Alternativni naziv teme može biti i posljedice američke preorijentacije na Aziju, dođe na istu u praksi.
Znaci stvari su jednostavne, Amerikanci vise ne trče s toljagom po Europi za svakim tko digne nos.
Ne interesira ih više mikromenađment svake pojedine države već puštaju da svi rade što ih je volja dok god podržavaju Ameriku u globalnom konfliktu s Kinom/ Rusijom.
Europske države imaju carte Blanche po pitanju međusobnog odnosa i rebalansa snaga ( čitaj promjena granica).
Sama ideja da su granice nepromjenjive je prilično glupa iz razloga što ona ne daje mjesta za fleksibilnost.
Države jačaju i slabe, a granice ostaju preslika jednog trenutka u vremenu koji može biti aktualan i realan a može biti i pregažen vremenom.
Ideja da nema nasilne promjene granica bi možda imala šanse opstati dugoročno da su 1945-te i 1990-te povukli etničke granice posvuda umjesto
ovih nakaradnih komunističko-anglosaksonskih koje vape za sukobima.
Smatram kako bi sljedeći sukobi prije ili kasnije isplivali na površinu...
1. Tursko Grčki rat oko mora i otoka, odnosno Turci bi napali Grke.
2. Mađarski revizionizam i revanšizam, Orban bi zaratio sa pola susjeda, iako smatram da je jug Slovačke prvi na meniju, a zatim veliki zalogaj Erdelj
3. Raspad BiH Hrvatsko-Srpsko-Muslimanski sukob
4. Srpsko - Albanski sukob oko Kosova
5. Konačno ujedinjenje svih Njemaca, šanse da se švabo opet ne povampiri i ne anektira barem njemačke zemlje su ravne nuli. Luksemburg i Austrija imaju 5 minuta života ako krene opet cirkus po europi.
6. Bugarska bi napala Makedoniju , sve jasno
7. Rumunjska bi pokušala anektirati Moldaviju i Transistriju
8. Ruska Federacija i Baltički patuljci.
9. Talijani bi gotovo sigurno mjerkali nas i SLovence hoćemo li se poskliznuti pa da ugrabe koji metar zemlje jeftino.
Ovo je samo popis očitih sukoba na pravu gdje postoji neka istinska povjesna osnova za revizionizam, a otimačina i grabeža teritorija bi gotovo sigurno još bilo ukoliko bi jača zemlja osjetila pravi trenutak za napad na manju.
