HercegBosna.org

OptimisticniVeSeljak · **Pridružen/a:** 16 srp 2019, 22:04 **Postovi:** 5191

Bobovac je napisao/la:

Zadnjih nekoliko godina često koristim SKYPE za prakticiranje engleskog. Bilo je tu svakakvih situacija i svakojakih sugovornika, tako da ispočetka i nisam imao neke koristi od toga. Navešću nekoliko anegdota iz te moje "rane faze".

PS Pišem na engleskom jer se te anegdote večinom gube u prijevodu. Pišem također na engleskom s određenim grješkama ali to nije rezultat samo mog lošeg engleskog već što vjernijeg dočaravanja sugovornika koji su također većinom loši po tom pitanju, te mog prilagođavanja istima kroz simpliciraniji engleski.

The Master of Gods

Me: -Hello.
Asker: -Hello, my name is Asker and I am from India.
Me: -Nice to meet you Asker. Tell me something about yourself... What do you do for a living?
Asker: -Oke oke, I am master of gods.
Me: -What?!
Asker: -The Master of Gods.
Me: -How do you mean you are the Master of Gods??
Asker: -I take care about gods in my place.
Me: - (Thinking: "He is probably a shaman, or a priest in some temple...) Oh, I see, you are a very important person.
Asker:-Well...
Me: -And what exactly you do? How do you care about your Gods?
Asker: -Well, i control them, I am their master, supervise them..
Me: -What a coincidence, I have my wish list here!
Asker: -I give them grass to eat, water to drink ...
Me: - Wait, how do you mean grass and water ?
Asker: -Well...
Me: -OMG (I realized everything). You speak about GOATS. You know... "mehehehe" animals.
Asker: -Yes, yes, gods.
Me: -Do you understand my disappointment now?
Asker: -??
Me: -Never mind. I must go now. Bye.

God Moaning Vietnam

-Hello
-Hello, I am Kitty from Viet-nam, where are you from?
-Im from Bosnia
-Where is Bosnia?
-In Europe... near Italy..
-Oh, good, Europe is good, you are rich.
-Well, in fact..
-I like your voice, it is strong. I like how you looks like, sweet, mmm (turns on her camera - a nice face, sexy body, about 35 years, a real Asian sexy MILF)
-Wow, you look really nice.
-May I ask you, do you like sex??
-Well, I..., yes, I do... I mean... And you?
-Ooooo, I like sex very much! I was married for 10 years, but divorced now. Have no sex now. Bit I need sex so much. I think about sex every minute, i need, oh I neeeed..!!
-Well yes but, you know... you must control yourself little bit, because...
-I CAANNT! I NEEED! I WAANT! I dont know what to do!
-I would like to help you. Oh believe me I would like It. But I am so far from away you...
-You would?
-You can bet on it. I like to help people.
-You are from Europe, but I would like to go to America. I am looking for an American to marry me. You know, I have a little daughter...
-Thats nice, I believe you will find an American to help you...
-Thank you, I hope so.
-...In every way, for all your needs...
- Hi-hi, my needs are so big and strong (moves the camera to show her legs. She has just a hot shorts. Perfect, sexy, silky legs, as if made by Michelangelo).
-ah, (I sighed), so close but yet so far... some son of a bitch will have that piece of shiny meat
-Hihi, but I like you. If you come to Vietnam I would like to meet you.
-I am just planning a vacation in Vietnam...
-I can be your guide, we can travel together...
-Vietnam is an amazing country. I really wanna go there. :)
-Come please. PLEASE.I desperately want to meet you.
- :)

Zaboravio sam napomenuti - "žena" iz Vijetnama koja se zove Kitty mi zvuči opasno. Nomen est omen?

Bobovac

FROM UKRAINE WITH LOVE

Sinoć bijah na Skype. Otvorih jednu grupu i ubrzo mi se se pridruži moj stari znanac iz Kijeva - Ivan.

Ja: - Gdje si Ivan, gdje se sada nalaziš, je li još pokušavaš preći granicu na Karpatima??
Ivan: - Ne, ja...
Ja: - A znam, govorio si prošli put da ćeš pokušati i na Moldaviju?
Ivan: - Sada sam...
Ja:- Znam! Rumunjska, najlogičniji izbor!
Ivan: Ne, ja sam sada u Kijevu, u svom stanu.
Ja: - Oh, vratio si se doma.
Ivan: Da, za sada, mada je vrlo opasno ovdje. Stan mi je odmah preko puta zgrade SBU (glavne sigurnosne službe). Prije par dana su Rusi pogodili zgradu SBU u Dnipru i poginulo je na desetke civila uokolo. Brinem se za dijete... Moja mala Ivanka...
Ja: - Razumljivo...

U tom momentu vidjeh da se razgovoru pridružio i Alex iz Jaroslava, "bivši" časnik Ruskog FSBa, za kojeg nitko ne zna čime se sada bavi osim što ponekad drži tečaj ruskog jezika na Skype. Razgovor tada poprimi limunadni tok u kojemu se svi složišmo da "mir nema alternativu", da je "ljubav najača sila koja pokreće svijet", da su "svi ljudi braća" i slična sranja.

A onda se odjednom začu neki ženski glas. Nema sumnje, Ivanova žena Olga. Vidim ljuta je, pokušava nešto reći mješavimom engleskog i ruskog.

Olga: - Tko ste vi?! Zašto vi pričate sa mojim mužem?! Je li vi znate da je ovdje rat??!! Ovdje je teško a vi pričate kao da ste na pikniku!
Ja: - Ovaj... Mi...
Olga: - Je li vi znate koliko je sati??! Sada je ovdje skoro 11 uveče! Dobro, možda je u vas u "Americi", jutro...
Alex: - Zapravo...
Olga: - Zbog toga se ja i Ivan razvodimo! On je obični "Pizdec". Svaku večer priča sa drugim ženama!
Ja: - Ali mi nismo...
Olga: - Znate li vi da on ne želi u vojsku, da se krije!! Pokušava se izvući jer se boji!! Pizdec, pizdec!!!
Ivan: -Izvinite dečki... popila je malo.
Olga: - Kukavico! Kukavico!!
Ivan: - Molim te...
Olga:- Živimo u strahu pored najopasnije zgrade u gradu. Sve zbog ovoga Pizdeca koji...

(klik - ode Ivan sa mreže)

Ja: - Huh, što ovo bi Alex? Kakvo je tvoje mišljenje kao ex FSB-ovca?

Bobovac

Bobovac je napisao/la:

Vlakovođa bez voznog reda

Sarajevo ljetos. Sjedim na Ferhadiji i srčem kavicu. Mjerkam ženskinje koje prolazi i surfam na mobač.

Odjednom čujem glas: - Izvinite, ne znam znate li vi mene, i ja sam iz Čapljine.
Okrenem glavu i vidim crnomanjastog lika u kasnim dvadesetim godinama, sjedi za stolom do mojega, pola metra od mene.

Ja: - Pa ne bih znao...

On: - Znam vas iz viđenja, ako nisam pogriješio...

Ja: -Ma niste. Taj sam. (stanka) Ovajj... a vi došli malo u Sarajevo?

On: -Inače sam vlakovođa, imam nekoliko slobodnih sati do vožnje pa malo sjedim.

Ja: -A je li, baš fino... (stanka) Mladi mi djelujete, vlakovođe obični zamišljam starije, he-he.
On: -Samo djelujem mladoliko. Imam već 10 godina iskustva.

Ja: -A-ha, dobro, khm... (stanka)

On: -Ali ne mislim još dugo. Sredio sam papire idem uskoro za Njemačku.

Ja: -Ma, kako!! Zar odlaziš??! (prešaltah se na TI) Zašto pobogu??! (revoltiran)

On: -Ihh, Švabi fali vlakovođa. Suvim zlatom plaćaju... a meni isti posao - vozim vlak i tamo i ovamo.
Ja: -Ma jest ali... (kiptim), a mora da te žena nagovorila a??

On: -Neee, naprotiv. Ali složila se. Onda i za naše dvoje djece je bolje..

Ja: -Dvoje djece imaš već??

On: -I treće na putu! Ima da demografski popunim Njemačku haha.

Ja: -Haha (mater ti jebem)!

On:- Super su uvjeti za rad u Njemačkoj.

Ja: -Dobro (i svu užu i širu familiju).

On: - Nego, moram ja sada ići... evo pričamo a ne znam ti ni ime?

Ja: Ja sam "CENSORED" .

On: - Ja sam Murat, drago mi je.

Ja: - (trgnuh se) Murat? Drago mije Murate.

Opet Ja: - Pa čuj, dobro ti razmišljaš. Valja ti misliti na budućnost, obitelj je tu...

Pa opet Ja: - Ako sam sebi ne stvoriš sreću hajd reci tko će? Nemaš ovdje ništa. Najbolje ti je Dojčland. Uostalom što ću ti ja govoriti, znaš i sam...

Murat: Jeste jeste, izvini idem, zovu me... vidimo se. (odlazi).

Ja: - Samo hrabro. Nemaš se čega bojati! Bićeš gospodin čovjek.

Opet ja: -(glasno jer se on već pomalo udaljio) Sretno Murate!

Epilog

Sjedim u jednoj liječničkoj čekaonici. Ja i neki stariji lik, dosađujemo se. Da bi prikratili vrijeme malo ćaskamo.

On: -Jah
Ja: - E jah...
On: - Priča mi sin kako je u Njemačkoj u jednoj čekaonici vidio... (to i to).
Ja: - Sin vam je u Njemačkoj?
On: - Jest, ma nema, sve ovo omladine ode iz sela... Moj sin je otišao i dobro se snašao.
Ja: - A što radi?
On: - On je strojovođa. Ima super posao, radi u Bremenu.
Ja: - Fino.
On:- Ali sad ide u Emirate, ima ko grom ponudu, plaćeni troškovi života plus 7000 eura plata!
Ja: -(sinu mi), ma čekajte... to mi zvuči poznato... kako vam se zove sin, je li...?
On: -Murat!
Ja: - Pa znam ja njega. Govorio je on meni da će ići. Pa kako mu je?
On: - Super. Rekao sam mu - sine idi, ne propuštaj šansu. I ode. Kaže mi da će dolaziti dok sam još ja živ, a nakon toga... Drago mi i teško, zbog unuka..
Ja: - Koliko ono ima... dvoje sinova...?
On: - Trojicu! Kaže mi najstariji unuk, kako ću ja dedo sad učiti arapski u Emiratima, a ja njemu, ma kakav arapski, tamo je glavni engleski!
Ja. - Sigurno! Postaće svjetski ljudi. Znaće jezika... A sin će zaraditi pristojnu svotu.
On: -Kažem mu ja, ostani 10 godina, uštedi lovu...
Ja: - Super. Baš mi je drago. Sin vam je fin čovjek.

Vrbosna HR

Bobovče napiši knjigu...
Spadaš u kategoriju forumaša koje treba obući u zlato kad obnovimo državnost....vidim te u vrhu Herceg Bosne uz novema, Glazbenika, BBCa...

Dr. Van Nostrand · **Pridružen/a:** 22 svi 2020, 12:40 **Postovi:** 4371

Bobovac je napisao/la:

Vlakovođa bez voznog reda

Sarajevo ljetos. Sjedim na Ferhadiji i srčem kavicu. Mjerkam ženskinje koje prolazi i surfam na mobač.

Odjednom čujem glas: - Izvinite, ne znam znate li vi mene, i ja sam iz Čapljine.
Okrenem glavu i vidim crnomanjastog lika u kasnim dvadesetim godinama, sjedi za stolom do mojega, pola metra od mene.

Ja: - Pa ne bih znao...

On: - Znam vas iz viđenja, ako nisam pogriješio...

Ja: -Ma niste. Taj sam. (stanka) Ovajj... a vi došli malo u Sarajevo?

On: -Inače sam vlakovođa, imam nekoliko slobodnih sati do vožnje pa malo sjedim.

Ja: -A je li, baš fino... (stanka) Mladi mi djelujete, vlakovođe obični zamišljam starije, he-he.
On: -Samo djelujem mladoliko. Imam već 10 godina iskustva.

Ja: -A-ha, dobro, khm... (stanka)

On: -Ali ne mislim još dugo. Sredio sam papire idem uskoro za Njemačku.

Ja: -Ma, kako!! Zar odlaziš??! (prešaltah se na TI) Zašto pobogu??! (revoltiran)

On: -Ihh, Švabi fali vlakovođa. Suvim zlatom plaćaju... a meni isti posao - vozim vlak i tamo i ovamo.
Ja: -Ma jest ali... (kiptim), a mora da te žena nagovorila a??

On: -Neee, naprotiv. Ali složila se. Onda i za naše dvoje djece je bolje..

Ja: -Dvoje djece imaš već??

On: -I treće na putu! Ima da demografski popunim Njemačku haha.

Ja: -Haha (mater ti jebem)!

On:- Super su uvjeti za rad u Njemačkoj.

Ja: -Dobro (i svu užu i širu familiju).

On: - Nego, moram ja sada ići... evo pričamo a ne znam ti ni ime?

Ja: Ja sam "CENSORED" .

On: - Ja sam Murat, drago mi je.

Ja: - (trgnuh se) Murat? Drago mije Murate.

Opet Ja: - Pa čuj, dobro ti razmišljaš. Valja ti misliti na budućnost, obitelj je tu...

Pa opet Ja: - Ako sam sebi ne stvoriš sreću hajd reci tko će? Nemaš ovdje ništa. Najbolje ti je Dojčland. Uostalom što ću ti ja govoriti, znaš i sam...

Murat: Jeste jeste, izvini idem, zovu me... vidimo se. (odlazi).

Ja: - Samo hrabro. Nemaš se čega bojati! Bićeš gospodin čovjek.

Opet ja: -(glasno jer se on već pomalo udaljio) Sretno Murate!

Epilog

Sjedim u jednoj liječničkoj čekaonici. Ja i neki stariji lik, dosađujemo se. Da bi prikratili vrijeme malo ćaskamo.

On: -Jah
Ja: - E jah...
On: - Priča mi sin kako je u Njemačkoj u jednoj čekaonici vidio... (to i to).
Ja: - Sin vam je u Njemačkoj?
On: - Jest, ma nema, sve ovo omladine ode iz sela... Moj sin je otišao i dobro se snašao.
Ja: - A što radi?
On: - On je strojovođa. Ima super posao, radi u Bremenu.
Ja: - Fino.
On:- Ali sad ide u Emirate, ima ko grom ponudu, plaćeni troškovi života plus 7000 eura plata!
Ja: -(sinu mi), ma čekajte... to mi zvuči poznato... kako vam se zove sin, je li...?
On: -Murat!
Ja: - Pa znam ja njega. Govorio je on meni da će ići. Pa kako mu je?
On: - Super. Rekao sam mu - sine idi, ne propuštaj šansu. I ode. Kaže mi da će dolaziti dok sam još ja živ, a nakon toga... Drago mi i teško, zbog unuka..
Ja: - Koliko ono ima... dvoje sinova...?
On: - Trojicu! Kaže mi najstariji unuk, kako ću ja dedo sad učiti arapski u Emiratima, a ja njemu, ma kakav arapski, tamo je glavni engleski!
Ja. - Sigurno! Postaće svjetski ljudi. Znaće jezika... A sin će zaraditi pristojnu svotu.
On: -Kažem mu ja, ostani 10 godina, uštedi lovu...
Ja: - Super. Baš mi je drago. Sin vam je fin čovjek.

Priča je dobra, ali mi je tanak dio u kojem autor ne može kroz razgovor prepoznati iz kojeg konstitutivnog naroda dolazi sugovornik prije nego se predstavi kao Murat. Nije Murat odrastao u Zagrebu da kajka i priča kvartovske priče.

Hercegoac

Evo ga ponoć ja čitam bobovčeve anegdote. Piši još pre zanimljivo je

Bobovac

Dr. Van Nostrand je napisao/la:

Priča je dobra, ali mi je tanak dio u kojem autor ne može kroz razgovor prepoznati iz kojeg konstitutivnog naroda dolazi sugovornik prije nego se predstavi kao Murat. Nije Murat odrastao u Zagrebu da kajka i priča kvartovske priče.

Kako ću prepoznati? Kako ću ja kao Bosanac iz 5 minuta njegova pričanja na hercegovačkom akcentu (i to prilično neutralnom) prepoznati je li on ovaj ili onaj?

Hercegoac

Čudi me kako u 30 godina nisi preuzeo Hercegovački dijalekt

Divlja svinja5 · **Pridružen/a:** 30 sij 2012, 18:47 **Postovi:** 4045

Bobovac je napisao/la:

Vlakovođa bez voznog reda

Sarajevo ljetos. Sjedim na Ferhadiji i srčem kavicu. Mjerkam ženskinje koje prolazi i surfam na mobač.

Odjednom čujem glas: - Izvinite, ne znam znate li vi mene, i ja sam iz Čapljine.
Okrenem glavu i vidim crnomanjastog lika u kasnim dvadesetim godinama, sjedi za stolom do mojega, pola metra od mene.

Ja: - Pa ne bih znao...

On: - Znam vas iz viđenja, ako nisam pogriješio...

Ja: -Ma niste. Taj sam. (stanka) Ovajj... a vi došli malo u Sarajevo?

On: -Inače sam vlakovođa, imam nekoliko slobodnih sati do vožnje pa malo sjedim.

Ja: -A je li, baš fino... (stanka) Mladi mi djelujete, vlakovođe obični zamišljam starije, he-he.
On: -Samo djelujem mladoliko. Imam već 10 godina iskustva.

Ja: -A-ha, dobro, khm... (stanka)

On: -Ali ne mislim još dugo. Sredio sam papire idem uskoro za Njemačku.

Ja: -Ma, kako!! Zar odlaziš??! (prešaltah se na TI) Zašto pobogu??! (revoltiran)

On: -Ihh, Švabi fali vlakovođa. Suvim zlatom plaćaju... a meni isti posao - vozim vlak i tamo i ovamo.
Ja: -Ma jest ali... (kiptim), a mora da te žena nagovorila a??

On: -Neee, naprotiv. Ali složila se. Onda i za naše dvoje djece je bolje..

Ja: -Dvoje djece imaš već??

On: -I treće na putu! Ima da demografski popunim Njemačku haha.

Ja: -Haha (mater ti jebem)!

On:- Super su uvjeti za rad u Njemačkoj.

Ja: -Dobro (i svu užu i širu familiju).

On: - Nego, moram ja sada ići... evo pričamo a ne znam ti ni ime?

Ja: Ja sam "CENSORED" .

On: - Ja sam Murat, drago mi je.

Ja: - (trgnuh se) Murat? Drago mije Murate.

Opet Ja: - Pa čuj, dobro ti razmišljaš. Valja ti misliti na budućnost, obitelj je tu...

Pa opet Ja: - Ako sam sebi ne stvoriš sreću hajd reci tko će? Nemaš ovdje ništa. Najbolje ti je Dojčland. Uostalom što ću ti ja govoriti, znaš i sam...

Murat: Jeste jeste, izvini idem, zovu me... vidimo se. (odlazi).

Ja: - Samo hrabro. Nemaš se čega bojati! Bićeš gospodin čovjek.

Opet ja: -(glasno jer se on već pomalo udaljio) Sretno Murate!

Oprostit ćeš što ti privatiziram blog, ali me ova i još neke tvoje dogodovštine podsjetile na dijalog koji sam vodio s nekim sarajevskim penzionerom s kojim sam se pred koji dan vozio žičarom na Trebević.

Krme u Teheranu :zubati

Dakle, čekam red za žičaru. Ispred mene jedan stariji bračni par. Oni prvi uđu. Ja gledam hoću li s njima ili čekati drugu kabinu, ali odlučim se za prvu opciju. I tako bi se vjerojatno samnom ukrcali oni iza mene, a penzići znaju biti baš prijazni i interesantni.

Ja: "Jel slobodno?"
Stariji gospodin: "A što ne bi bilo? Samo sjednite."

Nakon jedno dvije minute ja pitam: "Što sve ima gore, ima li nekih restorana, kafića, što se može vidjeti?"
Stariji gospodin: "A bilo je prije rata svega. I restorana i kafića, ma svega. Ali su porušili. Što im je to smetalo. Prođu dalje i sve zapale. A otkud ste Vi?"
Gospođa (ubaci se): "Ima i sad kafić odmah kad stignete. Ima i jedan hotel tamo dalje."
Ja: "Iz Zagreba. A Vi ste iz Sarajeva?"
Stariji gospodin: "Da. Bio sam ja i u Zagrebu. A na Zagreb je pala samo jedna granata. I onda su došli izvana i rekli da neće više nijedna pasti. Kako se to znalo? Pa sve je bilo dogovoreno. Znalo se što je čije, a kod nas se nije znalo."
Gospođa: "Da, mi smo najgore prošli."
Stariji gospodin: "A sad se sve ponavlja. Opet fašizam raste, ko pred rat. Onaj vaš Milanović, što taj govori. A kao neki komunista."
Ja: "Slabo pratim politiku."
Stariji gospodin: "A kad im Tito nije valjo. Danas nisi mangup ako ne pljuješ po Titu. A onda su svi plakali. Pun Poljud plakao."
Ja: "Da, vidio sam snimku."
Stariji gospodin citira Andrića, ono o ratu pametnom, budali i fukari. Pokazuje mi gdje je bunker.
Na kraju mi kaže kako planinske staze vode u krug i da se ne mogu izgubiti. Zatim se pozdravljamo. :biceovodobro

dudu

odavno smo takijaši stari.

Bobovac

’Ko te šiša...

Već dugi niz godina šišam se u frizerskom salonu "Neretva". Po imenu se možda ne bi reklo, ali salon je dobar. Tu rade četiri frizerke srednje dobi koje glavnom odlično šišaju. Problem je to "uglavnom", jer tri od njih šišaju super, a jedna baš grozno.
I sad kako te potrefi. Ruski-frizerski rulet.

Naravno, s vremenom sam počeo izbjegavati tu Četvrtu, ali nezgode se dešavaju. Npr. uđem ja kada nema Četvrte, ali se ona odjednom stvori, bila na pauzi, počela joj smjena itd. A obično kada uđem i nju vidim promrmljam nešto kao da sam samo ušao da vidim je li mi tu prijatelj i tomu slično.

Elem, dugo sam imao sreće. Uvijek me potrefila Prva, Druga i Treća pa sam s vremenom izgubio taj stečeni instinkt i refleks izbjegavanje Četvrte.

Ali karma je kuja i stiglo je vrijeme za naplatu. Tako sam prije par mjeseci, gonjen kišom, nabrzinu uletio u frizeraj, a kad tamo uz stolicu stoji i spremno čeka ONA! Smiješila mi se... a meni (zbunjenom i nespremnom, jer prema Četvrtoj od Četiri otpor je uzaludan) se činilo kao da sam janje kojemu se mesar smiješi...
Što ću, pomirih se sa gorkom sudbinom, uputih joj jedan molećiv pogled pa sjedoh da me unakazi. Šiša ona a ja žmirim da si glavu ne vidim i stežem rukohvate na stolici kao dijete kod zubara. Dakako, na koncu joj ja još i platih za to.
Pitam taj dan prijatelja Peru Z., valja li kako su me ošišali a on šuti...

I sad, prošlo mjesec dana, vrijeme mi za novo šišanje. Ali ja sad spreman!! Nećeš ga sad majci majčinoj!! Ne! Nedam!
Prilazim salonu oprezno kao komandos!! Polako se šuljam i izviđam. Vidim NJU! Stotinu mu gromova! Povlačenje!
Vraćam se nakon par sati (možda joj je prošla smjena). Pretvaram se da stojim na ulici pored salona jer sam upravo dobio važan telefonski poziv! Pričam sam sa sobom i gledam kroz staklo, kad tamo opet ONA! Prokletstvo!
Dolazim opet sutradan. Topao je dan i vrata salona su otvorena pa ja sad kao šetkam i usput gledam, ja sam kao slučajni prolaznik... A ONA opet tamo (!!!###!! dovr. kvr. prokl...).
Baš nemam sreće.

Odoh do kafića gdje redovito sjedi moj prijatelj Pero Z. da mu se požalim. On šuti i sliježe ramenima. Primijetih ipak da Pero ima odličnu frizuru i da je svježe ošišan.
-Pa gdje si se ti ošišao jbtb!!?? - skočih.
-Pa u ovome XY (nije bitno) salonu. Ima odličan frizer, muškarac.
-Pa što ne govoriš??! Idem tamo!!
-Ali da ti kažem, rade on i žena. On je dobar a žena mu...
-Shvatio sam, njega da tražim!

Odletjeh na krilima sreće do tog frizeraja. Za svaki slučaj promotrih tko radi, kad tamo - sam muškarac i dvojica koji čekaju na red. Hurra!
Sjedoh, sačekah nekih valjda dvadesetak minuta, a onda šok. Ulazi debela crnka sa enormnim dupetom! Stade pored stolice i zacvrkuta- Tko je sad na redu??
Šutim ja. Šutimo svi. Ali ja sam bitan, jer ja sam na redu. Ali ja šutim. Nisam na redu. Nisam...
Muškarac-frizer dođe do mene, pokaza me rukom i reče dostojanstveno: - On je na redu.
(Dovr. kvr. prokl.) Ustajem ja, što ću? Kontam možda ne šiša baš tako loše. Možda samo malo gore od muškarca. Ne može biti kao ona Četvrta. Ne može…

Ošiša me i platih joj. Nakon toga ponovno vidjeh Peru Z. kako sjedi pred onim kafićem. U prolazu mu mahnuh, a on me pogleda tužno i sažaljivo.

dudu

4 frizerke i da ne možeš imati svoju?

Meni se danas potrefilo da me šišala ona koju ne volim jer ne zna prijelaz napraviti kako spada, ali danas se nešto potrudila i solidno je ispalo, čak sam joj i 2 eura ostavio u znak zahvale, a i vid poticaja ako me još koji put zapadne.

Godinama sam se šišao pored kina Europe i tamo me uvijek gazdarica šišala, nema da dođeš i da ideš kojoj god, nego svak svoju čeku na red, milina, ali odavno sam izgubio naviku odlaska u centar radi šišanja.

Kaftanzoglio · **Pridružen/a:** 19 kol 2015, 12:38 **Postovi:** 3966

Jeste vi neki likovi. Pravi muškarac i desničar se šiša mašinicom.

Ministry of Sound

Imaš stila, imaš dar. Ne znam kako se zove ovaj stil pisanja, ali guštam, bilo bi dobro kad bi bilo materijala za jedan tjedno.

Bobovac

Tridesetogodišnjica u tri slike

slika

Put Brgule-Mala Rijeka

Slika prva

Probudila me bol u leđima.
Otvorih oči. Vidim sivi hodnik i po njemu usnula tijela kao sardine u konzervi. Pokušah se pomaknuti a bol u leđima se pojača. Kako sam dovraga uspio spavati ovdje? Našao sam sebi mjesto na pragu ispred jednih zaključanih vrata i to je bio sav moj prostor. Kako sam se uspio stisnuti i prespavati na tako malom prostoru između tih tijelesa i zaključanih vrata?? Na običnom pragu?
Nismo provalili vrata iako u hodniku nije bilo dovoljno mjesta. Da li je to znak naše kolektivne civiliziranosti ili pak zato što to nitko od nas bijednika nije smio?
Uspijevam nekako ustati. Prolazim preko tjelesa pazeći da ne stanem na koga ne obazirući se na psovke kada bih ipak stao.
Izlazim van iz zgrade.
Na izlazu me upita neki nepoznati lik, više za sebe: - Što smo im mi krivi?!
- Krivi smo što smo živi, odgovaram lakonski.
Sviće 20. lipnja 1993. godine. Prekrasno, sunčano jutro. Da li je danas prvi dan ljeta?
Nalazim se u pred nekakvom bijelom, upravnom, valjda rudničkom, zgradom u selu Pržići, općina Vareš.
U dvorištu pred zgradom sjede ljudi. Neki se žale, neki se šale... većina ih umorno šuti. Ipak, imam dojam da im je ovo prekrasno jutro odnijelo dio briga.
Kako sam dovraga dospio ovdje?
Sjećanja mi lete u davnu prošlost. Čak od prije 24 sata.

......

7 dana ranije prognani Kakanjci su stigli u Vareš. U kaosu, u očaju, u bijedi, u nemogućim uvjetima za život prvih dana boravka u tom mjestu, prirodni nagon je bio otići dalje, tamo gdje je bar malo bolje. Gdje dalje? Bilo gdje. U vražju mater.
Dakako, mali problem je bio što smo bili enklava okružena sa 3 strane muslimanima a s jedne Srbima, ali "Srbi su propustili Travničane, propustiće i nas! Zašto ne bi?!"
Da si pitao pojedince što misle o svemu tomu vjerojatno bi dobio razne odgovore, ali ima taj jedan moment kada se individualne svijesti utapaju u toj nekoj kolektivnoj, borgovskoj, i kada je dovoljna samo mala iskra da pokrene mnogo toga.
Elem, to jutro, 19. lipnja je policijsko vozilo sa razglasom kružilo i obavještavalo nas, prognane Kakanjce, da se prikupimo i da krenemo u pravcu Brgula (prvo selo koje su kontrolirali Srbi).
Masa se pokrenula zadivljujuće brzo. I stvorena je prava ljudska rijeka koja je krenula na svoj križni put.

......

Slika druga

Predvečerje, 19. lipnja. Prijatna, možda pomalo hladnjikava večer. Oko mene beskrajno krdo ljudi. Nas nekoliko tisuća muškaraca nalazimo se na jednom golom brijegu uz selo Brgule. Pri dolasku Srbi su propustili žene, djecu i starce. Nas su uputili na brijeg. "Dok se ne odluči".
Sunca ti žarkog koliko nas je! Da nas se naoruža probili bi do središta Zenice. Sve ljudi u najboljim godinama. Koja šteta…
Svakakve misli nam se roje u glavi, ali ne brinemo se mnogo. Možda ipak sve bude dobro. A i ne vrijedi se brinuti jer što god činili mi ništa više promijeniti ne možemo.
Oko nas kruže srpski šverceri, prodaju cigarete, sokove i slično za paprene novce. Nemaju sitnog pa "moraju zaokruživati". Njima je ovo sretan dan.
Čak se počinje čuti i smijeh. Šale padaju. Neki otkačenjak ironično pozdravlja sa Za dom spremni. Ne, ne treba puno misliti. Misao je naš neprijatelj. Treba se prepustiti krdu i instinktu, kao i svaka druga životinja.

Odjednom, čujemo neku viku i krdo ušutje. Vika dolazi sa ulaza u selo Brgule gdje je kontrolna točka, tj najdalje dokle smo mogli doći. Čujemo riječi nekog srpskog zapovjednika:-"Ovo je srpska zemlja i srpsku zemlju samo srpska noga gazi! Idite nazad u Vareš!"
E sad, neke legende kažu da su par naših htjeli nešto polemizirati sa tom odlukom, ali da su brzo "mršnuti", i da su se neki žalili da nemamo oružja, na što im je taj srpski zapovjednik rekao da "odu u ono muslimansko selo ispod Brgula, da pokolju muslimane i da se tako naoružaju."
Tako kažu legende. A ja sam samo vidio da se nakon tih riječi masa od nekoliko tisuća ljudi okrenula nazad i krenula nizbrdo ka Varešu.
Dakle, bio je već sumrak, jedno pola sata pred noć. Put je bio solidan, asfaltiran. Oko nas gusta šuma. Minirana. Idemo bez riječi, kao u onom filmu Četverored, samo bez čuvara. Kao dresirani konji bez predvodnika koji sami znaju naći put.

Iznenada kolona zastade. Što je sad? Posjedosmo gdje se tko zatekao. Čavrljamo pokušavajući dokučiti što se događa. Odjednom dreka od pravca Brgula. Čujemo nekakvo brujanje motora!
Tenkovi!! - netko povika. Gaze ljude na kraju kolone!!
Ljudi skočiše. Da bi izbjegli smrt od gusjenica neki potrčaše naprijed, neki se skloniše u stranu, a neki u strahu odletješe u miniranu šumu (na sreću, pokazalo se da mina nije bilo na tom mjestu). Mene je taj moment zatekao u nekom usjeku puta sa strmim obalama pa nisam mogao nigdje ni ništa već se Bogu u ruke predati.
Uglavnom, nakon tog momenta konfuzije bi nam jasno da moramo žurno ići dalje. Prvo hodajući, a kasnije, kako se pritisak ljudi sa začelja povećavao kretanje nam se pretvori u galop.
Brže! Udaraju ljude na začelju!!! - orilo se kolonom.
Bila je to tragična, ali i pomalo tragikomična slika. Zamislite nekoliko tisuća muškaraca kako trči putem nizbrdo niz šumu kroz (već) noć.

(Da li je bilo ponekog udarca u dupe ne znam, ali priča o tenkovima je dakako bila samo plod mašte psihotičnih pojedinaca).
(Legenda kaže da je sve „zapovjedi“ našoj koloni u pokretu izvikivao jedan čovjek, kojemu su 13. lipnja u mjestu Kovači muslimani pobili obitelj i koji je nakon toga poludio. Može biti, ja sam ga poznavao i doista je glas u noći bio sličan njegovom. Detalj koji ukazuje na nadrealnost tog momenta, ali i njegovu tragikomičnost ).

I tako dokasašmo do podnožja, do jedne male rijeke koja se zove "Mala Rijeka", a koja je predstavljala granicu između srpskog i hrvatskog teritorija. Pošto smo je prešli krenušmo dalje, ovaj put uzbrdo.
Ubrzo bivamo zaustavljeni, HVO nam ne da dalje. Čuje se vika. Ljudi odozgor bježe dolje. Koji je ovo krug pakla??! Krug kurca?!!
Stojimo na ničijoj zemlji, u potpunom mraku, ne prepoznajemo jedni druge. Tko je s kim bio sada je sam. Svi smo sami. Čuju se povici na sve strane: Jozo, Mato, Anto, Stjepane, Marko... Svak doziva svoga...
Čista psihodelija. Iznad mene vedro nebo prepuno zvijezda ali bez mjesečine, oko mene mračne siluete ljudi i drveća, a dalje od nas svuda okolo mnoštvo svjetala iz baterijskih svjetiljki. Vojničke bez sumnje, jer mi nemamo svjetiljke. Ima ih mnogo, i stalno se pale i gase kao neki disco-lights. Odličan trip.

Prolazi dugo vremena i pomaka nema. Ljudi se već pripremaju provesti noć na tom mjestu. Ja nađoh/napipah nekog granja i paprati i napravih si ležaj. Torbu pod glavu. Nije loše. Dobro je. Sreća da je lipanj. Bio sam u blizini rječice gdje nije bilo mnogo drveća pa sam mogao gledati u zvjezdano nebo. Noć postaje sve crnja a zvijezde sve sjajnije. Dobro je.

Odjednom pokret. Ustajemo i budimo one čvrstog sna. Budimo ih udarcima nogama. Tko zna koga to u mraku udaramo.
Krenu opet kolona. Idemo čini mi se putem bez kraja. Nitko ništa ne govori. Svi šute. Nemam ni osjećaj da sam u velikoj koloni jer vidim samo nekoliko ljudi oko sebe, tj njihove šutljive siluete. Jesu li ovo stvarni ljudi? Ili su ovo hadske sjenke??

Popešmo se na neku visoravan. Hodati je lako. Dobro je. Noć je zapravo lijepa. Osjetih kako me savladava san i… zaspah.

Slika treća

Svjetla! Probudih se na ulazu u selo Pržiće. Bože moj, je li to moguće, spavao sam hodajući?? Zapravo tko zna, možda je i ovo samo san? Ne vidim nikakvu razliku. I ova java i san su isto fazmagorični.

Uđošmo u selo i kao mravi razmilišmo se po dvorištima tražeći vodu. Ja sa masom dođoh pred jednu osvjetljenu kuću. Domaćin kuće, valjda čuvši buku, sav silan i važan izletje napolje, ali već u drugoj sekundi vidjevši nebrojenu ljudsku masu silno se prepade, pobježe u kuću i ugasi vanjsko svjetlo. Opsovašmo mu od srca majku a i poneka kamenica poletje.

Struja mase nas odvuče do neke bijele zgrade, valjda uprave pogona rudnika u tom selu. Stvori se odnekud voda. Divna voda. Bistra i hladna. U predivnim bijelim kantama, koje nisu bile baš najbolje oprane i po njima je bilo nekakvog bijelog praha ali ko ga jebe. Mnogo kasnije sam saznao da je to bio industrijski barit sa primjesama stroncija i žive, dakle visoko-kancerogeni prah).

Probah naći neko mjesto u zgradi da malo otpočnem. Svuda gužva, svaki pedalj prostora zauzet. Nekako nađoh onaj spomenuti prag i glava mi klonu.
Probudila me bol u leđima.

Teranova 2 · **Pridružen/a:** 03 lip 2022, 09:16 **Postovi:** 2852

Niko da te pohvali, evo ja ću prva. Talenat za desetku.
To "dobro je" koje se ponavlja asocira na čuvenu sekvencu iz filma "Jutro" (Puriša Đorđević) sa Milenom Dravić u glavnoj ulozi.
3:45

Hercegoac

Piši još o događajima iz 93.

Bobovac

Video - Mujo i Fata komentiraju hrvatsku nabavu zrakoplova Rafale.

https://www.captiongenerator.com/v/2293242/mujo-i-fata

Bobovac

Garo

Pojmovnik: Garo je jedan krasni pas. Iako nije moj mene najviše voli i sa mnom se najviše voli igrati i voli šetati. Onaj tipičan dobroćudni mladi pas iz susjedstva kojeg svi pomalo svojataju. Nikada nije nikoga napao ni zalajao. Samo se igra i umiluje. Kako mu i samo ime kaže uglavnom je crn sa malo bijelog oko vrata i njuškici. Kada pođem nekamo uvijek me slijedi. Ponekad to biva neprijatno jer je par puta ušao za mnom u tržni centar pa su ga uposlenici ganjali između polica.

…………………………………………………………………………………………………………………………………………………………...............................................

Ovo proljeće sam bio postigao fin progres sa svojom zgodnom susjedom Tinom, opisanom već u jednom od mojih priča na ovome blogu (Rin-Tin-Tina). Počeli smo malo da se muvamo. Da malo hodamo, da se družimo, da pričamo…
Ali nikako da dođe do momentuma, da prijateljstvo preraste u nešto više. Kao ljigava jegulja, uvijek mi isklizne iz ruke. Biće da nas je netko učarao… Ili joj se jednostavno ne sviđam baš toliko koliko i ona meni.
Tako, ponekad malo u šetnji navratim do njene kuće. Prati me prijatelj Garo. Ona voli pse. Ima malu kujicu. Jednom prilikom dok smo mi kao u starim filmovima „ašikovali preko tarabe“ vidim kako Garo uleti do kujice i zaskoči je. Nije se bunila. Tina okrenuta leđima ne vidi što rade, a ja vidim. Suzdržavam se da ne prasnem u smijeh. Kad je obavio posao Garo dođe kod nas. Gleda Tinu, gleda mene. Gleda, kao da nam hoće nešto reći. Kao da pita: - A koji *** vi čekate??
Kupio sam mu kasnije konzervu njemu omiljene pseće hrane, kao nagradu što bar jedan od nas dvojice ima sreće, jbg…

I što se dalje zbiva.
Uskoro se Tina zaposlila u jednoj maloj ali uspješnoj firmi u Čitluku. Lak posao, dobra plaća. Rjeđe sam je sada viđao. Ipak Garo je i dalje redovito išao do svoje kujice.
Sjedim jednom u Mostaru sa nekim svojim znancem. Ispostavilo se da radi u istoj firmi sa Tinom. Kaže mi: - „Dobili smo jednu novu djelatnicu iz Čapljine, dobra mala, zgodna, fina, zove se Tina. Gazda se ne odvaja od nje! Idu na kavu, piće…“
Kažem da ju ne znam. Šutim, jbg…

Od tada primjećujem luksuznu limuzinu kako dovozi/ odvozi Tinu. Jbg… Njegovi su milijuni a moje su tek tisuće… That's Life, što bi rekao dobri stari Sinatra.
Ali moj prijatelj Garo… e on se ne miri. On je čudoviše iz moga Ida. On mrzi to auto i vozača. Kada ga vidi on se od pitomog psića pretvara u razjarenog vuka. On po prvi put u životu laje! On želi ugristi, on želi otjerati Tajkuna. On ga napada! „Odlazi proklet bio, odlazi…!! Vav, vav!! „
Dobar si prijatelj Garo, ali ostavi se juriša na vjetrenjače. Ja sam u ovoj priči Don Kihot a ne ti.
Dakako, Tajkunčiću je to išlo na živce. Čuo sam da ga je jednom mlatnuo nogom na zaprepaštenje Tine koja je (to smo objasnili u prošloj priči), opsjednuta pravima životinja. Ali Garo se nije dao, tek tada razjaren zgrabi mu nogavicu… lik pobježe u auto.

Sutra ujutro su našli Garu kako beživotno leži pored ceste sa pjenom oko usta. Otrovao ga Tinin jebač, valjda… tj valjda netko kome je platio.
Doduše možda nije on kriv. Možda je to Tinin npr otac kojem bi Tajkun bio itekako zet po volji?
Zakopasmo Garu u šumici. Dok smo ga pokrivali zemljom mislim se: - E moj Garo prijatelju moj, ti zbog mene ležiš tu mrtav. Može li se više učiniti za nekoga?

Nakon nekog vremena slučajno sretnem Tinu. Pita me zna li se tko je otrovao Garu. Gledam u nju, ne znam što reći. Kažem da ne znam. Onda ona meni kao izrazi svoje gnušanje prema ljudima koji su u stanju ubiti malog psa i da ne može shvatiti da postoje takvi ljudi i s kojima više ne bi mogla riječ progovoriti da to urade, i tako dalje... Mislim se: -„A *** mu možeš pušit??! Eh što ti je žensko… Goni se u trokurac, kravo mutava!“

I sada, kad pomislim na Garu čini mi se kao da ga vidim kako me pomalo prijekorno gleda. Kao da mi želi reći: - Osveti me! Bar malo… bar malčice…
A kako da se osvetim? Da ubijem čovjeka zbog psa? Da mu zapalim auto? I komu da se osvetim kad ne znam zasigurno tko je to učinio??
A Garo meni opet: - Potrudi se malo, saznaj… Trudi se malo više. Da si se malo više TI trudio mene ne bi ni ubili…

HercegBosna.org

Blogovac

Online