"Burn out" - izgaranje
Sindrom hroničnog umora! Svakodnevnog stresa!
Sindrom je priznat od strane Svjetske zdravstvene organizacije.
Alarm. Ustani. Kafa. Spremi se, obuci. Požuri. Posao. Kupovina. Ručak. Obaveze ,,po kući,, ponedjeljak, utorak....septembar, oktobar, novembar....2021, 2022, 20023.... = anksioznost i depresija!
I uz svu tu muku posao vas ne zadovoljava ni finansijski, ni socijalno.

Da li ovakav ritam može da se izdrži bez posljedica na psihološko i fiziološko funkcionisanje?
Koliko ste frustrirani na radnom mjestu?
,,Dajete,, li se više u poslu od svojih radnih kolega?
Kako se nosite sa tim izgaranjem na poslu i kod kuće?


Šta kada se sindrom "Burn out" javi u ljubavi, braku? Ko u braku više sagorijeva, muž ili žena?
Kako se može posao promijeniti, može i partner! Da li izgaramo samo dok se zabavljamo, dok smo zaljubljeni ili se izgaranje pojačava što vrijeme veze, braka odmiče?

Na balkanu i opcenito zemljama treceg svijeta zene su te koje sagorijevaju. Austrija, Njemacka itd muskarci ce prije sagorjeti u braku, jer je zena zasticena ko licki medvjed, zovu policiju zbog banalnih stvari, zaboravio iznijeti smece. Mislim da je neki balans u Sloveniji, Slovackoj i Ceskoj

SZO sindrom "Burn out" je proglasila dijagnozom zbog koje će se moći ići na bolovanje. Simptomi su:iscrpljenost, nesanica, promjena apetita, pad imuniteta, glavobolja, visok krvi tlak, kao i osjećaji praznine, poremećaji koncentracije, zaboravljanje, nervoza, preosjetljivost... Terapija bi bila posjećivanje psihologa i neuropsihijatra, te autogeni trening.
BiH je članica Svjetske zdravstvene organizacije, tako da će ova pravila vrijediti i za njezine stanovnike

Taj sam.

Prijavljujem se.

Izgorio sam, nema više žara u meni za posao koji obavljam.

- Umjesto koncentracije na rješavanja problema u projektima, moje misli lete ka rješenjima kako iz svega izaći, ustvari ostaviti se ovog posla i početi nešto iznova...

Upravo se lomim napisati otkaz.

Da pokušam riješiti crveno?

Ovisi valjda s kojim dijelom imaš problem. Meni je najkorisnije bilo napustiti perfekcionizam.

Lijenost ubije perfekcionizam brzo. Naporno je biti savršen. Zato ja pomalo brljam

I kod mene sve mora biti pod konac kada je rijec o poslu.

Jednostavno je rješenje za burnoute i sl. Ja sad djeci to ponavljam, ravnoteža i umjerenost.

Znači, ravnoteža između obiteljskog života, poslovne aktivnosti i stjecanja, zdravlja i rekreacije (tj. slobodnog vremena za sebe).

Čim pretjeraš i odguraš na jednu od te tri stvari, odmah počnu sranja.

Ako si previše orijetniran na obitelj, nemaš love i nisi zdrav pa postaneš teret umjesto stupa obitelji.
Kad se previše fokusiraš na posao strada obitelj i zdravlje, ni novac tu ne pomaže.
Kad si previše opsjednut zdravljem opet zanemariš obitelj i trošiš pare na tretman ovaj-onaj, to posebno žene rade.

Nisam još vidio neke probleme s ljudima koji su u ravnoteži i umjereni u onom što rade.

Ništa jadnije ako se dovedeš u stanje stresa i panike, a nisi poduzetnik nego najobičniji kotačić u velikom sistemu. Poduzetnicima koji nose vlastiti teret egzistencije još mogu ta stanja prihvatiti, dosta ih se muči s raznim psihofizičkim stanjima, ali kad vidim nekog običnog zaposlenika koji ima nekakva psihička stanja od posla, to mi je nepojmljivo.

Radim u izuzetno stresnoj branši gdje ljudi oko mene pucaju kao kokice, jaki momci, ne možeš se mimoići s njima na hodniku, a završe u suzama krajem 11. mjeseca.

Ja uvijek kažem mi u kompaniji smo obitelj a zaposlenici su ti kao djeca. Jedno trebaš provjeravati što radi, drugome moraš pomagati oko zadaće, treće plače itd.

I kod mene je tako kao voditelju, kod žena 50% vremena slušam o privatnim stvarima, ovaj zna, a konfliktan, treći ne zna, a hoće itd. Nekog mentoriraš, nekog coachaš, delegiraš, daješ im slobodu da se ne boje pogriješiti, miksam kako god mogu da stvari funkcioniraju i da nisam pod pritiskom. Otkad sam ove godine preuzeo Slovence to je sad zahtjevnije jer su oni teški karakteri, baš kompliciran narod, nemaju drive kao mi, ali opet ih hendlam lijevom rukom.

Ovdje kod direktora medijskih kuća ne radi se o tome da je on imao ne znam kako puno para i bijesne aute, nego su u to vrijeme kad je on vedrio i oblačio oni bili silno važni i utjecajni, svi su htjeli biti s njima u društvu i ulizivali im se. Danas više nikoga nije briga tko je direktor 24 sata i što tamo piše jer ionako 50% ljudi misli da je sve laž i prevara. A ako želiš doći u medije napraviš podcast ili snimaš neka videa i svi znaju za tebe.

Tako da sad njegove "prave vrijednosti" treba uzeti u kontekstu da je čovjek na tom istom radnom mjestu daleko manje važan nego prije 15 godina. Danas naprave podcast pa se valjaju pijani po podu i to ima isti doseg do publike kao i Večernji list.

Borisa znam, bio mi je klijent, o čem priča?

Pa ukratko bio je stereotipni menadžer, a sad je išao na hodočašće u Santiago i spoznao prave vrijednosti.

Ok, to je u redu.

Bio je malo ekscentrik, narančasti sakoi, žute čarape, ljubičaste cvike i te fore. To je već davalo dojam disbalansa.

Iz perspektive direktora u socijalističkom kombinatu da. Ali to je zlatno doba portala jer su svi nanjušili priliku da budu u medijima. Dok su bili tiskani imali su ograničeno mjesta na stranici i nije bilo moguće. Sad kad su počeli masovni komentari je moguće, ali više nije važno, odnosno bolje je biti što manje u medijima.

U to vrijeme biti direktor ili glavni urednik medija značilo je hodati okolo bez novčanika, kao doktor ili sudac.

Evo Voja je primjer čovjeka koji ne zna i ne može raditi ništa drugo, bar je bio to. Zato su ti novinari ucijenjeni od urednika da prosipaju neki narativ. I nema tu neovisnosti. Nema tu valstitog mišljenja nego samo ono štoi ti je nametnuto.

Ne može naš novinar pokupit se i otići u Njemačku bit novinar. Što će jedan Aca tamo? Može samo prat WC-e. I onda padnu u depresiju, alkohol, puknu...

Zato vjerovat medijima je ili glupost ili ludilo.

Voja sada liječi živce kao fizikaner u skladištu. Barem neka korist od njega.

Pa tako je sa svima osim tehnike i medicine. Što može raditi pravnik u Njemačkoj? Glupa je podjela ili si inženjer ili pereš wc-e. U Njemačkoj za razliku od Hrvatske nisu za svako zanimanje napravili fakultet ili barem veleučilište, nego odeš na tečaj za jednostavnije poslove i radiš.

Izgorio sam na faksu, par puta na rubu živčanog sloma. Sad radim u odvjetništvu i nikad sritniji, posa je intelektualno izazovan i svaki dan mi proleti samo ovako. :)