..al to je što imamo jebiga..ove što si naveo od matoša do aralice to je lektira...ovi se tek pokušaju ubacit znam da je bila rasprava mislim baš o feriću čak je i rudan bila kandidat za lektiru nema pojma jel prošlo..nemam pojma kako srbi stoje ne pratim predratno vrime se guta moma kapor čak i vuk drašković...kiš je bio dobar...sad teško se možemo svi složit ko će od ovi mladji bit jednom klasika...

Potpuno nerazumijevanje.

Tko god ima umjetnički ukus i znanje, zna da je Kiš znatan moderni autor, a svi ostali su posve bezvrijedni.

Od onih koji su pisali ili pišu na hrvatskom i srpskom jeziku, od živih ili nedavno umrlih, jedino su istinski vrijedni Mirko Kovač, Dževad Karahasan, Bora Ćosić i nešto manje Ivan Aralica i Pavao Pavličić. Ostalo je šund ili roto romani bez književne vrijednosti.

Da dovršim ovo o ex-Yu ....

Od ostalih, nisam čitao Boru Stankovića pa nemam mišljenje. Od modernijih, Rakić je uistinu značajan pjesnik, a Jovan Dučić u nešto poezije, iako su praktički svi hrvatski kritičari isticali njegovu versifikacijsku trapavost i kič. Listao sam proznu knjigu "Blago cara Radovana" i ostavio mi je dojam neke kolekcije površnih dosjetaka, neka mudrost tip Krausovih "Izreka i protuslovlja", jednako loših, samo još namještenije. Od prozaista, vjerojatno najveći srpsk iautor je Crnjanski.

Pročitao sam dvije njegove kultne knjige poezije- loše
i začuđujuće kako je to cijenjeno. "Roman o Čarnojeviću" je sjajan, kao i veliki roman "Seobe", 1,2 u kom iako je pisan moderno, prevladava biologistička slika ljudi tipa Zole, a i neke srpske povijesne nostalgije. "Roman o Londonu" nisam čitao, a memoarska knjiga "Embehade" je sjajna, iako nisa siguran koliko je to književnost, a koliko dokumentaristika. "Roman" "Kod Hipeborejaca" je nesuvisao i besmislen, a eseji su zanimljivi, no osrednji, odprilke kao Ujevićevi.

Andrić je odličan u novelama i aforizmima, dok su mu 2-3 romana osrednja, nešto kao Hemingwayevi. Eseji su mu, osim onog o Goyi, slabi.

Od poratnih, najbolji je Kiš u neke 2 knjige, ostalo me nije zanimalo, te Mirko Kovač, koji je postao hrvatski pisac, u bar 3 romana (iako mu je najpoznatiji prožet "bilećkim misticizmom"), a 2 knjige eseja jako dobre, no više kao zabava i ogovaranje; Borislav Pekić- memoari, dok mu je najambicioznije djelo od nekoliko tisuća stranica, "Zlatno runo", nečitljivo i rasplinuto.

Od onih koji su bili visoko prevođeni i poznati vani- Miodrag Bulatović i Milorad Pavić, nije ostalo praktički ništa. Dobrica Ćosić je pak dosadan i zastario u razvučenim djelima u kojima patetično razglaba o srpskoj sudbini.

Kao što je rečeno- "otac srpske nepismenosti".

Hroboatos, imamo potpuno drukčiji ukus, ja nisam neki pretjerani fan njemačke književnosti, ali Rilkea obožavam.
I slažem se sa Szymborskom, koja u jednoj pjesmi kaže da, parafraziram, više voli Dickensa od Dostojevskog.
Iako volim i Dostojevskog, ali Dickens mi je jedan od omiljenih pisaca još od djetinjstva.

Kad smo već kod književnih preporuka, trenutno sam više u poljskoj i mađarskoj književnosti i preporučam sve poljske nobelovce, a posebice rečenu Szymborsku.
Miloszevu poeziju ne volim, ali mi je napisao iznimnu knjigu kratkih eseja, o svačemu, možda najbolju, odnosno najbolju, koju sam dosad imala u rukama.
Imenom Usputni psić.
Što se tiče Mađara, upravo čitam blistav, očaravajući kratki roman Š. Maraija Kad svijeće dogore. Odlično štivo. Kronika AU Monarhije kao davno nestalog svijeta.
Konzervativno, ali i nadahnuto pisano.
I još jedna preporuka koja se tiče književnosti sjevernih nam susjeda, roman Agote Kristof Velika bilježnica.
Knjiga koju, jednom kad pročitate, ne zaboravite. Izvrsna. Ali, trebala bi dolaziti s upozorenjem da nije za svakoga.
Propuštate ako ju ne pročitate, no traži psihološku, duhovnu i mentalnu pripremljenost. Ja, koja ne volim tu vrst pisanja, kažem da bi to bilo šteta previdjeti.

Ovo oko stilova, razdoblja, žanrova...
Osobno ne volim postmodernu jer je njezina reciklaža u krajnjem izraz nevjerovanja u moć umjetnosti, konkretno književnosti.
Neke stvari su se iscrpile, a nismo došli do novih.
Tako je možda i s romanom kao vrstom, njegovo doba traje već 150-200 godina i možda se u određenoj mjeri iscrpio kao forma.
No nevjerovanje u moć umjetnosti neće pomoći u njezinoj krizi.
Naprotiv. vjerovanje u istu - hoće. Kao i oslanjanje na dobre književne i ostale preporuke.

O domaćim književnim favoritima sve sam već rekla.
No pretjerano kritizerstvo prema domaćim autorima uvijek mi se činilo samo nuspojavom općeg domaćeg kritizerstva prema svemu i epidemijskog nepovjerenja u sebe.
Daleko od toga da je sve dobro zato što je naše. Ali nije ni sve loše.
Meni dragi Šenoa jest izvrstan pisac. Puno bolji od Waltera Scotta ili Sienkiewicza, naprimjer.
Ovi drugi su poznatiji samo zato što su iz većih jezika, no ni kod Šenoe mi nije sve na jednakoj kvalitativnoj razini, niti može biti.

P.S. Aralicu ne mogu čitati. Jednostavno ne mogu.

Kad smo kod starije književnosti, i domaće i strane. Nikad neće komunicirati sa svima niti će pristajati svima.
Čak i kod onih koji će ju razumjeti, neke stvari moraju sazreti. Grčko-rimski klasici su mi bili savršeno dosadni u školi.
Danas nisu. Baš kao i jedno djelo bez kojeg ne mogu zamisliti uživanje u čitanju - bez Danteove Božanske komedije.
A i tada sam bila knjiški moljac i obožavala knjige čak i više nego danas.
Nikad nisi posvećeniji, oduševljeniji ili odaniji nečemu nego u djetinjstvu.

Bit će zanimjivo ako ovo uđe u školske lektire... baren se nadan. Ne, nije mi došlo u ruke. Knjiga biskupa Vlade Košića.
https://www.braniteljski-portal.hr/vlado-kosic-biskup-s-prve-crte/

Inače jedno od najintrigantnijih domaćih djela mi je "U potrazi za staklenim gradom" od Željka Malnara i Borne Bebeka. Usudio bi se reći da je to ponajbolje ostvarenje modernije Hrvatske književnosti.