Koje ste domaće književno dilo pročitali, a da nije obvezna lektira?
Ili, može bit da je bila lektira, ali ste je samoinicijativno opet pročitali.

Ja san pročita od Josipa Mlakića Na Vrbasu tekija. Zanimjiv. Hrvatski odgovor na Andrićev Na Drini ćuprija (pisan ekavicon, srpski... a hrvatskon sintakson, nije moga pobić od tega).
Putopis Matije Mažuranića Pogled u Bosnu.
Narcis Jenko (Eugen Matić) Obitelj vojvode Hrvoja.
Josip Eugen Tomić Za kralja - za dom.

Robbie Mo je spomenia Hitrecov Vladar Bosne.

Tijekom rata sam pročitao Gordanu od Marije Jurić Zagorke. To mi je ujedno i najduže djelo koje sam pročitao.

Ima kvalitetnih dila koja su sad dostupna besplatno u pdf-u na Googleovim knjigaman, jer su istekla auktorska prava.

To je privlačno mladima.

Kupim jer želim podržati kulturu posebno nove domaće autore, samo nemam puno vremena čitati.

Jaoh..

Ne znam što nisam pročitao, bilo od hrvatskih, bilo stranih.

No evo vam malo materijala za razmišljanje, ako se komu da....


KRLEŽA I ANDRIĆ - "večiti derbi"


Uobičajilo se ta dva pisca stalno uspoređivati i suprotstavljati, dok su Miloš Crnjanski i Tin Ujević, praktički iste književne vrijednosti, u svijesti javnosti marginalizirani. Iako se radi o autorima pišućima na dva književna jezika, uglavnom, u vremenu njihova pisanja to je bio tretiran kao jedan jezik - iako su sami Andrić i Krleža nerijetko u kasnijim razdobljima stvaralaštva čistili svoj jezični izraz od srbizama i kroatizama.

Bilo kako bilo, već je suptilni srpski književni povjesnik i teoretik Nikola Milošević ustvrdio da usporedba nema previše smisla jer Krleža vuče korijen ne samo iz hrvatske, nego uvelike i iz srednjoeuropske tradicije esejizma i modernističke proze, te skandinavskih dramatika (Nietzsche, Dostojevski, Strindberg, Schopenhauer, Karl Kraus,... ), dok je Andrić više ukotvljen, poslije Matoševa utjecaja, u srpsku proznu tradiciju od Vuka Karadžića nadalje (iako su neki kritičari našli i doticaja s talijanskim veristima).

No, da ne ostane samo na općim mjestima, dat ćemo i vlastito, subjektivno mišljenje na pitanje- tko je bolji? Po našem sudu, Krleža ima veći broj djela koje bismo, školski, ocijenili ocjenama 4 i 5.

Andrićeva djela - vrlo dobar i izvrstan:

Znakovi pored puta
3 knjige novela
Gospođica
Prokleta avlija
Travnička hronika
Ex Ponto; Nemiri

dok su mu "Na Drini ćuprija", putopisi i dio eseja dobri (posebice "Razgovor s Goyom"), a većina kritika i eseja osrednja.

Kod Krleže djela za 4 i 5:

Davni dani
Dnevnici u 3 knjige
Banket u Blitvi, 2 knjige
Povratak Filipa Latinovicza
Na rubu pameti
Zastave, 5 knjiga
Eseji u preko 7 knjiga
Balade Petrice Kerempuha
Hrvatski bog Mars
Novele u 3 knjige
Vučjak
...

dok je dramski ciklus o Glembajevima uspio, no ništa posebno u usporedbi s vodećim dramatičarima 20. stoljeća; poezija na hrvatskom književnom jeziku je, uz malo iznimaka, uglavnom osrednja, kao i filozofski eseji, dok je drama "Aretej" jednostavno iznimno loša, a rane "Legende" početnička vježba.

Vidjeti literaturu: Radovan Vučković: Velika sinteza; Stanko Lasić: Krležologija; Krešimir Nemec: Gospodar priče; Nikola Milošević: Andrić i Krleža kao antipodi

Na mreži: https://www.matica.hr/vijenac/437/Krle% ... BEevnosti/

https://strane.ba/dzevad-karahasan-pisa ... diti-kucu/

Zar autorsko pravo može isteć?

Pravi hrvatski odgovor na Andrićeve li-la romane je Araličina morlačka tetralogija, bolja od Andrićeve površne egzotike.

Aralica je ono što se Andriću pripisuje da jest, mudrosni pisac.

A obojica su dosta dosadni.

Naravno. Ovisi o zemlji, nakon 50 ili 75 godina od smrti autora.

Zanimjivo mi je čitat hrvatske pisce iz 19.stolića ali u izvorniku.

Bia je veliki propust stareg, ali u današnjeg školstva šta su nan donosili ih u prirađenen obliku, na današnji standardni hrvatski, što je nagrđivanje izvornika.
Naime taj hrvatski kojim su pisali oti pisci je hrvatski standard iz 19.stolića, sa živin starin lokativiman, starin prepozicijaman koje su nestale ulaskon u Jugoslaviju (a žive i danas u naričjiman), osebujnon sintakson (ima obrnuta rasporeda u zav.ričenicaman ka' u rusken, t.zv. oborot, čit. abarot)...
I taj stariji standard je razumljiv današnjen govorniku. Čemu privodit na današnji standard?

Recimo, dilo od Gjalskega izvorno se zove Pod starimi krovovi, a ne Pod starim krovovima.

Naprotiv, starija dila poput Marulićevih donili su u izvorniku.

Vrlo dobra zamjedba, pa iako se u glavnini ne slažem, no poticajna je tema.

Prvo- sva se izdanja od 19. st., odkad imamo ujednačen slovopis, pišu s preradbama. Uglavnom prema stajalištima onih koji priređuju ta djela. Nu, te su intervenicje u stručnjaka minimalne, a valja gledati i na to kad se i s kojim motivima to činilo.

Ozbiljnije je izdavanje starijih pisaca počeli 1840ih ("Osman" s Mažuranićevom dopunom 1844.), no u zbilji u 50im i 60im godinama, a to je radio Gaj. On je radio kako je znao i umio, glavno je bilo da je djela tiskaju "organičkim pravopisom" (č, ć, š, lj,..), no intervenirao je u tekst prema morfonološkom načelu kad je u izvorniku bilo pisano fonološki. Npr. iako je bilo pisano tescko, a što je teško, on je bio pretvorio u - težko, po ilirskom uzusu. No, Gaj, uza sve zasluhe, nije bio stručnjak.

Pravu su normu i kanonski oblik djela iz renesanse i baroka dobila u ediciji JAZU "Stari pisci hrvatski". Prvo su Jagić i Daničić izdavali ozbiljno po rukopisima, a za jat je bio dogovor da se jekavski piše po Šulekovoj normi - na primjer, cielo djelo (stari su pisali skoro uvijek isto- cielo dielo, cjelo djelo, cijelo dijelo,..). No, s jačanjam vukovaca ili mladogramatičara u 80im godinama dolazi da se ta djela, kad se radi o jatu pišu po Brozovoj normi, i prije njega- cijelo djelo. Daničić je bio pokojnik, Jagić je negodovao iz inozemstva, no ignorirali su ga s raznim argumentima. Ostalo je rađeno vrlo korektno, i to je bio iznimno naporan rad jer je trebalo uskladiti razna stara izdanja, a još čeošće razne rukopisne prijepise.

Ta su izdanja Držića, Marulića, Palmotića.... ispala kanonska i tako se tiskaju za lektire i slično.

Glede jezika 19. st.- Šenoa, Kovačić, Đalski.... to je praktički jezik zagrebačke škole. Izvorno se može vidjeti na digitaliziranim izdanjima. On je izmijenjivan pravopisno, a gramatički u padežima i nekim nijansama u 20.st.

Dalibor je Brozović postavio tezu da je tim učinjen veliki falsifikat i da ih treba izdati izvorno. No, on nije mislio na to doslovno. Htio je da se tiskaju s ovim pravopisom kakvog rabimo, ali sa starim jezičnim osobinama poput padeža i nekih fraza. Dakle- ni on baš nije bio za posve istovjetno izdavanje, tim prije što su djela od 1870. do 1900. imala i niz tiskarskih prijevida i pogrješaka.

U novopokrenutoj ediciji "Stoljeća hrvatske književnosti" od 1990ih, načela su bila da ih se izda kako su bila, pa su tako Kvaternik, Starčević...izdani kao u početku- ali i tu uz intervencije tipa odvojenog pisanja niječnica: umjesto nekažem > ne kažem.

Kako je vrijeme odmicalo, napuštena su i ta načela, pa je Šenoa tiskan modernim pravopisom i gramatikom, iako su zadržane neke starije stvari. Evo primjera novoga izdanja: https://www.matica.hr/media/knjige/izab ... pomena.pdf

Evo rečenih Pod starimi krovovi.
Guštan čitat izvornike.
https://www.matica.hr/knjige/pod-starimi-krovovi-222/ Matica hrvatska izdala je 1996. u izvorniku.

https://books.google.hr/books?id=1ao4AQAAMAAJ&printsec=frontcover&hl=hr&source=gbs_ge_summary_r&cad=0#v=onepage&q&f=false

Jest, to je točno glede gramatike (padeži), no u zbilji je prošlo više faza. Od samostalnosti se krenulo s vjernijim izdanjima, no u čak dvije knjige filolog Josop Vončina je definirao kako treba izdavati, a i to je očito dosta problematično. To nije kako je htio Brozović, a on je htio da se tiska novim pravopisom (teško, rastaviti,...a ne težko, razstaviti,..), no da ostanu padeži niz gramatičkih oblika.

U "Stoljećima..." su tiskali Kvaternika (imam to), no izmijenili su samo minimalno- nekažem u ne kažem i još ponešto. Onda su počeli odstupati, pa se to vidi u dvije knjige izabranih djela Marina Držića. Prvu je uredio S.P. Novak, i ona je OK glede pravopisa kako je izdano prije (rasčistiti, odkad, nadkrili,..). Druga je knjiga- zaboravio sam tko je uredio- izmijenjena pravopisa, pa je tamo raščistiti, otkad, natkriliti. Mislim da su to i nekim kasnijim Dubrovčanom, možda Nalješkovićem.

Osobno, znam reakcije ljudi koji znaju to čitati, i prosjek- i to nacionalno svjestan- ne voli stari korijenski pravopis, ne zboh neke ideologije, nego im to djeluje zastarjelo i neobično. I padeži zagrebačke škole, staroštokavski, nekako ih žuljaju jer su im neobični. Tako bi u lektiri, čak i učenici koji vole čitati, razvili nekakvu odbojnost da se djela Šenoe, Kovačića...daju u starom obliku jer im je to psihološki bizarno i osjećaju kao strano. Ne kao "pravo hrvatski", nego kao "hrvatsku starudiju".

To sam vidio iz više reakcija.

Puno toga. Od tri-četiri knjige koje obično posudim barem jedna mora biti domaća.
Jedino sam izbjegavala recentne autore jer ono što se reklamira kod nas jest književnost bivšeg FAKA-a ili Ante Tomić i sl.
To izbjegavam u širokom luku. Književnost mora biti i kvalitetno napisana i mora nešto značiti sredini, odnosno čitateljstvu, za koju je napisana.
Ako to nije slučaj, ako se piše samo za nagrade, domaće ili inozemne, nešto s tim nije u redu.
Autori ne bi trebali pisati ako ne žele doprijeti do nekoga, s krajnjim ciljem da im djela skupljaju prašinu na polici.
Iii da izazovu odioznost ili gnušanje najvećeg dijela sredine, da ne kažem pučanstva, kojoj pripadaju.

Ipak u zadnje vrijeme sam se, protivno svom dosadašnjem instinktu, odlučila posvetiti domaćoj, recentnoj produkciji, s oprezom.

Moje beletrističke preporuke bi bile, recimo, Smiljko i ja si mahnemo Eveline Rudan i San o Križaniću Denisa Peričića.
Ovo prvo da vidite koliko je moćan i poetičan hrvatski jezik u svim svojim varijantama. Konkretno, ovdje je riječ o čakavskom, kojim je cijelo djelo i pisano.
No ne morate se bojati nerazumijevanja ili šuma u komunikaciji jer na kraju svakog pjevanja dolazi tumač manje poznatih riječi i izraza.
Tumač je priredila sama autorica.

Drugo djelo jest moderni, baš dočitani, nedavni roman o životu Jurja Križanića. Pa bilo da ste fascinirani njime poput mene ili želite nešto više saznati - preporuka.
Ono čime je mene ovaj roman pridobio jesu moderni, svježi, ali i potresni opisi Tridesetogodišnjeg rata i dvora Zrinskih, zbog kojih imate osjećaj da ste se našli tamo.
Autor gradi fabulu upotrebom velikog broja citata iz visoke kao i iz popularne kulture. Oni koji vole takve postupke trebali bi doći na svoje.
Da se razumijemo, roman ima i mana, ali vrline pretežu.

Kad se govori o klasicima, tu su: Šenoa, Krleža, Pupačić, Kranjčević, Matoš, Šop, Ivan Goran Kovačić, Viktor Vida, A. B. Šimić, M. Begović, i meni osobno još, između ostalih, J. Kosor - posebno njegov Požar strasti jesu neki od onih kojima se uvijek vraćam.

P.S. Nakon što sam pročitala iznimno pohvalnu kritiku najnovijeg romana Mire Gavrana u Vijencu, gdje je roman već sad proglašen klasičnim, a znajući za Gavranovu popularnost među čitateljstvom, išla sam pogledati raspoloživost istog u mrežnom katalogu KGZ-a.
Od najmanje tridesetak primjeraka u knjižnicama, slobodna su bila tri - neki primjerci i višestruko rezervirani.
Roman je izašao prije mjesec dana, i očito je čitan.

Ja sam odavno odbacio beletristiku kao nešto nezanimljivo. Pročitao sam puno, bez lažne skormnosti, no čovjek to nekako preraste.

Kad sam bio oko 25, odbacio sam sci fi kao infantilnu; s oko 30-35, kompletnu imaginativnu literaturu. Naravno da sam i poslije pročitao, ciljano, nekoliko romana, ali više kao znalac da vidim ima li tu što...
Još mi je daleko bolja ispala književna povijest i teorija kao mudrosna književnost (George Steiner, Northrop Frye,..) nego sami autori.

https://www.salon.com/2011/06/28/stoppe ... g_fiction/

"I've stopped reading fiction"

There's a school of evolutionary anthropology that might agree with him. It speculates that fictional storytelling -- a universal cultural practice -- helps people imagine what others are thinking and feeling, and consequently how they might behave in the future. The value of such skills when it comes to navigating complex social groups is obvious, but perhaps people do reach a saturation point with age. No other artistic form can surpass the novel's ability to immerse us in the inner life of another human being, yet there may come a stage when that prospect promises nothing new.

Uf ko će nabrajat.

Malo sam smanjio kupovanje jer nemam di držat knjige (tek kad se skućim) al cili zivot san član knjižnica i redovito posuđujem.

Više sam na povijesti i publicistici te stranim autorima al od domaćih najdraži to su moji Tin Ujević i Ivan Raos. Tinu se uvik vraćam, njegove pisme su magične i sta si stariji i više je alkohola prošlo kroz tebe bolje ih shvaćaš. Krleža je isto nešto čemu se ciklički vraćam iman doma sabrana dijela i jedino mu nisan proša sve dnevničke zapise al to je ionako obilna građa.

Novije stvari od beletristike ne pratim, nemam pojma šta se zbiva, nekako mi za beletristiku triba vremenski odmak. Tu i tamo nešto ubodem na preporuku al često se razočaram. Ipak triba vremenski odmak. Bolje su mi tu strane stvari, u stopu se prati šta će izdat Helbecque, mada su mu zadnje stvari malo tanje nisan ni tu osta očaran.

Sitia san se još nikih klasika: Brešanova Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj. Hektorovićevo Ribanje i ribarsko prigovaranje.

To ovisi koji si tip čovjeka. Nekome je umjetnost nužno potrebna i u današnje vrijeme, nekome nije.
Meni je ona i studij i struka i pomoću nje velikim dijelom doživljavam svijet.
Nije zlonamjerna kritika, ali ti si znanstveni tip, a oni vrlo često izgube interes za umjetnost kasnije u životu; ovo nije vrijeme Homo universalisa, kao što je bilo u renesansi.
A i teže je to danas biti jer se znanje umnožilo i specijalizacija je imperativ, a imaš i daleko veći broj medija koji su u stanju zadovoljiti potrebu za estetskim.
No, barem dijelom, to je šteta.

..Pavličić skoro sve,tribisun,baletic,Ferić,jergovic jesu li u lektir??

Pa nije baš tako. Da ne idem u osobnu analizu previše- prvo sam, i u osnovnoj školi, htio studirati likovnost, i to je dosta trajalo. No odustao sam.

Glede čitanja, budući da mi je mama bila nešto kao ravnateljica knjižnice (nije to formalno postala nikad jer nije bila u partiji), čitao sam od malih nogu praktički sve. Npr. s 13 sam pročitao "Zločin i kaznu", a do 15 cijelog glavnog Dostojevskog. Do 20 i nešto glavno od mojih omiljenih Faulknera, Prousta i dalje.
Hrvatska mi je književnost bila dosadna i provincijalna osim Krleže, od koga sam pročitao većinu. Istina je da neke pisce nisam čitao, od tzv. kanonskih- Dickensa i Balzaca i neke druge, jer su mi bili staromodni i predmoderni u nizu stvari.

Zapravo, imam vrlo razvijen umjetničko-analitički duh (zvuči hvastavo, no što je, tu je), pa sam i sam došao do glavnih zaključaka o profilu djela autora poput Dostojevskog, Prousta, Manna, Shakespearea, ... kad sam kasnije čitao što su znalci o njima napisao- npr. Mihail Bahtin, Konstantin Močulski, William Cartrer, Tadie (Proust), Millgate i Grey (Faulkner), George Steiner (Tolstoj i Dostojevski), Harold Bloom (buljuk svih...), a ondje gdje su kritičari poršni, iako eminentni, kao Vladimir Nabokov- vidio sam odmah gdje su šupljine u Nabokovljevim ocjenama Dostojevskog, Prousta, a i Kafke.

No stvar je u tom da dođe do nezainteresiranosti. Kao što film ne mogu gledati 10 puta, tako ni knjige čitati nekoliko puta- mislim cijele, i to beletristiku. Glede novojih, dakle poslije Booma Hispanika 1970ih- to mi izgleda dosta plošno u usporedbi s velikim prozaistima 19. i 20. st. Jednostavno -nemaju što reći, mali su, iskustvo života im je plitko, a ne usude se uhvatiti u koštac sa suvremenim kontrverzama. To se odnosi i na sve Nobelovce u zadnjih oko 40-50 godina.

Kao što su skladatelji 20. st. uglavnom buka, a slično i slikari- smiješna je usporedba Matissea i Picassa s Rembrandtom ili čak van Goghom- tako su i umjetnički književnici mali s velikanima prošlosti. A ne nude ništa bitno novo osim tričarija.

...recimo raos nije ni najmanje dosadan kad već upotrebljavaš taj izraz...

Ma to sve pi@kin dim.

Hrvatska književnost, ono što vrijedi čitati i što je ili svjetskoga kalibra, ili ako nije svjetskoga, bar vrijedi i vrlo je zanimljivo:

* Matoš- malo poezije, velik broj eseja, feljtona, kritika... Priče su mi bile nezanimljive
* Ujević- poezija je vrhunska, bolji od Yeatsa, Rilkea i ostalih burgijaša. Eseji i feljtoni li-la, no nije nešto
* Krleža- svi romani, sve novele, dnevnici, a napose memoari. Drame su osrednje, eseji ili vrhunski, napose "10 krvavih godina", a filozofski- loši jer Krleža nije neki mislilac. Balade su vrhnske, a normalna poezija skoro ništa
* Marinkovićeva Glorija je OK, a Kiklop je solidan, no ništa posebno
* rani Andrić koji je kao Hrvat- solidne pjesme u prozi i knjiga novela na hrvatskom, dobro
* Novak je vrstan stilist, no njegove su dileme i likovi u 2 romana nekako provicijalni
* Aralica je dobar u povijesnim romanima, no nema virtuznosti kao Garcia Marquez, nema magije riječi. Fukara je dobra satira, no sve satiričko- esejistički je sporo, dosadno, ubitačno ...nema majstorskih obrata koji imaju i pisci manjega kalibra no briljnatni, npr. Henry Miller
* ovi ostali... to je slabo kad se stave uz europske učene pisce poput Grassa ili virtuoze poput nekih Hispanika. Ili morbidne, no ipak značajne patologe kao što je Thomas Bernhard

Sve hrvatsko do 20. st. je burgija i dade se čitati jedino kao jezična vježba, naša renesansa i barok, a 19. st. je dobro kao početak jedne male književnosti, no kad stavimo Kovačića i Novaka (Vjenceslav) i Gjalskoga ne uz majstore, nego solidne pisce kao Meredith ili čak ruske slabije poput Fjodora Sologuba, djeluju jadno. Kronološki, i Ljermontov je za njih mentalno moderniji i čitkiji, a dolazi kojih 40 godina prije.

Ovi poslije- Majdak, Šoljan, Kušan, ...to je zayebancija likova koji su- neki-i obrazovani, no nemaju ozbiljniji odnos prema životu. Uzeo sam bio Jozu Laušića i prelistao- imao je neke ideje, no nema osjećaja za kreaciju imaginarnoga svijeta, i sve je to neko teško gacanje. I ostali od 1960ih do danas.

Kad smo već kod tih tema, da se osvrnem na ex-Yu.

U školi sam čitao nešto od lektire, mislim Ćosoićevo "Daleko je sunce" (vrlo dobar partizanski roman), no uglavnom sam eskivirao. Mogao sam jer sam znao sve živo, pa me nastavnice nisu pilile s tim tricama pa sam radio što sam htio.

Srba sam realno poželio prelistati tek nakon 30te, d avidim ima li što. Pročitao sam i nabrzaka Skerlićevu "Istroriju srpske književnosti", i dobar dio njegovih eseja o piscima- generalno vrlo čitko, mi do 1914. nismo imali ništa tako sustavno i prijegledno, iako smo imali učenije (Medini, Drechsler).

Srbi nemaju ništa do Dositeja, a to je onako neko mnogopočitanoe zabluždenije, što je zabavno tu itamo zbog jezika, no nije ništa. Onda Vuk, no to je skupljanje (i krivotvorenje) narodnjaka, ne baš zanimljivo. Srbi uzdižu Njegoša, no on je više ikona nego što se da čitati. Dvije sam stvari pročitao- Luču i Gorski vijenac, i to je neka brđanska egzotika plus c-p Miltona u Luči, no još dosadnije od Miltona. Možda je za zaljubljenike starine to nešto, to realno, no nije za čitanje, a kamoli ozbiljnije. Eventualno zbog jezka uz dosta rusizama.

Onda slijedi brdo njihovih romantičnih pjesnika- Radičević, Jakšić, Zmaj Jova, Kostić, V. Ilić,... Ilić je dobar u par pjesama, no to je sve nekako ringe ringe raja, ništa ozbiljno. ožda je tu isubjektivizam u pitanju, budući da mi je srpski jezik inherentno komičan, kao karikatura hrvatskoga i sve neko stihoklepanje, pa mi je to njihovo jednostavno - flah. Ne mogu ni uz bok, recimo, S.S. Kranjčeviću koji uza sve slabosti ima orlovski zamah uz nešto dekadencije.

Glede proze- Srbi su šaljivčine. Stoga, kad sam čitao njihove pripovjedače 19. st., Glišića, Lazarevića, Domanovića, Matavulja, Veselinovića, .... to je bila dobra zabava. Plus u odnosu na Hrvate- Šenou, Kovačića, Gjalskog, Kumičića, Novaka...to je zabavnost i lakoća, pa i čitkost pitoresknoga tipa; minus je što nemaju zamah, a to daje Hrvatima snagu patosa- unekoliko, no opterećenost aoristima i imperfektima djeluje malo naporno. Likovi u srpskih pripovjedača su poluretardirani i sve je sprdnja, čak i kad pokušavaju naturalizam i dileme. Nušić je sjajan u Autobiografiji- uzeo sam 3-4 stranice pred koje 3 godine i vidio da je jednako svježe, a drame nisam čitao, no ostale su jako dobre u ekranizacijama.

Kod njihove proze nema egzistencijalne drame ni neke prave "dubine", no zabavna je i da se i danas čitati. A najbolji je neki burgijaš za kog nitk opraktički nitko nije čuo, neki Nićifor Ninković u "Žizni opisaniju mojeg". To je lik koji je bio brico Milošu Obrenoviću, pisano na nekoj mješavini slavenosrpskog, no komedija i burleska na n-tu potenciju, vrhunska i neprevodiva, čista balkanska majmunarija.

O onima kasnije- kasnije...

..meni je kiklop remek djelo..volim marinkovića..tina naravno pa i šimića što se tiče poezije ..ove modernije novije od majdaka pa dalje već one koje sam nabrojio post iznad skloniji sam nego ovima iz prbve polovine dvadesetog..zadnje što sam pročitao nedavno je od ferića :kalendar maja pročita sam je iz cuga...bliska je tema a i duhovit je volim to tako mi je ivan raos jako drag pa čak i tribusun...leži taj njihov humor...

Meni je to češki na hrvatski način, trči mali život, onako..... Razlika je u temprementu jer hoću orlove, a ne vrapce.