Starčević kao političar, pa i autor nije toliko bitan.

Bitno je djelovanje pravaša u vrijeme Khuenovog banovanja, kada on već ima mnogo manje političkog utjecaja.

Dakle u zadnjih 20 godina 19. stoljeća kada moderni hrvatski nacionalizam postaje mainstream opcija, iako ne i prevladavajuća.

Prije toga su Hrvati lutali, bilo s Ilircima i kasnije Jugoslavijom ili kao Unionisti prema Mađarima.
Pravaštvo je bila opcija okretanja samom sebi.

On ju je započeo kao ozbiljnu opciju i pred kraj 19. stoljeća se ta opcija vrlo brzo širi.
Jugoslavenstvo je prevladalo još prije 1914. sa srpsko-hrvatskom koalicijom, ali pravaštvo je bilo vrlo jaka opcija kakvu do tada nisu imali Hrvati.

I to što je pisao imao povijesnu podlogu. Npr Konstantin Porfirogenet je u svom djelu "O Upravljanju Carstvom" upravo nešto slično napisao. Da su Hrvati moćan narod s velikom vojskom i da Hrvat znači "onaj koji ima mnogo zemlje" a za Srbe je napisao da su to oni koji su postali Bizantski robovi i da su tako dobili ime..
To je tabu u Srbiji pričat o tome i tom djelu. Ali istovremeno kad u tom djelu kaže da Srbi žive i u Bosni i Zahumlju, svi srpski "akademici" i javnost i povijesničari, taj dio nekritički uzimaju zdravo za gotovo i to uzimaju kao dokaz da je sve to isključivo srpsko oduvijek, ostale dijelove potpuno ignoriraju. Tabu tema je to u Srbiji

Nije on sve južne Slavene smatrao Hrvatima, već je tvrdio da među južnim Slavenima postoje dva državotvorna narodna elementa, pa time i imena - hrvatski i bugarski, a sve ostalo su strane imperijalne silnice nametnule ovdje. S tim da je i bugarski izvorno neslavenski.

U nekim situacijama je to sasvim očito, recimo kod Slovenaca. Njihovo nazivanje samih sebe Slovencima je čista posljedica gubitka državnosti. Da je opstala Karantanija, nikad se oni ne bi nazivali Slovencima. Za Starčevića su nazivi Slaven i Srbin tuđinski, okupatorski nazivi, jedan iz latinskog, drugi iz grčkog svijeta.

To je druga priča.
Pola te zone je bilo talijansko, ali je Italije nestalo 1943. kapitulacijom.

Za Nijemce je to bila država, ali pitanje je što bi se s njom dogodilo da je Reich dobio rat.

Imaš legendu da su Nemanjići pobočna loza Trpimirovića.

Imaš i ovaj krivotvoreni grb (sa srpske strane);

Prisvajanje se ne zaustavlja sa Nemanjićima, nego ide i do patrijarha Čarnojevića, čiju crkvu kasnije kritikuje kao neprijateljsku Hrvatima.

Prostora za kritiku svakako ima, ako ne samog Starčevićevog dela, onda kasnijih interpretacija.

Mada i u samom delu, npr. Pasmini, postoji njegov šovinistički odnos prema tradicijama "gerčke" kulture. Rezigniran je što Beč ne reaguje na žalbe Hrvata da u mestima njihovog dodira sa Srbima dolazi do mešanja i poprimanja običaja.
Direktna posledica je današnji Hrobijev kulturni fašizam prema istočnim kulturama.

Onda, klevetanje. Srbi pokvarenošću i prevarama dolaze do provilegija u Monarhiji. Ergo, pesejao je seme mržnje prema Srbima, koje i danas postoji.

Uglavnom, on je dušu dao da neko doktorira na kritici njegovog fenomena.

NE aleksije, sjeme je posijano davno prije, kad su istočne kulture ovdje žarile i palile u tri osmanska stoljeća.

Imati kulturni prijezir spram istočne "kulture" je pitanje higijene. Da ste pametni i da držite do navodno svojih časnih predaka, poput Nemanjića, sami biste to počistili. Da se digne Stefan Nemanja ili Dušan Silni i vidi koliki ste Turci, od muke bi natrag u grob legli.

A prispitiva li se u Srbiji Vuk Karadžić koji je negirao Hrvate štokavce i tako posijao sjeme mržnje između Hrvata i Srba?
Preispitiva li se Jovan Dučić zbog svog šovinističkog odnosa prema Hrvatima? I još mnogo Srba je pisalo slične i gore stvari protiv Hrvata, pa ih niko ne preispitiva u Srbiji, dapače.
Mnogi srpski 'velikani' su imali i šovinistički odnos prema muslimanima i Albancima. Jel se to išta preispitiva ili je Aleksije preispitivanje namijenio samo Hrvatima analizirajući do besvijesti svaku riječ kako bi diskreditirao oca domovine, pa tako i cijelu hrvatsku nacionalnu ideju?

Ne bi ni Karadžić bio problem.

Problem je što su Rački i Strossmayer u Zagrebu osnivali JAZU dok se u Srbiji osniva SANU.

Hrvati su kao zaljubljene tinejđerice gledali druge Južne Slavene, dok su drugi narodi gledali svoju korist.