Da ne idem u dosta gnjavatorsku psihoanalizu i politiku-jasno je da se Andrić posrbio zbog karijere, a dijelom i kulture. On nije bio neki nacionalist, no bio je i ostao, što bi Kristofferson rekao, hodajuća kontradikcija.
Životno- Andrić je posrbica. To je njegov izbor, i pravo mu budi.

No sve to u njegovu djelu ostavlja dojam nečeg lažnog, patvorenog i neuvjerljivog. On je ostao strogi katolik do konca, a to s apologetikom Njegoša i Karadžića- ne ide. To je kulturnocivilizacijski promašaj. On se nije duhovno ni emocionalno-atavistički posrbio, pa je stoga ta njegova priča o Bosni lažna.

Možda su jedino fratri "stvarni", ali na toj provincijalnoj razini; pravoslavci nisu jer ih on ne razumije, dok su muslimani egzotika promatrana od strane drugog tko ih zapravo i ne poznaje, osim kao odbojnu orijentalnu masu i begove.

Ili-to nije uspjelo, kao što Hemingwayevi Španjolci nisu uspjeli. On ih jednostavno- ne zna.

Po mom sudu- on nije mrzio Muslimane, niti ih je ocrnjivao.To su besmislene objede. No- nije ih ni poznavao, osim kao ćafirski radoznali promatrač. Bio je i ostao katolik, vjernik. I gledao je na islam kao na katastrofu koja je snašla ove prostore, pa su Osmanlije i njihovi duhovni potomci bili stožer orijentalnog despotizma, nasilja i bezakonja, put koji ne vodi nikamo. Kod njega ima niz plemenitih likova muslimana, no oni su uglavnom rezignirani mudraci, umorni od života.

Andrićevo srbovanje je bizarno, to je nešto neautentično. Ono što je nedvoumno- na njega su u kulturnom pogledu utjecali Karadžić i Njegoš, možda kao stilski uzori (Karadžić), no Njegoš nije. Sjećam se kad sam, davno, pročitao njegov esej "Njegoš kao tragični junak kosovske misli" odmah pomislio - ovo je lažnjak. To je trebao biti neki pean srpskom nacionu i sl., a nema veze s tim. Andrić nije znao svetosavlje, to mu je bilo strano, i sav je njegov srpski identitet patvoren. Nakalemio je svoju bosansko-europsku optiku na srpsko narodnjačenje Vuka, u turciziranom jeziku. No, to ne ide u paketu lako.

Njegov kosovski mit je lažan. Kao mitologem, to je neki spoj svetosavskog nacionalizma i obrane posrbljenog bizantinizma od aždaje islama. Njegoš je dobro artikulirao oboje- i tursko islamsku aždaju i kasnonemanjićku priču o srednjovjekovnim Srbima koji su stradali, a oni koji nisu, posakrivali su se po brdima i nastavili borbu protiv Turaka. Njegoš je nezamisliv bez bizantizma, kulturnog.

A to je Andriću nezamislivo. U njegovu tumačenju, Njegoš je kao neki branitelj Europe, zapada, protiv islamsko-azijske invazije. On nema veze ni s čim pravoslavno-srpskim ni bizantskim, ni s karakteristikama srpskog identiteta, od specifičnog tipa pravoslavlja do pučke guslarske kulture. Ne mislim da je Andrić nešto lagao, namjerno, nego se nakalemio na srpstvo u kulturi tako da je to nešto skoro ništa. On je tu tikva bez korijena.

Andrić, iako se dugo pisao kao Hrvat, nije na emocionalnoj razini bio to. On je bio jednom dimenzijom bosanski katolik, a drugom dijelom kuturno srbofilski unitarni Jugoslaven, bez spoznaje da od toga nema ništa, da je to drveno željezo, luft.

Priče o tom kako je njegovo djelo harmonično besmislene su. Ono to jest, uvelike, stilski. No njegov je svjetonazor bio i ostao nespojiva nesuvislost, tu nema nikakve harmonizacije. Nije bio ni Hrvat, ni pravi Srbin, osim po dijelu književne kulture. Nije to bio po mentalitetu- Srbi imaju kao narod smisla za humor, a on ga nije imao ni u tragovima. Sve srpsko- od autentičnog svetosavlja, nacionalne mitologije Kosova shvaćene realno, a ne frizirano, kao u njega, folklornoga burgijanja, kulture orijentirane na Ruse i pravoslavni istok (nije znao ni mario za rusku književnost),..- njemu je ostala terra incognita.

Možda je imao društvenoga uspjeha jer nije bio nigdje, a kao "Jugoslaven" bez korijena u bilo čemu, a kamoli u mitologiji tipa Meštrovića- Andrić je bio i ostao skeptik- ne spada ni u kakav nacionalizam, pa ni jugounitarni.

Vjerojatno takav melankolik nije ni mogao drugačije.

Poklonio sam prijatelju za rođendan biografiju Ive Andrića, autora Martensa, a koju sam bio kupio na Interliberu. https://www.vecernji.hr/kultura/michael ... na-1411631

Onda mu napišem mail jer znam da čita, čuli smo se. I eto sažetka...

Potaknut tim što čitaš, rekoh da pogledam malo njegove stvari....

Prvo njegovo uvaljivanje u srpsku pisanu kulturu je karikaturalno. On je izašao iz Matoševe škole, a temelj za romane su mu bili franjevački ljetopisi. I onda se uvaljuje u srpstvo s kojim nema veze- ali je uspostavio- te piše o Karadžiću neka tri eseja, neloša, no blesava ("ja sam od Vuka jezik učio"- a to ne bi ni normalni Srbin rekao, a obrazovani kao Tesla je znao napamet Gundulića i Mažuranića i rekao da je Vuk "naš" jezik poseljačio i upropastio nakon ovih vrhunaca), a Njegošu pet.

Bacim pogled na roman "Gospođica", dobar kratak realistički roman balzakovskoga tipa o škrtosti- vjerojatno bolji od dva veća, no zanemaren zbog nepostojanja egzotike- a koji počinje citatima- Janka Veselinovića i Sime Milutinovića Sarajlije.

Nazdravlje.

Zatim sam pozorno pročitao njegov važni esej "Njegoš kao tragični junak kosovske misli", a kog je pročitao u Srpskom klubu u Beogradu 1935.

Koji kič.

Taj nesuvisli tekst raspreda neke teme koje ni Andriću nisu jasne: Njegoš je valjda u CG zadnji bastion srpstva kojeg su uništili Osmanlije na Kosovu, a Srbi se povukli u brda da ne robuju Turcima. Turci su azijska neman.

To bi imalo smisla da Srbi nisu povijesno uvelike kulturno turcificirani, a većina se seljakala s Turcima i ovi su ih proširili na Hrvatsku i Bosnu gdje ih nije ni bilo (kao Vlahe); zatim su otišli u Ugarsku i Austriju i tamo se počeli civilizirati. Njegoš je možda htio oslobođenje svoga naroda, što je razumljivo i pohvalno- no to bi bila sloboda države bizantsko-pravoslavne fizionomije s kojom Andrić nema veze i koja mu je odbojna.

Dakle, programski nacionalni spis nije ni suvislo velikosrpski jer mu nema svetosavlja, nema Nemanjića i te povijesti- nema nikakve srpske prave kulture, nego bizarno tumačenje preko narodne protuturske epike i ...što dalje? Jugoslavija? Koja i kakva? Koje civilizacije? Smjera? Povijesti i tradicije?

Ne samo nesuvislo nego i besmisleno. Dobro su rekli da mu je bilo glavno do osobnoga uspjeha i da je pristajao na sve, no ja bih dodao da nije imao nikakav realan svjetonazor nego šupljinu u glavi.

A o karakteru- sve je rečeno ovdje:

https://www.hrvatski-fokus.hr/2022/03/38613/

Meni je Andric Jugosloven i svako pljuvanje po njemu izraz vlastitite nedojebanosti (u filozofskom smislu rijeci). Ni ja ne volim sve jugoslovenske narode podjednako pa tako nemam pravo ni njemu da zamjeram upravo to. Et, da se zna, najdrazi su mi Crnogorci i Makedonci.



Drugo, sta znaci "uspjeti u zivotu"? Zivot je prolazan i sve ovo ce jednog dana nestati. Cak ce i sunce sagorjeti a sta je sunce u usporedbi s velicinom nase galaksije - o svemiru da i ne govorimo. Piramide ce se raspasti, a toliko dugo vec postoje...Nijedna od tih gradjevina nije vrijedna desetina hiljada ljudskih zivota koji su zasigurno potreseni da bi iste bile sagradjene samo da bi nekolicina drkadzija mogla zadovoljiti svoje maliciozne narcizme..

Tako da je moja filozofija neka vrsta humanistickog hedonizma. Gledam da uzivam sto vise mogu (putujem, zderem, locem, drogiram se, karam itd.) i da me ne koce kojekakve jebene moralne pretpostavke, dok se istovremeno trudim pridrzavati etickih principa, a jedan od tih principa je istoarshinstvo tj. jednakost u ophodjenju prema ljudima - a i drugim bicima, ukoliko je to moguce. Tako npr. cak ni muhe ne ubijam, jedino ako me bas zestoko nerviraju. Tad ih hvatam kao i obicno rukom i onda ih trehnem o pod da frcnu u bukvalnom smislu rijeci (znaju me stvarno iznervirati). Inace ih izbacim kroz otvoren prostor. Svi su nesto veliki vjernici i pobozni, tamo vamo, cisti moralisti, a sebi uzimaju za pravo da oni odlucuju koliko dugo ce trajati egzistencija nekog zivog bica - dakle izigravaju bogove po uzoru na svoje posrane i nemilosrdne bogove.

Moram sad prestati jer tacno osjetim da cu nekog uvrijediti posto me nista vise ne zna iznervirati od religijskog moralisanja.

Nije Andrić bio promašen kao osoba zato što se prosrbio, nego zato što je cijeli njegov privatni život bio veliki promašaj.

Rođen 1892, a prvi pravi posao dobio je u ministarstvu u Beogradu 1919, kad je već imao 27 godina. Glava uvijek puna velikih ideja, a u stvarnosti veliko ništa, prošle mu najbolje godine u mijenjanju studija, uvijek bolestan i po bolnicama, nekad i u zatvoru.

U A-U je bio otvoreni protivnik režima, u prvoj Jugoslaviji je bio režimski čovjek, ali uvijek pomalo sumnjiv zbog katolicizma i neuklopljenosti u beogradsku okolinu. U drugoj Jugoslaviji cijenjen kao pisac, ali opet nije bio potpuno njihov zbog uloge u bivšem režimu. Veći dio život mu prođe u nesigurnosti, nikad nije imao djecu, a oženio se tek sa 66 godina.

Da je bio homoseksualac, to bi puno toga objasnilo, ali izgleda da nije, nego da je samo bio iskompleksiran i zakočen u osobnim odnosima.

Ne znam točno koji je jugoslavenski narod Andriću bio najdraži, ali najmanje dragi su mu bili muslimani, to je otvoreno iskazivao.

Ja ne vidim gdje je Andrić s tek 27 godina "zakasnio", s obzirom da pripada "izgubljenoj generaciji" koju je prvo pokosio Prvi svjetski rat, a onda u zrelim godinama i WW2, on je još i odlično prošao.

Kao sto rekoh, ako je tako, neka je - njegova stvar. Nije da nema razloga za nepodnositi Bosnjake. Tako ima i ljudi koji ne vole Hrvate - i tu ima dosta razloga i opravdanja, ali u biti mislim da ne treba nikoga mrziti kolektivno (iako ne mislim da je Andric mrzio al jbg koliko god da bio intelektualac ipak je "Coro" i produkt sredine iz koje je iznikao a rijetko ko posjeduje velicinu da se toga u potpunosti otarasi - nije ni meni lako, vjeruj).

Uostalom, to vase ponistavanje bosnjackog identiteta i kolektiviteta koristenjem glupavog izraza "muslimani", jos s malim m, je pak takodjer dokaz gluposti i mrziteljske budalastine. Sta ja imam od toga da nazivam bosanske Hrvate bosanskim katolicima..? Nista. Hocete biti Hrvati - bujrum, ako je vama dobro i meni je.

Taj izraz su koristili i tvoji voljeni komunisti i negirali vam identitet ali nije tema.
Andrić se posrbio iz koristoljublja kao i tipa Komšić.
Uvijek je bilo takvih ljudi i bit će koji idu lakšim putem i priklanjaju se režimu za vlastiti materijalni probitak.
S tom razlikom da Andrić nije radio ništa direktno na štetu Hrvata.

Niko nije perfektan pa tako ni komunisti. Ali uzevsi u obzir koliko su ucinili za bosnjacki narod, to je sitnica. Vazno je da je kolektiv priznat kao zaseban, sto je oduvijek i bio, tako da se ustvari samo radi o priznavanju realnosti, ali ipak.

Andric, moze biti, koristoljublje, vjerovatno mjesavina svega i svacega. Ne zaboravite da se hrvatski identitet jos u dvadesetim godinama 20. vijeka po BiH morao propagirati da bi katolici prihvatili. Andric je i u tom slucaju dijete svog vremena tako da kad ti je hrvatstvo skorijeg datuma onda si skloniji jugoslovenstvu i drugim identitetima.

Tu sitnicu ovdje zamjeraš a komunistima ne, vama nitko ne negira posebnost nazivajući vas muslimanima jer to i jeste posebnost koja vas čini posebnim u odnosu na ostale jugoslavenske narode.

Kao što nije niti važno šta je tebi Andrić, čovjek se u mladosti izjašnjavao Hrvatom a kasnije kad je otišao u Beograd Srbinom i pisao srpskim jezikom.

Onda je očito i Komšićevo hrvatstvo novijeg datuma.

I kako se to u doba jugomonarhističke diktature u vrijeme kad su Hrvati negirani kao narod i od režima smatrani samo plemenom moglo u BiH propagirati hrvatstvo?

Ne znam zasto Komsica sad u ovo mijesas - oticemo predaleko.

Hrvatstvo zasigurno nije negirano kao narodnost jer inace nebi nikad doslo do Cvetkovic-Macek pakta. Pa sta tek da Bosnjaci kazu u vezi negiranja kad je et bas vama bilo tako lose..?

Malo objektivnosti bitteschön.

Kao sto rekoh, ja komunistima nista ne zamjeram - pa cak ni zlocine koje su cinili jer sam svjestan konteksta, kako vremenskog tako i geopolitickog a i licnog.

Znaš ti dobro zašto miješam Komšića.

Evo ga opet s bošnjačkom mitomanijom, sramota za nekoga tko je studirao povijest a ne shvaća okolnosti u kojima nastaje sporazum Cvetković-Maček a to je direktna ugroza nacističke Njemačke.
Nije taj sporazum nastao 1919. nego 1939. u osvit WW2. nakon dvije decenije diktature.

To sve govori o tebi kao osobi to što pravdaš zločine, klasični bošnjački nacionalist koji svaki zločin stavlja u kontekst, od pokolja žena i djece od strane komunista u poraću do pokolja žena i djece od strane Hamasa.

Pravi bošnjački nacionalist sve voli staviti u kontekst.

Nikada nisam volio Andrića zbog loših dijaloga, On je više majstor opisa prirode.

Također, nisam ga volio jer je iako se u knjigama doticao "fratarske Središnje Bosne", ja kao osoba iz toga podneblja nisam se našao u njegovim knjigama. Nije ušao u dušu tog naroda. Pisao je stručno, ali salonski, onako kako bi pisao neki odličan njemački pisac o Bosni.

Andrić za sebe nikada nije negirao da je Hrvat, ali bi uvijek dodao i ono "po rodu Hrvat", dok bi za svoj stvaralački opus isticao da svatko prosudi za sebe komu on pripada.

Mnogi ne znaju kolika je on bio glavešina 1930ih. Bio je de facto ministar vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije. Kažem de facto jer je u to vrijeme bio običaj da Predsjednici vlada formalno imaju portfelj ministarstva vanjskih poslova. Andrić je na funkciji zamjenika predsjednika vlade Stojadinovića za vanjske poslove bio faktički prvi čovjek jugoslavenske diplomacije.

Kao student se izjašnjavao Hrvatom, zar imate iluzije da bi na tu poziciju došao kao politički Hrvat?

Voljeli ili ne čovjek je dobio Nobelovu nagradu za književnost i to mu najveća ostavština pogotovo kad se uzme u obzir da je to ozbiljno postignuće za nekog književnika koji piše malim jezikom.

O tom da je salonski itd... ne znam. Stupanj realizma ne mogu prosuditi. Imam neko mišljenje o njemu kao piscu, no to je nevažno.

No on je praktički cijeli život, nakon početka, negirao da je Hrvat, i ovdje je Milo Lompar u pravu- podatci koje navodi su točni:



U pogledu njegove kulture kao pisca, književne kulture- očito je za svakoga tko je čitao više njega, o njemu, njegovoj lektiri...da je autentično otišao u srpski književni krug. To je nedvoumno.

Četiri recimo velika pisca toga naraštaja su Ujević, Krleža, Andrić i Crnjanski. To su bili obrazovani ljudi koji su na više jezika čitali strane znatne autore koji su utjecali više nego domaći, ali su i u raznim vremenima i raznim stupnjem proučavali i pisce domaćih književnosti.

Ova dva Hrvata imaju zorno veze s hrvatskom tradicijom pisanja i o tom i pišu i razglabaju- Ujević o Maruliću, Kranjčeviću, Vidriću, Matošu, ...., Krleža o Maruliću, Držiću, Gunduliću, Belostencu, Kranjčeviću, Đalskom, Mažuraniću, Šenoi, Matošu, Starčeviću (kao piscu), J. Eugenu Tomiću,...

Crnjanski je manje pisao o domaćim poticajima, no očito je čitao i bio i pod utjecajem Njegoša, a čitao je i Boru Stankovića i srpske noveliste kraja stoljeća, kao i pjesnike poput Rakića i Dučića.

Andrić je pak, nakon početnoga utjecaja Matoša, sav u srpskoj pisanoj tradiciji koju izrijekom i spominje i piše o tim ljudima kao nekim književnim orijentirima- Karadžiću, Njegošu, Kočiću, srpskim novelistima tipa Lazarevića, Glišića, Matavulja, Veselinovića,... dok o hrvatskim ništa, ne samo da nije apsorbirao, nego je samo postranično znao hrvatske autore od renesanse i baroka do 19. stoljeća. On se bio asimilirao u srpsku pisanu kulturu od početka 19. st. nadalje, i to je autentično. O hrvatskoj, od okvirno 15. stoljeća do kraja 19. stoljeća, znao je i mario malo, skoro ništa.

Da?

Dobili su i Laxness i von Heidenstam, pa ništa od njih. Dok nije dobio Ibsen, svjetski autor malog jezika, norveškoga.

Andrić je kod nas poznat zbog Nobela, no vanji za njega slabo znaju, skoro ništa. Naravno, to je tako sa svim piscima malih jezika, no neki su imali stanovit "uspjeh" i poznatost zbog raznih razloga.

Postoje priznati veliki pisci malih jezika koji nisu dobili Nobela, a znalci ih znaju- Čapek, Hašek, Gombrowicz, Dygat, Iwaszkiewicz, Kazantzakis, Franko (je li ukrajinski mali jezik?), ..

Andrić je dobio Nobela zbog politike i egzotike. Bolji srpski psac nego on, Miloš Crnjanski, nije ni poznat ni priznat jer "svijet" ne zanimaju neki Srbi koji se seljakaju po svijetu ni pravoslavne teme, nego egzotizam gdje su neki muslimani, katolici i pravoslavci, istok i zapad. Andrić je u mjeri u kojoj je čitan jedino zbog toga što prikazuje komad Azije u Europi.

Tu je i uspjeh Latino Booma 1970ih, jer je svijetu bilo zanimljivo to burgijanje oko diktatora, fantastike, nekih miješanih rasa, bizarne džungle i sličnih štoseva. Dok svijetu nisu zanimljivi "teški" i misaoni autori kao Broch i Musil, koji su pisali na velikom jeziku kao njemačkom- no čitaju ih praktički samo specijalisti jer su sivi i zahtjevni i nema ciganskoga burgijanja kao u Andrića ili Garcie Marqueza.

Zato i kažem da mu je Nobel najveća ostavština i da je najviše po tome poznat.
Kao pisac je bio posrbica to je jasno, tu nema ništa sporno.

Laprdas bez ikakve podloge glupirajuci se time i pokazujuci po koji put da si poprilicno ogranicen u mozdanim celijama.

Kako to opravdanje komunistickih zlocina, partizanskih, dakle onih koji su per se vec na osnovu brojnosti morali pociniti pojedinci iz redova srpskog, pa hrvatskog, pa nadalje - naroda, moze biti vid bosnjackog nacionalizma? Ti zaista nisi dobar u tintari. I ako tako nastavis - a ostavljam te samo zbog toga sto se dugo znamo i sto se barem prema meni klonis onog najnizeg vrijedjanja i psovanja, metnucu te na ignore listu. Zasto? Pa zato sto na taj nacin onemogucujes bilo kakvu vrstu normalnog razgovora o bilo cemu. Ja kad prdnem tebi je to "bosnjacki nacionalizam".




Istina, ali je takodjer istina da nisu Hrvati samo nakon tog pakta bili priznati kao narod. Kako se ono do 1929. zvashe drzava? Kraljevstvo Srba, vanzemaljaca i Slovenaca?

Istina, bio je osoba "od tezine". Ako se ne varam bio je prisutan kad se potpisivao Trojni pakt s nacistima tj. "silama osovine". Ocigledno je bio veoma mudar i sebican kad je uspio sve to da predje ko nista i da u FNRJ i SFRJ postane the akademik.

Opet, da se spomene i to da je taj covjek Nobelovu nagradu donirao drzavi pa su se sirom BiH otvarala biblioteke od tih para. Ko zna, mozda su neki od nas upravo zahvaljujuci njemu imali priliku procitati svoje prve knjige.

Očito je bio onaj koji ide uz dlaku svakom režimu, čovjek se znao ugraditi u svaki režim okrećući se trenutnoj vlasti.
U to vrijeme je vjerovao da će nacisti pobijediti pa se kasnije prešaltao.

Nije u svakom, u A-U je bio protivnik režima, u prvoj Jugoslaviji je bio režimski čovjek u diplomaciji (od 1937 do 1939 je bio zamjenik ministra vanjskih poslova), za vrijeme drugog svjetskog rata se potpuno povukao i bavio pisanjem, u drugoj je bio važna kulturna figura, ali više nikad nije bio blizak vrhu vlasti

Veliki autor, ali prvo je bio mali od palube Stojadinoviću, pa navodno Dražim simpatizer u WW2, ali na vrijeme je prebacio stranu.

Neka ga Srbi slobodno uzmu.

To ti je Nobelova nagrada tipa kakvu je dobio Obama, politička.

Ne trebaju nam takvi nobelovci, neka mu je Srba i Srbije.

I što će nam kao takav?

Bili bi jadan narod da svojatamo ono što nije naše.
Bit će naših Nobelovaca, ne treba nam ovaj posrbica.

Upravo tako.