Siptari su gotovi, pukli su nacisto... Vise me interesuje kakva je strategija za Bosnu.

Otpale su im privilegije kao krasta. Narod je zacijelo, nikoga neće boljeti.

"dogodine u severnoj mitrovici"?

Novošiptarska, drugošiptarska zemlja gasi se i prije nego što je uspjela da zaživi u UN. Desetine hiljada Šiptara svake godine napusti Kosovo. Sudeći po trendu, ostaće samo nekoliko desetina hiljada Srba da živi na Kosovu.

Gdje si Sokoli? Kako Švica? Kako reaguješ na to što ti se sve više zemljaka pridružuje tamo gore u Švajcarskoj? Šta će biti od Kosova, osim Srba na Sjeveru Kosova i po enklavama?

Gdje si Sokoli? Kako Švica? Kako reaguješ na to što ti se sve više zemljaka pridružuje tamo gore u Švajcarskoj? Šta će biti od Kosova, osim Srba na Sjeveru Kosova i po enklavama?

Bogami vrti se ogromna kolicina evra po allbanskim klubovima.U jesen dolazile su evra sa albanije posle turisticke sezone.Sad posle ukidanja viza za kosovo dolaze evra sa kosova.A bogami sve vise mladih curica iz srbije koje rade po allbanskim klubovima.Vlladimire znaju te curice da zarade i do 1000 franaka na vece

çekaj za koje srbe na severu kosova govoris.Tamo vise nema srba.Ostala je samo ona banda kriminallna koje finansira vuçko und co.Njih sjebe sad kurti sa ukidanjem srpskog dinara i konjec filma.Postane to allbanija ubrzo

Iako rijetko pratim dešavnja oko Kosova djeluje mi kao da ga Srbi puštaju ga mic po mic ili možda ima neka strategija. Za sada albanska strana vodi u ovim potezima mada opet i oni su u velikoj banani, s obzirom da imaju poprilično veliko iseljavanje sa Kosova.

To je radosna vijest i lijepo za čuti. Kosovo tj. Albanci sa Kosova, nakon višedecenijske izolacije od strane Evrope, sada konačno mogu da putuju, u još većem broju. Do juče su mogli sa pasošem Srbije, a sada i druga polovina Albanaca sa Kosova, može da živi i radi u Evropi.

Jedna moja poznanica radi u Švajcarskoj i to ni manje ni više nego u Rolex-u, u pogonu za skapanje satova. Od vještina ima samo preciznost, oštro oko, pedantnost, tačnost, komunikativnost, njemački i jako mirne ruke. Plata joj 20000 CHF mjesečno. Ako ona laže i ja lažem.

Srbina zaposlio Albanac u Prizrenu, a tamo mu nikad lepše.

U Prizrenu Srbi uglavnom rade pri crkvi i samo jedan u opštini kao zvaničnik za srpska pitanja u kancelariji za zajednice. Bezbednost i posao su najčešća objašnjenja roditelja koji žive u gradu na Bistrici i zato im se i deca ne vraćaju, ali i tu međutim ima pomaka. "Ovde sam došao pre nekih godinu dana u nadi da nađem neki posao i našao sam jedan posao kod prijatelja - servisiranje motora. Radim kod njega zbog novca, pošto gore posla na Brezovici nije bilo. Nadao sam se da ću ovde naći i našao sam. Radim i nemam nikakvih problema, sve je potpuno normalno. Posla uvek ima, motori se servisiraju", rekao je Srbin.

U naselju u kom radi brzo su ga svi zavoleli i izuzetno lepo prihvatili. "Mnogo me poštuju, kao da sam tu živeo i ranije, ne gledaju me kao Srbina, kao manjinu, nego kao da sam njihov čovek. Tu gde ja radim ima Albanaca, Turaka, Goranaca, svih nacija još samo sam ja falio da budemo svi kompletni. Nema nikakvih problema", rekao je.

Osim elementarnih reči slabo govori albanski, ali to mu nije prepreka da komunicira sa mušterijama i komšijama. "Baš nije nikakav problem, pričaju sa mnom pomalo na albanskom, a ponekad neko zna bošnjački, srpski. Većina zna da sam Srbin, i niko mi nikad nije rekao 'Zašto si došao ovde', to još nisam čuo. Iako je i kao dete živeo u Potkaljaji u Prizrenu, naselju tesnih ulica i najnepristupačnijem delu grada, voleo je motore, a onda je naučio i da ih popravlja. "Sam sam popravljao, preuređivao, uvek sam nešto čačkao kod motora. Ušao sam u radionicu kod Albanca, on me sam pozvao. Rekao da dođem ako hoću da radim. Naučio sam dosta toga o motorima", rekao je.

Kako kaže dosta je razmišljao da li da se vrati u Prizren. "Iskreno pre nego što sam došao ovde plašio sam se u startu pošto sam Srbin i mlađa generacija. Ali kad sam došao sasvim je druga priča bila, nije to kao što ljudi pričaju, što se prikazuje. Ovde mogu Srbi da dođu, da prošetaju gradom, da ostanu da žive ako žele. Kad bi rekao neko da je ovaj Srbin, niko ga ne bi drugačije gledao. Zvali bi ga da propričaju, da posede. Većina mojih poznanika je u čudu, nije im jasno kako ja mogu da živim ovde. Prvo pitanje je: Jel imaš problema. Ja kažem, nemam ljudi problema, dođite pa ćete videti", rekao je.

Ipak, fundamentalno pitanje koje se mora rešiti i koje je već dogovoreno u prošlosti je Zajednica srpskih opština. Osnivanjem te zajednice, svi ostali problemi, kao što su paralelne strukture ili upotreba dinara, trebalo bi da budu rešeni. Pitanje je samo kada, a ne da li će se to desiti. Logika je veoma jasna, obe strane su to već dogovorile, to želi EU i to će se i ostvariti.

Savetujem Kurtiju da nacrt statuta za Zajednicu srpskih opština što pre prosledi Ustavnom sudu,

Za nastanak mita o Kosovu više su zaslužni folklor i literatura nego povijesne činjenice.[5] Nastanak kosovskog mita je vezan za srpske epske narodne pjesme kosovskog i pokosovskog ciklusa koje opjevavaju kosovski boj između Srba i Turaka 15. lipnja 1389. Nakon ove bitke moć srednjovjekovne Srbije je naglo počela opadati i ona je uskoro potpala pod tursku vlast. Kroz kronike, zapise i usmenu tradiciju legenda o Kosovu je postupno evoluirala, i vremenom u velikoj mjeri premašila značaj bitke i njezine posljedice.[4] Tijekom stoljeća Kosovo je postalo sinonim za propast srpske države.[4]

U vrijeme nacionalnog romantizma kosovska legenda je postala važan sastojak srpskih nacionalnih osjećaja, nešto što ujedinjuje Srbe, a istodobno ih razlikuje od drugih naroda. Prisustvo ove legende je posebno upadljivo tijekom 19. stoljeća, u procesu nastajanja nove srpske države, kada djeluje kao faktor političke i kulturne homogenizacije.[4]

Do polovice 19. stoljeća Vidovdan je bio gotovo nepoznat blagdan u Srbiji.[2] Vidovdan nije postojao u službenom crkvenom kalendaru, a 15. lipnja (odnosno 28. lipnja po gregorijanskom kalendaru) je bio posvećen Amosu iz Starog zavjeta. Lazarev kult se slavio jedino u Manastiru Ravanica, jer je taj manastir bio njegova zadužbina, a manastiri njeguju kult svojih osnivača.[5] Tijekom 19. stoljeća su započete nacionalno-vjerske proslave Vidovdana u sklopu kosovskog mita i potenciranje kulta "svetog cara Lazara".[5] Sveti Vid je unesen u kalendar u 19. stoljeću.[5] Poslije Kumanovske bitke 1912., koja je proglašena za osvetu Kosova, Vidovdan se našao napisan crvenim slovima u kalendaru Kraljevine Srbije kao jedan od devet službenih državnih praznika.[2] Kosovski mit je tako iz konteksta narodnih pjevača postao dio službene državne ideološke konstrukcije.[2]

Sadržaj
Wikicitati »Kosovski kult postaje narodnim religioznim kultom, počinje vršiti životnu ulogu religije i postaje moralnom kičmom narodne vitalnosti. Sva lica, predkosovska, kosovska i izakosovska stupaju na zajedničku scenu simbolskoga Kosova. Povijesno, vremensko pada, a idejno, spiritualno pobjeđuje.[6]«
(Vladimir Dvorniković)
Kult cara Lazara

Knez Lazar Hrebeljanović, slavljen kao sveti car Lazar.
Kosovski mit predstavlja srednjovjekovnog srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića kao mučenika za vjeru.[7] Prema ovom mitu, poraz na Kosovu polju 1389. godine nije bio poraz, jer ima dublji duhovni uzrok: „Car Lazar“ se svjesno opredijelio za „nebesko“ umjesto „zemaljskog“ carstva.[8] Knez Lazar Hrebeljanović je u kosovskom boju svjesno žrtvovao svoje "zemaljsko carstvo" da bi zadobio carstvo nebesko. Knez Lazar je time postao utjelovljenje svih onih koji su se borili za obranu kršćanstva i postao svetitelj, čiji primjer treba slijediti.[4] Njegov izbor je Srbe učinio „nebeskim narodom“, narodom izabranim od Boga.[3] U narodnoj pjesmi "Kneževa večera" vrši se povezivanje kneza Lazara s Isusom Kristom.[7]

Proučavatelji mita smatraju da nema razumnih razloga za sumnju u namjere kneza Lazara da na Vidovdan 1389. porazi Turke, učvrsti vlast, osigura nasljednike i, dokle god i koliko god može, osigura sebi dug život i u njemu sva smrtniku dostupna zadovoljstva.[9] Sociolog religije Mirko Đorđević kosovki mit analizira na sljedeći način:

Wikicitati »Knez Lazar je izgubio bitku, ali stoljećima se njeguje vrlo jednostavan obrazac: on nije izgubio zato što nije znao voditi politiku ili što je bio vojnički slabiji, nego zato što je izabrao Carstvo nebesko.[10]«
Znanstvenici podsjećaju da pojednostavljena srpska inačica Kosovske bitke naglašava samo junaštvo i mučeništvo kneza Lazara, brišući iz povijesnog pamćenja činjenicu da su se protiv turske vojske na Kosovu polju zajedno sa srpskim borili i albanski i bosanski vlastelini.[11] Mitska prerada kosovskog boja također ignorira činjenicu da su se na turskoj strani borili sultanovi kršćanski vazali, među kojima i etnički Srbi.[3]

Obnova Srpskog Carstva
Kosovski mit je razvijen nakon raspada srpske države i njegov suštinski sastojak je ustrajavanje na njezinom oslobođenju, odnosno na obnovi Srpskog Carstva, koje nije ni postojalo u vrijeme kosovske bitke.[4] Prema kosovskom mitu, Srbi su bili izvorni posjednici toga dijela Balkana i njihovo veliko carstvo je ugašeno na Kosovu polju.[3] Činjenica je, međutim, da je kratkotrajno Dušanovo carstvo imalo izrazito multietnički karakter i da je propalo nekoliko desetljeća ranije.[3] Srbija je u doba kosovske bitke bila kneževina.

Vjerski rat

Nebeska Srbija, pravoslavna ikona. U donjem desnom kutu Draža Mihailović kao Kristov vojnik.
U kosovskoj mitologiji, rat se povezuje sa spasenjem Srbije.[7] U cilju obnove srpske države, kosovski mit je naglašavao razliku između pravoslavnih i nevjernika, odnosno potlačenih kršćana i muslimanskih okupatora.[4] Kosovski mit se demonstrirao kao mješavina domoljublja i mržnje prema onima koji su uzrok "pada": Turci, muslimani i srpski „izdajnici“.[12] Popularna mitološka svijest je s vremenom zamijenila Albance za Turke koji su porazili srpsku vojsku 1389.[12] Kosovski mit je postao simbol sveopće krvave odmazde protiv svih "Turaka", odnosno muslimana uopće, a sukob je iz oblasti politike, ekonomije i povijesti prebačen u bezvremensku oblast mita.[13] Kosovsku mitologiju karakterizira kružno shvaćanje vremena, što podrazumijeva neprestano ponavljanje srednjovjekovne bitke u suvremenosti.[14]

Kosovska mitologija također operira "srpskim strahom od nestajanja", duboko ukorijenjenim u narodu kojim su vladale strane civilizacije gotovo pet stoljeća.[7] Ova trauma se najviše iskazuje kao "strah od ponovne dominacije drugog", a posebno kao strah od ponovne dominacije "Turaka" (Albanaca, muslimana, itd.).[7]

Mitsko Kosovo
Wikicitati »Kosovo je Srbija, i ta činjenica ne ovisi ni od albanskog nataliteta, ni od srpskog mortaliteta. Tamo je toliko srpske krvi i srpskih svetinja, da će ono biti srpsko i kad tamo ne ostane nijedan Srbin.[15]«
(Matija Bećković)
Srpski nacionalistički autori prikazuju Kosovo kao obećanu zemlju Srba, poput Jeruzalema za Židove, i državno središte u tisućugodišnjoj povijesti srpskog naroda.[16] Mnogi autori to osporavaju, navodeći da je Kosovo u sastavu Srbije bilo mnogo kraće i da nikada nije bilo državno središte - središte srednjovjekovne Srbije je bila Raška, a novovjekovne Šumadija.[17][18]

Srpski nacionalisti Kosovo nazivaju srcem Srbije. Srpska pravoslavna crkva mitsko Kosovo poistovećuje s Lazarevom glavom.[19] Sociolog religije Mirko Đorđević smatra da Kosovo o kojem oni govore ne postoji u stvarnosti već je ono zamišljen, odnosno izmaštan teritorij.[17]

Sastojci mita
Profesorica Ljubinka Trgovčević identificira sljedeće sastojke kosovskog mita[4]:


Ivan Meštrović, Kosovskim osvetnicima 1912-1913.
odmazdu, odnosno "osvetu za Kosovo", što podrazumijeva obnovu srpske države na teritorijima gdje je nekada postojala i protjerivanje "nevjernika", odnosno Turaka i muslimana.
mučeništvo i žrtvovanje za vjeru i slobodu, što podrazumijeva potpunu žrtvu, sve do smrti, a zauzvrat nudi obećanje "nebeskog carstva", vječnu slavu i sjećanje. Potiče se smrt na bojnom polju, nasuprot životu s neprijateljima.
motiv izdaje, koji služi kao opravdanje za poraz, jer sugerira da neprijatelj nije bolji ni hrabriji, već je uzrok poraza izdaja. Za izdajnika je proglašen Vuk Branković, što nema nikakvu povijesnu osnovu. Ovaj motiv je upozorenje suvremenicima da treba pripadati većini, u suprotnom slijedi anatema i trajno isključenje iz zajednice.
slavu i vječno pamćenje, kao obećanje svima koji slijede legendarne primjere: junacima koji prihvaćaju žrtvu i junaštvo (poput kneza Lazara i Miloša Obilića), majkama koje podižu sinove za rat (kao majka braće Jugovića), djevojkama i sestrama koje liječe junačke rane (kao Kosovka djevojka), itd.
Aleksandar Ćirić smatra da su za političku uporabu kosovskog mita ključna tri sastojka[9]:

opredjeljenje za mučeništvo ("carstvo nebesko"),
samoubilački podvig (Miloš Obilić na prijevaru ubija Murata)
izdajstvo (usprkos stvarnoj povijesnoj ulozi Vuka Brankovića)