Ko je bio Melkisedek, svećenik koji se u Bibliji pominje na 3 mjesta? Kralj Šaloma koji je susreo Abrahama u pustinji i koji je služio istog Boga kao Abraham bez da je to Abraham znao.





Hebrejima 6:20 kaže: “(Isus) postavši veliki svećenik dovijeka po Melkisedekovu redu”
Hebrejima 7:3 kaže da je Melkisedek “bez oca, bez majke, bez rodoslovlja, te nema ni početka danima, ni svršetka životu, a sličan je Božijemu Sinu, ostaje svećenik dovijeka”

Je li ovo dokaz opskurnosti i poroznosti Biblije? JE li dokaz da Isus nije bio Bog niti "Božiji sin" vec boziji poslanik, iz reda Melkisedek?

Nije bio svećenik nego kralj, pretpostavlja se predžidovskog Jeruzalema.
Vjerojatno Kaananac, dakle nežidov.
U poslanici Hebrejima se i spominje iz istog razloga kao poruka Židovima da i nežidovi mogu biti svećenstvo i da ih prihvate.

Bio je i svećenik i kralj.
Zasto se Isus spominje u kontekstu Melkisedeka? Isus je bio zidov, dakle nesto drugo je razlog

Zato se i zove Poslanica Hebrejima u biti pismo židovskim zajednicama kojima ih se uvjerava da Isus Sin Božji i da se ne može usporediti s Mojsijom.
Zbog progona kršćana dio judeokršćana se vraća u judaizam jer su Židovi imali garantirane vjerske slobode od Rimskog Carstva.
Zato cijela poslanica i obiluje asocijacijama iz Starog Zavjeta jer je te zajednice obraćenika bilo teško uvjeriti da je Novi Zavjet važniji od Starog.

Zato što Melkisedek nije bio Židov a Abraham ga prihvaća kao svećenika.
Pismo je upućeno židovskim zajednicama u Italiji, obraćenici su teško prihvaćali nežidove kao svećenstvo i zbog toga se dio vraćao u judaizam, odnosno starim običajima.

Isus je svecenik po redu Melkisedekovu jer nije pripadao plemenu Levita upravo su zato katolicki svecenici takodjer svecenici Bozji dovjeka po Melkisedekovu redu jer Krist ustanovljava drugo svecenstvo koje vise nije vezano za Zidovski narod odnosno pleme Levijevo. Upravo se zato i kaze SLICAN Sinu Bozjemu.

Sve slike starozavjetnog svećeništva ispunile su se u Isusu Kristu.

Melkisedeka, »svećenika Boga Svevišnjega« (Post 14,18), kršćanska predaja smatra praslikom svećeništva Krista, jedinog »velikog svećenika po redu Melkisedekovu« (Heb 5, 10; 6, 20), »svetog, nedužnog, neokaljanog« (Heb 7,26), koji »jednim […] prinosom zasvagda usavrši posvećene« (Heb 10,14), tj. svojom jedinom žrtvom na križu. Kristova je otkupiteljska žrtva jedna jedina, i izvršena jednom zauvijek. Pa ipak ona postaje prisutna u euharistijskoj žrtvi Crkve. Isto je i s jedinim svećeništvom Isusa Krista: ono se po ministerijalnom svećeništvu uprisutnjuje a da se pri tom ne umanjuje jedinstvenost Kristova svećeništva. »Naime, samo je Krist pravi svećenik, drugi su samo njegovi službenici.« (Toma Akvinski)

To dakle nema nikakve veze sa tim na sta ti insinuiras vec s ovim

Ok, jel Melkisedek postojao uopste kao osoba koja je upoznala Abrahama ili su to sve metafore?

To je opisno ime, meleH = kralj, sedek = pravedan.

Misli se na nekog susjednog pravednog kralja.

Legendarna ličnost, ili mu to nije bilo pravo ime.

Nije metafora. Melkisedek je prema Bibliji postojao i bio je kralj svecenik boga Jahve ali nije pripadao Zidovskom odnosno Abrahamovom narodu jer Zidovski narod nije postojao kao takav u to vrijeme. Nastao je tek od Abrahamovog unuka Jakova kojega je Bog prozvao Izrael

Zato se i uzima kao praslika Krista jer Krist dokida titulu odabranog naroda Zidovima

Prica je skroz zbunjujuca. Ako je Melkisedek bio kralj i Jahveov svecenik, jel onda njegov narod bio pravovjeran. Je li to samo jedan onda od pravovjernih naroda kojima je poslata objava( jer ju je logikom Melkisedek morao primiti) a koji se ne spominju u Bibliji?

Pa nisu samo Zidovi stovali Jahvu vec i drugi narodi. Sa Zidovima je Bog sklopio Savez da budu primjer takoreci drugima do punine vremena odnosno dolaska Mesije. To ne znaci da i dalje i drugi nisu stovali.
Abraham nije cak ni bio s toga podrucja vec iz Mezopotamije ali je dobio objavu.
Dok su Zidovi bili recimo u Egipatskom ropstvu Midijanci su stovali Jahvu na Sinaju. Mojsijev punac Jitro je bio svecenik.
Citavo vrijeme sa Zidovima paralelno zive Samarijanci koji takodjer stuju Jahvu. Samarijanci su prvi narod uz Zidove kojima sam Krist navjesta radosnu vijest. Doduse oni imaju Zidovsko prijeklo
Bog od Zidova stvara istinski narod s drzavom tek poslje oslobadnjanja od egipatskog ropstva

Bog se objavia ciloj judskoj vrsti. Za pojedine akcije se obratia svima priko pojedinaca ili skupina pojedinaca, za koje je ispalo da su iz isteg naroda. Zašto su Židovi uzeli sebi za pravo tvrdit da je samo njiman, njihova stvar.

https://hkm.hr/vjera/znate-li-tko-je-bio-svecenik-melkisedek/

Odakle ti to da Abraham nije znao da je Melkisedek svećenik Boga svevišnjeg, pa sam si citirao ispod što mu je rekao kad ga je blagoslovio.

Isus nije svećenik u ljudskom smislu kao što su bili levitski svećenici nego u božanskom, vječni svećenik. Ni Melkisedek nije svećenik kao što su bili Leviti, on je kralj i svećenik, čovjek o kojem se ništa drugo ne zna osim toga, i to nije slučajno.

On je zapravo slika Isusa Krista koji je iz kraljevskog plemena Judina, ali nije iz svećeničkog plemena Levijeva. Bog je kod Izraelaca strogo razdvojio po plemenima kraljevsku i svećeničku službu. Zašto nije iz svećeničkog reda Levita, pa upravo zato što nije svećenik u ljudskom ograničenom smislu nego u božanskom, pripadnik vječnog reda. Tu se savršeno uklapa Melkisedekov red. Levitski red nije vječan nego ograničen ljudskim limitima, ima svoj rok.

Melkisedek je stvarna osoba, ali je u isto vrijeme slika Isusa Krista kao što ima i drugih stvarnih osoba u Starom zavjetu koje ujedno služe kao slike Isusa Krista. To je upravo dokaz nadnaravnosti Biblije što su stvarne osobe i događaji ujedno služe kao slike/simbolika.

Nije slučajno da se o Melkisedeku zna baš ono što se zna, a sve drugo je obavijeno tajnom. To je zato što je ono što se zna o njemu jedino važno, jer nije bitan on ni ono njegovo ljudsko, pleme, obitelj ni porijeklo nego ono što predstavlja.

Listamo li Sveto pismo, naći ćemo da je prvi čovjek koji ima svećeničku službu Melkisedek. Pojavljuje se u svega jednoj poznatoj epizodi u susretu s Abrahamom na kraju 14. poglavlja Knjige Postanka (Post 14,18–24). Ne govori se o njegovu podrijetlu i tijeku njegova života. To će u Poslanici Hebrejima biti važan razlog da u njemu prepozna uzor vječnoga svećeništva koje nije zacrtano po ljudskim zakonima (“On, bez oca, bez majke, bez rodoslovlja; on, kojemu dani nemaju početka ni život kraja – sličan Sinu Božjemu, ostaje svećenik zasvagda” Hebr 7,3).

Melkisedek nije samo svećenik, nego je ujedno kralj i time pokazuje istinsko čovjekovo dostojanstvo i bitno obilježje ljudske vladavine. Vladar ima svoje obveze pred Bogom, njemu će polagati račun za svoju vlast. Dužan je brinuti se za Božju proslavu u zajednici kojom upravlja. Melkisedek je stranac, nije pripadnik Božjega naroda – Izraela – koji s Abrahamom započinje svoj povijesni hod. Tako je Melkisedek dokaz da se Božji autoritet ne ograničava na samo jedan rod i jezik.

Melkisedek se pojavljuje u važnom dijelu Abrahamova života!

Melkisedek, svećenik, zauzima u Svetom pismu posebno mjesto jer je prvi čovjek koji blagoslivlja – podjeljuje blagoslov (Post 14,19). Do sada je to u više navrata sam Bog činio. Sada tu božansku djelatnost dobiva i čovjek, pokazujući i na taj način da je slika Božja. Kao što je Bog blagoslovio životinje (Post 1,22), čovjeka (1,28; 5,2), sedmi dan počinka (2,3) i Noinu obitelj za novoga početka (9,1), tako sada Melkisedek blagoslivlja Abrahama te razglašuje hvalu i slavu Božju:

“Blagoslovljen bio Abram kod Boga Svevišnjega, koji je stvorio nebo i zemlju; i blagoslovljen bio Bog Svevišnji koji ti je u ruke predao napadače.”

Svojim blagoslovom svećenik Melkisedek u početcima Svetog pisma i povijesti spasenja definira dvostruki smjer čovjekove eulogijske – blagoslovne dimenzije: Blagoslivljamo stvorenja, zazivajući Božju pomoć i zaštitu, blagoslivljamo Boga, veličajući njegovu moć i dobrotu.

Višestruki učinci
Melkisedek se pojavljuje u važnom dijelu Abrahamova života. Prije susreta s njim Abraham je prvi put jasno označen kao Hebrejac (Post 14,3). A učinak susreta sa svećenikom i blagoslova koji je primio ima više slojeva. Ponajprije Abraham od svega svojega daje “desetinu” i tako u Svetom pismu po prvi put zacrtava bogoštovne darove koje će već praotac Jakov obećati u svom zavjetu Bogu (Post 28,22), a europsku će povijest obilježiti veličanstvenim Bogu posvećenim umjetninama i remek-djelima arhitekture. Čovjek želi i može Bogu posvetiti svoja djela, plodove svojega rada, pa i samoga sebe.

Melkisedek ostaje tajanstven i važan!

Abraham se nakon susreta sa svećenikom također odriče svekolikog ratnog plijena (Post 14,22–24) i tako okreće novu stranicu u povijesti vječitog ljudskog ratovanja za profitom i bogaćenjem na račun drugih. To je zadatak koji danas ima punu aktualnost i pravi je put naprijed.

Najvažnija međutim novost i najveći pomak odnose se na Abrahamovu vjeru. Svećenik Melkisedek u Abrahamov život donosi novu, bitnu teološku spoznaju. Abraham prepoznaje da je njegov Gospodin (יהוה), koji ga je bio pozvao na put povjerenja (usp. I reče יהוה Post 12,1), isti onaj Svevišnji Bog, Stvoritelj neba i zemlje (Post 14,22) kojemu je Melkisedek svećenik.

Tako očito pokazuje Abrahamova svečana prisega s uzdignutom rukom. Abraham sada zna da je to istinski Bog koji je sazdao nebo i zemlju, uspostavio svemirski poredak, a Abrahamovu će osobnu povijest tako duboko obilježiti.

Najdragocjeniji su darovi koje svećenik Melkisedek iznosi!

Osim toga, ako je prije dvaput u Svetom pismu spomenuto da je Abraham “zazvao Božje ime” (Post 12,8; 13,4), ovdje, nakon susreta sa svećenikom Melkisedekom, prvi put je zapisano kako Abraham doista izgovara to sveto, vlastito Božje ime koje s poštovanjem čitamo “Adonaj – Gospodin” (יהוה Post 14,22) i koje će tek Mojsije u njegovu značenju i dubini upoznati.

Još je važnije što upravo “nakon ovih događaja” (usp. Post 15,1) Sveto pismo donosi prve riječi koje Abraham – u izravnom obraćanju – upućuje Bogu. Bit će to njegova prva molitva. Od sada su na “ti” (Post 15,2). Baš u toj zgodi prvi put će se u Svetom pismu pojaviti i odsudna biblijska riječ – “vjerovati, pouzdati se” (Post 15,6). Utješno je znati kako svećenik Melkisedek na praoca naše vjere i začetnika svih triju velikih svjetskih religija tako djeluje da on postaje u punom smislu molitelj i vjernik.

Znakovi otajstva
Melkisedek ostaje tajanstven i važan. U velikom ratu koji ispunja gotovo cijelo jedno biblijsko poglavlje on ostaje po strani, ali ipak je s punim autoritetom kralj među kraljevima i bitno utječe na ponašanje nakon pobjede. On Abrahama poznaje po imenu (Post 14,19) i zna da je Božja snaga zaustavila Abrahamove napadače (14,20). Bibličari se osim toga slažu da je područje njegove vlasti upravo Jeruzalem – sveto mjesto koje će Bog izabrati za prebivalište svome imenu.

Najdragocjeniji su dakako darovi koje svećenik Melkisedek iznosi: kruh i vino (Post 14,18). Postat će, znamo, znakovi vječnog svećeništva Mesije – Božjeg Pomazanika i Sina po kojima ostaje trajno prisutan i povezan sa svojima.
https://hkm.hr/vjera/znate-li-tko-je-bi ... elkisedek/

Dobar esej koji objasnjava opcenito svrhu samog izabranog naroda pa i drugih naroda koji su postovali Boga ciji je predstavnik Melkisedek, ali se dotice i teme cionizma odnosno modernog Izraela s katolickog stajalista.

Protiv ‘katoličkog’ cionizma

Papa Benedikt XVI. osvrnuo se 2018. u eseju na to kako je Vatikan povijesno prihvatio ideju moderne Države Izrael. To je bilo samo na temelju toga što je moderna ustavna država i djeluje u skladu s međunarodnim pravom. Naglasio je da odluka nije donesena bez „teološke doktrine” i pojasnio što misli pod time:

„[u srži ove kršćanske doktrine] je uvjerenje da je teološki shvaćena država – židovska vjerska država [Glaubenstaat] koja bi sebe smatrala teološkim i političkim ispunjenjem obećanja [danih Abrahamu] – nezamisliva unutar povijesti prema kršćanskoj vjeri i suprotna kršćanskom shvaćanju obećanja [danih Abrahamu o zemlji]“.[1]

Za pravovjerne kršćane, uspostava moderne Države Izrael ni na koji način ne može se miješati s ispunjenjem obećanja danih Abrahamu jer je Isus istinsko ispunjenje tih obećanja. Reći drugačije bilo bi slično krivovjerju, poricanju doktrine. To bi značilo proricati Isusu ispunjenje Zakona [Tore] i proroke. Kao ispunjenje Zakona i Proroka, govorimo o Izraelu koji je rekonstruiran, a ne o Izraelu koji je zamijenjen u supersesionizmu (teologiji zamjene).

Izvorna forma cionizma, koji je Vatikan neformalno prihvatio, bio je onaj utemeljen na sekularnom pokretu židovske nacionalnosti. Početkom XX. stoljeća, sekularizam i agnosticizam njezinih vođa naizgled su predstavljali malu prijetnju nastanku Izraela kao države-vjere. Budući da je Otomansko Carstvo bilo u kolapsu od Prvog svjetskog rata i ostavilo vakuum moći na Levantu, a u Drugom svjetskom ratu je holokaustom došlo do migracije mnogih Židova, Vatikan je bio spreman prihvatiti modernu ustavnu židovsku državu unutar određenih teritorija.[2] Drevne židovske veze s Palestinom i simpatije prema njihovim užasnim progonima imale su smisla za Vatikan da prihvati ono što su Britanci inaugurirali i ostavili za sobom.

Sredinom XX. stoljeća Vatikan sigurno nikada nije mislio da će novi naraštaji Židova zagovarati kršenje međunarodnog prava ilegalnim naseljima. Nisu predvidjeli da će pozivanje na herem (cherem) – kao što je bilo pod Mojsijem i Jošuom – postati glavna struja u modernom Izraelu ili da će američki lobisti dopustiti Izraelu ponašanje kao da je riječ o starozavjetnoj ‘državi-vjere’. Nikada ne bi podržali takvu državu znajući za zagovaranje obnove trećeg hrama i obredno žrtvovanje životinja. „Ali religijske snage također su uvijek bile na djelu u cionizmu, i na iznenađenje agnostičkih očeva [izvornog cionizma], odanost vjeri česta je pojava u novim naraštajima”[3]. Današnji cionizam podržan od strane zavedenih evangelika fundamentalističkog usmjerenja više nije izvorni cionizam.

Šezdeset godina nakon Drugog vatikanskog sabora, esej Benedikta XVI. pozvao je na drugu fazu dijaloga između Židova i kršćana. Složio se kako su „darovi i poziv Božji neopozivi“ (Rim 11, 29) – što je pravo mjesto za početak prve faze dijaloga od Drugog vatikanskog sabora. Međutim, priznajući promjene u cionizmu od tada, sugerirao je potrebu za novom fazom dijaloga.

Formula „nikad opozvanog saveza“ mogla je biti od pomoći u prvoj fazi novog dijaloga između Židova i kršćana. Ali dugoročno nije prikladna za adekvatno izražavanje veličine stvarnosti.[4]

Židovski Drugi hram bio je nepovratno uništen prije dvije tisuće godina, a Bog očito nikada nije želio da se izgradi zemaljski Treći hram. Kršćanstvo je postalo ispunjenje Sinajskog saveza (usp. 1 Pt 2, 9) kroz krv Mesije, a Njegovo uskrslo tijelo postalo je obnovljeni i mistični Hram (usp. Otk 21, 22). Obećanje Zemlje uvijek je bilo neodvojivo od Hrama (usp. Pnz 12, 5). Budući da Bog više ne želi zemaljski Hram, onda su vjerske osnove za tvrdnje o fizičkoj Zemlji također zastarjele – Mesija je postao Hram i znak Zemlje.

Za drugu fazu dijaloga, Benedikt je osjetio potrebu naglasiti kako se druga faza dijaloga mora usredotočiti na dodatni citat iz Novog zavjeta, koji se nalazi u Poslanici Timoteju: „ako zaniječemo [Isusa], i on će zanijekati nas” (2 Tim 2, 12).[5] Ovo je dio veličine stvarnosti koju autentičan dijalog mora uključivati. Ne postoji jedan savez za Židove, a drugi za kršćane. Isus je doveo Stari zakon, građanski i ceremonijalni (obredni), do Božjeg istinskog cilja.

Odbacivanje Krista bio bi povratak na Stari zakon koji je Bog fizički okončao 70. g. uništenjem Jeruzalema i Drugog hrama [koji se obilježava kao Tisha B’Av]. Kršćani nisu obavezni i ne bi trebali podržavati bilo koji oblik cionizma koji ignorira dvije tisuće godina napretka u zakonu i bogoslužju ili potiskuje kršćanski moral. Ne prihvaćamo šerijatski zakon ako se ne slaže s kršćanskim moralom i ne podržavamo Stari zakon ako zanemaruje ispunjenje koje je donio Isus. Svakako se ne vraćamo na obredno žrtvovanje životinja. Kršćanstvo je bila izvorna Božja namjera, i zato je bilo posljednje u Božjem planu. Što je prvo u namjeri, posljednje je u izvršenju.

Previše kršćana, posebno evanđeoskih fundamentalista, vidi povratak Židova u domovinu njihovih predaka dijelom mesijanskog ispunjenja. Takvo lažno proročanstvo i lažna doktrina uzalud koriste Božje ime za nezakonita naselja i aktivnosti. Ovaj esej objašnjava zašto veliki dio današnjeg cionizma pogrješno shvaća Božja obećanja o zemlji Abrahamu. Potrebno je objasniti situaciju u kojoj se nalazimo.

Tumačenje Božjih obećanja i planova sa sv. Pavlom i sv. Ivanom od Križa

Pokazat će se da je geografski teritorij Amorejaca, Kanaanaca i Filistejaca (Palestina) obećan Abrahamu, Izaku i Jakovu bio samo početni zalog Božje vjernosti i plana za cijelo čovječanstvo. Zemljopisni teritorij nikada nije bio krajnja zemlja koju je Bog mislio pod svojim obećanjima. Čak je i Abraham ponekad krivo shvaćao Boga. Fizičko ispunjenje dobivanja geografske Zemlje uvijek je bilo namijenjeno samo radi veće duhovne svrhe. Ako želimo razumjeti što je sv. Pavao mislio u Poslanici Rimljanima kada je rekao da su „darovi i poziv Božji neopozivi“, tada prvo trebamo shvatiti načela koja je sv. Pavao uspostavio u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima . To su ista načela na koja se Sveti Ivan od Križa oslanja kako bi objasnio Božja obećanja.

U Prvoj poslanici Korinćanima, najveći učenik rabina Gamaliela objašnjava: „nije duhovno prvotno, nego tjelesno, a potom duhovno“ (1 Kor 15, 46). Drugim riječima, ono što je prvo u namjeri, posljednje je u izvršenju. Ako je Božja krajnja i primarna namjera dovesti ljude do „točke C“, onda, znajući kako ljudi rade, Bog zna da ih prvo mora provesti kroz „točku A“, a zatim „točku B“. Međutim, Božja glavna briga nije „točka A“ ili „točka B“, već „točka C“. Po dolasku u „točku C“, ljudi moraju prestati smatrati „točku A“ i „točku B“ relevantnom. „Točka C“, kraj ili telos ili cilj je mjesto gdje je ispunjenje koje se mora njegovati. Nažalost, mnogi ljudi propuštaju bit i, u svojoj senzualnosti i ropstvu osjetilima, umjesto toga će se držati točaka A i B.

Bog ostvaruje svoje namisli poučavajući nas fizičkim i osjetilnim prikazima. Fizička zemlja za određeni narod nikada nije bila krajnji kraj ili cilj [grč. telos] Božjih obećanja, već samo početak plana za budući i konačni Izrael. Baš kao što je sv. Pavao učio da je Adam (nešto zemaljsko) samo početak kako bi se došlo do konačnog Adama (nečeg nebeskog) – usp. 1 Kor 15:45-50—tako da je obredno definiran Mojsijev Izrael bio samo početak kako bi se doseglo krajnji duhovni Izrael, Mistično Tijelo Mesije. I tako je sveti Pavao poučavao: „Prvi čovjek Adam posta živa duša“; posljednji Adam postao je životvorni duh. Cilj je postati „posljednji Adam“, a ne ostati u „prvom Adamu“. Cilj Izraela uvijek je bio postati član nebeskog Jeruzalema, a ne samo onog zemaljskog.

Obećana zemlja i sama nacija Abrahama (Post 12, 1-2, ostvarena s Mojsijem) bila je u svrhu davanja i identificiranja Mesije iz Imena/Dinastije (Post 12, 2, ostvarena s Davidom) koji će donijeti Božje blagoslovi Abrahamu za sve obitelji na zemlji (Post 1, 3, ostvareno u Isusu Kristu). Mesija je bio kraj i cilj Tore kao što će biti rečeno u Poslanici Rimljanima (10, 4). Prva dva obećanja zemlje/nacije i imena/dinastije su točke na putu i neodvojive za dolazak do obećanog Mesije. Bile su to samo točke A i B na putu do konačnog odredišta „točke C“. Po dolasku u „točku C“, Zemlja i Dinastija više nisu bitni i poslužili su svojoj svrsi.

Ono čega se treba držati je Mesija. „Točka A“ i „točka B“ radi dolaska do „točke C“ – Mesije, ali one nisu više bitne za Božje namjere jer je Bog ispunio svoje pravo obećanje dolaskom do „točke C“. Sve dok postoji „točka C“ Božja se vjernost ne može objektivno dovoditi u pitanje jer je On vjeran svojoj prvoj nakani. S Mesijom se trebalo otvoriti novo poglavlje za cijeli svijet da uđe u Božju saveznu obitelj i za sve narode – postati sinovi Božji (usp. 2 Pt 1, 4; Rim 8, 14). Posjedovanje Boga puno je veće od posjedovanja fizičke zemlje, tako da fizička zemlja više nije relevantna. To je razlog zašto je Bog dopustio da se Drugi hram ukloni s generacijom koja je odbacila Isusa Mesiju i da pouči izvorne zakupce (usp. Mt 21, 41) Zemlje da se prestanu držati Starog zakona u previše doslovnom shvaćanju.

Božja obećanja Abrahamu uvijek su trebala biti shvaćena u dubljem i univerzalnom značenju s dolaskom Mesije. Dakle, Božje duhovne svrhe započele su s fizičkim i osjetilnim značenjima (zemlja, nacija, ime/dinastija), ali duhovne svrhe i ciljevi uvijek su bili važniji dio obećanja: cijelo čovječanstvo stječe jedinstvo s Bogom (svjetski blagoslovi) jer Mesija, kao Abrahamov nasljednik, „sva će se plemena na zemlji blagosloviti” (usp. Post 12, 3). Jednom kada je Bog zaposjednut u dušama ljudi [zajedništvo], čak i odvojeno od fizičke geografije, tada se obećana fizička geografija uzima u veće ostvarenje obećanja. Opet, „nije duhovno ono što je prvo [u izvršenju] nego fizičko, a zatim duhovno [koje je bilo prvo u namjeri]” (1 Kor 15, 46).

Kršćanima nije mudro podržavati oblike cionizma koji drži da je povratak židovskog naroda na bivši teritorij Amorejaca, Kanaanaca i Filistejaca, te drevnog Izraela ili Judeje ispunjenje Božjih obećanja Abrahamu ili Izraelu. Nema sumnje da ispunjava nešto, možda čak i upozorenje o otpadanju od Krista ili poricanju Krista od strane onih koji drže lažni cionizam, ali sigurno ne ispunjava Božju poantu davanja Mesije kroz zemlju i dinastiju. Umjesto toga, mudro je slušati crkvene naučitelje o ovome.

O tome kako razumjeti Božje objave i obećanja, Crkva nam nudi sv. Ivana od Križa da razradi Sveto pismo u Tradiciji. On je više nego jasan da Božja obećanja moramo razumjeti sve više duhovno kako ih Bog počinje ispunjavati. Cijelo XIX. poglavlje II. knjige Uspona na brdo Karmel objašnjava ovo (kao i poglavlja koja vode do toga). Jednostavno ću ponuditi nekoliko numeriranih izvadaka iz XIX. poglavlja i zatim se ukratko osvrnuti na implicitne točke.

…Mnogim prethodnim naraštajima mnoga Božja proročanstva i riječi nisu prošla onako kako su očekivali, jer su ih shvatili na svoj način, na pogrješan način i sasvim doslovno.
U knjizi Postanka, Bog je rekao Abrahamu, kad ga je doveo u zemlju Kanaanaca: Tibi dabo terram hanc. Što znači, dat ću ti ovu zemlju. I kada je to mnogo puta rekao Abrahamu, a On reče Gospodinu: „Kako znam da ću je posjedovati?“ (lat. Domine, unde scire possum, quod ownersurus sim eam?). Tada mu je Bog otkrio da je on neće osobno posjedovati, nego će to učiniti njegovi sinovi nakon četiri stotine godina; i Abraham je tada shvatio obećanje, koje je samo po sebi bilo najistinitije; jer, dajući ga svojim sinovima iz ljubavi prema njemu, Bog ga je davao samome sebi. I tako je Abraham bio prevaren načinom na koji je on sam shvatio proročanstvo…
I stoga, u tumačenju proročanstva, ne možemo uzeti u obzir samo naše vlastito znanje i jezik, znajući da je Božji jezik vrlo različit od našeg, i da je to duhovni jezik, vrlo udaljen od našeg razumijevanja i izuzetno težak. Toliko je čak i Jeremija, iako Božji prorok, kad vidi da je značenje Božjih riječi toliko različito od smisla koji im ljudi obično pripisuju, i sam biva prevaren od njih i brani narod govoreći: „Domine Deus, ergone decipisti populum istum et Jerusalem, dicens: Pax erit vobis; et ecce pervenit gladius usque ad animam?“. Što znači: Gospodine Bože, jesi li možda prevario ovaj narod i Jeruzalem rekavši: ‘Mir će doći na tebe’, i vidiš li ovdje da mač dopire do njihove duše? Jer mir koji im je Bog obećao bio je onaj koji je trebao biti uspostavljen između Boga i čovjeka posredstvom Mesije kojeg im je On trebao poslati, dok su oni to shvaćali kao vremeniti mir; i stoga, kada su trpjeli ratove i kušnje, mislili su da ih Bog vara, jer ih je snašlo suprotno od onoga što su očekivali…
A da bismo ovo mogli bolje razumjeti, navodim ovdje nekoliko primjera. Pretpostavimo da je sveti čovjek u velikoj nevolji jer ga njegovi neprijatelji progone, i da mu Bog odgovara, govoreći: Izbavit ću te od svih tvojih neprijatelja. Ovo proročanstvo može biti vrlo istinito, ali, usprkos tome, njegovi neprijatelji bi mogli uspjeti nadvladati, a on bi mogao umrijeti od njihove ruke. I tako, ako bi čovjek ovo shvatio na privremeni način, bio bi prevaren; jer Bog bi mogao govoriti o istinskoj i glavnoj slobodi i pobjedi, što je spasenje, pri čemu je duša oslobođena, slobodna i pobijeđena nad svim svojim neprijateljima, i to mnogo istinitije i u višem smislu nego da je oslobođena od njih ovdje ispod. I stoga je ovo proročanstvo bilo mnogo istinitije i sveobuhvatnije nego što bi čovjek mogao razumjeti ako bi ga tumačio samo s obzirom na ovaj život; jer, kada Bog govori, Njegove riječi uvijek treba uzeti u smislu koji je najvažniji i najkorisniji, dok čovjek, prema vlastitom putu i svrsi, može shvatiti manje važan smisao, i tako može biti prevaren. To vidimo u onom proročanstvu koje David iznosi o Kristu u drugom psalmu govoreći: Reges eos in virga ferrea, et tamquam vas figuli confringes eos. To jest: vladat ćeš svim narodom željeznom palicom i razbit ćeš ih kao glinenu posudu. Ovdje Bog govori o glavnoj i savršenoj vlasti, koja je vječna vlast; i upravo je u tom smislu bilo ispunjeno, a ne u manje važnom smislu, koji je bio vremeniti, a koji nije bio ispunjen u Kristu…[6]
Primjena teologije sv. Pavla i sv. Ivana od Križa na obećanu zemlju

Ispravan način da se shvati kako su „darovi i poziv Božji neopozivi” (usp. Rim 11, 29) je kroz prethodno poglavlje objašnjeno u Poslanici Rimljanima: „τέλος γὰρ νόμου Χριστὸς εἰς δικαιοσύνην παντὶ τῷ πιστ εύοντι” (Rim 10, 4) [hrv. „Jer Krist je svršetak zakona [Božjih obećanja], da svaki koji ima vjeru može biti opravdan“.]. U grčkom jeziku koristi se riječ telos koja se često prevodi kao „kraj“. Ovdje „kraj“ ili „τέλος“ ispravno znači „cilj“.[7] Dakle, kraj zakona (torah/nomou) ili cilj tore – koji je bio ulazak u zajedništvo s Bogom – ostvaren je u Kristu. Sada samo kroz vjeru u Isusa Krista – umjesto kroz privremene predodžbe ceremonijalnih propisa Tore koje je dao Mojsije – osobe mogu imati zajednicu s Bogom i primiti obećanja izvorno dana Abrahamu… čak i bez fizičke zemlje.

Sva Božja obećanja ostvaruju se samo u Mesiji, Isusu iz Nazareta. On ne zamjenjuje ništa jer je uvijek bio pravi cilj (telos) Zakona i Proroka. On ispunjava i ostvaruje sve Božje nakane za čovječanstvo. Obećanja iz knjige Postanka (usp. 12, 1-3) dovršena su [telos] u Kristu i Njegovom mističnom tijelu koje je uvijek bio Božji plan (usp. Ef 1, 3-10). To znači da je Isus prava obećana zemlja namijenjena Židovima i Grcima. Nismo svjedoci supersesionizma, ili zamjene Židova, već prije rekonstrukcije Izraela po kojoj svi narodi imaju pristup savezu. Ispunjenje je Božjih obećanja da je drevni Izrael postojao kao prvorođeni sin kako bi okupio sve narode u Božjem sazrelom obnovljenom Izraelu.

Rekonstruirani i konačni Izrael postao je Isusovo mistično tijelo, okupljeno iz svih naroda svijeta. Izrael više nije samo rasa po „krvi ili volji tijela ili volji čovječjoj“ (usp. Iv 1, 12) nego novo rođenje od Boga kroz Isusa Krista u Duhu Svetom. Isus je postao prava obećana zemlja jer je Bog i stijena našeg spasenja. „Cijeli će Izrael biti spašen” (Rim 11, 26) dok govori o dovršetku Mističnog Tijela Kristova, a ne o fizičkoj zemlji koja će biti „gažena pod nogama pogana” do Drugog dolaska. Izrael je rekonstituiran u Kristovom mističnom tijelu.

Kada je Krist došao, Božja obećanja su dobila svoje najistinitije i nepovratno duhovno značenje. Sada se moramo držati duha zakona, a ne slova. „Darovi i poziv Božji su neopozivi” (usp. Rim 11, 29) ne govori više o fizičkoj zemlji, već o pozivu primanja Božjeg imena koje je utisnuto u nas u krštenju; i postajemo „dionici božanske naravi” (2 Pt 1, 4), naše prave domovine. Bog je naš odmor u Duhu Svetom, a ne vremenska i fizička geografija.

Židovi nisu isključeni iz mogućnosti prihvaćanja Isusa, prave Zemlje koja nas odmora: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“ (usp. Mt 11, 28)… „Jer Sin Čovječji je gospodar subote” (usp. Mt 12, 8). Taj dar, odmor i poziv je ono što je neopozivo. Dar je prvi put ponuđen precima Židova i dostupan je samo zbog njihovih predaka i svega što su ti preci propatili.

Tumačenje obećanja kao da se još uvijek odnose na fizičku zemlju i geografiju ima mnogo loših posljedica i zanemaruje Pavlovo jasno značenje da je Krist telos.

Uzimanje Božjih obećanja danih Abrahamu previše doslovno i odbacivanje Isusa Krista zapravo je odbacivanje Boga. To je protiv Božjeg objavljenog Mesije. Nerazumijevanje Božjih obećanja dovelo je u zabludu neke cioniste da vjeruju da imaju pravo tjerati ljude sa zemlje koju je Bog od tada dao poganima (usp. Mt 21, 41-43; Lk 21, 24). Prema modernom i međunarodnom pravu, nitko nema pravo nikoga otjerati sa svoje zemlje. Ovdje je veličina problema s modernim cionizmom. Bog je dao zemaljski Jeruzalem drugim stanarima (usp. Mt 21, 41-43) kao dio Božje pozitivne volje da privuče čovječanstvo Božjem Mesiji umjesto zemaljskom hramu.

Nenaoružane žene, djeca i nedužni muškarci bivaju ubijani zbog lažnog cionističkog mentaliteta. Nedužni civili se namjerno ubijaju, o čemu svjedoče katolički biskupi, bolnički spisi i izraelski vojnici. Stoga je 19. srpnja 2024. Međunarodni sud pravde UN-a donio presudu protiv ilegalnih židovskih naselja. Bez sumnje, članovi islamskih skupina krivi su za zločine i izraelski građani imaju pravo na samoobranu. Međutim, to cionistima ne daje za pravo da ubijaju nedužne civile.

Božji Mesija je jasno naglasio da će Svetom zemljom gaziti pogani (usp. Lk 21, 24) sve dok svi članovi Mističnog tijela Kristova (prave Svete zemlje) ne budu inkorporirani – sve dok Židovi i pogani (uključujući ljude iz svih religije) ne prihvatile Isusa i Njegovo mistično Tijelo. Suvremeni Izrael je dokazao da je druga faza dijaloga neophodna: Isus i Njegovo djelo ne smiju se zanijekati niti razvodniti. Katolici žele sve najbolje židovskom narodu, ali također ne mogu tolerirati kršenje prava drugih naroda i ubijanje nedužnih civila.

Izvor

[1] Benedikt XVI., Grace and Vocation without Remorse: Comments on the Treatise De Iudaeis, trans. Nick Healy, Jr., in Communio: International Catholic Review, Vol. 45 (Spring 2018), str. 163-184, Digital PDF. https://www.communio-icr.com/files/45.1 ... ct_XVI.pdf.

[2] Ibid., str. 178-179.

[3] Ibid., str. 178

[4] Ibid., str. 184.

[5] Ibid.

[6] Sv. Ivan od Križa, Ascent of Mount Carmel, Druga knjiga (II.), XIX poglavlje, izvor: https://en.wikisource.org/wiki/Ascent_o ... hapter_XIX.

[7] Télos, tel’-os; od primarnog τέλλω téllō (krenuti prema određenoj točki ili cilju); ispravno, točka na koju se cilja kao granica, tj. (implicirano) zaključak nekog čina ili stanja (prestanak, doslovno, figurativno ili na neodređeno vrijeme), rezultat (neposredan, krajnji ili proročki)… Dodatno objašnjenje dostupno je ovdje: https://www.blueletterbible.org/lexicon ... sv/mgnt/0-

Znači citat koji si stavio doslovno za Isusa kaže "Božijem sinu" i ti iz toga zaključuješ da nije "Božiji sin". Ne znam što bih ti rekao.

Pa taj citat koji si postavio spominje Božijeg Sina
No mogao bi počet čitat od početka

Npr

Hebrejima 1:1
"Bog, koji je negda mnogo puta i različnim načinom govorio ocima po prorocima, progovori nama u posljednje ove dane po Sinu,"

1:2
Kojega postavi baštinikom svemu, po kojemu stvori i svijet;

1:3
On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama;

itd