Mojsijev zakon U Svetom Pismu Zakonom se naziva: 1. cijelo Sveto Pismo Staroga Zavjeta (stari Zakon), 2. pisani zakon pet Mojsijevih knjiga (Zakon Mojsijev), 3. zakon Deset zapovijedi (sinajski Zakon), 4. sve što sadržava propise i uređuje obrede.
U drugonavedenom smislu pod izrazom Mojsijev zakon[10] razumijeva se sve što je objavljeno po Mojsiju. Prvih pet knjiga Svetoga Pisma (Petoknjižje, prema grčkom Pentateuh) izvorno se na hebrejskom nazivalo:
Hatora (Zakon) ili Tora (zakon) ili Sefer hatora (knjige zakona) po naravi svojega sadržaja (Jošua 8, 34; 1, 8; Ezra 10, 3; Nehemija 8, 2–3.14; 10, 35; 37, 2; Druga Ljetopisa 25, 4).
Imenovalo ih se i:
Torat Moše (Mojsijev zakon), Sefer Moše (Mojsijeva knjiga) i Sefer tora Moše (Knjiga Mojsijeva zakona) po piscu kojemu su pripisivane (Jošua 8, 31–32; 23, 6; Prva o Kraljevima 2, 3; Druga o Kraljevima 14, 16; 23, 25; Daniel 9, 11; Ezra 3, 2; 6, 18; Nehemija 8, 1; 13, 1; itd.).
(Tȏra je hebrejski izraz za Božji zakon, Božju nauku, pouku i ono što se izlaže kao Njegov nauk, sadržan u Petoknjižju čije knjige Židovi nazivaju prema prvoj početnoj riječi, a kršćani prema prijevodu naslova koje im je dalo Sedamdeset prevoditelja na grčki.[11])
Konačno, božansko podrijetlo Mojsijeva zakona razumije se iz imena:
Gospodinov zakon (Ezra 7, 10, i dr.), Božji zakon (Nehemija 8, 18, itd.), Knjiga Gospodinova zakona (Druga Ljetopisa 17, 9, i dr.), Knjiga Božjega zakona (Jošua 24, 26, i dr.). Riječ zakon u prethodnim je izrazima u Septuaginti prevedena riječju nómos, s članom ili bez njega.
Novi Zavjet upućuje na Mojsijev zakon na različite načine:
Zakon (Matej 5, 17; Rimljanima 2, 12, i dr.), Gospodinov zakon (Luka 2, 23–24), Mojsijev zakon (Luka 2, 22; 24, 44; Djela apostolska 28, 23); Mojsijeva knjiga (Marko 12, 26), ili jednostavno: Mojsije (Luka 24, 27; Djela apostolska 15, 21). I Tàlmud[12] i stariji rabinski spisi nazivaju prvi dio Tanaha[13] Knjiga zakona, a na aramejskom samo Zakon.
Kršćanska predaja namjesto Mojsijev zakon radije rabi izraze Stari zakon (lex vetus) ili Mojsijevski[14] zakon.[15]
Njemu nasuprot stoji Novi zakon (lex nova), Zakon novoga Saveza (lex novi Testamenti), koji se još naziva Kristov zakon (lex Christi), Evanđeoski zakon (lex evangelica), Zakon evanđelja (lex Evangelii), ili samo Evanđelje (Evangelium); Zakon ljubavi (lex caritatis), Zakon milosti (lex gratiae) i Zakon vjere (lex fidei).
Kršćansko stajalište prema Mojsijevskom zakonu Novi se Zavjet prema Mojsijevskom zakonu odnosi ispunjenjem i jasnoćom.
Tipičan novozavjetni odnos prema Mojsijevu zakonu jest tvrdnja da je on samo sjena dobrih stvari koje dolaze (Kološanima 2, 17; Hebrejima 10, 1).
Ispunjenje. Isus Krist je izjavio da kani ispuniti svaku riječ Zakona (Matej 5, 17–18) te je to i učinio (Luka 24, 44).
Slabost. Zakon ne može donijeti opravdanje (Djela apostolska 13, 39; Galaćanima 2, 21); ne može oživljavati, iz njega ne proizlazi pravednost (Galaćanima 3, 21); ništa ne privodi k savršenstvu (Hebrejima 7, 19); nedostatan je, ne može osloboditi od svjesnosti grijehā niti ih odnijeti ili uništiti (Hebrejima 10, 1–4).
Mjerodavnost. Nemoguće je da ga obdržavaju svi ljudi. Zakon je dan Izraelu i samo za njega (Izlazak 19, 1–20, 17; Malahija 3, 22; Ivan 1, 1–17). Primjerice, svi muški Židovi dužni su se pojaviti pred Gospodinom na određenom mjestu tri puta godišnje (Izlazak 12, 4–16; 23, 14–17). Isto tako, onima kojima je Zakon dan, naloženo je, pod prijetnjom smrtne kazne, da na subotnji dan ne lože vatru po svojim stanovima (Izlazak 35, 1–3).
Ukidanje Zakona Proglašeno je:
da je Krist dovršetak Zakona (Rimljanima 10, 4), da je sȃm Zakon ukinut (Druga Korinćanima 3, 6–13), obeskrijepljen, to jest stavljen izvan snage (Efežanima 2, 15); da je bio prolazan (Druga Korinćanima 3, 11); da je Isus dokinuo prvi Zakon da uspostavi drugi (Hebrejima 10, 5–9); da ga je Isus pribio na križ (Kološanima 2, 14–16); da je to bila smrtonosna služba (Izlazak 32, 1–28; Druga Korinćanima 3, 7). Novi Zavjet utvrđuje:
da su oni koji su bili pod Mojsijevskim zakonom, od njega sputani, sada riješeni, oslobođeni od njega (Rimljanima 7, 6); da su umrli Zakonu (Rimljanima 7, 4); da nisu pod Zakonom, nego pod milošću (Rimljanima 6, 14); da nisu više pod nadzirateljem (Galaćanima 3, 24–25); da nisu dužni opsluživati Mojsijev zakon (Djela apostolska 15, 1–24; Galaćanima 3, 19); da su oni koji se u Zakonu misle opravdati prekinuli s Kristom i ispali iz milosti (Galaćanima 5, 4) i da se Božja pravednost sada očitovala izvan Zakona (Rimljanima 3, 21–22). Mojsijevski je zakon u suprotnosti s Evanđeljem Zakon je namijenjen jednomu narodu – Izraelu (Izlazak 20, 1–17; Malahija 4, 4), a Kristova radosna vijest namijenjena je svemu stvorenju (Matej 28, 18–20; Marko 16, 15–16).
Prvi je Savez bio posvećen krvlju životinja (Izlazak 24, 6–8), a novi Savez krvlju Isusa Krista (Prva Petrova 1, 18–19).
Prvom su ustanovom upravljali slabi ljudi – leviti (Levitski zakonik 16, 1–34; Hebrejima 7, 11–23), a drugom upravlja Isus Krist, koji je postao svećenikom ne po Zakonu tjelesne uredbe, nego snagom neuništiva života (Hebrejima 7, 16).
Obrezivanje na tijelu znak je prvoga (Postanak 17, 1–14; Levitski zakonik 12, 1–13), a obrezanje u srcu, po duhu znak je drugoga (Rimljanima 2, 25–29).
Mojsijevski zakon jamčio je poslušnim Hebrejima vremenite[16] blagoslove (Ponovljeni zakon 28, 1–6), a Kristova radosna vijest jamči duhovne blagoslove onima koji žive po njezinim zahtjevima (Prva Petrova 1, 4).
Mojsijevski zakon daje Hebrejima u baštinu kanaansku zemlju (Ponovljeni zakon 30, 5–10), a onima koji poštuju Gospodina Evanđelje jamči vječni zagrobni život (Prva Ivanova 5, 20).
Mojsijevski zakon kao nagradu obećava vremenita dobra (Izaija 1, 19), a obdržavatelji Novoga zakona za nagradu primaju nebeska dobra (Matej 19, 17).
Mojsijevski zakon zahtijeva poslušnost jednomu pravomu Bogu (Izlazak 20, 1–5), a Radosna vijest ističe Božje otčinstvo (Matej 6, 9).
Mojsijevski zakon zabranjuje uzaludno spominjanje Gospodinova imena (Izlazak 20, 7), a Evanđelje traži da usta moraju izgovarati što je u srcu: „da ne padnete pod sud“ (Jakovljeva 5, 12); naš govor mora biti tako istinit da se ne moramo zaklinjati (Matej 5, 37).
Mojsijevski zakon zahtijeva od Židova da se sjete svetkovati subotnji dan (Izlazak 20, 8–11), a od apostolskoga doba Božji se narod sjeća Spasitelja na slavlju koje je On naložio (Luka 22, 19–20; Prva Korinćanima 11, 23–29) prvoga dana u tjednu (Djela apostolska 20, 7), u koji je uskrsnuo (Matej 28, 1; Marko 16, 2; Luka 24, 1; Ivan 20, 1).
Mojsijevski zakon traži da djeca poštuju svoje roditelje (Izlazak 20, 12), a Evanđelje da slušaju svoje roditelje u Gospodinu (Efežanima 6, 1–4).
Mojsijevski zakon zabranjuje ubojstvo (Izlazak 20, 13), a Evanđelje i mržnju (Prva Ivanova 3, 15).
Mojsijevski zakon priječi čin preljuba (Izlazak 20, 14), a Evanđelje i požudni pogled i preljub u srcu (Matej 5, 28).
Mojsijevski zakon ne dopušta krađu (Izlazak 20, 15), a Evanđelje potiče višestruku naknadu (Luka 19, 8) i traži darežljivost (Efežanima 4, 28).
Mojsijevski zakon zabranjuje lažno svjedočenje (Izlazak 20, 16), a Evanđelje zahtijeva od nas da govorimo istinu u ljubavi (Efežanima 4, 15).
Mojsijevski zakon zabranjuje pohlepnost (Izlazak 20, 17), a Evanđelje zahtijeva od nas da činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri (Galaćanima 6, 10) i da bližnjemu ne činimo zlo (Rimljanima 13, 10).
Mojsijevski zakon zabranjuje blagovanje određenih kopnenih i morskih životinja kao nečistih (Levitski zakonik 11, 4–47; Ponovljeni zakon 14, 7–21), a Novi zakon to dopušta (Djela apostolska 11, 5–10) i proglašava nečistim samo ono što izlazi iz čovjeka (Matej 15, 11.18.20).
Mojsijevski zakon predviđa razrješivost ženidbe (Ponovljeni zakon 24, 1–4), a Evanđelje to ne dopušta (Marko 10, 1–12). Zabrana otpuštanja supružnika jedno je od mjesta gdje Isus najočiglednije prekida s Mojsijevskim zakonom.
Zaključak Mojsijevski zakon usmjerava prema osjetilnom i zemaljskom dobru, a Evanđelje prema umnom i nebeskom. Stari Zakon obećava vremenite stvari, a Novi vječni život.[17]
Stari zakon obuzdava ruku, a Novi zakon dušu.
Mojsijevski zakon privodi ljude opsluživanju zapovijedi strahom od kazne (lex timoris), a Evanđelje ljubavlju (lex amoris, Matej 22, 37.39; Marko 12, 30–31; Luka 10, 27). Čovjek se, naime, od zla odvraća i na dobro navodi ili strahom ili ljubavlju. Na njega najviše djeluje strah od pakla i posljednjega suda da bi počeo izbjegavati grijeh. Zato Sirah 1, 14 uči: „Strah Gospodnji početak je mudrosti“. Zakon straha zarobljava one koji ga opslužuju, a zakon ljubavi čini ih slobodnima.
Iako između Mojsijevskoga i Kristova zakona postoje suprotnosti, oba su dio Božje Objave i treba ih tumačiti u njihovoj cjelokupnosti, načelom usavršavanja i stalnosti.
Koga zanima više Studije Papinskoga biblijskoga povjerenstva:
Naputak Sancta mater Ecclesia (1964., hrvatski: Heinrich Denzinger – Peter Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 4402–4407, str. 881–884) Biblija i kristologija (1984.: latinski, talijanski, hrvatski: Svesci, 78–81, Zagreb, 1993., str. 101–139; Dokumenti Kršćanske sadašnjosti 99, Zagreb, 1995., str. 155–226; Dokumenti Kršćanske sadašnjosti, br. 144, Zagreb, 2006., 78 str.) Jedinstvo i različitost u Crkvi (1988.: francuski, talijanski) Tumačenje Biblije u Crkvi (1993.: njemački, talijanski, portugalski, ukrajinski, hrvatski: Dokumenti Kršćanske sadašnjosti 99, Zagreb, 1995., str. 27–154; Dokumenti Kršćanske sadašnjosti, br. 141) Židovski narod i njegovi Sveti Spisi u kršćanskom Svetom Pismu (2001.: engleski, francuski, njemački, talijanski, kastilski, hrvatski Dokumenti Kršćanske sadašnjosti 133, Zagreb, 2003., 232 str.) Biblija i ćudorednost. Svetopisamski korijeni kršćanskoga ponašanja (2008.: engleski, francuski, njemački, kastilski, portugalski, talijanski, hrvatski Dokumenti Kršćanske sadašnjosti, br. 157) Nadahnuće i istina Svetoga Pisma (2014.: talijanski) Benedikt XV., Okružnica Spiritus Paraclitus o 1500. obljetnici smrti sv. Jeronima i Svetom Pismu (15. rujna 1920.); latinski (str. 389–397); hrvatski: Denzinger, br. 3650–3654.
Pio XII., Okružnica Divino afflante Spiritu o unaprjeđivanju proučavanja Svetoga Pisma (30. rujna 1943.): latinski (str. 297–325); hrvatski: Katolički list (Zagreb), 95 (1944.) 6, str. 61–63; 7, 73–75; 8, 85–89; Posebni uvod u sv. Knjige Staroga Zavjeta, Đakovo, 1944., str. 227–249; O unapređivanju studija Svetog Pisma, Zagreb: HKD, 1968., 48 str. (Dokumenti, 20); Denzinger, br. 3825–3831 (dio).
[1] Latinski ius; engleski right i law; njemački Recht; francuski droit; talijanski diritto; kastilski derecho; portugalski direito; poljski prawo; češki i slovački právo; ruski, slovenski i srpski pravo.
[2] Krjȅpōst (grčki αρετή [aretḗ], lat. virtūs, eng. virtue, njem. Tugend, fran. vertu, tal. virtù, kastilski virtud, portugalski virtude, gornjolužički dobry počink, poljski cnota, češki ctnost, slovački cnosť, slovenski krepost, ukrajinski чесно́та [čestóta], ruski доброде́тель [dobrodétel’], bugarski добродетелта [dobrodetelta], srpski врлина [vrlina], mađarski erő) jest „dobra kakvoća pameti kojom se ispravno živi, kojom se nitko loše ne služi, kojom Bog djeluje u nama bez nas [virtus est bona qualitas mentis, qua recte vivitur, qua nullus male utitur, quam Deus in nobis sine nobis operatur]“ (sv. Toma Akvinski, Suma teologije, I–II, 55. pitanje, 4. članak, 1). Krjepost je – nasuprot opačini – trajna raspoloživost prema dobru; svojstvo onoga koji ne sadržava, ne očituje ništa nevaljalo u svom ponašanju, čestit, ćudoredan; spremnost da se radosno i ustrajno, pa i uz protivljenja i žrtve, ostvaruje ćudoredno dobro; vrsnoća; vrlina; ono što osposobljuje čovjeka da provodi savršen život. Stožerne krjeposti (razboritost, pravednost, jakost i umjerenost) usavršuju značaj (karakter) i brane protiv požude i prevlasti nagona. Nadnaravne (božanske, ulivene) krjeposti (vjera, ufanje/nada i ljubav) daju konačan oblik naravnim krjepostima, usmjeruju čovjekovo biće i djelo prema sudjelovanju u životu trojstvenoga Boga. Korijenski, krjepost je krjepčina, krjepkoća, čilost, snaga; Grcima sklad duševnih snaga u čovjeku, Konfuciju svladavanje svih težnja; psihološki određenje djelatne moći; filozofski uobličenje ili posadašnjenje djelatne moći kao mogućnosti. Krjepostan je čovjek gospodar samoga sebe i svojih djela. On je sredio nagone, stvorio slobodu nad nižim prohtjevima, uredio svoje odnose s drugim ljudima. Neodređenije i šire značenje od krjeposti ima riječ vrlìna (mađarski erény, poljski zaleta, slovenski vrlina), pozitivno svojstvo u čovjeka; junaštvo, hrabrost, srčanost; dobra odlika čega; suprotno poroku i mani.
[3] Kàznenō právo (engleski criminal law, njemački i nizozemski Strafrecht, francuski droit pénal, talijanski diritto penale, kastilski derecho penal, portugalski direito penal, poljski prawo karne, ruski уголо́вное пра́во [ugolóvnoe právo], češki trestní právo, slovački trestné právo, slovenski kazensko pravo, srpski krivično pravo) dio je pravnoga sustava koji sadržava propise kojima se određuju kažnjiva djela, kaznenopravne sankcije i uvjeti pod kojima se one primjenjuju prema počiniteljima takvih djela. Prisiljava strahom od kazne. Kažnjivo djelo jest ponašanje pojedinca (fizičke osobe) ili pravne osobe, koje je zbog neprilagođenosti te osobe zajedničkomu životu, pogibeljnosti za određene vrijednosti i dobra u toj zajednici ili zbog drugih razloga neprihvatljivo i zbog toga nedopušteno i zabranjeno. Kažnjiva ponašanja treba sprječavati, njihove pojavne oblike smanjiti i svesti na najmanju moguću mjeru, a, ako je moguće, i posve iskorijeniti. Da bi se to postiglo, počiniteljima se stavlja u izgled određeno zlo (kazna) koje će ih sustići ako počine to djelo. Tom im se kaznom prijeti, a počinjenje kaznenoga djela zaprječuje se unaprijed naznačenim kaznama (danas zatvorska ili novčana, nekad i: smrtna kazna, gubitak građanskih prava, zapljena imovine, izgon, sakaćenje, prisilan rad, robija, samica, klade, lanci).
[4] Náravnō právo (latinski ius naturale, engleski natural law, francuski droit naturel) jest ono što svakomu čovjeku pripada po naravi (pravo na život, pravo na rođenje, na slobodu, na nesakaćenje, na dom, na grob, na slobodu savjesti, vjeroispovijesti…) i ograničava se na međuljudske odnose, dok naravni zakon obuhvaća sve zapovijedi koje izlaze iz ljudske razumske naravi i koje su usmjerene ostvarenju posljednje svrhe ljudskoga života.
[5] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, I–II: „Ako se ljudski zakon u čem razilazi s naravnim zakonom, onda to nije zakon, nego izopačenje zakona“ (95. pitanje, 2. članak, Odgovaram). „Ljudski zakon ima vrijednost zakona ako je u skladu s ispravnim razumom. Ali, ako se udaljava od razuma, naziva se nepravednim zakonom, a u tom smislu nema vrijednost zakona, nego je naprotiv neka vrsta nasilja“ (93. pitanje, 3. članak, Odgovor na 2. razlog). To s Akvincem drži cijela Crkva; učenje je preuzeto u Katekizam Katoličke Crkve, br. 1902, 1903 i 2242. Vidi sv. Ivan Pavao II., Okružnica Evangelium vitae (25. ožujka 1995.), br. 72–74.
[6] Latinski lex, engleski law, njemački Gesetz, francuski loi, talijanski legge, kastilski ley, slovenski, slovački i češki zákon, ruski зако́н [zakón], poljski ustawa.
[7] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, I–II, 90. pitanje, 4. članak, Odgovaram.
[8] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, I–II, 92. pitanje, 2. članak, Odgovaram.
[9] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, I–II, 90. pitanje, 1. članak, Odgovaram.
[10] Grčki νόμος Μωυσῆ [nómos Mōusē], latinski lex Mosi, engleski law of Moses, njemački Gesetz Moses, francuski loi de Moïse, talijanski legge di Mosè, kastilski ley de Moisés, portugalski lei de Moisés, slovenski Mojzesov zakon, poljski prawo Mojżeszowe, češki Mojžíšův zákon.
[11] Hebrejski Berešit (U početku) Septuaginti je Γένεσις [Génesis], a Vulgati Liber Genesis. Hrvatski: Pismo od postan’ja (Bartol Kašić 1625.), Knjiga Poroda (Petar Katančić 1831.), Prva knjiga Mojsesa (Ivan Matij Skarić, 1858.), Prva knjiga Mojsijeva (Valentin Čebušnik, 1911., i Ivan Evanđelist Šarić, 1941.), Knjiga Postanka (Stvarnost, 1968.) i Postanak (Silvije Grubišić, 1973.).
Hebrejski Šemot (Ovo su imena) Septuaginti je Ἔξοδος [Éxodos], a Vulgati Liber Exodus. Hrvatski: Pismo od ishoda (Kašić), Knjiga Izhoda (Katančić), Druga knjiga Mojsesa (Skarić), Druga knjiga Mojsijeva (Čebušnik i Šarić), Knjiga Izlaska (Stvarnost) i Izlazak iz Egipta (Grubišić).
Hebrejski Va-jikra (I zovnu) Septuaginti je Λευϊτικόν [Leuïtikón], a Vulgati Liber Leviticus. Hrvatski: Pismo levitičko (Kašić), Knjiga Levitika (Katančić), Treća knjiga Mojsesa (Skarić), Treća knjiga Mojsijeva (Čebušnik i Šarić), Levitski zakonik (Stvarnost) i Levitski zakoni (Grubišić).
Hebrejski Ba-midbar (U pustinji) Septuaginti je Ἀριθμοί [Arithmoí], a Vulgati Liber Numeri. Hrvatski: Pismo od broja (Kašić), Knjiga Brojah (Katančić), Četvrta knjiga Mojsesa (Skarić), Četvrta knjiga Mojsijeva (Čebušnik i Šarić), Knjiga Brojeva (Stvarnost) i Brojidba u pustari (Grubišić).
Hebrejski Dvarim (Ovo su riječi) Septuaginti je Δευτερονόμιον [Deuteronómion], a Vulgati Liber Deuteronomii. Hrvatski: Pismo od zakonoponovljen’ja (Kašić), Knjiga Pozakonstva (Katančić), Peta knjiga Mojsesa (Skarić), Peta knjiga Mojsijeva (Čebušnik i Šarić), Ponovljeni zakon (Stvarnost) i Tumačenje nauka (Grubišić).
[12] Mȉšna su vjerski propisi utemeljeni na Torinim odredbama, rabinski tekst o Halahi (putu, vjerskomu zakonu). Gemàra (aramejski: dopuna, dodatak, nastavak) rasprave su o Mišni, rabinska tumačenja Mišne, usmena predaja zapisana u Talmudu. Tàlmud (hebrejski: nauk, proučavanje) skupni je pojam za Mišnu i Gemaru: u sredini stranice je navod iz Mišne, okružen s nekoliko tumačenja i tumačenja na njih (Gemarom). Postoje Jeruzalemski i Babilonski Talmud.
[13] Tanȁh je naziv za hebrejsku Bibliju, to jest Stari Zavjet bez Tobije, Judite, Prve i Druge o Makabejcima, Mudrosti, Siraha, Baruha i bez grčkih dodataka u Esteri i Danielu. Pojam je nastao stezanjem od prvih slova riječi: Tora (Zakon), Nevi’im (Proroci) i Ketuvim (Spisi).
[14] Mojsijevski je odnosni pridjev nastao dvostrukim dometanjem, najprije dometka -ev, a onda dometka -ski, a znači ono što se pripisuje Mojsiju, što je tvoreno na Mojsijev način ili pripada, odnosi se ili je svojstveno Mojsiju (izbaviteljstvo, Petoknjižje, pothvat, pravo, Savez /na Sinaju/, Zakon, zakonodavstvo). Iz područja biblijskoga govora takvi su još pridjevi: abrahamovski, ivanovski, jakovljevski, lukinski, markovski, matejevski, pavlovski, petrovski.
[15] Latinski lex mosaica, engleski Mosaic Law, njemački Mosaisches Gesetz, francuski loi mosaïque, talijanski legge mosaica, kastilski ley mosaica, portugalski lei mosaica.
[16] Vremènit je onaj koji je – nasuprot izvanvremenskom, bezvremenskom, vječnom – ograničen vremenom, koji ima početak i kraj u odmicanju i slijedu vremena; koji se odnosi na ovaj svijet; koji je svjetovan, zemaljski, prolazan.
[17] Usp. sv. Toma Akvinski, Suma teologije, I–II, 91. pitanje, 5. članak: Toma Akvinski, Izabrano djelo, preveo Tomo Vereš, Zagreb: Nakladni zavod Globus, 2005., str. 474–475.
_________________ “Doći će vrijeme kad će ljudi poludjeti, i kad budu vidjeli jednoga koji nije luda kao oni, vikat će na njega “lud si” samo zato što nije lud kao što su oni.”
|