Rekoh već da za sport kao takav ne hajem, no odprilike znam kako je što gdje zastupljeno.

Jedini globalni kolektivni sport je nogomet, a individualni- tenis.To se lako provjeri po rasprostranjenosti.

No to ne znači ništa za velike ili pak bogate regije.

Npr. za SAD je svjetski nogomet nepostojeći, a guraju ženski jer su tu imalu uspjeha, a za što nitko nema interesa. Svaki Cigo svoga konja hvali, a SAD medijski dominiraju- iako ne univerzalno. Npr. njihova opsesija golfom je daleko od šire prihvaćenosti.

Indija je za kriket i praktički ništa više. U najvećoj zemlji na svijetu sport nije nešto.

Za Kinu je važno samo ono gdje su dobri, a za ostalo im je svejedno, osim kao klađenje.

U Australiji dominiraju jedrilice i sl., što njih stvarno zanima, praktički nikog više.

Dakle, bio bih oprezn da su tobeže svjetski samo ovo ili ono. Točno je da mediji prate atletiku najniže vrste, trčanje, što je glupo i dosadno, no medijski je ipak praćeno, no dosada nastupa zbog dominacije crnaca. Daleko razvijenije discipline kao gimnastika, konj s hvataljkama...slabije su praćene jer su ljudi prilično glupi da bi išta od toga mogli pojmiti.

Dilo kako bilo, svako vuče na svoje, a postoji li interes ili ne može se obrazlagati nizom argumenata koji drugima realno ne moraju značiti ništa.

Tenis je relativno široko rasprostranjen (ali samo u razvijenom svijetu), ali je po svim mjerilima ipak sićušan sport prema nogometu. Prema broju aktivnih sportaša, to je sasvim jasno, nogometom se bavi 100 puta više (minimalno) djece, a i odraslih. Prema gledateljskoj popularnosti, ista stvar, svaki tjedan imaš na svijetu maks. 2-3 turnira koji privuku 10-ak tisuća ljudi, dok širom europe i svijeta svaki tjedan imaš doslovno stotine utakmica koje privuku veću publiku (i živu i televizijsku). To je naravno i direktno uvjetovano prirodom ekipnih sportova i klubova koje publika doživljava kao predstavnike svojih gradova i sredina i veže se za njih, dok individualni sportaši predstavljaju primarno sami sebe i ljudi ih prate samo ako ih stvarno zanima taj sport.

Europski nogomet je i u Americi relativno rasprostranjen među muškima u smislu igranja i treniranja, ali nema veću gledateljsku popularnost, osim među latinosima.

Golf isto tako nije među 4 najpopularnija gledateljska sporta u Americi, ali je jako popularan kao rekreativna aktivnost, jer ga možeš igrat i ako si debel i izvan bilo kakve sportske forme.

Jedrenje je isto tako marginalan sport u Australiji i u smislu sudjelovanja i gledanja.

Možda nisam bio dovoljno jasan. Mislio sam na praćenje na TV, globalno, a ne na zaradu ni nešto drugo, kao ni na broj sudionika. I same statistike pokazuju da je nogomet broj jedan, a od individalnih- tenis.

https://sportforbusiness.com/the-worlds ... ed-sports/

https://bestdiplomats.org/most-popular- ... the-world/

Kriket i hokej na travi se može odpisati jer je to provincijalna zabava Indije, Pakistana i par kolonija, dakle ne globalno uspješnog svijeta.

Golf je isto američka priča i američkih oponašatelja, što većina svijeta gleda sa sprdnjom.

Sport je uvijek bio "in media res" od Helene/Grčke Olimpijski igara, preko Rima koji najpoznatiji po sportskim građevinama Arenama i Koloseumu.
Doslovce cijela povijest Europe je prožeta Sportom kao primarnom kategorijom barem u sociološkom i kulturnom pogledu, ako ne u materijalnom.

Sociološko pitanje bi bilo:
1. Da li je Sport kod nas hrvata krivo ili dobro shvaćen kao jedna vrsta rata bez ljudski žrtava, ali sa svim ostalim aspektima di je primarno pobjedit.
2. Da li je Sport kod nordijaca krivo ili dobro shvaćen kao jedna dječja igra za odrasle di je najvažnije sudjelovat.

Razlike su drastične u poimanju Sporta u hrvata i nordijaca.
Najdrastičniji primjer je da smo mi hrvati srbe doslovno prisilili da prate naše sociološke trendove i da žive za Sport, jer prije moderne Hrvatske srbi su bili amateri u Sportu nešto kao muslimani čisto iznimke.

Navedite neke poznate srbe sportaše u Jugi, čisto di koja iznimka!?

Dok kod hrvata je to cijela lista od
- boksača Mate Parlova, Damira Škare
- plivačice Đurđice Bjedov
- sprintera Sušnja
- veslača onog iz kajaka
- pingač Šturbeka
- vozača Majcena, Štroka
- rukometaša Bjelovara i Kostelić je tamo igrao
- košarkaša Kreše Ćosića
- nogometaša Hitreca, Kaliterne
- tenisera Pilića, Franulovića i dr.
itd itd.

Srbi su imali sporaše tek poslije 60ih, a Hrvatska je osiromašena kupovinom i odvozom sportaša u Beograd, od Bobeka do Harangoza. Kasnije su imali razne dobre sportaše, no kao u popularnoj muzici, šlagerima, bili su slabiji.

U Njemačkoj i drugdje sport je zamjena za rat; u Skandinavaca je rekreacijja, dok je kod Amerikanaca to zabava, estrada.

Pisao sam drugdje da su Srbi bili bolji od Hrvata u SFRJ u pravoj književnosti negdje od 1965., a i generalno u filmu te TV serijama koje su radili na vagone. Bili su slabiji u stripu, dječjoj književnosti, a u rocku je bilo miješano, ovisi o ukusu.

Hrvati su od osamostaljenja dosta napredovali u nizu polja, no jako su pali u filmu i u historiografiji nisu krenuli u raščišćavanje važnih pitanja, napose BH i svega hrvatskoga izvan Hrvatske. Isto, u medijima nema skoro ništa hrvatskoga.

Meni je zanimljiv fenomen rukometa , koji otprilike slabo ko pratio do 80-ih godina čak i kad su osvajali nešto , ali pojavom televizije kao uobičajne stvari popularnost rukometta kao i košarke je skočila abnormalno.

Košarka je bila popularna i ranije ali tek redovnim tv-prenosima Cibone,Partizana,Jugoplastike i naravno reprezentacije ona dostiže neverovatnu popularnost.
Moja generacija iz osnovne škole je prvo išla igratti fudbal , a onda se prelazilo na basket i tako po čitav jebeni dan.
Generacije mog oca i malo mlađih nije pojma imala igrati košarku već samo fudbal.

Rukomet postaje popularan prenosima Metaloplastike bez obzira što klinci nisu mogli igrati rukomet ili neku njegovu verziju na ulici ili na lokalnom igralištu.
Moja škola je imala košarkaški teren i rukometni teren , ali ovaj rukometni je uvek korišćen za mali fudbal i vrlo retko se kad skupila ekipa klinaca pa spontano i krenula igrati rukomet.

I da , isti je slučaj i sa vaterpolom , slabo je ko to znao i pratio dok televizija nije prikazala utakmice sa OI u L.A.

Rukomet i vaterpolo, vjerojatno bolji sportovi od košarke- taman dovoljno bodova, ni previše ni premalo- imaju peh što ih ozbljno igra mali broj zemalja i nikako da se medijski probiju.

Ne znam zašto tako.

Tenis možda i jest najpopularniji individualni sport, ali ekipni sportovi su toliko popularniji da to nije ni blizu. Razlika prema nogometu je doslovno X100, a onda ima još 4-5 kolektivnih sportova popularnijih od tenisa. Podaci iz te ankete su totalno proizvoljni i pogrešni.

Rukomet (kao i vaterpolo) su totalno medijski nametnuti fenomeni. Nitko to sam od sebe ne smatra zabavnim i zanimljivim. To su sportovi koji su vuku na relevantnosti i statusu olimpiskih igara.

OI su velika stvar, rukomet je na olimpijadi, onda mora da je i rukomet važan, još je Jugoslavija (kasnije i Hrvatska) dobra u njemu, znači trebalo bi to kao pratit. Tako se to nekako održava ali nema tu dubljeg interesa od toga.

Rukometu slidi svitski procvat.

Sve što triba da bi ga dica više igrala je dvorana. Ne zbog klimatiziranosti, iako je to bitno. Zbog čestih pogodaka, kad se igra van, stalno bi se moralo trčati na cestu ili okolne vrtle, a mriže od branka bidu sagnjile zbog atmosferilija.
U dvorani moreš igrat i navečer.

Jebeš sport koji ne možeš igrati na ulici.
Svako naselje u nekom gradu na našim prostorima ima neki jeftini koš gde deca piče basketa po ceo dan , ili pak uzmu 4 cigle naprave goliće pa pikaju fudbal od jutra do mraka.
Postoje rukometni tereni po školama ali tamo se igra uglavnom mali fudbal , jer jako retko se može videti da klinci samoinicijativno i spontano se samoorganiziju u ekipe po 7 i krenu igrati glupomet.

Fudbal i košarka su jedini pravi sportovi jer ih može svako prilagoditi sebi.
Pa je tako fudbal najednostavniji , jer kao što rekoh uzmeš 4 cigle i kreneš da igraš , može 1 na 1 ili 2 na 2,.....ili pak igraš sa drugarom ševe.
Isto je sa košarkom , ja sam svoje detinjstvo proveo igrajući po ceo dan 1 na 1,2 na 2,3 na 3 , to su bila izbiljna međusobna klanja koja su završavala čak tučama i klađenjima.