Gdje se može vidjeti arhitektura objekta

Kakve veze ima arhitekt, njegovo je da crta.

Statičar brine brigu o funkcionalnosti, netko, inž. građevine je to potpisao.

Da njegovo je da crta a staticarevo da se pati kako ce arhitektina "vizija" stojati.
Ovo bi obican majstor bolje napravio, zasalovo 4 stuba dole i et. Ne bi bilo mozda estetska avangarda ali sigurno ne bi ubilo 14 ljudi.

Ovakve tragedije su ogledalo društva, i naravno ogledalo vlasti.

Isto kao ona urušavanja i prevrtanja stambenih zgrada u Turskoj. Postoji razlog zašto u Turskoj a ne u Norveškoj. I naravno vezano je za kulturu korupcije u društvu i vlasti.

Postoji razlog zašto brod od Nigerije potone, a ne brod od Danske.
Zašto afrički avioni padaju svaki mjesec, stadioni se ruše na glave tamošnjih navijača, i nikome se to ne da ni prenosit u vijestima na Zapadu.

Prva stvar na kojoj korumpirani kradu je štednja na riziku, jer se lako sakrije s obzirom da se ne primjećuje odmah i 90% se neće realizirati, ali se statistički vidi kada kradeš 1000 puta (primjeti se samo kod nesreća, a tada će se izvlačiti na lošu sreću i “višu silu”). Smatraju da je risk management za glupane, pizde, i ziheraše koji bacaju pare na kojekakve standarde i kriterije kad se pare mogu jednostavno ukrasti i u njima uživati ovaj moment.

Ovakve tragedije su ogledalo društva, i naravno ogledalo vlasti.

Isto kao ona urušavanja i prevrtanja stambenih zgrada u Turskoj. Postoji razlog zašto u Turskoj a ne u Norveškoj. I naravno vezano je za kulturu korupcije u društvu i vlasti.

Postoji razlog zašto brod od Nigerije potone, a ne brod od Danske.
Zašto afrički avioni padaju svaki mjesec, stadioni se ruše na glave tamošnjih navijača, i nikome se to ne da ni prenosit u vijestima na Zapadu.

Prva stvar na kojoj korumpirani kradu je štednja na riziku, jer se lako sakrije s obzirom da se ne primjećuje odmah i 90% se neće realizirati, ali se statistički vidi kada kradeš 1000 puta (primjeti se samo kod nesreća, a tada će se izvlačiti na lošu sreću i “višu silu”). Smatraju da je risk management za glupane, pizde, i ziheraše koji bacaju pare na kojekakve standarde i kriterije kad se pare mogu jednostavno ukrasti i u njima uživati ovaj moment.

Dočekao je Nole da konačno dobije i svoj 2,5 metra visok spomenik!

Boris Staparac, kikindski vajar, nakon godinu dana rada završio je izradu spomenika u čast Novaka Đokovića, našeg najboljeg tenisera.

''Ne samo da spomenik diše, nego se i oseća ogromna ljubav prema Novaku, izaslaniku našeg naroda, koji nas u svetu predstavlja onakvim kakvi jesmo - pobožnim, punim enregije, mirnim, s ratničkim osećanjima u sebi, jer samo tako možemo pobediti nešto nemoguće.'' - izjavio je tvorac ovog umetničkog dela.

Latinka Perović. Moralna i intelektualna vertikala »Druge Srbije«(rođena 4. listopada, 1933. u Beloševcu, danas predgrađe Kragujevca), jedna od najumnijih i najmoralnijih osoba srbijanskog, ali i šireg, nekad zajedničkog prostora Jugoslavije koja je svojim grandioznim znanstvenim, prije svega historiografskim djelom, ali i publicističkom djelatnošću i civilnim aktivizmom obilježila našu (regionalnu) epohu. Iako je doživjela pozne godine, radna energija i elan nisu je napuštali praktički do pred sam kraj života; uporno je pisala (uvijek rukom, nije se služila blagodatima tehnologije) o najvažnijim, vitalnim problemima svoje zemlje (regije) i to uvijek analitički, uvažavajući i širi europski kontekst. Sustavno je branila pravo na dostojanstvo i slobodu svake osobe; vjerovala je u ideju moderne, liberalno ustrojene i građanski orijentirane Srbije uvjerena kako njezina zemlja ima što pokazati i pružiti Europi, ali još daleko više od nje primiti i naučiti.


U olovnim, teškim godinama krvavog raspada Jugoslavije, bez ikakvog dvoumljenja stala je na stranu žrtve, bilo o kome da se radi i bilo kojoj etničkoj zajednici pripadala. Jasno i glasno je uperila prst u Slobodana Miloševića i njegovu velikosrpsku nacionalističku koteriju imenujući ga/ih glavnim (dakako, ne jedinim) uzrokom rasula SFRJ i posljedično silnih ratnih zločina koji su to rasulo pratili. Godinama je u eri Miloševićeve strahovlade bila perjanica tzv. Druge Srbije, u biti male, ali hrabre intelektualne i demokratski orijentirane zajednice koja je otvoreno i sustavno kritički (pro)govorila o zločinačkom karakteru Voždova mafijaško-kriminalnog režima, smatrajući da Srbija mora krenuti posvema novim, drukčijim putom i upravo je ona potencirala i argumentirala potrebu demokratske tranzicije i modernizacije Srbije. To je zapravo bio lajtmotiv njezinih brojnih javnih istupa i maestralno (na)pisanih eseja, briljantnih znanstvenih analiza i kritičkih sinteza.


A, kada se ta »Druga Srbija« pod stalnim napadima i pritiscima vlasti, ali i visoke životne dobi pripadnika pokreta počela polako rasipati, Latinka je i dalje oko sebe okupljala ono najbolje što građanska Srbija ima među mlađom populacijom; sve one borce za ljudska prava, demokraciju, kulturu dijaloga, a protiv (ne)kulture laži, vlastitim primjerom potvrđujući da se otpor mora pružiti i kada je najteže, kada se sve čini beznadežnim valja izdržati, tako da je u tom ljudskom i intelektualnom pogledu bila inspirativna i istinska heroina, ili kako su je jedni s istinskim uvažavanjem, a drugi podrugljivo zvali »majkom Druge Srbije«. Uporno je razbijala mit o Kosovu kao zavjetnom pitanju srpske politike i to je za nacionaliste bio krimen koji nisu mogli oprostiti, ali upravo tim svojim civilnim angažmanom ona je spašavala obraz svoje zemlje iako je godinama, još od Titova vremena, bila u nemilosti. Međutim, uporno je plivala protiv struje uvjerena da se za istinu mora boriti i nikada nije pristajala na kompromise ili se konformistički odricala svojih uvjerenja. Uporna, tiha, marljiva, ali nadasve skromna, plijenila je osobnim i intelektualnim šarmom, lucidnim istupima i mnogi koji su je osobno poznavali ističu kako to nije bila nikakva poza, već jednostavno dio njezinog jedninstvenog karaktera.


Moralni svjetionik



A možda su najbolja ilustracija ove uvodne napomene o tome tko je i što je bila Latinka Perović same njezine riječi koje je izgovorila u intervjuu za zagrebački Večernji list (veljača, 2021.): »Jugoslavija se raspala zato što je Srbija jednostrano odbacila postojeće rješenje. Tadašnje vodstvo Srbije vratilo se na centralizaciju i unitarizaciju Jugoslavije, poništen je konfederalni status republika, ukinute su pokrajine i počelo se razgovarati s pozicije sile. Postupno su se rušili stupovi koncepta Jugoslavije…Najprije je to došlo s biološkim krajem Josipa Broza Tita, onda je došlo do raspada SKJ na 14. Kongresu, a na kraju se vojska stavila na srpsku stranu, što se dogodilo i ostalim višenacionalnim saveznim institucijama. Nakon svega toga bilo je jasno da drugi u Jugoslaviji ne mogu pristati na rat protiv samih sebe u ime jedinstva neke centralizirane Jugoslavije s dominacijom većinskog naroda.«


U sveopćoj nacionalističkoj euforiji ona je spadala među nekolicinu onih koji su brutalno, kritički jasno i istinito, bez dlake na jeziku raskrinkavali Miloševića, Šešelja, Dobricu Ćosića, a kasnije i Vučića i cijelu tu nacionalističko-populističku bratiju ogrezlu u zločinima, kriminalu i korupciji, opsjednutih vlašću i bolesnim osobnim ambicijama. Nasuprot njima, Latinka je bila osoba koja je pokazivala na put izlaska iz tog nacionalističkog košmara i u tom pogledu predstavljala je »intelektualni i moralni svjetionik.«


Kao »majka Druge Srbije« Latinka Perović se suštinski razlikovala od »oca srpske nacije« Dobrice Ćosića, ali kako je to dobro zapazio Radivoj Cvetičanin, između tih dvaju simbola suprotstavljene Srbije postojala je jedna sličnost, a to je bila gotovo faustovska radoznalost kako za povijest, tako i za živi svijet oko sebe. Naravno, bitno su se razlikovali u interpretaciji tih sadržaja i fenomena. Srbi sa Kosova su Ćosića nazvali ocem nacije i on je praktički od pristupne besjede u SANU (1977.) počeo otvoreno zagovarati kolektivističku matricu koja je u ključnim, prijelomnim historijskim veremenima uvijek na pogrešan način mobilizirala Srbe kao narod i (od)vukla ih u rat i od tog se grijeha ovaj klasik srpske literature, jedno vrijeme u Miloševićevoj režiji i predsjednik države, više nikada nije mogao oprati, a Latinka ga je minucioznim znanstvenim alatima razgolitila i raskrinkala do kraja.


Ona je možda najjasnije i najpreciznije detektirala srpski nacionalizam i srpsku političku laž, ali jednako tako je prokazivala i nacionalizme ostalih jugoslavenskih naroda prateći ih još od vremena socijalističke Jugoslavije, pa i nakon njezina raspada, posebice se zanimajući za politički lik i djelo Dobrice Ćosića koji je svekoliku svoju literaturu, nezanemarive umjetničke vrijednosti, artikulirao na nacionalističkoj matrici namećući ideju Velike Srbije koja je po njemu dužna objediniti pod svojom kontrolom sva područja na kojima su u bivšoj SFRJ živjeli Srbi, afirmirajući opravdanost velikosrpskih teritorijalnih apetita. Ta se ideja mijenjala kroz različite pseudosocijalističke, radikalsko-naprednjačke pozicije, sve do danas aktualne vizije Aleksandra Vučića o potrebi stvaranja »srpskog sveta« koja nije drugo do prerušena ideja Velike Srbije. Sve je to Latinka Perović pomno iščitavala i upozoravala na tragične posljedice tih pogubnih ideja neprestano naglašavajući kako Beograd sve do danas nije odustao od svojih imperijalnih ambicija. To se vidi na politici prema Kosovu, obrani funkcioniranja Republike Srpske, stalnim napadima na jedinstvo BiH, upornim uplitanjem u političke prilike u Crnoj Gori, ali i stalnim naglašavanjem »brige« za ugrožene pripadnike srpskog naroda u Hrvatskoj i Makedoniji, a u novije vrijeme i u Sloveniji.


Neukusni komentari

Nakon što je Latinka Perović umrla, u srpskim medijima, posebice tabloidima, zaredali su brojni uvredljivi komentari na račun njezina lika i djela, ili kako je napisao poznati beogradski književnik Svetislav Basara: »Neukusni komentari koji su zaigrali nad njezinim lešom savršeno su dobro objasnili Srbiju, tj. problem društva plitke civilizovanosti i države plitke institucionalnosti, a ona je savršeno dobro poznavala taj problem, odlično je znala što je Srbija, ali se nije obazirala na erupciju zluradosti i niskosti kojima je bila obasipana.« Nisu joj podmetali samo notorni šovenski mutikaše, politički kameleoni i lašci, prigovarali su joj iz različitih akademskih razina i strana: s desnice primjerice dr. Miro Lompar (»Uspon kolonijalne svesti-lažna historiografija Latinke Perović«, 2022.), zamjerao joj je antisrpstvo i optuživao kako je svojim pisanjem poticala Srbe da manje vole svoj narod.


S ljevice, poznata sociologinja Mira Bogdanović (»Elitistički pasijans; povijesni revizionizam Latinke Perović«, 2016.) oštro joj je zamjerala da je izdala komunističku ideju, prigovarala da se nekritički odnosi prema srpskoj ljevici kojoj se nekada sama nalazila na čelu. Smatrala je da svjesno stvara idole i kultove, prije svega oko Zorana Đinđića, i da pri tomu svjesno forsira i mit o vlastitoj žrtvi i intelektualnoj iznimnosti, te da nikada nije uspjela koherentno pojasniti kako je i zašto napustila komunistički pokret i ideje i prešla na liberalno-građanske pozicije. Nikada nije suvislo objasnila »naknadnu« potrebu za liberalnim prevrednovanjem novije srpske povijesti i vlastitog historiografskog djela. Posebice joj nije bila prihvatljiva Latinkina relativizacija nasljeđa realnog socijalizma i negacija njegovih modernizirajućih efekata, ali joj je ipak priznavala dosljedan antifašistički stav. Međutim, Bogdanović je zanemarila da je dr. Perović, posebice u razdoblju 1968. – 1972., kao sekretar CKSK Srbije otvoreno zagovarala i provodila unutrašnju demokratizaciju partije, dosljedan federalizam, kritizirala je komunistički dogmatizam i konzervativizam i tražila je široke društvene reforme na što je upozorio dr. Milivoj Bešlin, ugledni srpski historičar mlađe generacije u svojoj obimnoj (dvotomnoj) studiji »Ideje moderne Srbije u socijalističkoj Jugoslaviji« (2022.). Sukus njegove knjige glasi: ukoliko Srbija ne nadvlada svoju plemensku, nacionalističku isključivost, neminovno će nazadovati i samim time zaostajati za razvijenim svijetom.


Kućni pritvor

Mnogi su Latinki Perović zamjerali što se prihvatila savjetničke uloge kontroverznom, vodećem crnogorskom političaru Mili Đukanoviću, sudjelovala je u radu savjeta Liberalno-demokratske partije Čede Jovanovića, ali ona je u njima vidjela određeni potencijal kojim se mogu pokrenuti antinacionalistički i modernizacijski procesi; zlobnici bi rekli da je usprkos svojoj intelektualnoj visprenosti i briljantnosti posjedovala i »raskošan« talent za donošenje pogrešnih odluka.


Već kao kragujevačka gimnazijalka Latinka se politički aktivirala, svojim partijskim radom se istakla i na beogradskom univerzitetu na kojem je i diplomirala srpsko-hrvatski jezik, a 1958. magistrirala s radom »Dopunske odredbene sintagme u jeziku Ive Andrića«. Budući da se sve intenzivnije bavila političkim radom, obranila je još jedan magisterij (1964.) na temu kulturne politike u poslijeratnoj Jugoslaviji i to na Visokoj školi političkih nauka u Beogradu. Paralelno s tim strelovitom se brzinom penjala i u partijskoj hijerarhiji; obavljala je različite funkcije: prvo kao sekretar u Predsjedništvu Saveza socijalističke omladine Jugoslavije, potom je postala predsjednicom Konferencije za društvenu aktivnost žena SFRJ i s navršenih 27 godina postala je najmlađom predsjednicom Antifašističkog fronta žena Srbije, da bi najzad postala sekretarom CK SKS (1968.), ali ne zadugo. Nakon Titovog obračuna s tzv. Hrvatskim proljećem, na red su došli i liberali i tzv. liberalistička skretanja u Srbiji, a optužbe su dakako bile adresirane na aktualni partijski vrh.


Sredinom listopada 1972. Tito je uputio pismo članovima SKJ tražeći da Partija ima veći nadzor nad društvom i da bude borbenija u izgradnji demokratskog socijalizma, optužujući pri tomu predsjednika CKSKS Marka Nikezića i Latinku Perović za brojne propuste i deformacije. Osam dana kasnije (26. listopada 1972.) pod pritiskom Tita i partijskih čvrstorukaša na čelu sa Dražom Markovićem, Marko Nikezič i Latinka Perović su podnijeli ostavke, a u znak solidarnosti s njima sa svoje funkcije se povukao i Mirko Tepovac, tadašnji savezni sekretar za inozemne poslove SFRJ. Na njihovu stranu prosvjedno je stao i narodni heroj i legenda partizanskog pokreta, nekadašnji pariški đak i nadrealistički pjesnik Koča Popović. Nakon toga, Latinka je praktički bila isključena iz javnog života i gotovo dvije godine u svojevrsnom kućnom pritvoru. U takvoj situaciji ponovo se okrenula znanosti, napisala doktorsku disertaciju i 1975. je obranila na beogradskom Fakultetu političkih nauka. Ali, ni to nije išlo glatko; nitko nije želio predsjedati komisijom za obranu njezina rada dok se toga na koncu nije prihvatio prof. dr. Janko Pleterski iz Ljubljane (članovi komisije bili su prof. dr. Najdan Pašić i prof. dr. Ilija Stanojčić). Iste te 1975. zaposlila se na Institutu za istoriju radničkog pokreta Srbije (kasnije preimenovan u Institut za noviju istoriju Srbije) i počela se intenzivno baviti izučavanjem izvorišta socijalizma, dakle 19. stoljećem.


Knjige

Fanatično marljiva i disciplinirana puno je pisala, ali je tek nakon osam godina mogla početi i objavljivati svoje radove; tako 1983. izdaje monografiju o Peri Todoroviću, dvije godine potom u Zagrebu tiska knjigu »Od centralizma do federalizma, KPJ o nacionalnom pitanju« i zatim prve dvije knjige »Srpski socijalisti 19. veka«, da bi 1988. objavila obimnu i vjerojatno svoju najbolju studiju »Planirana revolucija, ruski blankizam i jakobinizam« (jedno od najznačajnijih historiografskih djela ikada publiciranih u SFRJ). Nakon duže stanke uslijedila je (2015.) fascinantna studija »Dominantne i neželjene elite« u kojoj je pišući o brojnim istaknutim srbijanskim intelektualcima ukazivala u kojoj su mjeri dominantne nacionalističke paradigme bile prisutne u Srbiji, ali je upozoravala da su ih pratile one »neželjene«, tj. ličnosti koje su drukčije mislile, nikada nisu bile dio mainstreama, ali su bile na tragu i u skladu s najsuvremenijim svjetskim idejama demokracije i slobode.


Istina, te su ideje i ličnosti uvijek bile »skrajnute« na marginu, njihov glas je bio potiskivan, počevši od Dositeja Obradovića i Ilariona Ruvarca, pa sve do tragičnih ličnosti kao što su bili filozof i premijer Srbije, dr. Zoran Đinđić i ugledni bizantolog i žestoki oponent Miloševićevu režimu, dr. Ivan Đurić. Imala je veliko razumijevanje za Đinđića, znajući iz osobnog iskustva koliko je teško onima koji su pokuša(va)li modernizirati i liberalizirati Srbiju. I kako kaže Mijat Lakičević: »Kao što Zoran Đinđić Srbiju nije objašnjavao Miloševićem, nego je Miloševića objašnjavao Srbijom…tako je i Latinka Perović sudbinu Zorana Đinđića videla kao posledicu karaktera i karakteristika srpskog društva.« U predmodernoj Srbiji kakva je bila od svog nastanka pa praktički do danas »Srbija stvarno nikada nije bila u Evropi«, pisala je dr. Perović, i europske ideje su u njoj uvijek bile delikt i eksces mišljenja. Ideje o napretku i uvođenju zapadnoeuropskih političkih vrijednosti i standarda, uvijek su dominantnoj velikosrpskoj eliti bile sumnjive rabote, a u tome nisu zaostajali ni salonski fašisti, spomenimo samo Dragoša Kalajića i Vojislava Šešelja koje je Latinka posebice iritirala riječima kako je za raspad Jugoslavije kriv Beograd u kojem su planirani ratovi za osvajanje tuđih teritorija i gdje su na sve moguće načine opravdavani zločini počinjeni u to ime.


Tekst o Krleži

Godinama je uređivala ugledni znanstveni historiografski časopis Tokovi istorije, za života je objavila 22 autorske knjige, a 21 je uredila. Ukupno je objavila više od 300 radova u različitim zbornicima, periodici, a napisala je i niz recenzija, pogovora i predgovora. Među posljednjim tekstovima koje je objavila bili su oni posvećeni Miroslavu Krleži i njegovoj knjizi o 60-im godinama minulog stoljeća koju je priredio Vlaho Bogišić, ali zapravo je to više bio dijalog s poznatim krležologom prof. dr. Stankom Lasićem s kojim se dopisivala petnaest godina i tu bi korespondenciju svakako trebalo objaviti budući je iznimno interesantna. Prilog o knjizi »Ko je ubio Jovana Skerlića« Momčila Đorgovića trebao je biti neka vrsta pogovora, ali ga je autor, inače Latinkin poštovatelj, iz nepoznatih razloga odbio uvrstiti, tako da ga je ona na koncu tiskala zasebno i to je zadnji tekst koji je za života objavila.


Ono što je obilježilo njezino bavljenje poviješću, bila je posvećenost traganju za političkim alternativama za modernu i europsku Srbiju; bez europske orijentacije, smatrala je ona, nema ni afirmacije Srbije, odnosno ona nema šansu za demokratski preobražaj. Godinama proučavajući srpske socijaliste, narodnjaštvo i radikalsku tradiciju, a svi ovi pokreti inzistirali su na narodnom jedinstvu i ujedinjavanju svih Srba u jedinstvenu državu, ona je dokazivala da su »najbolji« nasljednici socijalističkih ideja Svetozara Markovića bili Nikola Pašić i njegovi radikali koji su kreirali nacionalističku imperijalnu politiku koja Srbijom i danas dominira. Tko želi razumjeti politiku i ideologiju Slobodana Miloševića ili Aleksandra Vučića danas, mora čitati Latinku Perović, zapisao je Aleksej Kišjuhas u svom sjajnom tekstu u povodu njezine smrti. Naime, ona je smatrala da su kritički odnos prema Miloševićevom režimu i njegovoj ulozi u razbijanju Jugoslavije conditio sine qua non, bez kojeg Srbija nije, niti će doživjeti toliko potrebnu katarzu i osuditi inspiratore zločina.


U jednom od posljednjih intrevjua koji je dala portalu Karakter izjavila je kako najvećim nacionalnim porazom smatra način na koji se raspala Jugoslavija; žigosana kao izdajnik i nacionalni neprijatelj, mirno i dostojanstveno je podnosila teret klevete i napada, ali joj je teško padalo što su se na meti šikaniranja i uznemiravanja našli njezini sinovi sa svojim obiteljima. Osobno se nije dala zastrašiti, aktivirala se u savjetu redakcije dnevnika Naša borba (1995. – 1998.), a posljednje tri godine života sudjelovala je u radu Građanskog demokratskog foruma. Najbolji primjer kakva je Latinka Perović bila kao osoba može se vidjeti kroz prijateljstvo koje je gajila s Desimirom Tošićem, legendom egzilne, demokratske Srbije koji se 90-ih godina minulog stoljeća iz Londona vratio u domovinu i uključio u politički život obnovljene Demokratske stranke. Iako su godinama bili na suprotnim ideološkim pozicijama, ubrzo su uspostavili čvrsto i trajno prijateljstvo iznimno se međusobno uvažavajući. Moralno superiorna prema većini svojih sugovornika ona je tvrdila kako izvan univerzalnih vrijednosti slobode i demokracije nema niti razumnog nacionalnog rješenja, ni za Srbiju, niti za ostale republike bivše Jugoslavije. Napisala je: »Biti demokrat, a istodobno negirati drugim narodima pravo koje tražiš za vlastiti narod jednostavno nije moguće.« I stoga je posvema u pravu prof. dr. Žarko Korać kada ju je nazvao »čuvarom demokratske budućnosti Srbije«, rekavši pri tomu: »Ona je uložila veliki trud da za buduće generacije obeleži glavne i suštinske dileme srpske istorije u kontinuitetu. Možda je njena knjiga ‘Dominantna i neželjena elita’ neka vrsta njenog epitafa. Pripadala je toj neželjenoj eliti, a ipak je sa velikom upornošću pokazivala da je iako slaba, uvek bila alternativa dominantnom narodnjaštvu i nacionalizmu u istoriji Srbije.« Koliki je ugled uživala svjedoči i poema »Posveta Latinki Perović« koju je na vijest o njezinoj smrti ispjevao veliki srpski pjesnik Božidar Šuica ustvrdivši da je njezina misao nešto najbolje i najljepše što Srbija ima ponuditi svijetu.

Slike sigurnosnih kamera Aerodroma Beograd izašle u Informeru

https://zamaaero.com/09/11/2024/novosti ... informeru/