Izvor: https://www.stolac.co/stolac/stolac-vij ... novi-zivot

Ljubljenica između Stoca i Berkovića dobila šansu za novi život

Selo Ljubljenica ušuškano na tromeđi Stoca, Berkovića i Mostara konačno je očišćeno od mina zaostalih iz rata, što ovom kraju otvara velike šanse za razvoj, prije svega stočarstva, ali i ruralnog turizma te mogućnost izgradnje solarnih elektrana.

Površina Ljubljenice, za čije deminiranje je njemačka vlada stavila na raspolaganje više od 800.000 eura, nakon više od tri godine intenzivnog rada očišćena je od mina.

Kako je priopćeno iz Ambasade Njemačke u BiH, ukupna očišćena površina iznosi oko 1,8 kilometara kvadratnih, a pronađeno je i uništeno 354 nagaznih mina i 42 neeksplodirana ostatka municije.

- Radovi su kasnili zbog brojnih problema. To između ostalog uključuje težak teren, loše vremenske uvijete tijekom izvođenja radova i posljedice “covida 19”.

Zamjenik načelnika općine Berkovići Bojan Samardžić rekao je za “Glas Srpske” da su s nestrpljenjem čekali završetak deminiranja i da je to značajno sa više aspekata.

- U prvom redu znači povratak stanovništva u to selo koje je u rubnom dijelu naše općine, ali i povećanje raspoloživih površina za poljoprivredne djelatnosti - rekao je Samardžić istakavši da je ovaj kraj idealan za bavljenje stočarstvom, ali i drugim djelatnostima.

Naglašava da strategija općine definira određene ciljeve, a jedno od usmjerenja je energetika s obzirom na veliki broj sunčanih dana.

- Oslobađamo lokacije za potencijalne solarne elektrane, a osim toga naše usmjerenje je ruralni turizam i jedan od preduvjeta je i samo deminiranje kako bi bili u potpunosti sigurni - rekao je Samardžić.

Kaže da je konačno riješen gorući problem sigurnosti, jer je prijetila velika opasnost da neko upadne u minsko polje, prije svega mještani kao i stoka u ispaši.

-Sigurnost je na prvom mjestu, a kada imamo to onda možemo razmišljati i o drugim stvarima koje se nameću kao logične. Mine su bile blizu kuća, sada je to područje sigurno. U tom kraju se najčešće prave vikendice, jer je prava oaza mira. Ovaj kraj je naša velika šansa - kazao je Samardžić.

Radna mjesta

Iako je deminiranje na površini Ljubljenice, koje je prvobitno trebalo da traje samo devet mjeseci, trajalo nekoliko godina, vlada Njemačke nije željela prekinuti radove na projektu nego je financijski podržala ovaj projekat do okončanja, usprkos značajnom povećanju rashoda.

- Jedan korisnik sada planira značajno da proširi svoj kamenolom, koji je u posljednjih 20 godina mogao koristiti samo u vrlo ograničenom obujmu zbog opasnosti od mina, što će otvoriti i nova radna mjesta u regiji - naveli su oni.

Sv. misa na S.Krstu u nedjelju, 4.prosinca 2022.godine (2.nedjelja Došašća), u 9.00 sati.

Stjepan Krst mjesto od strateške važnosti za hrvatsku stvar. Kao da naša sela nisu završila na suprotnoj strani pa bi onda trebali da pokrećemo operaciju vraćanja tih zabiti zbog dva-tri starca.

Izvor: https://www.stolac.co/stolac/stolac-vij ... 102-godine

Baka Janja Puljić sa Stjepan Križa napunila 102 godine

Gloria Puljić Perryman živi u Chicagu, ali svake godine posjećuje Hrvatsku, posebno kako bi vidjela svoju baku Janju Puljić. Baka Janja, živi u Metkoviću i ovaj mjesec je proslavila 102. rođendan.

“Ona je naša sveta žena i ne mogu vjerovati da je još jaka i zdrava. Reklo bi se da ima 70 godina”, govori nam Gloria koja nije mogla doći u Metković na proslavu impresivne prekretnice.

Glorijina sestrična Marta Puljić, pomogla nam je intervjuirati Baku Janju.

Rođena je 1920. na Stjepan Križu, Janja se tijekom odrastanja nije školovala, već je čuvala stoku na obiteljskoj zemlji. Osim što bi ih čuvala, od vune bi ručno izrađivala čarape, prsluke, veste i deke.

Kad je napunila 20 godina, Janja se udala za Ivana Puljića.

“Kad se udavala, nije znala ni kruh mijesiti. Svekar ju je naučio svemu, mijesiti kruh, kuhati juhu... Obavljala je kućanske poslove, ali oni su bili drugačiji nego danas. Bili su siromašni. Kuća se sastojala od dvije sobe i svi su zajedno spavali u istoj sobi. Spavali smo u jednom kutu, a u drugom krava, ponekad i dvije. Prela je vunu i plela odjeću. Čuvala je djecu”, priča Marta.

Velika obitelj

Janja i Ivan imaju osmero djece, 2 kćeri i 6 sinova; Mara (1942), Ilija (1945), Anica (1948), Mato (1950), Mile (1954), Rudo (1956), Drago (1960) i Marinko (1968).

Njihov najstariji sin Ilija i njegov bratić Ante Puljić otišli su u Ameriku 1963. godine sa 18 godina. Janja i Ivan šest mjeseci nisu se čuli s njima i nisu znali jesu li živi ili mrtvi. Prvi put su im se javili iz Francuske, gdje su zaradili i odmah taj novac poslali svojoj obitelji. Janjina kći Mara iskoristila je taj novac koji su vratili da se uda.

Danas Baka Janja ima 27 unučadi, 51 praunuče, s još 3 na putu, te troje prapraunučadi i s još jednim na putu.

Od 1920. do 1942. Janja je živjela na Brštaniku, ali je tijekom Drugog svjetskog rata morala pobjeći i završila u Bišini, gdje su sagradili kuću. Na Brštaniku i Bišini rodila je po četvero djece.

Živjeli bi tada na relaciji Brštanik-Bišina. Ljeti su bili u Bišini sa stokom, a preko zime na Brštaniku, gdje je bilo toplije nego u Bišini. Bišina je imala vrlo plodnu zemlju, pa su tu ljetovali.

Preseljenje u Metković

Godine 1991. Janja dobiva upalu pluća, pa ju sin Mato, koji je svećenik, vodi u Stolac. Tu je bila 7 dana, primila je 7 injekcija, a nakon toga je zbog rata morala pobjeći iz Stoca. Nije se mogla vratiti na Brštanik. Sa sinom Matom je pobjegla u Gradac, gdje je živjela u samostanu s časnim sestrama. Časne su je htjele naučiti čitati i pisati, ali ona to nije htjela. Kaže da nije stvorena za to.

Janja je u Metković stigla 1992. godine i smjestila se u kuću koju su kupili njezini sinovi Rudo i Ilija, koji su u to vrijeme već živjeli u Americi u Chicagu. I danas živi u Metkoviću i živi s najmlađim sinom Marinkom, njegovom suprugom Tanjom i četvero djece Markom, Ivanom, Branimirom i Martom.

Dnevne rutine

Janja ustaje u 8 sati i ujutro prvo što čini svaki dan je znak križa i molitva (Anđeo gospodnji, Zdravo Marijo, Službenice gospodnja). Nakon toga uvijek sama posprema krevet prije nego što ode u kuhinju popiti jutarnju kavu koju skuha Tanja. Nakon toga se vraća u svoju sobu gdje moli krunicu.

Svaki dan voli izaći van u šetnju oko kuće sa svojim štapom, a ako je lijep dan, voli sjediti na suncu. U posljednje vrijeme gleda svaku utakmicu Hrvatske kako bi navijala za svoju momčad.

“Ponekad dođe kod susjede Štefice na razgovor, ali i na razgovor s unucima, ali i obiteljskim psom Torom. Popodne malo odspava, pomoli se Bogu, popije popodnevnu kavu ili čaj s obitelji. U sobi ima radio i velike slušalice pa svaki dan sluša dvije mise na radiju. Navečer ide spavati oko 8 sati - Prije spavanja obavezno izmoli još dvije krunice”, dodaje Marta.

Tajna njezine dugovječnosti

“Nemam nikakvih tajni, hvala Bogu imam oči da vidim, malo sam gluha, žao mi je, ali nemam tajni. Samo sam se prepustila u Božje ruke da mi Bog pomogne”, kaže Janja prije nego što doda.

“Najdraže što sama mogu učiniti je umiti se, počešljati kosu, okupati se. Volim šetati, a najviše se volim Bogu pomoliti, što ja znam. Volim posjetiti Brštanik, volim biti sa svojom obitelji.”

“Uvijek sam bila dobro uhranjena. Svaku večer stavim 3-4 kocke šećera u čašu vode i to popijem svako jutro, da budem sita do podne. Volim piti rakiju i vino. S hranom sam umjerena. Ako nemam ništa, uzmem komad kruha i čašu vode i sita sam. Jedem što i svi drugi, nema hrane koju ne volim. Volim sve što se jede žlicom, a volim i pizzu. Jogurt i puretina često su na mom tjednom jelovniku”, kaže ona.

Savjeti za mlade

“Udajte se na vrijeme i udajte se pošteno. Danas ne znate što je nemati, što je nemati novca, što je nemati lijepu odjeću. A onaj tko nema najviše bi volio da ima. Uvijek radi, uvijek se Bogu moli, uvijek pitaj roditelje”, savjetuje Janja.

“Baki Janji cijela obitelj čestita 102. rođendan, volimo te!”

Sretan 102. rođendan baki Janji želi portal Stolac.co.

102 godine, svaka čast. Imala se rašta i roditi.

Izvor: https://stolac.city/lifestyle/prof-ivo- ... dobrovica/

Prof. Ivo Raguž: Zapušteno i opustjelo izletište Dobrovića



Nekad omiljeno izletište Štovana, mjesnog puka, ali i svojim nadaleko poznatim izvorištem hladne planinske vode, ovih dana izgleda napušteno i zapušteno.

Tamo, gore u tzv. “Gornjem kraju” gdje se razdvajaju putevi za Stjepan Krst i Dabricu, vikendima i blagdanima sve je na uređenom izletištu vrvilo od života, dječje igre i mirisa sa roštilja. Danas, sasvim drugačija slika. Pustoš i zapuštenost. Na Dobroviću, kao nekada u planinski lijepoj šumi, rijetki prolaznici pune bidone vodom sa Dobrovića.
- Oglas-

U prošlom sustavu tu su se održavale i višednevne vojne vježbe, a u blizini je bila i znamenita gostiona Dobrović, omiljeno mjesto mnogih sa šireg područja. Objekt devastiran, izgleda tužno…

Nakon Dobrovića otišli smo u Dabrici ispratiti na vječni počinak našeg susjeda Boru Marijanovića.



U povratku za Stolac nije bio red slušati glazbu u automobilu, ali prisjetili smo se one davne pjesme: Ima jedna krvna gore u planini, vide joj se svjetla noću u daljini…

Ovo je dakle mini priča o Dobroviću nekad i sad.

Prof.Ivo Raguž

Misa i blagoslov polja u groblju na D.Brštaniku je 19.5.2024.godine u 11 sati.

Da je dobre voje, lako bi se dalo dogovorit sa Srbiman za zaminit komadiće ozemlja, oni nami Stjepan Krst (Šćepan Krst, Stjepan Križ), barem pripadajuće hrvatske zaselke, a mi njima u zaminu istu površinu ozemja iz DGG.

Time se stanjuje tampon zona u DGG, ali dubrovačko zaleđe ju ima još tanju, tako da bi se ovo isplatilo.

Po meni, ima područja oko Sanskog Mosta i Ključa koja su danas pusta, to bi bilo ok za trampu.

Šćepan križ mi uzeše, a tamo mi najdraže uspomene ostaše
Dogovorit ćemo se sa četnicima da to lijepo hercegovačko selo do Dabrice dođe u naše ruke. Kota 690, kad se sjetim bure

Misa na S.Krstu u nedjelju 2.lipnja 2024. u 9.00 sati.

FYI za Ivandan 2024:

Izvor: https://rtv-hb.com/vijesti-bosna-i-herc ... anas-slavi



Stjepan Krst- župa stradanja danas slavi

Stjepan Krst, malena župa u istočnoj Hercegovini, simbol je izdržljivosti i nade. Ova župa pretrpjela je mnoge nedaće i stradanja u proteklom ratu kada su domovi i životi mještana bili uništeni. Od prijeratnog većinski hrvatskog mjesta, danas tu živi tek nekoliko Hrvata. No, danas je ovo mjesto ponovno oživjelo, a detalje donosi naša Maria Maslać.

Unatoč tome, danas je Stjepan Krst ponovno oživio kao nekada. Mnoštvo ljudi došlo je proslaviti sv. Ivana, patrona ove župe, i 50. obljetnicu utemeljenja.

"Ja kao župnik ovdje sam i upravitelj ove župe, u kojoj danas živi tek 5-6 obitelji, mislim da nema više. Desetak ljudi koji ovdje rade na ovom kamenolomu su se tu zadržali, ovo je inače dio Republike Srpske pa ljudi malo i zaziru od toga," rekao je don Pero Pavlović.

Danas je ova župa imala još jedan razlog za slavlje. Don Mate Puljić proslavio je svoj zlatni jubilej. S posebnom emocijom prisjetio se svoje mlade mise prije 50 godina.

"Prije 50 godina kada sam ovdje mladu misu slavio, tada još nije bilo crkve, bili su samo hrastovi pod vedrim nebom, bili su neki drugi ljudi. Tek jutros vidim koliko nas fali u tih 50 godina koje su prošle. Drago mi je što je biskup u miru Ratko tu, osjećam tu neku zahvalnost njemu koji poštuje pepeo ove župe, i ovaj kraj i njegovo stradanje," kazao je don Mate Puljić.

Župa na Stjepan Krstu utemeljena je 1974. godine, a cijelo vrijeme do rata župnik je bio don Slavko Maslać. Župna crkva u potpunosti je uništena i spaljena 1992. godine, da bi 2009. godine ponovno bila podignuta iz pepela.

"On je osnovao ovu župu, gradio ju je i sve nevolje s narodom proveo. Onda je došao rat, otjerao ga i srušili su sve što je on napravio. Sve su to srušili, a onda smo ponovno napravili ovu crkvu ovdje," rekao je don Pero Pavlović.

Stjepan Krst je mjesto koje simbolizira tešku sudbinu i stradanje Hrvata istočne Hercegovine. Od više stotina stanovnika prije rata, danas ih je tu tek nekolicina. Iako se sveta misa slavi jednom mjesečno, ovakve obljetnice dokaz su da je župa živa bez obzira na poteškoće.

ENGLISH TRANSLATION

Stjepan Krst - the suffering parish celebrates today

Stjepan Krst, a small parish in eastern Herzegovina, is a symbol of endurance and hope. This parish suffered many hardships and sufferings in the past war when the homes and lives of the locals were destroyed. From the pre-war majority Croat town, today only a few Croats live there. However, today this place has come back to life, and the details are provided by our Marija Maslać.

Despite this, today Stjepan Krst has come alive again as before. Many people came to celebrate St. John the Baptist, the patron saint of this parish, and the 50th anniversary of its founding.

"I, as the pastor here, am also the manager of this parish, where only 5-6 families live today, I think there are no more. About a dozen people who work here at this quarry have stayed here, this is part of Republika Srpska, so people are a little shy of that," said don Pero Pavlović.

Today, this parish had another reason to celebrate. Don Mate Puljić celebrated his golden jubilee. With special emotion, he remembered his young mass 50 years ago.

"Fifty years ago, when I celebrated the young mass here, there was no church then, there were only oak trees under a clear sky, there were some other people. Only this morning I see how many of us are missing in those 50 years that have passed. I am glad that Bishop Ratko rest in peace, I feel some gratitude to him who respects the ashes of this parish, and this area and his suffering," said Don Mato Puljić.

The parish on Stjepan Krst was founded in 1974, and until the war, the parish priest was Don Slavko Maslać. The parish church was completely destroyed and burned in 1992, only to be raised again from the ashes in 2009.

"He founded this parish, he built it and spent all the troubles with the people. Then the war came, drove him away and they demolished everything he had built. They demolished it all, and then we rebuilt this church here," he said. Don Pero Pavlović.

Stjepan Krst is a place that symbolizes the difficult fate and suffering of the Croats of Eastern Herzegovina. From hundreds of inhabitants before the war, today there are only a few of them. Although Holy Mass is celebrated once a month, such anniversaries are proof that the parish is alive regardless of difficulties.