Upravo tako. Njemu su samo ustaše pravi Hrvati. Užas.

Bože sačuvaj.

Znači partizanski krajevi Zagorja, Međimurja, Primorja, Kvarnera, Istre, otoka, Dalmacije itd. nisu dovoljno Hrvati? Hahahaha...

p.s. ja nisam iz Zagorja nego Pokuplja

nisu, ja to uvijek jasno naglasim.

ali NAŽALOST, danas je samo "ustašama" stalo do hrvatskog nacionalizma. svi ostali obožavaju Hrvatsku bez suvereniteta, sa što manje Hrvata i što više stranaca.

meni je ŽAO što je tome tako, ali eto osim par iznimaka poput našeg Rike i naravno Vrhovnika Zokija, nema danas nikakvog nacionalizma osim na tvrdoj desnici

Hrvati nisu roboti niti sjevernoKorejci da svi moraju misliti isto.
Lipota je u različitosti.
U demokraciji smo, ne u autokraciji.

Zanimljivo je to, nikad nitko nije u Hrvatsku integrirao više stranaca od ustaša i Pavelića. Definitivno su pogrešna karta, i onda bili a i sad. Bolje je ta WWII pitanja uopće ne potezat. Može se samo opet izgubit ako si ujolik. Predsjednik i premijer iz partizanskog miljea. Ako oni ne spominju WWII ne treba nitko. Na čemu ste vi?

Gdje se to područje prostire? Svega par puta u životu sam čuo uopće za riječ Pokuplje

Poserem ti se na demokraciju a i na narod koji izabere Stjepana Mesića dva puta za predsjednika.

To da je iz partizanske obitelji je meni jedina pozitivna stvar kod ove diletantske vještice.

uz Rijeku Kupu od Karlovca do Siska, s obje strane

Ti si paesan od Granicar18?

Distopijska vizija Hrvatske: Možemo želi vladati državom; kao bi to izgledalo? Pogledajte Zagreb


Saborska zastupnica Možemo Sandra Benčić predstavljena je krajem prošlog tjedna kao kandidatkinja za predsjednicu vlade na parlamentarnim izborima 2024. godine, ali pritom nije najvažnije pitanje kakve su joj šanse, nego koliku ima moć. Članovi Možemo već se ponašaju kao da su preuzeli vlast. Kad bi Možemo i Sandra Benčić kojim slučajem došli na vlast u Hrvatskoj, lako je zamisliti kako bi vladali. To je vidljivo na vladavini Možemo u Zagrebu.

Posljednja desetljeća puna su velikih obrata i korjenitih promjena koje promiču nove društvene prioritete, nove norme i nove protagoniste. Rubne skupine preuzimaju vlast i mijenjaju slike društava. A to čine ne samo putem izbora, nego u prvom redu mehanizmima utjecaja nevladinih skupina na političko odlučivanje.

Benčić je protagonist nove religije i novog oblika političke moći

Taj se proces ubrzao nakon pada komunizma, a Hrvatska je neposredno nakon osamostaljenja na vlastitoj koži osjetila činjenicu da je radikalnu ljevicu, komunizam, na europskoj političkoj sceni zamijenila još radikalnija, radikalna liberalna ljevica koja umjesto bilo kakvog reda i poretka promiče opći nered, umjesto vrijednosti pljuvanje po njima, umjesto gospodarskog rasta njegovo kočenje i zaustavljanje.

Protagonisti takve politike, zapravo neke vrste religije koja temeljito mijenja sve vrijednosne predodžbe, postupno zauzimaju mjesta u parlamentima, najprije na lokalnoj, a zatim i na nacionalnoj razini, u Grčkoj, Španjolskoj, Hrvatskoj.

Izbori (ni)su izraz volje većine

Izbori su izraz volje većine. Točnije, izraz volje većine birača. Ili, preciznije, izraz volje birača koji iziđu na izbore. Samim ovakvim definiranjem sužava se broj onih koji, načelno, utječu na to tko će voditi zemlju.

No, poznato je da se može utjecati i na većinu, odnosno na njezinu volju, točnije na volju birača. Odnosno, da postoje različite strukturne pretpostavke koje volju većine modificiraju, ponekad do neprepoznatljivosti. U te mehanizme spadaju izborni zakon, strukturne mogućnosti stranaka i odnosi među njima, kao i druge institucionalne i izvaninstitucionalne stavke.

Možemo već ima neformalne saveznike u samoj vladi, koji mu svojom lošom politikom daju dovoljno prostora za agresivno nametanje svojih tema, ali je izgradila i mrežu utjecaja jer je ubacila svoje ljude u niz državnih tijela, svagdje ondje gdje se traži sudjelovanje građana.

Kad bi Možemo i Sandra Benčić kojim slučajem došli na vlast u Hrvatskoj, lako je zamisliti kako bi vladali. To je vidljivo na vladavini Možemo u Zagrebu.

Ogledni primjer Zagreba

Kao prvo, u skladu sa svojom ideologijom “degrowth” (odrast, neodrastanje, nerast, razrast, proturast…) zaustavili bi gospodarski i društveni rast i sustavno kočili gospodarske aktivnosti. Možda bi “parada ponosa” bila zaista bila nacionalni blagdan, neradni dan. Među školskim predmetima mogao bi biti i onaj koji djeci objašnjava da nikad nije kasno “promijeniti spol”.

Možda bi se izmijenila i ustavna definicija obitelji, pa bi obitelj moglo biti sve, samo ne otac, majka i djeca.

Prometnice bi bile zapuštene, mjesta u vrtićima bi bilo sve manje, ali to i ne bi bilo veliki problem budući bi se zasigurno zahuktala depopulacijska politika pa bi i broj djece kandidata za vrtiće bio sve manji.

Vjerojatno bi sve zelene površine u državi postale nacionalni parkovi s tendencijom pretvaranja u prašume, jer po uzoru na Zagreb nitko ih ne bi uređivao.

Istodobno, vlada bi svakodnevno uvjeravala građane da im je lijepo, da je zemlja uspješna, da su ispunili sva predizborna obećanja, da mjesta u vrtićima ima, da je za zapuštenost okoliša kriva kiša i da im je potrebno još samo nekoliko godina da ostvare i sva preostala obećanja.

Sandra Benčić i Možemo napravili su svoju izbornu računicu. No, kako god izbori prođu, oni neće biti nezadovoljni. Uostalom, za njih i nije presudno jesu li izabrani ili ne, bitno je da mogu utjecati na sve važne odluke.

Nepregledna mreža dobro povezanih udruga

U Hrvatskoj, izdanak toga međunarodnog radikalno lijevog pokreta, stranka Možemo, godinama je na podlozi bezbroj udruga koje su glumile stručne centre i institute, zauzimajući prostor u javnosti i u državnoj blagajni, stvarala infrastrukturu za preuzimanje vlasti.

Možemo je naposljetku i formalno preuzeo vlast u Zagrebu i ušao u Sabor. Među njegovim glavnim protagonistima su zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević i saborska zastupnica Sandra Benčić.

Sandra Benčić ima tipični profil predstavnika europske krajnje ljevice, miljea koji je do nedavno opisivan kao anarhistički: Bez škole, bez radnog iskustva, živi na sisi države koju izvrguje ruglu i subverzivno ju ruši svim sredstvima.

Sandra Benčić nije bez škole, u poodmakloj dobi stigla je i diplomirati

Ono “bez škole”, za Sandru Benčić nije potpuno točno. Završila je školu, čak i fakultet, diplomirala je pravo u 36. godini. A do tada je, što je opet tipično za profil postdemokratske ljevice, držala predavanja i obavljala savjetničke funkcije u državnim tijelima kao da ima dva doktorata.

Predstavljajući svoje ambicije da iduće godine postane predsjednica Hrvatske vlade, Sandra Benčić govorila je kao da je to sasvim izgledno, oslanjajući se na uobičajene mehanizme izračuna političkih šansi.

Podsjetila je da danas u Europi gotovo nije moguće preuzeti vlast bez koalicijskog partnera. U tom kontekstu, rekla je “mi i SDP”, naznačujući tko bi joj trebao biti glavni oslonac. Kao mogućeg koalicijskog partnera spomenula je i stranku Glas Anke Mrak Taritaš, koja je nastala odvojivši se od HNS-a i tako odmah postala parlamentarna.

Pokazala je da ovim na neki način otvara predizbornu kampanju, jer je ponudila i izričaj prihvatljiv većini birača. Koristila se trima izrazima koji gode svima kojima je stalo do prepoznatljivog i stabilnog hrvatskog društva: povjerenje, bližnji i obitelj.

Preuzimanje i preusmjeravanje tradicionalnog izričaja

Imajući na umu da je povjerenje izraz kojega je ponajprije temeljito upropastio HDZ, a u posljednje vrijeme i Možemo na čelu sa Tomaševićem, da je “bližnji” izraz koji promiče evanđelje i koji predstavlja kršćanski pristup društvenim odnosima koji Možemo organski ne podnosi, da je “obitelj” u izričaju Možemo i struktura koje ga drže sve samo ne obitelj, jasno je kako gospođa Benčić svojim izričajem nastoji zavarati protivnika.

Naposljetku, u metode rada struktura kojima pripada spada i preuzimanje tradicionalnog, dijelom kršćanskog pojmovlja i njihovo prostituiranje. Primjerice, jedna od tribina na kojima se promovirala seksualna dezorijentiranost u organizaciji udruga bliskoj Benčić, nosila je naziv “Duhovna obnova”.

Sandra Benčić, desetljetna studentica, jedna je od čelnica udruge “Centar za mirovne studije”. Naziv i ovdje može zavarati, nije riječ ni o kakvoj instituciji ni institutu, ondje se ne provode znanstvena istraživanja, nije riječ ni o miru, nego o udruzi koja promiče interese homoseksualaca i svih koji nisu na čistu s pitanjem što je spolnost.

Razgranate aktivnosti

Ta je udruga jedna od najvećih u mreži onih koje sustavno nameću u javnosti sliku društva drugačiju od one koja vrijedi među većinom stanovništva i istodobno vješto crpi novac iz državnih izvora.

Sandra Benčić, koliko je poznato, organizatorica je prve zagrebačke “parade ponosa”, mimohoda homoseksualaca koji se s godinama, posebice pod gradonačelnikom Tomaševićem, nametnuo kao neka vrsta nacionalnog hodočašća seksualne proizvoljnosti, jednog od najvećih (još uvijek) neslužbenih blagdana u Hrvatskoj.

Jedan od ključnih trenutaka u karijeri Sandre Benčić, a možda i u najnovijoj hrvatskoj povijesti, dogodio se 2006. godine, osam godina prije nego što će Sandra Benčić diplomirati.

Prepoznata kao buduća uspješna pravnica, predložena je za članstvo u vladinu Savjetu za razvoj civilnog društva.

Slučaj Cigelj i neformalno preuzimanje vlasti

Savjet za razvoj civilnog društva pokazao se kao ključna poluga u “pretvorbi” društva, a prije svega u preobrazbi institucija, iz tradicionalnih i stabilnih u anarhične, subverzivne, postdemokratske i u konačnici totalitarne.

U Savjetu za razvoj civilnog društva već su od prije bili neki suradnici Sandre Benčić, ona je samo trebala upotpuniti sliku. A pritom je očito trebalo preuzeti kontrolu nad vladinim Uredom za udruge, na čijem je čelu tada bila žrtva četničkog terora, ratna stradalnica Jadranka Cigelj.

U intervjuu Glasu koncila Cigelj je upozorila na opasnost novog vala nevladinih udruga, koje su upravljane iz carstva Georgea Sorosa temeljito, korak po korak, preuzimale društvene strukture.

Bio je do povod da se Jadranku Cigelj makne s tog važnog mjesta. Organiziran je nekakav događaj na kojemu se tobože ismijavalo Jadranku Cigelj, no usput se pojavilo tumačenje da se zapravo ismijava Jadranku Kosor, koja je tada bila predsjednica vlade. Kosor je već bila spremna, zatražila je od predsjednika vlade Ive Sanadera da se hitno smijeni Cigelj i Cigelj je hitno smijenjena.

S javnim obrazloženjem da je nedopustivo ismijavati institucije Republike Hrvatske. Tim su ključne poluge moći u državi počeli masovno preuzimati oni koji ismijavaju institucije Republike Hrvatske.

Neizbježna uloga žrtve kao temelj legitimnosti

Kako bi sve dobilo javnu legitimnost, izmišljena je i afera s institucionalnom provjerom Sandre Benčić. Sigurnosno-obavještajna agencija ju je navodno provjeravala, pokazalo se da je to uobičajena procedura, ali se pronašlo tumačenje da to nije dopustivo i Sandra Benčić je postala žrtva, a to znači prihvaćena je kao osoba koja se s pravom izborila na mjesto gdje će kontrolirati državu.

Usput, Sandra Benčić i njezini suradnici pronalazili su sve više načina da preko svojih udruga crpe sredstva iz državnog proračuna. Njihove sposobnosti u međuvremenu su toliko razvijene da je primjerice i “radionica” na kojoj aktivisti ispisuju transparente za “paradu ponosa” uvrštena među projekte koje službeno financiraju Grad Zagreb i Ministarstvo kulture i medija.

>Centar za mirovne studije iz kojeg su potekli Benčić i Bosanac u 2021. primio 5.6 milijuna kuna donacija
Muž Sandre Benčić, Miroslav Petrović, također je sudjelovao u projektu o učenju u demokraciji, koji je predstavljen kao znanstveno istraživanje, čak je u njemu sudjelovao i zagrebački Fakultet političkih znanosti. Što je bilo s projektom, čemu je poslužio, nije poznato, osim da je dobio veliku institucionalnu novčanu potporu.

Privatna poduzetnica bez posla

Istodobno, Sandra Benčić bavi se i privatnim poduzetništvom. Vlasnica je tvrtke “EU savjetovanje”, jedne od onih koje su dobro došle svima koji su nastojali dobiti novce iz proračuna Europske unije za bilo kakve projekte. No nije poznato posluje li tvrtka uopće, samo se zna da je redovito pod blokadom, posljednji put blokirana je upravo u trenutku najave da će gospođa Benčić biti predsjednica vlade, i to navodno zbog telefonskog računa.

Sandra Benčić nalazi se u vrhu moćne mreže, koja je u stanju skrenuti tijek društvenih zbivanja i, čak i s neslužbenih pozicija, utjecati na važne političke odluke.

U ime obitelji pokrenuo je 2013. referendum o braku, potaknut zabrinutošću da bi zakonskim promjenama mogli biti ugroženi brak i obitelj. Sandra Benčić i njezine udruge bile su protiv referenduma, čak je kasnije izražavala žaljenje što čelnica udruge U ime obitelji Željka Markić uopće smije nastupati u javnosti.

Referendum je uspio, ali je manipulacijama vladajućih proglašen neuspješnim. Bio je to jedan od prvih većih zakonodavnih uspjeha struktura u kojima djeluje Sandra Benčić, davno prije nego što je osnovan Možemo.

Sandra Benčić i njezin suprug – neuspješni poduzetnici koji vrlo uspješno troše državni novac


Sandra Benčić, saborska zastupnica koju je Možemo prošlog tjedna predstavio kao svoju kandidatkinju za predsjednicu vlade na izborima 2014., nije se dokazala poslovnim uspjesima, ali jest uspješnim trošenjem državnog novca.

Sandra Benčić vlasnica je tvrtki o čijem se poslovanju malo zna, osim da su uglavnom blokirane, što je i sada slučaj primjerice s njezinom tvrtkom “EU savjetovanje”.

No putem čitave mreže udruga zvučnih imena koje su redom povezane s Možemo, poput Centra za mirovne studije, godinama je dobivala novac iz različitih državnih izvora, uključujući i sredstva Europske unije.

Uspješno bračno i aktivističko partnerstvo

U tomu je očito pronašla uspješnog partnera u svome mužu Miroslavu Petroviću, koji je kao administrativni službenik na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu osiguravao milijunske iznose za pripadnike skupina okupljenih oko Možemo i raznih aktivističkih udruga.

Najnoviji slučaj blokade računa njezine tvrtke zainteresirao je i Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, koje je najavilo da će to pitanje staviti na dnevni red.

Benčić je izjavila kako je blokada uslijedila zbog duga podstanarke za telefonski račun. Međutim, ona ima u vlasništvu samo jedan stan, od 38,7 četvornih metara, a nije prijavila da joj muž posjeduje ikakvu nekretninu niti da plaća najamninu.

Ukratko, ako je iznajmila stan jedini stan koji posjeduje, a u imovinskoj kartici nije navela da je unajmila drugi, dakle da plaća najamninu, niti joj muž posjeduje stan, postavlja se pitanje gdje ona i muž žive. U imovinskoj kartici nije prijavila ni prihode od najamnine prostora na kojoj je registrirana blokirana tvrtka, a koji je, kako sama kaže, iznajmila.

Rupe u imovinskoj kartici ne smetaju joj u karijeri

Sandra Benčić je saborska zastupnica, dakle državna dužnosnica, a kao takva obvezna je dati na uvid svoje imovinske odnose. Prema navedenim informacijama, u njima međutim ima dosta nejasnoća.

Podsjetimo, svojedobno je ministar branitelja Mijo Crnoja nakon samo šest dana na dužnosti smijenjen jer je prekršio zakon o prebivalištu i nije mao uredne imovinske odnose.
No bračni par Benčić/Petrović već godinama uspješno koristi državu kao izvor prihoda, a da za to nikome ne polaže račune.

Brak bi se, uzevši u obzir ono što je od interesa javnosti, mogao nazvati nekom vrstom javno-privatnog partnerstva, jer su supružnici pripadnici iste političke opcije, dugogodišnji suradnici u aktivističkim krugovima oko Možemo i vrlo uspješni crpitelji proračunskih sredstava.

Njihove političke karijere međutim zasad pokazuju različite razine uspjeha. Dok je Sandri Benčić pošlo za rukom postati saborska zastupnica, njezin suprug je kao kandidat iste političke opcije, Zeleno-lijeve koalicije, na izborima 2020. u 11. izbornoj jedinici dobio ukupno deset glasova.

Kako se svaki neuspjeh može pretvoriti u uspjeh

Unatoč tome, Možemo očito i dalje vjeruje u njegov potencijal, pa je Petrović na lokalnim izborima u Zagrebu 2021. bio jedan od koordinatora programa za obrazovanje stranke Možemo u Zagrebu.

“Koordinator sam izrade programa za obrazovanje s fokusom za istraživanje, razvoj i inovacije te zelenu transformaciju škola i vrtića uključujući zelenu javnu nabavu hrane. S obzirom na dugogodišnje iskustvo rada u privatnom i javnom sektoru, posebno u pogledu razvojnih i EU projekata, primarni interes mi je razvoj zagrebačkih obrazovnih ustanova u sigurne, zelene i uključive ustanove”, rekao je o sebi.

Kao voditelj Ureda za istraživanje i međunarodne projekte na Fakultetu političkih znanosti, Petrović je bio zadužen za odabir projekta glede okoliša teškog 1.102.150 kuna u kojem je sudjelovala udruga koju je Tomašević pretenciozno nazvao Institut za političku ekologiju (IPE).

Ta je udruga zajedno s Fakultetom političkih znanosti u Zagrebu bila partner projekta, a nositelj je bila udruga Zelena akcija na čijem je čelu u prošlosti također bio Tomislav Tomašević.

Administrativni službenik koji okreće milijunske iznose

Petrović je jedan od ključnih ljudi, koji kao administrativni službenik, sudjeluje u osiguravanju milijunskih sredstava za grupu ljudi okupljenih oko stranke Možemo, raznih aktivističkih udruga i Fakulteta političkih znanosti.

No čime se Petrović bavio prije dolaska na fakultet gdje, prema imovinskoj kartici Sandre Benčić, ima plaću od 8500 kuna neto?

Od 2007. do 2009. godine radio je u Ministarstvu financija kao asistent za projekte Europske unije. Sudjelovao je u provedbi CARDS 2004 projekta “Jačanje strukture unutarnje financijske kontrole u javnom sektoru u Republici Hrvatskoj”.

Riječ je o programu Europske komisije za “Zapadni Balkan” za “Pomoć zajednici za obnovu, razvoj i stabilizaciju” koji je poslije naslijedio program “Instrument za pretpristupnu pomoć” (IPA).

Od 2011. do 2014. godine radio je kao “honorarni konzultant” što je uključivalo prikupljanje financijskih sredstava za akademski sektor i sektor civilnog društva te mala i srednja poduzeća.

Neuspjeh za neuspjehom, ali kad čovjek ima sreće…

O tome tko su mu bili klijenti ne zna se puno, no prije nego što se zaposlio na Fakultetu političkih znanosti u srpnju 2014., Petrović je bio direktor neuspješnog hrvatskog start-upa Publiconn.

Osim toga, bio je stručni suradnik za Centra za mirovne studije koji je vodila Sandra Benčić, na projektu koji je naknadno propao, kako se navodi u izvješću CMS-a.

Publiconn je trebala biti društvena mreža, svojevrsni “Facebook” za EU fondove namijenjen za javni i civilni sektor. Pokrenuli su ga 2011. Sandra Benčić, Branimir Šloser i Goran Zubak, a savjetovao ih je poduzetnik Saša Cvetojević koji se 2020. našao među masonima, ali je tvrdio da nije njihov član.

Publiconn je u prve dvije godine rada uspio dobiti 3500 korisnika, a 2013. godinu završio je s tek 49.300 kuna prihoda i neto dobiti od 1.200 kuna.

Do 2016. Publiconn je kao društvena mreža prestao postojati, a tvrtka je promijenila ime te se odlučila baviti web-dizajnom. Među klijentima bili su joj portal H-alter, Centar za mirovne studije Sandre Benčić, Hrvatska poštanska banka, stranka Nova ljevica koja je dio Možemo. U 2021. tvrtka je imala oko 5000 kuna dobiti.

Uspješan bračni projekt trošenja javnih sredstava

Petrović je u Publiconnu bio zadužen za osmišljavanje poslovanja te je 2014. društvenu mrežu predstavljao na dva susreta poslovnog umrežavanja koje je organizirao Centar za istraživanje, razvoj i transfer tehnologije (CIRTT) Sveučilišta u Zagrebu.

Upravo je do 2014. godine Petrović bio djelatnik Ureda za transfer tehnologije pri CIRTT-u, kada prelazi na Fakultet političkih znanosti gdje postaje prvi voditelj novoosnovanog Ureda za međunarodnu suradnju, istraživanje i projekte, kada je dekan fakulteta bio Nenad Zakošek, vrlo aktivan član nevladine organizacije GONG.

Petrović je kao direktor Publiconna 2013. u Londonu sudjelovao na britansko-hrvatskom trgovinskom forumu koji su organizirali Ministarstvo vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva i hrvatsko veleposlanstvo. Osim njega govorio je Joško Klisović, tadašnji zamjenik ministrice vanjskih poslova, Boris Vujčić, guverner Hrvatske narodne banke i Tauno Olju, izvršni direktor EY-a.

Suradnja s Centrom za mirovne studije i udrugom B.a.b.e.

Što se propalog projekta tiče, CMS se 2011. godin prijavio na veliki natječaj UNICEF-a za pružanje usluga vanjske evaluacije njihova programa suzbijanja nasilja u školama.
Za potrebe natječaja CMS je okupio “interne stručnjake među kojima su bili Iva Zenzerović, Vedrana Spajić Vrkaš, Miroslav Petrović, MAP savjetovanja i IPSOS puls”.

Udruga je dobila natječaj, ali je UNICEF nakon prve faze projekta imao niz sadržajnih primjedbi na kritički osvrt stručnjaka i metodologiju evaluacije CMS-a, pa je Centar za mirovne studije raskinuo ugovor.

Miroslava Petrovića je 2015. godine angažirala udruga B.a.b.e. za izradu nezavisnog evaluacijskog izvješća projekata “Djelujemo lokalno, ali jasno kompetentno” i “Obrazovanjem ka ravnopravnosti”.

Otkako je Petrović 2014. zaposlen na administrativnu, a ne znanstvenu dužnost voditelja Ureda za međunarodnu suradnju, istraživanje i projekte na FPZG-u, u fokusu su mu osiguranje financiranja projekata i istraživanja, uglavnom iz fondova Europske unije.

Možemov čovjek na fakultetu
Petrovićeva funkcija kao magistra politologije bez objavljenih znanstvenih radova omogućuje mu da bude “podrška” “u umrežavanju i stvaranju ‘multi-sektorske suradnje’ između akademske zajednice i javnosti, privatnog i civilnog sektora koji omogućuje integrirani pristup za rješavanje društvenih izazova”.

Drugim riječima g. Petrović je spona između akademskog sektora i sektora nevladinih udruga kojima dominira društvo oko njega i njegove supruge.

Te udruge zajedničkim novcem iz Europskih fondova i novcem poreznih obveznika pod krinkom znanstvenih istraživanja osmišljavaju projekte koji potom ulaze u stranačke programe lijevih stranaka, a ponekad i stranaka takozvanog “desnog centra”.

Erasmus+, IPA,ESF, FP7, SFSN samo su neki od programa kojima su financirana istraživanja koja potom služe kao “znanstvena podloga” za predlaganje i provedbu političkih projekata kroz zakonodavnu i izvršnu vlast. Sve to vodi Miroslav Petrović, koji po kvalifikacijama ne bi mogao biti profesor na fakultetu.

Financiranje širenja nove ideologije

Primjer takvog projekta je i “bEUcitizen: Sva prava pridržana? Prepreke europskom građanstvu” za koji je iz EU-ova programa dano 1.604.382 kune.

Iz Hrvatske je taj projekt vodila Denisa Ivušić, a riječ je o istraživanju mogućnosti i izazova glede uspostave europskog državljanstva. Kao jedan od rezultata tog projekta navodi se uspostava fakultetskog Centra za istraživanje etičnosti, državljanstva i migracija (CEDIM) koji provodi opsežna istraživanja u suradnji s projektnim partnerima.

CEDIM se očekivano bavi istraživanjima u područjima državljanstva, prisilnih migracija, etničnosti, “roda” i migracijskih studija. Taj centar FPZG-a otvoreno na svojim stranicama navodi da je dugoročni cilj “osigurati prostor koji će kombinirati empirijsko istraživanje sa zagovaračkom politikom i ispuniti rascjep između postojećih donositelja odluka, akademske zajednice i krajnjih korisnika politika”, odnosno stvaranje “znanstvene podloge” za lobiranje unaprijed određenih politika iz smjera akademske zajednice prema zakonodavnim i izvršnim tijelima.

Projekt “Neposlušna demokracija” u kojem sudjeluju Petrović i Danijela Dolenec iz Možemo

O jednom takvom projektu Narod.hr pisao je još 2020., kada se provodio projekt vrijedan 4.200.000 kuna čija je nositeljica aktivnosti Danijela Dolenec, jedna od ključnih osnivačica platforme Možemo i sadašnja zamjenica zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića.

Riječ je o projektu “Neposlušna demokracija: komparativna analiza sporne politike u europskoj poluperiferiji” koji okuplja istraživače iz Hrvatske, Srbije, Španjolske i Portugala, a koji nastoji izraditi baze podataka o prosvjednom djelovanju u navedenim zemljama, kao i mapiranje društvenih pokreta i politika osporavanja u urbanom političkom prostoru Zagreba, Beograda, Madrida i Lisabona.

Svugdje ista imena

U timu za ovaj projekt su uz Danijelu Dolenec bili Daniela Širinić, gradska zastupnica Možemo u Zagrebu te sam Miroslav Petrović, suprug zastupnice Sandre Benčić.

Pri tome je među radnim materijalima povezanim s tim istraživanjem naveden članak “Osporavanje neoliberalnog urbanizma na europskoj poluperiferiji: pokret Pravo na grad u Hrvatskoj”, čiji su autori Karin Doolan, Danijela Dolenec i Tomislav Tomašević.

Podsjetimo, pokret Pravo na grad je inicijativa na čijem je čelu bio upravo Tomašević, a u tom znanstvenom članku osnivači pokreta tobože “istražuju” vlastitu inicijativu i zaključuju da je taj pokret “uspio izbjeći navodno neizbježni Michelsov željezni zakon oligarhije”, prema kojem svaka organizacija kad-tad razvija oligarhijske tendencije.

Od aktivista do cenzora

GONG i Faktograf sudjeluju u projektu o dezinformacijama vrijednom 4.2 milijuna kuna
Među posljednjim međunarodnim projektima navodi se “Pro-fact: Istraživanje, edukacija, provjera činjenica i razotkrivanje dezinformacijskih narativa povezanih s Covidom-19 u Hrvatskoj”, a njegov je nositelj nevladina organizacija GONG.

GONG-ovi partneri na istraživanju su Faktograf.hr, FPZG, FER i Sveučilište u Dubrovniku, a suradnici Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novinara Hrvatske. Među istraživačima su Nebojša Blanuša, Marijana Grbeša, Mate Brautović, Milica Vučković, Svjetlana Knežević, Dražen Hoffman i Ana Brakus.

Projekt se počeo provoditi u studenom 2021., a završen u siječnju 2023. Do izlaska ovog teksta, niti jedna publikacija još nije izdana, a za projekt je izdvojeno 4.2 milijuna kuna.

Za te novce, istraživači su “zaključili” da se dezinformacije na Facebooku “koriste se populističkim narativom i teorijama zavjere, često posežu i za tehnikama zastrašivanja, etiketiranja i banaliziranja”, da je “u hrvatskom dezinformacijskom prostoru velik utjecaj stranica i objava iz Srbije što naglašava važnost uloge regionalne mreže fact-checkera“, kako je pojasnila je jedna od autorica istraživanja.

Također se navodi da je “ekosustav dezinformacija o COVID-19 nadnacionalan te da ima karakteristike superorganizma” i da su mediji pod napadom dezinformatora, ali istodobno i krivci zbog senzacionalizma.

“Dobro iskorišten novac poreznih obveznika”

Kao što je vidljivo, neki od istraživača na navedenim projektima postali su politički aktivni, neki su politički komentatori, a neki čak vode specijalizirane portale za “provjeru činjenica” koje si daju za pravo proglašavati što je istina, a što neistina u javnom prostoru i na društvenim mrežama.

Krug u kojem su se profesionalno kretali bračni par Petrović – Benčić pokriva akademsku zajednicu, nevladine organizacije i politiku koji zajedničkom sinergijom, iako bi trebali biti neovisni jedni o drugima, kreiraju politike na trostranu korist. I sve to čine “dobro iskorištenim” novcem poreznih obveznika.