Gdje si upoznao Daidžu? Daj nam te neke priče, mora da su zanimljive.

Obiteljska svadba, ovako iz retrospektive (bio san dite i nisan tad svega bio svjestan) solidan dio vrha HVO-a je bio. Znan da mi je Praljak da neke slatkiše i da smo čak nešto ćaskali, nešto me ispitiva (zna san odgovore pa san zato i dobio slatkiše ).
Daidžu san još par puta srio, al onako kroz maglu mi je (te svadbe se baš sićan) znan da su ga svi baš poštovali (i to najviše iz ustaških sentimenata ). Što mi je malo čudno, ispada da su tad ljudi bili najivnijih, ovako sa distance Daidža i ne djeluje kompetentno (i jako politički naivno al ok ostalo je iz ustaških vremena).
S njim su se definitivno razišli kad je ljude bio poveo u samoubilački pohod na razbijanje opsade sarajeva. kao njih stotinjak će razbit opsadu Sarajeva (tu je bilo cca 7-8 mojih rođaka). On se tad potpisivao kao zapovjednik nekog fantomskog dobrovoljačkog Korpusa Kralj Tomislav (dok je to brojčano jedva nategnuto bila bojna ako ne ojačana satnija).
On je naivno virova u hrvatsko-muslimansko jedinstvo, a muslimani ga nisu doživljavali.

Jedino za Tutu nisan siguran da san ga upozna, al mislin da bi takvog tipa upamtio. Sićan se legendarnosti koje je tad uživa.

Ja sam sa Daidžom bio na Igmanu. Daidža je bio general bojnik HV-a i mogao je dignut tisuće ljudi bez problema. Ja sam sa Daidžom bio od prvog dana. Daidža, Roso, Tuta, Ćikota, Mića Lasić… Svi su oni bili tu. Ne znam odakle ti da se vidi tu stihija, neorganiziranost i nestručnost. Daidža 50 godina vojnik bio.

Na onaj video bi tribalo pustit video kad se Gotovina dere na časnike na konferenciji u Kninu pa usporedi malo.

Pa bio si na Igmanu? Bio si onda s "mojima". Kakvo je tvoje viđenje te "operacije"?

Kažeš tisuću ljudi, kojih tisuću ljudi, u tom trenutku?

Daidžina biogradfija je nepoznata praktički, nema ni jednog sigurnog fakta, 50 godina bio vojnik, moguće al nema nijednog službenog podatka. Il se bar ne može naći.

Šta imam poredit. Roso je bio u legiji stranaca kao i Gotovina. Daidža vojnik 50 godina. Ćikota, Tuta, Lasić - sve iskusni ratnici. Nema veze da ne duljimo. Bio sam na Igmanu. Pisao sam o tome na lojavom forumu. Nikakve operacije nije bilo tad na Igmanu a koji su tvoji?

Čuj kojih tisuću ljudi. Pa Hrvatska ima 4 milijuna. Misliš da je problem bio 1992 dignut tisuću dvije vojnika za Sarajevo? Pa Daidža je pola armije bih obučio.

Onda pitaj rodbinu i tih 7-8 rođaka. Puno ti te knjige čitaš i analiziraš nebitne stvari. Daodži nije bio nikakav problem dignut tisuću dvije ljudi. Slabo si ti to izanalizirao. Kad su ti rođaci došli kod Daidže?

Ko i svi, dobrovoljno jer je jedna od prvih dobrovoljačkih jedinica za bih bila njegova. Još tamo u Baškom polju prije rata u bih.

Ti pomičeš papirnate divizije, di bi naša te silne ljude? Muslimani su ga prvom prilikom odjebali nakon što su ga iskoristili.

Vidim tvoj prijezir prema knjigama, zanimljivo. ne pričam ti o beletristici već o znanstvenim radovima, a prije svega o službenim dokumentima.

U Baškom Polju ti bili rođaci kod Daidže jel? Šta ga imaju mislimani odjebat nije on bio muslimanski bojnik već hrvatski i zapovjednik južnog bojišta. Nemam prijetir prema knjigama već tvoj stav me malo iritira. Tebi su Roso, Tuta i Daidža nesposobni jer su konferenciju imali u pećini uz Neretvu. To je glupo.

Mišaš žabe i babe. Muslimani su ga odjebali kad je iša na Sarajevo, ima je problema i u Jablanici i Konjicu. A ti tvrdiš da je on u tom trenutku moga dignit tisuće ljudi za deblokadu Sarajeva.

Kad je on bio zapovjednik južnog bojišta? Spominje se kao zapovjednik obrane Čepikuća. Ili je to neki neformalni naziv jer je južno bojište kasnije osnovano , bio je prije toga sektor obrane Dubrovnik.

Pričam ti o općem dojmu ti si zaključio da je stvar o pećini. Pećina je neadekvantna al nije poanta u pećini, to je dio mozaika samo.

Tvoj prvobitni post o Daidži je degradirajući sa ponižavajućim tonom. Jesam se zajebao? Ako su ti rođaci bili kod Daidže šta su ti to pričali da ti u takvom svjetlu pominješ Daidžu? Kao tebi nije jasno kako se takav čovjek nametnuo ikom? Pitaj rođake ako ti nije jasno. Daidža je bio zapovjednik južnog bojišta, imao čin general bojnika HV-a i naravno da je nogao dići 1000 ljudi bez problema. Pogotovo nakon ove konferencije u Lipnju gdje Rosogovori da ne staje do Drine. Imali su razloga ovako govoriti, pomeli smo četnike u sjajnoj akciji. Ja ne znam koji je tebi racku da jednog Daidžu omalovažava, pogledaj malo ovaj video kako se svi prema njemu odnose. Ne bez razloga. Daidža je kad njih sve skupiš tatamata što se tiče rata i ratovanja. Pitaj rođake.

Daidža je prvi zapovjednik južnog bojišta, prije Bobetka. Ništa kaotično sa Daidžom nije bilo. Čovjeku se samo naklonit. Došao se borit sa skoro 70 godina dok su još neki bili u JNA.

10.4.1992. je formirano Južno bojište i prvi zapovjednik je bio Bobetko.

Prije toga je postojalo Zapovjedništvo za južnu Dalmaciju pa kasnije Zapovjedništvo Sektora Dubrovnik.

Prvi zapovjednik Zapovjedništvo za južnu Dalmaciju je bio kontroverzni Ante Marinov (navodno agent KOS-a, u svakom slučaju lik koji je užasno vodio i organizira obranu juga).

Prije Bobetka zapovjednik Zapovjedništva Sektora Dubrovnik je bio Luka Džanko (koji je po osnivanju južnog bojišta posta njegov zamjenik).

Možda je u tom kaotičnom dobu i Daidža nakratko bio zapovjednik za južnu dalmaciju ili sektora Dubrovnik, ali kad? I do kad?

To možda tako piše u tim knjigama što čitaš. Ja ti kažem kako je bilo na terenu. Prvi zapovjednik prije Bobetka je bio Daidža. Uostalom kažeš da ti je 7-8 rođaka bilo kod Daidže od početka pa neka ti oni kažu. Nemam ja kompjuter u glavi čuj od kad do kad
Znam da je Bobetko došao 10.4 na dan NDH a prije toga se Daidža pitao.

E pa službeno izgleda nije bio. Sve je oko njega izgleda neslužbeno.

Danas (noć 29. na 30ti) je pad Jajca 92e, to je u kontekstu hrvatsko-muslimanskih odnosa bio najbolji pokazatelj da od suradnje neće bit ništa i da ide sukob. I to je dosta nerazjašnjena epizoda rata.

General HOS-a Ante Prkačin tvrdi da HOS-ove postrojbe, u kojima je bio veliki dio muslimana iz Tuzle i Podrinja sa preko 500 bojovnika spremnih na život i smrt, nisu propuštene prema Jajcu od strane Armije BiH. Jajce su opkolili Srbi, a bošnjačka Armija BiH time je pomogla pad grada u ruke Srba.

Prkačin otkriva i nepoznatu destruktivnu ulogu Alije Izetbegovića i bošnjačkog vodstva podrivanja zajedničke borbe Hrvata i muslimana protiv agresije Srbije, kao i današnje loše politike Bošnjaka prema Hrvatima. On tvrdi da su budućnost Bosne i Hercegovine uništile bošnjačke političke elite, a cilj im je bio i “da mladi Bošnjaci zamrze Hrvate” (min 11:00 nadalje).

Na današnji dan 1992. za pad Jajca i glasnogovornik HVO Božo Raić optužio je ekstremne muslimanske snage koje su spriječile da pojačanje HVO-a stigne u Jajce na vrijeme.

Premda je trajala grčevita borba za Jajce, muslimani su listopada 1992. poduzeli masovna razoružavanja pripadnika HVO-a u Novom Travniku i Zenici. Dana 20. listopada 1992., kada je Jajce bilo na izdisaju, jugozapadno od Zenice, kod Ahmića, pripadnici tzv. Armije BiH po nalogu Envera Hadžihasanovića, zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH blokirali su glavnu prometnicu i odbili propustiti pripadnike HVO-a na putu za prijeko potrebnu obranu jajačkog prolaza i Jajca koje se još borilo.

Bilo je jasno je Armija BiH želi pad Jajca, da zaista planira ofenzive protiv HVO-a i podjelu Središnje Bosne na enklave. I padom Jajca i napadom na HVO u Srednjoj Bosni, trebalo je prema planovima velikobošnjačkih vođa, a prvenstveno islamista Alije Izetbegovića, zbrisati Hrvate iz Bosne.

I danas dolaze iz bošnjačkih pera laži da je Jajce palo 20. listopada. Dolazilo je iz redova ABiH, a optužbe idu tako daleko da optužuju čak HVO Jajce da je “izdao grad”. Istina je da je HVO slao vojsku da brani Jajce, što potvrđuje na donjem videu i general HOS-a Ante Prkačin. Muslimani kod Bugojna i Vakufa nisu im dali da prođu prema Jajcu. Također su blokirali pojačanje koje je išlo iz Busovače za Jajce. A U Travniku su muslimani ubili zapovjednika HVO-a iz Jajca. Već 25. listopada Srbi su svojim vojnicima dijelili odlikovanja za “oslobođenje” Jajca.

Pad Jajca smatra se jednim od uzroka bošnjačko-hrvatskog sukoba u BiH, ali pad Jajca nije prvi uzrok. Već oko polovice listopada 1992. godine datiraju prvi ozbiljniji sukobi između HVO-a i Armije BiH. Glavnina HVO-a bila je u Jajcu i branila ga od srpske agresije, a u susjednoj viteškoj općini sukobljavaju se HVO i muslimansko-bošnjačka Armija BiH. Muslimansko-bošnjačke vlasti nisu dopuštale da se šalje pomoć braniteljima Jajca. Odvijanje događaja u budućnosti pokazali su razloge.

Borbu Hrvata u Jajcu muslimani su iskoristili kao mogućnost za osvajanje cijele Lašvanske doline.

1. kolovoza 1994., unatoč Washingtonskom sporazumu iz ožujka o savezništvu Hrvata i Muslimana-bošnjaka, tzv. “Armija RBiH” je opkolila i napala HVO na planini Zvijezda (općina Vareš).

Napad na HVO predvodio je Željko Komšić, za što je dobio “zlatnog ljiljana”.

Toga dana pripadnici tzv. “Armije RBiH” prelazili su teritoriji pod kontrolom HVO-a, Željko Komšić je poveo akciju napada i razoružavanja pripadnika HVO-a, iako u to vrijeme nije bilo sukoba Hrvata (HVO) i Muslimana-bošnjaka (“Armije RBiH”), u to vrijeme su bili saveznici.

Komšić je tada uz prijetnju oružjem izjavio da Washingtonski sporazum ne vrijedi, time naredio da se pripadnici HVO-a predaju. HVO je tada odbio predati se uz odgovor da će se braniti. Uskoro je došao interventni vod HVO-a nakon čega se tzv. “Armija RBiH” povukla.

Tijekom vojne operacije “Behar” združene Muslimansko-bošnjačke snage su 1994. na ratištu Vareša zauzele sela Brgule, Zubeta, Pajtovići, Šikulje, te ovladale dominantnim kotama Vojnički grob − Srednja planina – Grad.

U toj operaciji koja je trajala nekoliko dana major tzv. “Armije RBiH” Teufik Omanović je pojasnio kako je Željko Komšić sa svojom jedinicom napao postrojbe HVO i tako omogućio slabljenje linije prema Srbima. Kao što i sam potvrđuje.

“Tom prilikom je upao i zarobljavao hrvatske vojnike” govori major tzv. “Armije RBiH”, ne navodeći da li je i koga je možda i ubio, dok sam Komšić tvrdi da je ta akcija 1994. bila “vrlo viteška” da su oslobodili ogroman prostor i našli “nema toga što nisu našli”.

Inače, 1. kolovoza 1994. na lokalitetu Vis, koji je inače najviša kota planine Zvijezde (1349 m n/v) s koje se dobro moglo kontrolirati Brgule i druge dijelove srpskog teritorija, a i čitav prostor pod kontrolom HVO-a na Daštanskom i Višnjićima.

Budući da je tih dana bilo aktualno “planiranje deblokade” grada Sarajeva, tzv. “Armija RBiH” je planirala izvršiti napad na srpska sela Brgule, Okruglicu i Šikulje da odvrati pažnju srpskim snagama i da istovremeno presiječe komunikaciju Srednje-Olovo na prijevoju Nišići.

Prethodno je general Tihomir Blaškić, u to vrijeme kao načelnik GS HVO-a, preko brigadira Filipa Filipovića zapovjednika u tom trenutku ZP Vitez (Središnja Bosna) zapovjedio HVO brigadi Bobovac-Vareš da izvrši povlačenje svojih snaga s planine Zvijezde i omogući postrojbama tzv. “Armije RBiH” da izvrše napad. HVO brigada Bobovac-Vareš dobila zapovijed da tzv. “Armiji RBiH” pruži traženu topničku potporu u izvršenju tog napada. Komunikacija između zapovjednog kadra tzv. “Armije RBiH” i HVO-a je bila redovita i dobra.

“Prvo je Tihomir Blaškić kao zapovjednik GS HVO izdao pisanu zapovijed HVO brigadi Bobovac-Vareš da tt. 1349 Zvijezda, prepusti Armiji RBiH u cilju da sa svojim snagama prođu i napadnu Srbe na Brgulama kada otpočne operacija oslobođenja.

U dva navrata na sastanak kod mene je dolazio Ismet Dahić i tražio da se HVO povuče u potpunosti sa Zvijezde i da Armija RBiH preuzme kompletan prostor za stalno. Nakon usmenih konsultacija sa Zbornim područjem Vitez i Glavnim stožerom HVO jasno mi je rečeno da takav dogovor nije postignut na najvećoj razini nego samo da prođu. Istovremeno GS HVO je poslao i pisanu zapovijed da HVO brigada Bobovac-Vareš pruži Armiji RBiH topničko-minobacačku potporu da zauzmu Brgule i da dalje napreduju ka Nišićima.”

Potrebno je ponoviti i dobro naglasiti da je sredinom ožujka 1994. potpisano Washingtonski sporazum između Muslimana-bošnjaka i Hrvata, a u Uskoplju je 25. ožujka 1994. na sastanku Izvršnog odbora zajedničkog stožera formuliran privremeni postupak za slobodu kretanja i postupak na kontrolnim točkama. Dopušteno je kretanje civilnih i vojnih lica u granicama Federacije BiH. Ovaj sporazum je praktično zaživio između vojske HVO-a i tzv. “Armije RBiH”.

Vareški vojnici HVO su autobusima putovali kroz Vareš do Kiseljaka i natrag na Daštansko. Prije događaja na Zvijezdi, Komšić ali i drugi pripadnici tzv. “Armije RBiH” su u više navrata dolazili do pripadnika HVO-a jer je primirje postalo stvarnost.

“S obzirom da je bio mir sa Armijom RBiH, postrojbe HVO na Zvijezdi su bile usmjerene na osmatranje srpskih snaga a ne prema Armiji RBiH. Zato je predvodnik akcije Armije RBiH, Željko Komšić mogao bez neke vojničke strategije i hrabrosti opkoliti pet zemunica i razoružati deset vojnika HVO, svojih saveznika. Ali posada iz jedne zemunice na vrijeme je uočila opasnost i nije se htjela predati iako su bili opkoljeni i jedni drugima su prijetili paljbom.

Vrlo brzo sam ja došao sa interventnim vodom i opkolio snage Armije RBiH i tada dolazi do našeg razgovora i oni vraćaju oružje od razoružanih vojnika HVO-a i odlaze odakle su došli, u pravcu Ponikve.” – Mario Andrić, zapovjednika brigade HVO Bobovac-Vareš

Menu
CRODEX.NET
Traži
Sramota covid potvrda – 3 godine kasnije
Home/Uncategorized
Uncategorized
MINUTA IZ POVIJESTI ! Kako je Željko Komšić umalo izazvao rat između Bošnjaka i Hrvata
02/08/20240 190 5 minutes read

1. kolovoza 1994., unatoč Washingtonskom sporazumu iz ožujka o savezništvu Hrvata i Muslimana-bošnjaka, tzv. “Armija RBiH” je opkolila i napala HVO na planini Zvijezda (općina Vareš).

Napad na HVO predvodio je Željko Komšić, za što je dobio “zlatnog ljiljana”.

Toga dana pripadnici tzv. “Armije RBiH” prelazili su teritoriji pod kontrolom HVO-a, Željko Komšić je poveo akciju napada i razoružavanja pripadnika HVO-a, iako u to vrijeme nije bilo sukoba Hrvata (HVO) i Muslimana-bošnjaka (“Armije RBiH”), u to vrijeme su bili saveznici.

Komšić je tada uz prijetnju oružjem izjavio da Washingtonski sporazum ne vrijedi, time naredio da se pripadnici HVO-a predaju. HVO je tada odbio predati se uz odgovor da će se braniti. Uskoro je došao interventni vod HVO-a nakon čega se tzv. “Armija RBiH” povukla.

Povezani članci

Bošnjački Paradox: Podrška Palestincima, tišina o Kurdima
6 dana ago

‘Svemu dođe kraj’
1 tjedan ago
Tijekom vojne operacije “Behar” združene Muslimansko-bošnjačke snage su 1994. na ratištu Vareša zauzele sela Brgule, Zubeta, Pajtovići, Šikulje, te ovladale dominantnim kotama Vojnički grob − Srednja planina – Grad.

U toj operaciji koja je trajala nekoliko dana major tzv. “Armije RBiH” Teufik Omanović je pojasnio kako je Željko Komšić sa svojom jedinicom napao postrojbe HVO i tako omogućio slabljenje linije prema Srbima. Kao što i sam potvrđuje.


“Tom prilikom je upao i zarobljavao hrvatske vojnike” govori major tzv. “Armije RBiH”, ne navodeći da li je i koga je možda i ubio, dok sam Komšić tvrdi da je ta akcija 1994. bila “vrlo viteška” da su oslobodili ogroman prostor i našli “nema toga što nisu našli”.

Upravo je Željko Komšić dobio ratno odlikovanje “zlatni ljiljan” nakon ovoga napada, ali treba također napomenuti da je sudjelovao u napadu na Hrvate općine Kreševo, općina koja je većinska Hrvati (preko 80%).

Upravo na slici Željko Komšić stoji u sredini kod Kreševa u odori tzv. “Armije RBiH” 1993. godine. Pitanje i danas stoji zašto i od koga je Željko Komšić sa Muslimansko-bošnjačkom tzv. “Armiji RBiH” “oslobađao” Kreševo.

Ponosno kaže “tada sam tek shvatio da smo mi ozbiljna vojska”. Da još shvati zašto je “predstavnik” Hrvata, tj. zašto ga ne vole Hrvati, a on pucao i ratovao protiv njih, u miru bi da bude tobože predstavnik Hrvata, kao što već glumi 4 nametnuta mandata.

Inače, 1. kolovoza 1994. na lokalitetu Vis, koji je inače najviša kota planine Zvijezde (1349 m n/v) s koje se dobro moglo kontrolirati Brgule i druge dijelove srpskog teritorija, a i čitav prostor pod kontrolom HVO-a na Daštanskom i Višnjićima.

Budući da je tih dana bilo aktualno “planiranje deblokade” grada Sarajeva, tzv. “Armija RBiH” je planirala izvršiti napad na srpska sela Brgule, Okruglicu i Šikulje da odvrati pažnju srpskim snagama i da istovremeno presiječe komunikaciju Srednje-Olovo na prijevoju Nišići.

Prethodno je general Tihomir Blaškić, u to vrijeme kao načelnik GS HVO-a, preko brigadira Filipa Filipovića zapovjednika u tom trenutku ZP Vitez (Središnja Bosna) zapovjedio HVO brigadi Bobovac-Vareš da izvrši povlačenje svojih snaga s planine Zvijezde i omogući postrojbama tzv. “Armije RBiH” da izvrše napad. HVO brigada Bobovac-Vareš dobila zapovijed da tzv. “Armiji RBiH” pruži traženu topničku potporu u izvršenju tog napada. Komunikacija između zapovjednog kadra tzv. “Armije RBiH” i HVO-a je bila redovita i dobra.

“Prvo je Tihomir Blaškić kao zapovjednik GS HVO izdao pisanu zapovijed HVO brigadi Bobovac-Vareš da tt. 1349 Zvijezda, prepusti Armiji RBiH u cilju da sa svojim snagama prođu i napadnu Srbe na Brgulama kada otpočne operacija oslobođenja.

U dva navrata na sastanak kod mene je dolazio Ismet Dahić i tražio da se HVO povuče u potpunosti sa Zvijezde i da Armija RBiH preuzme kompletan prostor za stalno. Nakon usmenih konsultacija sa Zbornim područjem Vitez i Glavnim stožerom HVO jasno mi je rečeno da takav dogovor nije postignut na najvećoj razini nego samo da prođu. Istovremeno GS HVO je poslao i pisanu zapovijed da HVO brigada Bobovac-Vareš pruži Armiji RBiH topničko-minobacačku potporu da zauzmu Brgule i da dalje napreduju ka Nišićima.”

Potrebno je ponoviti i dobro naglasiti da je sredinom ožujka 1994. potpisano Washingtonski sporazum između Muslimana-bošnjaka i Hrvata, a u Uskoplju je 25. ožujka 1994. na sastanku Izvršnog odbora zajedničkog stožera formuliran privremeni postupak za slobodu kretanja i postupak na kontrolnim točkama. Dopušteno je kretanje civilnih i vojnih lica u granicama Federacije BiH. Ovaj sporazum je praktično zaživio između vojske HVO-a i tzv. “Armije RBiH”.

Vareški vojnici HVO su autobusima putovali kroz Vareš do Kiseljaka i natrag na Daštansko. Prije događaja na Zvijezdi, Komšić ali i drugi pripadnici tzv. “Armije RBiH” su u više navrata dolazili do pripadnika HVO-a jer je primirje postalo stvarnost.

Pripadnici HVO-a su ih častili ručkom, kavom i pićem što je izazivalo zaprepaštenje pripadnika tzv. “Armije RBiH” iz Sarajeva, kako po kvaliteti snabdijevanja tako i po gostoljubivosti dojučerašnjih neprijatelja.

Stoga se postavlja ozbiljno pitanje: Zašto je tzv. “Armija RBiH” pod vodstvom Željka Komšića izvršila opkoljavanje vojnika HVO-a na planini Zvijezdi uz Komšićevu izjavu da Washingtonski sporazum ne vrijedi i prijetnju da se vojnici predaju?

“S obzirom da je bio mir sa Armijom RBiH, postrojbe HVO na Zvijezdi su bile usmjerene na osmatranje srpskih snaga a ne prema Armiji RBiH. Zato je predvodnik akcije Armije RBiH, Željko Komšić mogao bez neke vojničke strategije i hrabrosti opkoliti pet zemunica i razoružati deset vojnika HVO, svojih saveznika. Ali posada iz jedne zemunice na vrijeme je uočila opasnost i nije se htjela predati iako su bili opkoljeni i jedni drugima su prijetili paljbom.

Vrlo brzo sam ja došao sa interventnim vodom i opkolio snage Armije RBiH i tada dolazi do našeg razgovora i oni vraćaju oružje od razoružanih vojnika HVO-a i odlaze odakle su došli, u pravcu Ponikve.” – Mario Andrić, zapovjednika brigade HVO Bobovac-Vareš

Drugo pitanje: Zašto je ovu krajnje nerazumnu i bespotrebnu vojnu akciju tzv. “Armije RBiH” predvodio baš Željko Komšić, koji je psovao vojnicima HVO-a majku ustašku i bahato tražio od njih da se predaju? I sam Komšić potvrđuje ovu nerazumnu akciju izjavljujući:”Uspjeli smo ih iznenaditi i uspjeli smo ih slomiti. Bilo je tu za mene lično scena, da kažem da sam imao više sreće nego pameti. Sjećam se tačno toga kako je sve bilo.” Tu prestaje priča o činjenicama, a nastavlja hvalisanjem kako je “sve bilo vrlo viteški”.

Za oružani napad na HVO, koji je tada bio saveznička vojska, Željko Komšić dobiva odlikovanje “zlatni ljiljan”. Kako se pripadnici HVO nisu htjeli predati, u međuvremenu je stiglo i pojačanje, situacija je prijetila da završi krvoprolićem u vremenu primirja.

Kada je pristigao zapovjednik HVO brigade Bobovac-Vareš Mario Andrić, obavio je pregovore sa zapovjednikom tzv. “Armije RBiH” i stavio do znanja da, poradi takvog upada, to područje planine Zvijezde neće biti predano tzv. “Armiji RBiH” predvođenoj Željkom Komšićem.

Nakon prijetnji Željko Komšić se sa svojim pripadnicima tzv. “Armije RBiH” povukao sa Zvijezde. Da je kojim slučajem samo jedna osoba s bilo koje strane ispalila metak, ovdje bi zbog velike koncentracije vojske s obje strane bilo mnogo krvi i ljudskih žrtava.

Postavlja se pitanje: Je li netko ovdje želio ozbiljno dovesti u pitanje Washingtonski sporazum? Ubrzo potom, nakon ozbiljnog dogovora vojske tzv. “Armije RBiH” i HVO-a Vareš, nastavilo se normalno sukladno mirovnim sporazumom o savezništvu te je otpočela planirana operacija tzv. “Armije RBiH” prema Nišićkoj visoravni i tek tada se i ovladalo tim područjem. U toj operaciji su vojnici HVO-a, pripadnici brigade HVO Bobovac-Vareš, pružili topničku potporu postrojbama tzv. “Armije RBiH”.

MARIJA SELAK RASPUDIĆ u Saboru pitala SDA-ovog zeta Borisa Rugea-Idrizbegovića iz NATO-a o Hrvatima u BiH, ovaj nije htio odgovoriti

Jučer se Hrvatski sabor još jednom ponizio po nalogu Andrej Graniplenkovića. Andrej mali od kužine Milke Planinc u Sabor je dovukao SDA-ovog zeta Borisa Rugea-Idrizbegovića.

Boris Ruge je inače bio je bio predstojnik Ureda visokog predstavnika Christiana Schwartza Schillinga i Miroslava Lajčaka 2006.-2008. Danas je Boris Ruge broj 2 NATO-a, kako mu tepa Granićev potrčko i njegov jeftini HDZ-ov PR.

Boris Ruge-Idrizbegović je suprug Majde Idrizbegović, danas poznatija kao Majda Ruge.

Majda Idrizbegović Ruge je iznimno bliska s radikalnim bošnjačkim aktivistom i propalim političarom Reufom Bajrovićem. Idrizbegović je suautorica propalog uratka Fixing Dayton iz 2020. s Danielom Hamiltonom, Reufom Bajrovićem, Jasminom Mujanovićem, Daniel Serwerom, Hoyt Yeeom i nekim drugim likovima.

U tom uratku se govorilo o „malignom utjecaju Hrvatske na BiH“. Žena broja 2 NATO-a Majda Idrizbegović Ruge je pisala u tekstu Država talac: Kako osloboditi Bosnu od paralizirajućeg stiska Daytona da Hrvatska krši „pristup Bosne otvorenom moru izgradnjom Pelješkog mosta“ i da je BiH talac Hrvatske. Ruge je pisala u članku Kako revizionizam Rusije prijeti Bosni i drugim tekstovima da su Hrvatska i Mađarska produžena ruka Rusije u BiH.

Baš onako kako piskaraju Av Av i Nazi Reuf.

Zato je Marija Selak Raspudić, jedina neovisna hrvatska kandidatkinja na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, upitala Borisa Rugea Idrizbegovića da prokomentira te navode.

Marija Selak Raspudić je istaknula da je „ravnopravnost Hrvata u BiH ključno vanjskopolitičko pitanje Republike Hrvatske“, pa je pitala „s obzirom na stavove vama bliskih osoba (Majde Ruge Idrizbegović) smatrate li da je postavljanje Pelješkog mosta kršenje međunarodnog prava i da Hrvatska destabilizira BiH?“

Boris Ruge-Idrizbegović, briseljski, odgovorio je da „ne smatram da se treba upuštati u pitanja BiH jer se ne raspravlja o tome i nisam siguran da znam točno na što ste mislili kad ste postavili pitanje“.

Boris Pobjegulja.

Premijer Andrej Plenković izjavio je u četvrtak da je visoki dužnosnik NATO-a demistificirao “laži i dezinformacije” predsjednika Zorana Milanovića i dijela oporbe da bi se Hrvatska sudjelovanjem u novoj NATO-ovoj misiji uključila u rat Ukrajine i Rusije.

Govoreći zastupnicima u Saboru o aktivnosti potpore Ukrajini NSATU, zamjenik glavnog tajnika Sjevernoatlantskog saveza Boris Ruge u srijedu je rekao da neće biti NATO-ovih snaga u Ukrajini osim nekoliko časnika za vezu te da prema međunarodnom pravu NSATU neće NATO pretvoriti u stranu u sukobu.