Roman Hrvoja Hitreca „Vladar Bosne“obuhvaća povije­sno razdoblje na prijelazu 14. u 15. stoljeće. Turbulentna zbivanja u Europi i nadasve u hrvatskim zemljama imala su dalekosežne posljedice na tijek povijesti, pri čemu je najdramatičniji gubitak Dalmacije kojom će u sljedećim stoljećima vladati Mlečani.

Doba je to hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog i pretendenta Ladislava Napuljskog, poraza kršćanske vojske kod Nikopolja, krvavog križevačkog sabora i stalnih ugarskih nastojanja da zavladaju Bosnom u kojoj se smjenjuju kraljevi ali je istinska politička i vojna moć u rukama vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića.

Autor je posegnuo za dojmljivim pripovijedanjem u obliku autobiografskih zapisa Pippa od Ozore, prijatelja i vojskovođe Žigmunda Luksemburškog, povijesne osobe čiji uspon od siromašnog dječaka iz okolice Firence do najvećih časti u Ugarskoj po sebi predstavlja zanimlji­vu priču, to više što je njegova sudbina izravno vezana i s događajima u Bosni gdje pokušava postati kraljevim namjesnikom.

Proza Hrvoja Hitreca ne zadržava se samo na opisu pohoda i bitaka toga doba, nego duboko uranja u zbilju srednjovjekovne Bosne, njezin identitet, kulturu i posebnost bosanskih kršćana..

Planiram ga pročitati, ali nikako naći vremena. Iako cijenim Hitrecov scenaristički rad i uglavnom se slažem s njegovim pogledima o hrvatskoj povijesti i društvu, njegovi povijesni romani koje sam do sada čitao mi nisu ostali u dobrom sjećanju. Npr. u romanu o Nikoli VII. Zrinskom jedan od upečatljivijih dijelova je razgovor u kojem Petar kritizira svoga brata zbog toga što je previše Mađar, a premalo Hrvat. Braća su bili pola-pola, otac Hrvat i majka Mađarica i zaista je jedan bio više ovo, a drugi ono, tako je ispalo u životu. Ali stvarno jeftino i neugodno čitati takvo što iz usta likova koji, kakvi god da su bili, vjerojatno nikada ne bi govorili na taj način. To je samo jedna sitnica, ima dosta toga u njegovom stilu što me živcira. Jednostavno, literarni stil mu robuje njegovim svakodnevnim političkim preokupacijama s kojima se ja inače slažem, ali nije im mjesto u jednom autonomnom umjetničkom djelu.