Kad je 1978. izašla velika Vinceova knjiga "Putovima hrvatskoga književnog jezika", bio sam mladac, jedva više od klince.
Pročitao sam ju odmah. I prije sam čitao o jeziku, no ova je bila sintetska. Skoro isključivo o 19. st., a uvod od Bašćanske ploče do 18. su nekoliko stranica, možda 15. Srbi i srpski su spomenuti na svega dva mjesta, oko polemike Starčevića sa "Srbskim dnevnikom" i Šulkova pobijanja Karadžićevih velikosrpskih teza.

Kasnije sam ju pročitao 2 puta u novijim izdanjima, no tih 700 stranica je bilo bjelodan pokazatelj da neki hrvatsko-srpski, srpsko-hrvatski, zajednički....da je to konstrukcija i gluparija.

Crno na bijelo.
Vidio sam kasnije i neke stvari s kojim se nisam slagao, možda više u intonaciji, no to je bilo to.

I onda, a kamoli kasnije, sve su mi te burgije o policentričnim budalaštinama, o varijantama bile jednostavno- blesave. Razumio sam da naši lingvisti ne mogu nego lisičiti, da su se uvukli i u neke čudne hipoteze, no da su Ladan i Babić bili u pravu- ma skinite se, to što rastežete i natežete su gluposti pseudoterija i to nedokuhanih, svjetske politlingvistike.

Još manja, no zabavna knjiga, "O hrvatskom jeziku" Vinka Grubišića, uza neke promašaje, iz 1975., a koju sam vidio 1980ih, bila je i jasnija. Tiskana je u inozemstvu.

I kad sam vido izvorna izdanaj pisaca oko 1880. i 1900.- onda su pogotovo serbokroatističke imbecilije postale nepodnošlive.

Stoga su mi ovo zajedničari oko jezika 2017. djelovali ne samo gadljivo, nego kao neki luđaci i idioti koji ne vide što je jasno normalnom umu. Ravnozemljaši i alkemičari.

i gadovi.

Ja nisam neki poznavatelj lingvistike, tako da u stručne rasprave ne mogu ulaziti. Ali znam da sam se na Deklaraciju o zajedničkom jeziku krstio i lijevom i desnom rukom.

Prijedlog ovih zajedničara i policentričara, čini mi se, bio je da se sva 4 standarda mogu ravnopravno koristit u svim državama, tako nešto. Pa jesu li oni pri zdravoj pameti?
Znači neko iz Srbije može u službenoj komunikaciji u Hrvatskoj pisati ekavicom, a ja ne mogu ikavicom. Srbi, Bošnjaci i Crnogorci mogu u Hrvatskoj koristiti sve riječi iz svog leksika, a mi Hrvati ne bi trebali koristit neke svoje dijalektalizme. Ili bi trebali? Ajmo uvesti da svako može pisati kako hoće, što će nam onda standard uopće. Pa valjda je poanta standarda da se službeni jezik unificira i olakša komunikaciju. A oni bi uveli 4 standarda i obesmislili sve.
Je li svi moramo učiti i poznavati 4 jebena standarda da bi neko uštedio na nekom prijevodu ili što? Te sulude ideje su nemoguće u praksi i to je recept za katastrofu.

Zapravo se radi o manipulantima i unitarnim Jugoslavenima, koji bi nakon takve eventualne situacije, prvi ukazali na ove probleme i počeli govoriti kako je besmisleno da 'zajednički' jezik ima 4 standarda i tražili bi unificiranje 'zajedničkog' jezika. Jer to je njihov stvarni cilj - jedan standard. To je oduvijek težnja unitarističke politike . Sve ovo glumljenje tolerancije prema sva 4 standarda je jeftin pokušaj prevare.

Izdali su cijelu knjigu na engleskom o slavenskim jezicima, mislim Cambridge, gdje pjevaju hvalospjeve toj deklaraciji 2017. Nisam mogao vjerovat očima, kao da je to pisao kakav polupismeni komesar. Grčević je dobro rekao o tom kako su kuhali, a ništa nisu skuhali.

Od 58:20

A stvarno su organizirani...

https://www.politika.rs/sr/clanak/62025 ... -srbistike

Bolonja razbila jedinstvo studija srbistike

Sada je gotovo nezamisliv prelazak studenta srpskog jezika i književnosti s jednog na drugi fakultet bilo kojeg univerziteta u Srbiji zbog ogromne razlike u obaveznim i izbornim predmetima

Tršić – Koliko ima srbističkih katedara na fakultetima u Srbiji, toliko je različitih planova i programa nastave, ne podudaraju se sasvim čak ni u delu koji je obavezan, a u onom izbornom ima stotinu raznovrsnih predmeta u ponudi i među njima ne postoji baš nijedan koji je isti na svim visokoškolskim ustanovama. Ozbiljne su i prevelike razlike u nastavi srpskog jezika i književnosti između pojedinih srbističkih katedara, to jest odseka i departmana na kojima stasavaju budući lingvisti, a situacija nije mnogo bolja ni kada je reč o visokoškolskim ustanovama koje obrazuju učitelje – potvrđuju posvećene i temeljne analize (ne)usaglašenosti planova i programa srbistike u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj predočene minulog vikenda na Petoj interkatedarskoj srbističkoj konferenciji u Tršiću.

To je najznačajnije godišnje okupljanje srbista u Naučnoobrazovno-kulturnom centru „Vuk Karadžić” koje otvara najvažnije, najbolnije i najkomplikovanije teme srbistike uopšte.

Rekao sam bio da je Vinceova epohalna knjiga bila za sve, osim za slijepce, jedna od prijelomnica koje su srušile serbokroatizam. Uza sav autorov oprez- tiskana je 1978.!- svakom je normalnom, tko ju je uzeo u ruke, bilo jasno da nekog srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog- nema, što god o tom pričali.

Knjiga je doživjela još dva izdanja i obogaćena je obiljem slika, te vrlo opsežnom bibliografijom. Za one koje zanima kratak prikaz, evo Liščeva uz 2. izdanje 1990.: https://hrcak.srce.hr/file/392226

Tko pak želi imati cijelu knjigu, prvo izdanje iz 1978., može ju skinuti s ovoga situsa: https://ia600602.us.archive.org/13/item ... jezika.pdf Dokument je u pdf-u 27 Mb, a komu se i ne da čitati sve, ili veće dijelove, može samo baciti pogled na sadržaj na početku knjige.

Tko pak želi kratak test od nekoliko stranica, preporučio bih pregledno orječje Krune Krstića "Hrvatsko jezično zakonodavstvo", 1941., a koje pokriva na svega par stranica prikaz cijeloga dotadanjega razdoblja, bez ulaženja u nijanse, no za laike vrlo pristupačno: https://archive.org/details/kruno-krsti ... o/mode/2up