski sindrom (2007.)
Hermano (2007.)
Izgubljeni sin (2006.)
Ispod Moskve (2006.)
Bela ptica (2006.)
Na površini (2005.)
Magla (2005.)
U bijeli svijet (2005.)
Batman: Početak (2005.)
Noć u restoranu (2005.)
Priča o Omaru Khayyamu (2005.)
Groznica
Ludilo u Europi (2004.)
Veliko more (2004.)
Rade Šerbedžija uživo iz Budve (2004.)
MI-5 (2003.)
Živi pijesak (2003.)
Najokrutniji dan (2002.)
Mirni Amerikanac (2002.)
Na Tihom oceanu (2001.)
Je li jasno prijatelju? (2000.)
Zdrpi i briši (2000.)
Svemirski kauboji (2000.)
Nemoguća misija 2 (2000.)
2020.
Ribanje i ribarsko prigovaranje kao Petar Hektorović (2020.)
Nagrade
Nagrade Sterijinog pozorja (3 puta)
Nagrada "Vladimir Nazor"
Nagrada "Dubravko Dujšin"
Nagrada "Orlando" na Dubrovačkim ljetnim igrama
2007. Nagrada Marko Aurelije kao najbolji glumac na 2. međunarodnom filmskom festivalu u Rimu
2019. Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo
2020. Zlatna arena za najbolju glavnu mušku ulogu na Festival i

Pukovnik Josip Osojnik,diplomirani inzinjer arhitekture zajedno sa Slobodanom Nikolicem diplomiranim inzinjerom arhitekture,idejni je tvorac zgrade VMA na Banjicama,jednog od arhitektonskih simbola grada Beograda, zasto su 1973 godine dobili nagradu "22 Decembar".Zgrada je izuzetno dinamicna za arhitekturu tog vremena,ali veoma svedene forme.

Sve je to provincijalno.

Realno, istinski znamenitih ljudu iz ovih krajeva, globalna značaja- nema.
Tesla je općepoznat u zadnjih 20-30 godina, no to je splet okolnosti, a i on je precijenjen.

Nije jedini on precijenjen, ima više daleko precjenjenijih ljudi u svijetu, a valjda prvak precijenjenih je Leonardo da Vinci.

Zanima me zašto misliš ovako.

Leonardo je autor najpoznatije slike na svijetu. Iako ne postoji neki objektivni kritrij vrjednovanja, Mona Lisa ne bi ušla ni među 300-400 najboljih slika zapadnoga slikarstva, pored djela Velazqueza, Rembrandta, El Greca, Caravaggia, Goye, ... On sam jest jedan od majstora visoke renesanse u Italiji, i jedan od 50 najvažnijih slikara zapada. No taj kalibar koji mu daju- nije.

Posebna je priča o njemu kao o univerzalnom geniju. On je bio moderan duh i nije se bavio tricama iz srednjeg vijeka, no njegova univerzalna radoznalost nije dla- ništa. Njegovi nacrti za podmornice,bicikl, neke letačke sprave....to su radili u razni radoznali duhovi, i prije i poslije njega, pa ih nitko ne proglašava za nešto super. Da je bio ispred svoga vremena u nekim proto-izumiteljskim nacrtima, ajde de, čovjek bi rekao da je bio uvelike ispred svoga vremena. No to što je zabilježeno su samo maštarije iz kojih nije izraslo ništa i koje su odreda bile na "krivom putu".

Na drugim poljima ga nije ni bilo (filozofija, znanost,...), nije otkrio ni napravio baš ništa.

Koje li suprotnosti Francisu Galtonu koji je doista postigao enormno na svim poljima, a za njega praktički nitko ne zna. A čovjek je ostavio u raznim znanostima 15-20 neizbrisivih stvari.

Da, Tesla precijenjen, nebitan globalno, samo je eto otkrio (Tesla je govorio da on nije izumitelj, vec otkrivac) struju koja je promijenila svjetsku povijest i jos poneki izumcic.

Valjda je Plenkovic ta velika licnost o kojoj treba govoriti. Neprecijenjena.

Tesla nije otkrio nikakvu struju, i samo totalni neupućenici mogu pisati takve gluposti. Uz obveznu referencu na Plenkovića, koji je valjda indikator za metalnu poremećenost tolike fiksacije na jednog političara.

Idi bizi cirkusantu, ne blamiraj se dalje, iskren savjet.

Neznalice koji nemaju pojma o Ferrerisu, de Forestu, Steinmetzu, Dolivo Dobrovolskom, Popovu, Hedy Lamarr, ... bolje da se sakriju u mišju rupu.

Kakve veze doticne osobe imaju sa ovom temom i Nikolom Teslom uopce.

Nikola Tesla precijenjen... nevjerojatno sta se sve pise ovdje.

Zijev...

Tesla precijenjen. Nije precijenjen nego te boli što je S-R-B-I-N !

Legenda je hroboatros, na drugoj temi ljude naziva idiotima ako spomenu Rotschilde, citaj teoreticari zavjere... a zatim ovdje zalijepi neke opskurne video uratke dezurnih idiota koji tvrde da je Tesla velika prevara i laz.

Kad ste idioti. Možete provjeriti bilo koji normalan izvor.

https://www.britannica.com/biography/Nikola-Tesla

https://en.wikipedia.org/wiki/Alternati ... nt#History

https://www.britannica.com/biography/Ch ... -Steinmetz

https://en.wikipedia.org/wiki/Mikhail_D ... obrovolsky

https://en.wikipedia.org/wiki/World_Wireless_System

Gospodo Ante Markovic



9. predsjednik Saveznog izvršnog vijeća
trajanje službe
16. ožujka 1989. – 20. prosinca 1991.


7. predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske
trajanje službe
10. svibnja 1986. – 10. svibnja 1988.


10. predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske
trajanje službe
10. svibnja 1982 – 10. svibnja 1986.


Rođenje 25. studenoga 1924.
Smrt 28. studenoga 2011.
Politička stranka SKJ, SRSJ
Zanimanje političar, gospodarstvenik
Ante Marković (Konjic, Bosna i Hercegovina, 25. studenoga 1924. – Zagreb, 28. studenoga 2011.), predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske i posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije.[1][2]

Podrijetlo i školovanje
Ante Marković rodio se u Konjicu, 1924. godine u hrvatskoj obitelji.[3] Prije Drugoga svjetskog rata pristupio je Naprednom omladinskom pokretu, te je vrlo rano postao članom Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Godine 1941. pristupio je Narodnooslobodilačkom pokretu.[4] Godine 1954. diplomirao je elektrotehniku na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Gospodarska i politička karijera
Nakon fakulteta zaposlio se u poduzeću »Rade Končar«. Generalnim direktorom postaje 1961. i na toj funkciji ostaje pune 23 godine, do 1984. U njegovo vrijeme »Rade Končar« je narastao s 2 tisuće na 25 tisuća zaposlenih, među kojima je bilo 4,5 tisuće inženjera.[5]

U politiku je ušao 1982. godine, u doba dužničke krize, na položaj predsjednika Izvršnog vijeća Sabora (tj. vlade) SR Hrvatske.[5] Po okončanju četverogodišnjeg mandata, izabran je, 1986. godine, na funkciju predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske, umjesto Eme Derosi-Bjelajac. U SKH-u je bio poznat kao liberal, zbog čega je uvijek bio napadan od ideoloških komunista.[3] Podržavao je reformu političkog sistema u višestranačje.[6] Za predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV) izabran je 16. ožujka 1989. godine, umjesto Branka Mikulića iz BiH, koji je podnio ostavku. Prilikom preuzimanja funkcije predsjednika SIV-a zahtijevao je da mu se nitko ne miješa u formiranje Vlade. Osim mjesta saveznog sekretara za unutrašnje poslove, ministarska mjesta u vladi mu nije formirao niti SKJ, niti Predsjedništvo SFRJ. Markovićev kanidat za funkciju saveznog sekretara za unutrašnje poslove je bio Janez Zemljarič, koji je prije bio predsjednik Vlade SR Slovenije, a u vrijeme Milke Planinc potpredsjednik SIV-a. Marković je Zemljariča dobro poznavo i cijenio. Međutim Slobodan Milošević je odbio poduprijeti Zemljarića kao kandidata za sekretara. Nakon podosta Miloševićevih kandidata koje je Marković odbio, Marković je naposljetku prihvatio prijedlog Miloševića da se na poziciju saveznog sekretara za unutrašnje poslove imenuje general Petar Gračanin. Gračanin je u tom trenutku obnašao dužnost predsjednika Predsjedništva Srbije, a mjesto saveznog sekretara za unutrašnje poslove isključivo je odobravalo Predsjedništvo SFRJ.[6] Dne 28. lipnja 1989. Marković je kao predsjednik SIV-a prisustvovao, zajedno s Janezom Drnovšekom, koji tada bio predsjednik Predsjedništva, govoru Slobodana Miloševića na Gazimestanu. Niti Marković, niti Drnovšek nisu bili upoznati sa sadržajem Miloševićevog govora prije svečanosti. Nakon tog, jednim dijelom velikosrpskog, govora Marković i Drnovšek iz prosvjeda napustili svečanost helikopterom Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva.[7] Marković je zastupao stajalište da se Vojvodini, a posebice Kosovu mora dati autonomija kakva je postojala u vrijeme Josipa Broza Tita.[8] U siječnju 1990. godine nakon 14. izvanrednog kongresa SKJ, koji su iz prosvjeda napustili hrvatski i slovenski izaslanici, Marković je izjavio novinarima: "Pa što ako se Partija raspala, Jugoslavija može i bez nje!" Ubrzo nakon toga osnovao je stranku Savez reformskih snaga Jugoslavije koja se je zalagala za nastavak postojanja Jugoslavije, tj. protiv izdvajanja republika i pokrajina iz sastava Jugoslavije.[9] Markovićev program je doživio poraz, tj. njegovi potencijalni koalicijski partneri u Hrvatskoj (bivši komunisti) su poraženi na izborima, a Savez reformskih snaga Jugoslavije doživio je poraz u SR Bosni i Hercegovini, SR Makedoniji, SR Srbiji i SR Crnoj Gori.[10]

Ostavku na mjesto predsjednika SIV-a je podnio 20. prosinca 1991., mjesec dana nakon što je počinjen zločin na Ovčari. Hrvatska javnost, ogorčena agresijom, to mu je jako zamjerila, pa od tuda Hrvatskom dominira uvjerenje da je Marković stao na Miloševićevu stranu.[11] Već krajem 1991. razmišljao je kako pobjeći iz Beograda, preko Makedonije do Italije, o čemu se čak dogovarao s predsjednikom Makedonije Kirom Gligorovim.[3] Na kraju je uspio doći u Zagreb, gdje je ostao do odlaska u Austriju.[12] Marković se preselio u Austriju zbog političkog stanja i lošeg tretmana u Hrvatskoj, te zato što je tadašnji kancelar Austrije bio Franz Vranitzky, Markovićev dobar prijatelj. Odlučio se nastaniti u Grazu jer je blizu Zagreba, te zato što je tako mogao lakše komunicirati sa svojom obitelji, koja je ostala u Zagrebu.[3][12]

Markovićeve ekonomske reforme

George H. W. Bush i Ante Marković u Bijeloj kući (1989.)
Marković je u saveznoj Skupštini SFRJ, 1989. godine, iznio ambiciozan program gospodarske reforme s osnovnim ciljem, obaranjem hiperinflacije. Naime, tada je, potkraj 1989. godine, inflacija dosegnula nevjerojatnih 2679 % godišnje.[13] Prilikom posjeta Americi, na poziv tadašnjeg predsjednika George H. W. Busha, Marković je pregovorao s Međunarodnim monetarnim fondom o ekonomskim reformama u Jugoslaviji, tražeći potporu za svoju ekonomsku politiku. Nakon sastanka s Markovićem, tadašnji direktor MMF-a Michel Camdessuso je zaključio da u svojoj praksi još nije čuo tako konzistentan i hrabar projekt.[5] Zapadne banke su obećale financijsku podršku Markoviću i njegovim reformama, ako bi se njegov koncept provodio.[10]

Marković je prvo išao sređivati probleme bankarskog sektora, gdje je uspješno riješio tkz. kontaminiranu aktivu, bankarsko potraživanje koje se teško ili uopće ne može naplatiti. Sukladno Markovićevom programu odnos dinara i njemačke marke je bio zaleđen, tj. predviđeni su konvertibilni dinari.[13] Srezao je vojni proračun JNA sa 60 na 35 % ukupnih sredstava proračuna s kojima je raspolagala Jugoslavija.[5][14] Srezao je izdatke za administraciju, ali povećao sredstva za carinu i policiju. Marković je inzistirao na znatnom povećanju plaća carinicima, iako su svi oko njega bili protiv tog poteza. Do tada se polovina budžeta financirala doprinosima republika i pokrajina, a druga polovina su bili vlastiti prihodi federacije. Pritom se misli na porez na promet, carinu i trošarine. Kad su se povećale plaće carinicima, prihodi od carine su toliko narasli da je Marković predložio ukidanje doprinosa republika i pokrajina.[5] Marković je uredio poslovanje sa Sovjetskim Savezom, tj. izdatke za klirinško poslovanje. Prije Markovićevih reforma bilo je dovoljno da neko poduzeće pošalje papire da je izvezlo robu u SSSR, te da mu savezna vlada Jugoslavije isplati novac. Nakon reforma bilo je potrebno da poduzeće prvo dobije klirinške dolare, točnije papire, jer to je bio virtualni novac, za koje je Jugoslavija mogla kupovati u SSSR-u, pa su se tek onda ti dolari smjeli zamijeniti u Narodnoj Banci Jugoslavije za dinare i tako naplatiti svoj izvoz. Klirinški izdaci su se nakon toga žestoko smanjili. Milošević je tada napao Markovića da uništava srpsko gospodarstvo, iako su veliki klirinški izvoz imale i Slovenija i Hrvatska. Nakon reforma, društvene djelatnosti (kultura, zdravstvo, školstvo, itd.) financirale su republike, i to ne iz svojih proračuna nego putem posebnih fondova, a koji su se punili doprinosima.[5] Za Markovićevih reforma 1990. godine izmijenjen je "Zakon o privatizaciji", kasnije znan kao "Markovićeva privatizacija". Nakon izmjene zakona došlo je do pojedinačnih privatizacija. Djelatnici poduzeća bili su pritom u prednosti jer je novi zakon izdavanjem internih dionica predviđao dalekosežne popuste za menadžment i radnike, dok je s druge strane otežavao prodaju udjela u poduzećima vanjskim investitorima.[15][16]

Markoviću je išla u prilog činjenica da je razina ekonomske integriranosti države bila prilično velika, tj. da je udio ekonomskih aktivnosti izvan područja matične republike bio razmjerno velik i značajan za ekonomsku situaciju u svim republikama SFR Jugoslavije.[10][13] Markovićeve reforme ubrzo nakon implementacije počele su davati rezultate, životni je standard počeo rasti, dinar je stabiliziran, inflacija zaustavljena, te je uvedena konvertibilnost.[5][11] Dinar je postao prva konvertibilna valuta u jednoj socijalističkoj zemlji. Za vrijeme Markovićevih reforma devizne rezerve su porasle s 1,5 na 6,8 milijarda dolara.[6] U roku godinu i pol dana smanjen je inozemni dug Jugoslavije s 21,5 na 12,2 milijarde dolara.[17] Markovićeva je vlada smanjila inflaciju s 56 % mjesečno u prosincu 1989. na 17,3 % u siječnju 1990., te 8,4 % u veljači i 2,4 % u ožujku 1990.[18]

Marković je nailazio na otpore na različitim stranama u državi, ne samo u pojedinim republičkim rukovodstvima, nego i u saveznoj skupštini.[10] Milošević je međutim od samog početka sabotirao Markovićeve reforme, činio je sve da ih sruši.[5] Neprestani politički udari iz Beograda, mimo SIV-a, razorili su monetarnu stabilnost Jugoslavije.[19] Naime, 8. siječnja 1991. godine Milošević je izvršio monetarni udar na Narodnu Banku Jugoslavije. Udar je izvršen tako da je iz Narodne Banke Jugoslavije, preko Narodne banke Srbije, izvučeno 18,2 milijardi dinara, tj. 2,5 milijarde njemačkih maraka. Iako je Marković nakon toga tražio sankcije za Srbiju i vraćanje novaca, ništa od toga nije provedeno u djelo. Taj monetarni udar je formalno označio kraj Markovićevih reforma i početak raspada Jugoslavije.[20] Markovićeve reforme premda do tada gospodarski uspješne, nakon toga nisu uspjele zaustaviti zloslutan politički razvoj u Jugoslaviji, u kojoj je javnost bivala sve zagušenija govorom mržnje i prijetnjama oružjem iz Srbije.[11] Kada se Jugoslavija počela raspadati, ona je zapravo bila na izlasku iz ekonomske krize.[18]

Uloga uoči i tijekom Domovinskog rata
Godine 1990. Marković se prvi puta sastao s predsjednikom Franjom Tuđmanom. Na tom sastanku predsjednik Tuđman je tražio Markovićevu potporu za svoju politiku i dolazak na vlast u SR Hrvatskoj. Marković je svoju potporu predsjedniku Tuđmanu uvjetovao time da se podupru započete reforme i demokratizacija zemlje, da se izbjegava revanšizam, da se pregovori sa Srbima vode u Hrvatskoj, a ne preko Miloševića i Beograda, da se ne ide u militarizaciju i naoružavanje Hrvatske, te da se Bosna i Hercegovina izuzme iz svih eventualnih budućih planova Hrvatske. Predsjednik Tuđman nije pristao na te Markovićeve uvjete.[21]

Krajem 1990. godine Marković se sukobio sa saveznim ministrom obrane generalom Veljkom Kadijevićem oko Hrvatske i politike Slobodana Miloševića, a koju je Kadijević podupirao. Početkom 1991. godine Kadijević je Markoviću predložio plan koji je razradio Generalštab JNA, a za koji su trebali političku potporu i legitimnost. Tim planom su trebala biti uhićena rukovodstva Hrvatske i Slovenije, tj. predsjednici Franjo Tuđman i Milan Kučan. Marković je energično odbio poduprijeti plan uz protupitanje zašto se ne uhiti Milošević.[22][23]

Marković je u svibnju 1991. godine htio smijeniti Kadijevića, te za novog saveznog ministra obrane postaviti generala Antona Tusa, koji je tada još bio aktivan u Beogradu u JNA. Plan je bio da se, s generalom Tusom na čelu JNA, Stjepanom Mesićem na čelu Predsjedništva i Markovićem na čelu Vlade, neutraliziraju promiloševićevske snage u JNA. General Tus se složio s planom, a Marković je po dolasku u Zagreb o tome razgovarao s predsjednikom Tuđmanom. Iako je predsjednik Tuđman rekao da će razmisliti, plan je propao nakon što je general Tus imenovan prvim načelnikom Glavnoga stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske.[12][24][25]

Kako nikada nije podržavao nasilje, Marković je stalno inzistirao na jugoslavenskom integritetu. Formalni okvir za akciju JNA u Sloveniji je dao SIV odlukom da se zauzmu granični prijelazi, iako SIV prema zakonu nije bio ovlašten odlučivati o upotrebi vojske.[26] Nakon odluke SIV-a[27] o slanju jedinica JNA radi "obezbeđivanja izvršavanja saveznih propisa o prelaženju državne granice i kretanju u graničnom pojasu na teritoriji republike Slovenije" donesene u noći s 25. na 26. lipnja 1991., i neuspjeha te vojne intervencije, Marković je postajao sve nemoćniji.[28] Marković je odlučno negirao da je naložio intervenciju JNA u Sloveniji, ističući da je njegova vlada tada jedino naredila saveznom MUP-u da se uspostavi kontrola nad graničnim prijelazima u Sloveniji, u suradnji s jedinicama JNA.[23] Stjepan Mesić je potvrdio da Marković i svi ministri SIV-a, uključujući i skupinu Slovenaca u SIV-u, nisu tražili akciju tenkova i ratne tehnike, nego se samo zahtijevalo angažiranje MUP-a i graničnih jedinica JNA, i to samo na granici Jugoslavije, tj. tada još SR Slovenije.[26] Na sjednici SIV-a, održanoj 18. rujna 1991. godine, Marković je tražio ostavku Kadijevića i njegovog zamjenika admirala Stane Broveta. Kadijević je još u ožujku 1991. godine bojkotirao suradnju s Markovićem, tj. SIV-om. Marković je ustvrdio da je "JNA zloupotrijebila položaj i zaratila protiv jedne republike (Hrvatske)".[28]

Na početku Domovinskog rata Marković se zalagao za embargo na uvoz oružja na području cijele Jugoslavije. Hrvatska tada nije bila opremljena za odgovarajući otpor JNA. Tada uvedeni embargo na isporuku oružja je bila jedna od glavnih poluga politike međunarodne zajednice, te je onemogućen svaki značajniji pokušaj Hrvatske na samoobranu.[29]

Godine 1991. tijekom diplomatskih pregovora, kojima je predsjedao lord Peter Carington, Marković je oštro napao Miloševića zbog razaranja Vukovara i Dubrovnika. Isto tako je u otvorenom pismu tražio od Miloševića da zaustavi izvanrednu mobilizaciju JNA za rat protiv Hrvatske.[30]

Dne 7. listopada 1991. godine bio je žrtvom pokušaja atentata kada je Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo raketiralo Banske dvore gdje se nalazio na zajedničkom ručku s predsjednikom Tuđmanom i Stjepanom Mesićem. Očito da je nakon zahtjeva za ostavkom vrha JNA i on postao meta odmetnute vojske.[28]

Marković je zagovarao "Bruxellessku deklaraciju" vjerujući da je to jedini mogući način da se miroljubivo razriješe odnosi u SFR Jugoslaviji. "Bruxellesskom deklaracijom", od 17. prosinca 1991., konstatirana je disolucija SFR Jugoslavije, te su tadašnje republike pozvane da se do 23. prosinca 1991. izjasne o neovisnosti.[3]

Rat u Bosni i Hercegovini
Marković je tijekom sjednice Saveznog izvršnog vijeća prozvao Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića vezano za akciju "RAM", a koja se odnosila na plan srpske politike o vojnom zauzimanju teritorija Bosne i Hercegovine koji bi ostao u smanjenoj "srpskoj Jugoslaviji".[28] Snimak razgovora između Miloševića i Karadžića o planu "RAM", Markoviću je osobno donio ministar unutarnjih poslova Bosne i Hercegovine Alija Delimustafić.[31]

Godine 1992. Alija Delimustafić je u Grazu posjetio Markovića, te mu je predložio da za BiH organizira nabavu oružja preko svojih ruskih veza. Iako je Delimustafić tim poslom Markoviću ponudio veliku zaradu, on je odbio ponudu riječima: Vi od mene možete svašta tražiti, ali nemojte tražiti da nabavljam oružje. Ja sam zbog oružja otišao iz Beograda.[3]

Kasniji život i smrt
Po dolasku u Austriju kancelar Vranitzky, Markoviću je ponudio austrijsko državljanstvo, što je Marković odbio ističući da je on Hrvat, te da ne želi umrijeti kao Austrijanac.[3] U Austriji se bavio konzultantskim poslovima za velike tvrtke i vlade, između ostaloga i za Vlade BiH i Republike Makedonije. Posljednjih 20 godina Marković je živio na relaciji Zagreb-Beč-Sarajevo, s time da je većina njegovih poslova bila vezana uz rodnu mu BiH. Poslije rata u BiH razvio je privatni posao. Poznato je da je gradio luksuzne stanove u Sarajevu koji su sve do izbijanja krize bili jako traženi, osobito zato što je Marković u Sarajevu imao kultni status. Nakon stanova, s hrvatskim poduzetnikom Brankom Roglićem krenuo je graditi mini hidroelektrane, ali su se poslovno razišli.[1]

Godine 2003. bio je svjedok na suđenju Slobodanu Miloševiću na Međunarodnom sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Miloševića je tada izravno optužio kao glavnog krivca za ratove na prostoru bivše Jugoslavije.[23]

Ante Marković umro je u snu u Zagrebu 28. studenoga 2011. godine.[1] Posljednji ispraćaj je bio na zagrebačkom groblju Mirogoju,[32] a sahranjen je u Dubrovniku u kojem je proveo mladost. Izvor Wikepedia,Ante Markovic,je mozda imao lijek za inflaciju,ali su ga unistili nacionalisti..Ja muskdam kapu zbog jeftinih bana i cokoladi iz inostranstva koje su se tad pojavile.Inace u Jugoslaviji cokolade i banane bile jako skupe.

Željko Bebek
Rođen/a 16. prosinca 1945.
Zanimanje glazbenik
Djelatno razdoblje 1965. - danas
Angažman Kodeksi, Bijelo dugme (1974. – 1984.)
Portal o glazbi
Portal o životopisima

Želimir - Željko Bebek (Sarajevo, 16. prosinca 1945.), bosanskohercegovački i hrvatski[1] glazbenik.
Životopis

Rođen je 16. prosinca 1945. u Sarajevu, od roditelja Katarine i Zvonimira. Bebek je tijekom 1960-ih i 1970-ih pjevao u sastavu Kodeksi, jednom od poznatijih sarajevskih sastava tog vremena prije nego što je stupio u Bijelo dugme početkom 1970-ih godina.

Željko Bebek je bio član grupe Bijelo dugme u razdoblju od 1974. – 1984., koje glazbeni kritičari označavaju najboljim za grupu. Nakon nesuglasica s Goranom Bregovićem, Bebek napušta grupu u travnju 1984. i ubrzo snima albume Mene tjera neki vrag i Željko Bebek i Armija B. Albumi, međutim, ne postižu očekivani uspjeh. Bebek se ponovno vraća na glazbenu scenu 1989. kada snima dva nova albuma Niko više ne sanja i Pjevaj moj narode koji nailaze na pozitivne kritike i s kojih se izdvajaju hitovi "Da je sreće bilo", "Da zna zora", "Sinoć sam pola kafane popio", "Laku noć svirači", "Fatima" te posebno "Oprosti mi što te volim". Tijekom devedesetih godina Bebek je snimio još pet samostalnih albuma i s hitovima "Tijana", "Dabogda te voda odnijela", "Čaša otrova", "Odlazim", "Kučka nevjerna". Njegov za sada posljednji samostalni album je izdan 2000. godine pod nazivom Ošini po prašini. Na povratničkoj turneji Bijelog dugmeta 2005. godine, Željko Bebek je pokazao svoje fascinantne glasovne sposobnosti te se, po mišljenju kritičara, svrstao u vrh pjevača s prostora nekadašnje Jugoslavije. Bebek je i danas aktivan te zajedno s kolegama i prijateljima Mladenom Vojičićem i Alenom promovira projekt "Kad bi bio bijelo dugme - Bebek, Tifa, Alen" dvoranama Europe i svijeta.
Diskografija
Željko Bebek
S Bijelim dugmetom

1974. - Kad bi' bio bijelo dugme
1975. - Šta bi dao da si na mom mjestu
1976. - Eto! Baš hoću!
1977. - Koncert kod hajdučke česme
1979. - Bitanga i princeza
1980. - Doživjeti stotu
1981. - 5. april '81
1982. - Singl ploče (1974-1975)
1982. - Singl ploče (1976-1980)
1983. - Uspavanka za Radmilu M.
2005. - Turneja 2005.

Solo karijera

1978. - ...skoro da smo isti
1984. - Mene tjera neki vrag
1985. - Armija B
1989. - Niko više ne sanja
1989. - Pjevaj moj narode
1990. - ...Karmin, pjesma i rakija
1992. - ...A svemir miruje
1993. - Sarajevo (In The Ghetto) Single
1994. - Gori svijet...ti ćeš ga ugasiti
1995. - Puca mi u glavi
1999. - S tobom i bez tebe
2000. - Ošini po prašini
2012. - Kad poljubac pomiješaš sa vinom
2017. - Ono nešto naše
2021. - Mali oblak ljubavi
Zao mi je sto je prekinuo saradnju sa Bijelim Dugmetom :)

Sokolić, Josip

Sokolić, Josip, hrvatski liječnik (Novi Vinodolski, 28. XI. 1930 – Novi Vinodolski, 8. I. 1998). Završivši 1955. studij medicine u Zagrebu i specijalizaciju iz opće kirurgije (1965) te torakalne i kardijalne kirurgije (1969), u Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu djelovao je kao načelnik Odjela za grudnu i srčanu kirurgiju te izvanredni profesor s činom sanitetskoga pukovnika. God. 1983–92. bio je redoviti profesor zagrebačkoga Medicinskog fakulteta i predstojnik Klinike za kirurgiju Kliničkoga bolničkog centra u Zagrebu, na kojoj je uredio i vodio Zavod za kardijalnu kirurgiju. Napose se bavio dječjom kardiokirurgijom; uveo je mnoge nove kardiokirurške metode. Godine 1988. prvi je u tadašnjoj Jugoslaviji izveo transplantaciju srca.