Šokantan video s Trnjanskih kresova: Napad na novinara Z1, Peternela htjeli spriječiti da govori i urlali: Gazi ustaše!


U emisiji Bujica emitiran je šokantan video s Trnjanskih kresova, manifestacije Mreže antifašistkinja Zagreb po pokroviteljstvom Grada Zagreba. Situacija je bila na rubu eskalacije jer su oni koji slave ‘oslobođenje’ Zagreba pokušali omesti Igora Peternela (Domovinski pokret) u iznošenju istine o karakteru tog skupa.

Peternela pljuvali i vikali mu ”Smrt fašizmu”, novinara Z1 televizije gađali i vrijeđali – uz urlanje: ”Gazi, gazi ustaše!”

Tomašević: Očistimo ovaj grad…

Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević poručio je: Mi znamo da je 8. svibnja ili 8. maja 1945. godine Zagreb oslobođen…mi smo tu ne samo da to podržimo nego da idemo dalje u borbi protiv povijesnog revizionizma i da idemo dalje da očistimo ovaj grad od svih imena ulica koji su nazvani prema ljudima povezanih s ustaškim režimom.

Na pitanje novinara Z1 televizije o onemogućavanja i ometanja konferencije za medije Igora Peternela, Tomašević se pravio da ne zna o čemu novinar govori.

Urednik i voditelj Bujice, Velimir Bujanec najavio je podizanje kaznene prijave zbog prijetnji i vrijeđanja novinara koji je pokušao profesionalno i u miru odraditi svoj posao.

Više pogledajte u videu.

Domovinski pokret osuđuje zastrašujuću praksu rehabilitacije jugokomunističkog režima

Igor Peternel, predsjednik Domovinskog pokreta Grada Zagreba i potpredsjednik Gradske skupštine na subotnjoj proslavi ‘oslobođenja Zagreba’ na tzv. Trnjanskim krijesovima osvrnuo se i na nadolazeći Dan Europe koji se obilježava 09. svibnja svake godine u europskim državama, a koji obilježava završetak Drugog svjetskog rata u Europi. Međutim, to obilježavanje institucije formalne vlasti u demokratskoj RH, na svim razinama kako bi pokušali rehabilitirati veličanje zločinačkog, totalitarnog, jugokomunističkog režima i simbolike.

Završetak Drugog svjetskog rata donio zapadnoeuropskim državama mir, kraj patnji i sigurnost, a u zemljama istočne Europe, uključujući Jugoslaviju i Hrvatsku, započeli su sustavni i sveobuhvatni terori zločinačkih totalitarnih komunističkih režima. O tome potpuno razvidno govore i rezolucije Vijeća Europe i Europske unije, koje su nakon 1990. od svih vlasti u postkomunističkim europskim državama, uključujući i vlasti u RH, zahtijevale puno suočavanje sa zločinačkom komunističkom prošlošću.

Izjava Peternela: Svi su europski komunistički režimi bili totalitarni i zločinački

Najprije su u tim europskim dokumentima naglašene znanstvene činjenice da su svi europski komunistički režimi bili totalitarni i zločinački te su “bili bez ikakvih izuzetaka obilježeni masovnim kršenjem ljudskih prava”, jer su počinili, između ostalih, “pojedinačna i masovna ubojstva i pogubljenja, smrt u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i ostale oblike masovnog fizičkog terora, progone na vjerskoj i etničkoj osnovi, povrede slobode svijesti mišljenja i govora, slobode tiska te izostanak političkog pluralizma.”

Zbog toga su europske institucije pozvale “sva komunističke i postkomunističke partije i njihove članove, koji to još nisu učinili, da preispitaju povijest komunizma i vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi te da ih osude bez ikakve dvosmislenosti.” Navedeno je i da je ta svijest o povijesti “jedan od preduvjeta izbjegavanja sličnih zločina u budućnosti” te da “moralna ocjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u odgoju mladih naraštaja.”

Deklaracija Hrvatskog sabora mrtvo slovo na papiru

Domovinski pokret naglašava da je Hrvatski sabor, u lipnju 2006., donio Deklaraciju u kojoj se navodi da je i zločinački, totalitarni, jugokomunistički poredak u Hrvatskoj počinio sve zločine koje navode europski dokumenti, te ih je stoga Hrvatski sabor u toj Deklaraciji nedvosmisleno osudio te se ispričao se žrtvama i njihovim potomcima. Nažalost, svjedoci smo da ova Deklaracija Hrvatskog sabora, ne samo da je već 17 godina ostala mrtvo slovo na papiru, nego institucije vlasti u RH sve intenzivnije sustavno rehabilitiraju cjelokupnu zločinačku jugokomunističku baštinu.

Također naglašavamo da je hrvatsko iskustvo sa zločinačkim totalitarnim jugokomunističkim režimom bilo iznimno teško. O tome najkonkretnije svjedoči 1.500 masovnih prikrivenih stratišta i grobišta koje su do sada, nakon 1990., evidentirale državne komisije RH i Slovenije, a u kojima su većinom posmrtni ostaci hrvatskih građana koje je poslije završetka rata, bez suda, likvidirao jugokomunistički režim. Samo u Zagrebu i okolici evidentirano je do sada 130 takvih stratišta i grobišta. Osim toga, sačuvano je 30-ak tisuća sudskih presuda u kojima je jugokomunističko pravosuđe, u razdoblju od 1945. do 1990. godine, u montiranim političkim procesima osudilo i utamničilo više od sto tisuća hrvatskih građana. Nadalje, znanstvenici u SAD-u i zapadnoj Europi uvrstili su jugokomunističkog diktatora Josipa Broza Tita među deset najvećih svjetskih masovnih ubojica u 20. stoljeću.

Stoga, Domovinski pokret povodom Dana Europe najoštrije osuđuje zastrašujuću praksu rehabilitacije jugokomunističkog režima i njegovih simbola, te pozivamo institucije vlasti u RH da napokon prestanu s tom praksom. A hrvatske građane pozivamo da se toj praksi suprotstave svim građanskim demokratskim načinima, a napose ne davanjem izborne potpore strankama, skupinama i pojedincima koji sudjeluju u tim sramotnim skandalima.

Partizanski pokolj ranjenika u bolnici Rebro – gdje je ‘zagrebačka Ovčara’ i tko je ‘zagrebački Šljivančanin’?


Mjesto događanja: bolnica u Vukovaru i bolnica Rebro.

Vrijeme događanja: studeni 1991. i svibanj 1945. godina.

Događaj: vojnici s petokrakama “osloboditelji” izvlače ranjenike iz bolnica, ubijaju i bacaju u jame.
Egzekutor i zločinac: Titova JNA.
Prema nekim proračunima iz bolnice Rebro u svibnju 1945. odvučeno je oko 280 ranjenika. Neki tvrde da se stratište nalazi u obližnjem Barutanskom Jarku. Ali do danas nije utvrđeno gdje je masovna grobnica u koju su bačeni ubijeni ranjenici iz bolnice Rebro. Kao niti tko je od partizana s petokrakom na glavi, kao Šljivančanin u Vukovaru, zapovijedio ovaj monstruozni zločin.
Ovčara je pronađena, a mučenici s Rebra nikada nisu. Ostao je samo spomen na komunistički zločin u Zagrebu i Vukovaru, od zločinaca koji su nosili istovrsne petokrake na kapama. I jedni i drugi su se zvali – Titova armija.

Kao što su JNA i četnici u Vukovaru 1991. izvukli 265 ranjenih hrvatskih vojnika iz bolnice i bez milosti pobili na Ovčari, tako 1945. godine partizani izvlače gotovo jednaki broj ranjenika, njih 280, iz bolnice Rebro u Zagrebu, te ih nemilosrdno ubijaju i bacaju u jame kojih je pun grad i okolica.

Bolnica Rebro 1945. godine i bolnica u Vukovaru 1991. godine – isto znakovlje, isti zločin, isti nemilosrdni, bahati i bešćutni ljudi na djelu.

Kao da se u bolnici Rebro na današnji dan krvavog svibnja 1945., može vidjeti bahati srbijanski “partizanski Šljivančanin” iz Srbije kako ulazi i probire jadnike koji leže nemoćni u krevetu, pokazuje prstom s bjesnilom na ustima i trpa ih, uz jauke ranjenih, u kamione i odvozi u smrt.

Ista bešćutnost na djelu, ista armija, ista petokraka, iste metode, isti oni koji su “oslobodili Vukovar” su na isti način “oslobodili” Zagreb.

Krvava kupka nemoćnih ranjenika i pokolji u Vukovaru i Zagrebu. Ruku pod ruku Titova oficirčina Šljivančanin u Vukovaru 1991. i Titov “drug komandir” iz 1945, jedni i drugi komunisti s partizanskim simbolima, a s jednima i drugima zajedno Dražini i Šešeljevi četnici.

Amnestirani i tako poslani na Hrvatsku. Samo u Vukovaru nisu skrivali kokarde, pa su zajedno s petkrakama pjevali “…klat ćemo Hrvateeeeee…”. Tko zna kako se zvao Veselin Šlijvančanin sa Rebra, je li bio iz 6. ličke ili 21. srpske divizije?

Povijesnih dokumenata o zločinima partizana ima u izobilju. Samo se niti DORH, niti politika ne žele bavit nečime što se zove – genocid.

Noć strave na Rebru

Jedan od preživjelih svjedoka tog partizanskog užasa Ivan Čičak Markov koji je tada bio domobran intendant-opskrbnik, ovako opisuje noć strave u bolnici „Rebro“, 9/10 svibnja 1945 godine:

Oko jedan sat poslije ponoći došla je dežurna časna sestra s krunicom u ruci i rekla mi: „Gospodine, partizani su opkolili bolnicu!“ Pošao sam k prozoru u namjeri da skočim, ali su me u tome spriječile časne sestre. Stigla su i ona dva bolničara i umirili me.

Ujutro nam je naloženo da svi siđemo u krug bolnice i da se razvrstamo po rodovima vojske. Bolničari su me strpali u civile. Domobranima je odmah naloženo da ranjenike snose u bolnički podrum, da pripreme sve odjele za prijem ranjenih partizana. Zbog lijepog rukopisa mene su odredili da popisujem prispjele ranjenike, jer su bolničari svjedočili kako sam sakat u nogu, što sam ja i prihvatio. Kad su domobrani snijeli ranjenike, nekamo su ih otjerali.

Oko 22 sata desetak naoružanih partizanki sišlo je u podrum k ranjenicima. Tukle su ih, maltretirale i izvrtale krevete ne osvrćući se na njihove jauke i zapomaganja. Jednoj partizanki od udaraca je ostao u pesnici zalomijen zub nekog ranjenika, pa je došla da joj se to izvadi. Dok je liječnik vadio, ja sam joj pridržavao ruku.

Nešto poslije ponoći, tj. 10. svibnja 1945, stigla su dva kamiona s partizanima koji su opkolili bolnicu. Premda u velikom strahu, ipak smo sve gledali s prozora. Doveli su i osam zarobljenih Nijemaca i poslali ih u podrum ranjenicima. Htio sam vidjeti što rade. Uzeo sam knjigu u koju sam uvodio prispjele partizanske ranjenike i krenuo k vratima. Partizan stražar dočekao me je sa psovkom i nije mi dao proći. Oštro sam mu rekao: “Ti radi svoj posao, a mene pusti da ja radim svoj. Gdje je komandir?” Na to me je pustio. Prošao sam na ulaz gdje su parkirani kamioni. U prolazu sam vidio kako četiri njemačka zarobljenika na nosilima donose ranjenike, dvojica ih za ruke i noge ubacuju u kamione, a preostala dvojica na kamionu slažu ih pod ceradu jednog na drugoga, kao drva-cjepanice.

Ranjenici su jaukali, zazivali Boga, sv. Antu, majku, žene, djecu i slično, na što se nitko nije obazirao. Pored njih je, dok su to radili, stajao jedan partizan s uperenim automatom u zarobljenike, te moj prolazak nije ni primijetio. Čim sam ušao u bolnicu, pozlilo mi je od onoga što sam vidio. Sve sam ispričao časnoj sestri i dvojici bolničara i zamolio ih da šute.

Kad su potovarili ranjenike, kamioni su krenuli prema Maksimiru i najednom se zaustavili. Gonjen znatiželjom krenuo sam u bolničkom mantilu iz bolničkoga kruga, ali me je stražar zaustavio. Vratio sam se u zgradu za bolničko osoblje i s balkona gledao kako ranjenike vade iz kamiona i bacaju u jamu jednoga na drugoga. Kad su ih povadili, na tu gomilu ranjenika pucali su iz automatskog oružja. Poslije su Nijemci zarobljenici zagrnuli jamu, iskopali sebi drugu u kojoj su oni postrijeljani.

Prema nekim proračunima iz bolnice Rebro odvučeno je oko 280 ranjenika. Neki tvrde da se stratište nalazi u obližnjem Barutanskom Jarku. Ali do danas nije utvrđeno gdje je masovna grobnica u koju su bačeni ubijeni ranjenici iz bolnice Rebro. Kao niti tko je od partizana s petokrakom na glavi, kao Šljivančanin u Vukovaru, zapovjedio ovaj monstruozni zločin.

Preživjeli svjedok, domobran Ivan Čičak Markov, među strijeljanima je prepoznao:

– Jure Perković Nikolin (1925.) iz Breznika,
– Ilija Berić Matin (1907.) iz Drežnice,
– Pejo Čičak Jozin (1921.) iz Gradine,
– Fabijan Kramatić Pejin (1925.) iz Jokovca,
– Luka Grgić Ilijin (1918.) iz Donjih Koliba,
– Jurika Jelinić Jozin (1925.) iz Gornjih Močila,
– slijepi Ivan Ključević Filipov (l922.) iz Komarica,
– Ivan Tolić Ilijin (1920.) iz Komarica,
– Marko Guberac Markov (1919.) iz Donjeg Višnjika (I. Čičak Markov: Stradanje Hrvata Plehanovog kraja 1941. – 1947., vlastita naklada; Derventa, 1991.)

Stanovnici Rebra strijeljani su pak u šumi ispod današnjega Doma zdravlja na Kozjaku, i to na lokaciji namijenjenoj za izgradnju dječjeg igrališta.

Počinitelji zločina mogu se identificirati (prekršena Haška i Ženevska konvencija prema vojnim ranjenicima), međutim Komisija za ratne i poratne žrtve RH je ukinuta 2000. godine, preuzimanjem vlasti od lijeve koalicije, prema pisanju HKV-a.

Ubijanje u bolnicama Brestovac i Vrapče

Bolnica Rebro bila je samo mali djelić, iako ekstremno brutalan, tadašnjeg partizanskog divljanja po Zagrebu. Partizani su ubijali i po drugim bolnicama kao bolnica Brestovac na Sljemenu iz koje je ubijeno 210 pacijenata i psihijatrijska bolnica Vrapče, gdje su ubijene i časne sestre koje su služile bolesnicima. Partizani, tj. Ozna, tada su masovno dovodili ranjenike – hrvatske vojnike, ubijali ih, davili i klali u podrumima bolnice Vrapče. Nakon što bi ih usmrtili, bacali su ih u kamione i odvozili u Jazovku i u druge masovne grobnice.

Časne sestre su to, na svoju nesreću, vidjele. Kako bi ušutkali žive svjedoke stravičnoga zločina, tj. načina na koji su “očistili” bolnicu od zarobljenih hrvatskih ranjenika, komunisti su odlučili ubiti i tri časne sestre. To je bio razlog njihove strašne smrti!

I druge bolnice bile su mete krvoloka s petokrakama na glavi.

Prema dokumentiranim podatcima, ubijeno je 4.791 ranjenika iz zagrebačkih stalnih i privremenih bolnica.

(Milan Marušić: Žrtve komunističkih zlodjela u Zagrebu svibanj 1945.).

Ruska skola

Da je bilo provest anketu medju tim debilima na krijesovima, uvjeren sam da bi se ospostavilo da ih 90% podupire Kijev. Svakako 95% mladih tamo, eventualno 20% neutralnijih medju starijom ekipom

Da je bilo provest anketu medju tim debilima na krijesovima, uvjeren sam da bi se ospostavilo da ih 90% podupire Kijev. Svakako 95% mladih tamo, eventualno 20% neutralnijih medju starijom ekipom

Partizani strijeljali rektora Zagrebačkog sveučilišta prof. Đuru Stipetića – obitelj nikada nije saznala gdje je bačeno tijelo


Riječanin po rođenju, veliki domoljub i humanist, vrhunski intelektualac tehničke struke, rektor Zagrebačkog Sveučilišta od 1933-1935. godine, prof. Đuro Stipetić uhićen po ulasku partizanskih boljševika u Zagreb 1945. godine. Proveden u zatvor koji su bili mučilišta po boljševičkom uzoru partizana u Moskvi. U montiranom procesu, poput mnogih, osuđen je na smrt i ubijen u veljači 1946. godine. Tijelo mu je bačeno u nepoznatu jamu, te mu obitelj nikada nije saznala gdje mu je grob.

Rođen u Rijeci, živio i djelovao u Zagrebu, ubijen od boljševika

Prof. Đuro Stipetić rođen je u Rijeci, točnije na Sušaku, 1876. godine. Bio je brodograđevni inženjer i konstruktor, jedan od osnivača i prvih profesora brodograđevnoga odjela Tehničke visoke škole u Zagrebu te utemeljitelj modernoga studija brodogradnje u Hrvatskoj.

Bio je vrhunski stručnjak i vrlo svestrana osoba, domoljub i humanist.

Novouspostavljena Titova komunistička vlast na ubrzanom montiranom sudskom procesu, bez ijednog dokaza i svjedoka osudila ga je u Zagrebu 1945. na smrtnu kaznu te je strijeljan u veljači 1946 godine. Nema podataka o mjestu izvršenja presude i grobu. Obitelj nikada nije mogla saznati gdje je zakopan da ga dostojno sahrani. Time je Đuro Stipetić jedini je rektor Sveučilišta u Zagrebu osuđen na smrtnu kaznu.

Fakultet strojarstva i brodogradnje

Na elitnom plesu tehničara u veljači 1926. godine rektor, prof. ing. Gjuro Stipetić, održao je govor u kojem je između ostaloga rekao:

“Smjernica vaše izobrazbe jest stvaranje, jest stvaran rad, a preko vas treba se čitavo naše društvo opet priviknuti radu, naučiti cijeniti i poštivati rad, vjerovati u moralnu snagu rada. Vi morate dovesti društvo do uvjerenja da je bolje raditi nego zarađivati, da je korisnija privredna i trgovačka politika nego politika trgovina. Za taj posao treba vas mnogo, trebaju čitave legije. Neka mi nitko ne govori o hiperprodukciji inžinjera! Nema nas dosta za najpreče potrebe u današnjim malešnim i mizernim prilikama, a kamo li kad se bude – vašim radom i vašom zaslugom – domovina dovinula do onog položaja koji joj prema njezinom prirodnom bogatstvu u svijetu pripada, a u kojoj ćete onda vi zauzimati položaj, koji vam po vašem značaju pripada, ne samo na tehničkom polju, već na korist domovine i u politici i u upravi države. Cilj daleki, ali cilj za kojim trebate ići. A dotle – radite – jer samo radom doći ćete do svijesti i vjere u svoju snagu, do prave slobode.”, piše na stanicama Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu

Rektor Sveučilišta u Zagrebu

1920. godine prihvatio je službu redovitog profesora Kraljevske visoke tehničke škole u Zagrebu te odgojio prve generacije brodograđevnih inženjera. Bio je Rektor Visoke kraljevske tehničke škole u dva mandata, predstojnik Zavoda za mehaničku tehnologiju (1929.) i Rektor Sveučilišta u Zagrebu 1933.–1935. godine.

Ing. Gjuro Stipetić osnovao je Zavod za brodogradnju 1936.-1937. godine, kojemu je bio predstojnik. Strojarsko-brodograđevni odjeli prvog i drugog godišta slušali su ga iz predmeta Mehaničke tehnologije i Elementi broda, dok je za treću i četvrtu godinu predavao Osnivanje broda, Brodogradilišta, Upravu i Pogon tvornica.

Bio je aktivan u društvenom životu te je sudjelovao u radu mnogih društava i ustanova. Kao predsjednik Hrvatsko-njemačkoga društva (1936–44) bio je poklonik njemačke kulture, književnosti, glazbe i tehničkih dostignuća, ali ne i ideologije koja je Njemačkom tada zavladala. Zbog obnašanja te dužnosti komunističke su ga vlasti osudile na smrt, te pogubile 1946, piše Hrvatska tehnička enciklopedija

Zločini boljševičkih partizana

Tako je život završio istaknuti hrvatski domoljub i intelektualac, ubijen od totalitarsitičkih i ekstremističkih boljševika koji su preuzeli vlast u Hrvatskoj.

Poput mnogih, ubijenih sa sudom ili čistim likvidacijama bez suda, boljševici su mu oduzeli pravo na grob. Ovo zlodjelo je zaboravljeno u hrvatskoj javnosti, pa je sjećanje na prof. Đuru Stipetića ujedno i sjećanje na sve ubijene intelektualce u Hrvatskoj u strašnim zločinima poslije II. svjetskog rata.