Pretjerujes. Po tome je i pitanje gdje si bio na godisnjem osobno pitanje koje nebi treblo postavljati. Tipa sta ako je toliko siromasan da nikad nije sebi priustio godisnji, a ti ga pitas

Ne pitaš siromašne, to pitaš kolegu na poslu ili susjeda koji ima kuću pored tvoje, znači netko tko je u približno istoj društvenoj kategoriji kao onaj koji postavlja pitanje i sigurno si može priuštiti.

Nećeš to pitati izbjeglicu iz Ukrajine ili Sirije, koji možda nema ni važeće putne dokumente.

To je samo pitanje pristojnosti u lokalnoj (njemačkoj) kulturi. Ni Švabo koji ima petoro djece i misli da su djeca najvažnija neće te pitati koliko imaš djece. Kao što te neće pitati ni koliku plaću imaš, koji auto voziš, u koju crkvu ideš ili koliko ti košta kuća. Sfera privatnosti.

Pitanje o godišnjem je u toj kulturi dopušteno i "pristojno" za chit-chat, kao i neki sportski događaj ili vrijeme.

Stvar je u tome da su se ljudima pobrkali pojmovi pleme i nacija, odnosno to su izjednačili u glavama. Naši preci su radili djecu za populaciju ali je ta populacija bila familija , šira rodbina i selo. Nije netko sa Pelješca radio djecu zbog nekoga iz Čakovca.

Danas se pokušava progurati koncept države-nacije kao nekog plemena kojem svi pripadamo i svi smo braća, a to je osuđeno na propast jer nije prirodno da ja imam djecu da bi neki divizija iz Zagreba bio zadovoljan. A moja djeca i njegova niđe poveznice.

Dokaz je to što otkad smo dobili državu sve nas je manje i sve smo stariji kao narod. Ako želiš da neki narod izumre, samo mu daj državu.

Kolegu s posla pitam i koliko ima dice

Danas je problem što je premalo tih osobnih pitanja. Okolina i roditelji su malo previše digli ruke i samo žele ugodne razgovore
Najbolje da kao žene krenemo stidljivo propitkivat cijeli dan i od toga pravit cili kolopitnjak
Čim ti više propitkuješ oko bitnih stvari to će ta osoba prije riješit svoje probleme

To pitaš onog s kojim provodiš svaki dan nekoliko sati, već znaš i kako mu se djeca zovu i koliko godina imaju?

Ili pitaš i onog kojeg sretneš pet puta godišnje, umjesto da ga pristojno pitaš kako mu je bilo u Grčkoj?

A on u sebi misli kakav je ovo jugoslaviše amiš.

Pitam svakoga. To mi nije uopce osobno pitanje
Osobno pitanje bi bilo kolika mu je placa ili da mi da svoj zdravstveni karton na uvid
Gdje zivis, jesi li ozenjen, udata, koliko djece imas, imas li uopce nisu nikakva osobna, tajna ili nepristojna pitanja

Čini li ti se nekad da te Nijemci malo čudno gledaju?

Nije cudo da su samo do prije 40-50 godina na cijelom Balkanu neozenjeni i neudati bili de facto gradjani drugog reda u drustvu, osobe s kojima se sprdalo, otvoreno prozivalo za "nesposobnost" stvaranja bracne zajednice. Na njima je bio puno veci pritisak cijele zajednice, koji je zadnjih desetljeca u skoro u potpunosti isceznuo.

To je možda bio slučaj u BiH, užoj Srbiji, CG, Kosovu i Makedoniji. Već sjeverno od Save je bila druga priča. U Slavoniji je krajem 19. stoljeća "kontrola rađanja" bila sasvim uobičajena praksa.

I Zagorje isto,ali malo kasnije.
Išlo se na jedno dijete kao i u Slavoniji kako se ne bi moralo dijeliti.

Generalno, osobna pitanja ljudima koje se površno poznaje postavljaju se samo u izrazito primitivnim sredinama.

Tebi se čini da je to pitanje za djecu normalno zato što je normalno u tvojoj užoj okolini, ali opet nećeš poznanicima postavljati pitanja:
- Nije li ono tvoja sestra prošle godine završila na psihijatriji, je li joj bolje?
- Sreo sam neki dan Antu s kojim sam kao dijete igrao košarku, sad je u Australiji, niste li vas dvojica prije rata zajedno sjedili u Komitetu?
- Rekao mi je neko da je tvoj mali napustio sjemenište, je li postao ateist ili je našao curu/dečka?
- Vidio sam neki dan da ovršitelji pokušavaju ući u kuću tvoje mame, što je to bilo, dugovi iz kladionice ili kredit u švicarcima?

To me uopce ne zanima. Nek se naviknu na normalnu komunikaciju

Uopće nije bitno je li pitanje kulturno. U stvari bitno je, ali iz suprotnog razloga.

Upravo i jest cilj da sugovorniku nude neugodno. To je i razlog zašto su se takva pitanja prije postavljala, i zašto su ljudi bili spremni odgovoriti na njih. Ono što nedostaje društvu jest osuda.

Koliko djece imaš? Nemaš djece? Strašno, kako strašno. Ljudi vidite ga nema djece? Sramota tuga jad, čemer,... kolutanje očima...

Nijemci pitaju jedni druge gdje su bili na odmoru? Pretpostavljam zato imaju odlične odmore. Znaju da će ih pitati pa se potrude otići na bajkoviti odmor da bi kasnije mogli reći: eh, bio sam na Maldivima. Bilo je bajkovito. A sugovornik klima glavom i odobrava.

Vidim kako imaš skučen pogled na okolinu, ti zamišljaš da se živi u nekoj prvobitnoj plemenskoj zajednici i da su svi s kojima imaš kontakta na dnevnoj bazi "naši" i da je tebi bitno da i oni imaju djecu.

Ne u Njemačkoj, nego niti u Mostaru ne postoji takva imaginarna zajednica, nego u koju god veću firmu dođeš bit će i neki Safet iz Stoca, a odnedavno i Krishna iz Nepala.

BTW, kako će biti strašno, dobar dio katoličkih i domoljubnih galamdžija nema djecu, a pola lokalne populacije u fertilnoj dobi još nema djecu, na kraju bar 25-30% neće nikad imati djecu.

I Zagorje isto,ali malo kasnije.
Išlo se na jedno dijete kao i u Slavoniji kako se ne bi moralo dijeliti.

Koga briga za "populaciju", nek luzeri rade sebi djecu.

Ako imaš djecu, jesi li ih napravio za sebe ili za "populaciju"?

Oće li populacija brisat šmrklje ditetu?
Oće li populacija reći ditetu što valja, a što me valja?
Oće li populacija patit ako te dite razočara?

Treba imat djece slažem se
Samo je na svakom izbor koliko bi ih htio imat, što i kako želi

čovjek je socijalno biće i ovisi o okolini.

ne može egzistirati ukoliko je okolina oko njega u propasti.

Vidim kako imaš skučen pogled na okolinu, ti zamišljaš da se živi u nekoj prvobitnoj plemenskoj zajednici i da su svi s kojima imaš kontakta na dnevnoj bazi "naši" i da je tebi bitno da i oni imaju djecu.

Ne u Njemačkoj, nego niti u Mostaru ne postoji takva imaginarna zajednica, nego u koju god veću firmu dođeš bit će i neki Safet iz Stoca, a odnedavno i Krishna iz Nepala.

BTW, kako će biti strašno, dobar dio katoličkih i domoljubnih galamdžija nema djecu, a pola lokalne populacije u fertilnoj dobi još nema djecu, na kraju bar 25-30% neće nikad imati djecu.

Haha, pa ti si u njihovoj zemlji, nisu oni u tvojoj.

Izbjeglice iz Jugoslavije 30 godina nakon rata uče domaće što je "normalno".

je ako se ispiše iz socijalnog zdravestvenog i mirovinskog.

onda je

a ne da moje dijete sutra hrani, oblači i liječi tebe. i da se radi tovje penzije mora uvesti Nepalca.

problem čitave priče je što svi snosimo posljedice loših odluka pojedinaca. male mirovine, sve dulji radni vijek, loše zdravsto i imigraciju su sve posljedice odluke pojedinaca da nemaju djece.

a svi ih snosimo