Samo u kisy kisy teologiji. U katolickoj teologiji nikad.
Tko do podne s djavlom tikve sadi o podne mu se o glavu obijaju. Dakle "rezultati" nekad mogu jako varati

Zasto? Papa ne moze promjeniti Katolicku vjeru ona je od Apostola dana jednom za svagda.

Ispovijest vjere u Isusa Krista i njegovu Crkvu jedini je put do Boga i vječnog spasenja.

Nepokolebljivo vjerujemo i ispovijedamo ono što redovno i sveopće Učiteljstvo Crkve neprekinuto i nepogrješivo naučava od vremena apostola.

Da je vjera u Isusa Krista, Utjelovljenog Sina Božjeg i jedinog Spasitelja čovječanstva, jedina religija koju Bog želi.

Nakon što je novi i vječni savez uspostavljen u Isusu Kristu, nitko se ne može spasiti slijedeći učenja i običaje nekršćanskih religija. Zato što „molitva upućena Bogu mora biti povezana s Kristom, Gospodinom svih ljudi, jedinim Posrednikom (1 Tim 2,5; Heb 8,6; 9,15; 12,24), po kojem jedinom imamo pristup Bogu“. (Rim 5,2; Ef 2,18; 3,12) (Opći uvod u liturgiju časova, 6)

Duboko vjerujemo da „nema drugoga imena pod nebom dana ljudima po kojem bismo se mogli spasiti“ (Dj 4,12), osim imena Gospodina našega Isusa Krista, koji je bio raspet i kojega je Bog uskrisio od mrtvih. (usp. Djela apostolska 4:12)

Smatramo da je „protivno katoličkoj vjeri doživljavati Crkvu kao jedan od putova spasenja, koji postoji uz druge, odnosno paralelno s drugim religijama, koje bi se nadopunjavale s Crkvom i čak imale u biti istu vrijednost kao ona, iako ide, poput njega, prema eshatološkom Kraljevstvu Božjem“. (Kongregacija za nauk vjere, Deklaracija Dominus Jesus, 21)

Nadalje potvrđujemo da Božanska objava, koju vjerno prenosi vječno Učiteljstvo Crkve, zabranjuje tvrdnje: da su sve religije putevi do Boga, da je raznolikost religijskih identiteta dar Božji i da je raznolikost religija izraz mudre volje Boga Stvoritelja.

Stoga tvrdimo da kršćani nisu samo „suputnici“ sa sljedbenicima krivih religija – što Bog zabranjuje.

Usrdno molimo za pomoć Božje milosti svim današnjim klericima koji svojim riječima i djelima niječu bogoobjavljenu istinu o Isusu Kristu i Njegovoj Crkvi kao jedinom putu kojim ljudi mogu vidjeti Boga i postići vječno spasenje. Neka, uz pomoć Božje milosti, ovi svećenici uzmognu javno povući svoje stavove, kako to zahtijeva dobro njihove vlastite duše i duše drugih. Uostalom, „neprihvaćanje Krista je najveća opasnost za svijet!“ (Sv. Hilarije iz Poitiersa, Komentar Evanđelja po Mateju, 18)

Po molitvama, suzama i žrtvama svih istinskih sinova i kćeri Crkve, osobito onih „malenih“ u Crkvi, neka pastiri Crkve, a nadasve papa Franjo, dobiju milost nasljedovanja apostola, bezbrojnih mučenika, brojnih svetih rimskih poglavara i mnoštva svetaca, osobito sv. Franje Asiškog koji je, kao „čovjek koji je bio istinski katolički i apostolski, osobno preuzeo zadatak koji je zapovjedio i svojim učenicima – prije svega obratiti pogane Kristovoj vjeri i zakonu“. (Papa Pio XI., Enciklika Rite Expiatis, 37)

Vjerujemo, i uz Božju milost spremni smo za nju dati svoj život, u božansku istinu koju je navijestio Isus Krist, a koja je sadržana u riječima: „Ja sam put i istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.“ (Ivan 14,6)

+ Athanasius Schneider, pomoćni biskup nadbiskupije Svete Marije u Astani

https://www.youtube.com/watch?v=N5hcmztZpaY

Još jedan dragulj iz međugorske riznice.

Vidjet ćemo hoće li ga podržati ove godine.

Međugorsko stablo i njegovi plodovi


Marija Pavlović Lunetti ispraća viđenje Gospe međugorske na „Polju ukazanja“ Caritasa of Birmingham u Sterrettu (Alabama, SAD) 5. srpnja 2023. Caritas of Birmingham nije ni župni, ni biskupijski, ni redovnički karitas, nego udruga američkih građana koja se tako nazvala.

S Međugorjem sam u dodiru od njegova nastanka. Moji su roditelji bili sljedbenici Obnove u Duhu i u našu se kuću često pozivalo svećenike oduševljene Međugorjem. Moji stričevi, također iz Obnove u Duhu, bili su među prvima koji su išli u Međugorje i priređivali hodočašća još osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je još bilo moguće izravno susresti vidioce.

Kao mladić stoga nikada nisam dovodio u pitanje vjerodostojnost fenomena, uvjerenje koje je poticalo svakodnevno slušanje Radija Marija, čitanje knjiga, čak i na drugim jezicima, te gledanje filmova i dokumentaraca koji su veličali fenomen.

Prije dvadesetak godina bio sam na jednom hodočašću i pozitivno me se dojmilo sudjelovanje cijeloga međugorskoga kraja u obredima i životu župe. Sudjelovao sam i u ad hoc „ukazanju“ vidioca Ivana u svojoj župi. Međutim, neke stvari su me ostavile zbunjenim, poput kulta vidjelaca i zabrinjavajućega fanatizma u pogledu određenih praksi i mjesta. Zabrinjavala me sve veća manipulacija ljudi oko mene, pogotovo jer je razgovor o mojim dvojbama s pristašama Međugorja bio i jest potpuno nemoguć. Zbog činjenice da više nisam čitao i širio poruke svakoga 25. i 2. u mjesecu i nisam se ropski pridržavao njihovih vjerskih običaja, postao sam svojevrstan krivovjernik prema kojemu se treba ponašati bahato i preuzetno.

Budući da sam bio okružen gorljivim pristašama fenomena, pokušavao sam ugušiti svu svoju smućenost, sve dok jednoga dana nisam pročitao napis Petera Kwasniewskoga (engleski, talijanski) koji je snažno dovodio u pitanje podrijetlo ukazanja. Otcu Liviju Fanzagi s Radija Marije postavio sam nekoliko pitanja, no njegovi su odgovori još više potaknuli moju zbunjenost. Tako sam počeo dublje ulaziti u to pitanje počevši od čitanja spisa mostarskoga biskupa msgr. Žanića. Pronašao sam se u njegovim riječima i što sam više ulazio u povijest prvih godina, sve sam više bio šokiran nedosljednostima, proturječjima i pronevjerama koje su mi bile skrivene. Zatim sam otišao poslušati snimke prvih svjedočanstava vidioca pred skupinama hodočasnika u pratnji otca Livija (dostupne u arhivi Radija Marije) i protuslovlja su postala očita, toliko da su gotovo izazivala podsmijeh.

Nekoliko mojih prijatelja i rođaka potpuno je ovisno o Međugorju i njegovim „tajnama“. „Gospa je međugorska rekla… učinila“. Evanđelje ili nauka Crkve više nisu mjerilo stvarnosti, nego Međugorje.

Priča o deset tajni, sa stalnim novim ažuriranjima o tome kako i kada će morati biti objavljene, uklonila je svaku nedoumicu iz mene, ali ono što smatram doista uznemirujućim jest da ni Ruinijevo povjerenstvo, ni kardinal Ratzinger kao predstojnik Zbora za učenje vjere nikada nisu dublje promotrili pitanje.

Vidjelica Mirjana uvijek je tvrdila da je primila deset tajni na pergameni. Kako je moguće da Vatikan nikada nije iskoristio svoj auktoritet i tražio da mu se preda?

U sklopu nedavnih događanja vezanih uz međugorski fenomen, bezbrojni svećenici i komentatori pozivali su se na „dobrost plodova“ kao neoboriv dokaz vjerodostojnosti ukazanja (i Vatikan stavlja vjerodostojnost u pitanje).

Bio bih zahvalan ako bi mi netko mogao protumačiti kako radi „plodomjer“ (fruktometar) Katoličke Crkve. Kojim se mjerilima utvrđuje jesu li plodovi dobri ili ne?

Ako se oslanja isključivo na vidljive plodove, kao što je količina „obraćenja“ ili navodnih „promjena života“, onda bi, primjerice, trebalo prepoznati i vjerodostojnost Jehovinih svjedoka ili mormona. Osobno poznajem desetke ljudi koji su imali korjenitu i naizgled svakako pozitivnu životnu promjenu (u smislu primjerice „ljubavi, radosti, mira, strpljivosti, dobrohotnosti, dobrote, vjernosti, blagosti, samonadzora“) otkako su prihvatili te „vjere“.

Tko onda odlučuje koje plodove zadržati kao dobre, a koje odbaciti?

Samo da dam neke primjere, navest ću neke od tih plodova.

Otac Tomislav Vlašić, prvi duhovnik vidjelaca (kojega je Kraljica mira tijekom ukazanja više puta pohvalila), osnovao je 1988. novu zajednicu, čini se, na zahtjev Gospe međugorske (to bi „traženje“ bilo „otrgnuto“ od Gospe preko vidjelice Marije Pavlović, koja je, zajedno sa svojim budućim mužem, bila aktivna članica molitvene skupine.[1] Pavlovićeva će kasnije reći da je izmislila Gospino „traženje“ jer je bila žrtva manipulacije otca Vlašića. Ta zajednica (koju je kao plod Međugorja reklamirao i otac Slavko Barbarić) nosi naziv „Kraljice mira, potpuno Tvoji – po Mariji k Isusu“ i godinama se razvijala, sve dok nije postala prava „Crkva“: „Crkva Isusa Krista svega svemira“. Vidi slučaja, njezini članovi sebe određuju kao plodove „ukazanja Presvete Marije u Međugorju, kojima priznaju istinitost i univerzalni doseg“. I kao što je uobičajeno za sve „plodove“ međugorskoga stabla, objavljuju knjige o Gospi Međugorskoj. Upravo u Međugorju nalazi se jedna od njihovih modernih prihvatnih struktura! Bez obzira na to što „otac“ Tomislav (koji tvrdi da je u dosluhu s izvanzemaljcima) već desetljećima organizira posvete, euharistijska klanjanja i molitvene susrete, godine 2008. na svoj je izričiti zahtjev sveden na laičko stanje, a Katoličkoj su Crkvi trebale pune trideset i dvije godine da ga ekskomunicira 2020.

Otac Ivica Vego, razriješen zavjeta i otpušten iz Franjevačkoga reda po izravnom nalogu pape Ivana Pavla II. zbog nemoralnoga ponašanja (imao je dijete s časnom sestrom) i tvrdoglava neposluha. Usprkos suspenziji koju mu je odredio mjesni biskup, Kraljica mira u različitim ukazanjima zapravo ga je izravno branila i zahvaljujući toj potpori nastavio je obavljati svećeničku službu u župi Međugorje sve dok se Papa nije izravno umiješao.
Terry Colafrancesco i njegova unosna neprofitna organizacija (Caritas) u Alabami, SAD. Osamdesetih godina XX. stoljeća posjetila ga je Marija Pavlović i lukavo ju je pitao može li imati ukazanje pod određenim stablom (velikim borom), koje se nalazi u polju njegova imanja. Udovoljila mu je s užitkom i to ne jednom[2] i ne samo pod borom! Zapravo, Marija ima ukazanja ne samo u „Polju ukazanja“, [3] nego i u „Sobi ukazanja“ [4] (spavaća soba utemeljitelja zajednice i njegove supruge, gospodina i gospođe Colafrancesco, nazvana tako jer se Kraljica mira ondje ukazala već 128 puta). A vodi računa i o vremenskoj zoni… Tako je nastalo ono što se naziva najveći međugorski centar na svijetu Caritas of Birmingham, u kojem se nalazi zgrada od šest tisuća četvornih metara, opremljena tiskarom, odjelom profesionalne grafike, vrhunskim studijem radijske postaje, središtem za umnažanje zvuka, dvoranom koja može primiti do osam stotina ljudi, sjedištem BVM Caritas Medjugorje Pilgrimages. Ne može nedostajati otpremni odjel koji međugorsko gradivo šalje u više od sto trideset zemalja svijeta. Ta se zgrada zove Tabernacle of Our Lady’s Messages (Svetohranište Gospinih poruka) i u cijelosti je posvećena i služi za promicanje Gospe međugorske, njezinih poruka i njezinih planova. Ta višemilijunska organizacija bila je uključena u neke pravne prijepore između 2001. i 2005. Nakon šokantnih i sve brojnijih svjedočanstava bivših suradnika te organizacije, čak se i otac Svetozar Kraljević, OFM, iz župe Međugorje, u listopadu 2000. oglasio ovim riječima: „Draga braćo i sestre, ovdje u Međugorju, u ime svećenika koji u župi rade s hodočasnicima iz cijeloga svijeta, izražavam svoju duboku zabrinutost zbog organizacije zvane Caritas iz Birminghama, Alabama“. Ipak, ukazanja gospođi Pavlović u tom mjestu zvanom Medjabama[5] nikada nisu prestala.[6]

Glettler, innsbruški biskup, poznat po tome što je na oltaru crkve u svom gradu izložio golemu fotografiju svinjskoga srca nabijena u prezervativ (kondom), i koji daje sve od sebe da u jednoj župnoj crkvi postavi stijene za športsko penjanje, ne samo da je sljedbenik Međugorja, nego se hvali da je ispovjednik u toj župi. U Innsbrucku, pak, prema riječima prijatelja koji ondje žive, čini se da je iznimno teško pronaći zauzetu ispovjedaonicu.

Kardinal Schönborn, bečki nadbiskup, koji se zauzima da homoseksualni parovi posvajaju djecu, sljedbenik je Međugorja i često poziva vidioce u svoju biskupiju.

Pseudovidjelica Gisella Cardia iz Trevignano Romana izjašnjava se duhovnom kćeri Međugorja.

Mnoštvo više ili manje poznatih zajednica izjavljuje da su rođene u Međugorju. Osobno sam ih pohađao godinama, uključujući i hodočašća u Međugorje, i mogao bih posvjedočiti o različitim negativnim iskustvima s prikupljanjem novca u Marijino ime. Ograničavam se na isticanje da u tim skupinama/zajednicama/bratstvima/oazama ima puno nekatolika koje se, daleko od toga da su se obratili, poziva da kateheziraju/svjedoče, slave ili koncelebriraju, dijele i primaju Euharistiju, ostvarujući tako ekumenski san o otvorenom zajedništvu. Kada biste znali koliko se žena za vrijeme Mise oblači u đakonsko ruho, pa i u župi Međugorje.

Zašto analitičari međugorskoga fenomena potpuno ignoriraju te plodove?

Bilo kako bilo, mislim da je vrijedno prisjetiti se izričitih, bezuvjetnih Isusovih riječi:

„Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom“ (Luka 6, 43).

„Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova“ (Matej 7, 18).

Postaneš gotovo sumnjičav da „Međugorčani“ i sâm Vatikan smatraju te plodove dobrima. Je li to priprema (propedeutika) za ozbiljenje toliko hvaljene obnove Crkve?

Također molim za pojašnjenje. Nedavna Bilješka iz Vatikana kaže: „na hodočašća se ne ide radi susreta s navodnim vidiocima, nego radi susreta s Marijom, Kraljicom Mira“. Sada sam, iskreno, smeten. Znate li da u Bosni i Hercegovini, samo četrdesetak kilometara od Međugorja, postoji svetište Kraljice mira? Svetište Kraljice Mira u Hrasnom podignuto je 1977. godine s tim naslovom, a 1997. godine, u povodu dvadesete obljetnice, papa Ivan Pavao II. uputio je svetištu lijep brzojav (potpisao ga je tadašnji državni tajnik kardinal Sodano). Upozoravam: možete satima guglati o tom prekrasnom marijanskom svetištu i, ako ne znate hrvatski, ne ćete pronaći apsolutno ništa. Potpuno ga je zasjenila međugorska „Kraljica mira“. No, unatoč tomu, dobro je poznato i posjećuju ga vjernici biskupije, ali i hodočasnici iz Hrvatske i Crne Gore, što između ostaloga pokazuje video snimljen 2022. godine i svečana proslava 250. obljetnice župe (koja je kasnije postala svetište) 8. prosinca 2011., na svetkovinu Neoskvrnjenoga začeća Blažene Djevice Marije. Misom je predsjedao biskup Ratko Perić,[7] a to je jedan od velikih „protivnika“ međugorske „Kraljice mira“. Kakav kratki spoj!

No, možda je krvotočno najurušajnija činjenica od svega način na koji je Vatikan vodio i vodi pitanje čuvenih deset tajni, koje su navodno predane vidjelici Mirjani na svojevrsnoj pergameni od tajanstvene tvari koja ne postoji na Zemlji. Jedina usporediva epizoda u povijesti kršćanstva vjerojatno su zlatne ploče koje da je anđeo predao Josephu Smithu, osnivaču mormona!

Nagađanja i pretpostavke o deset tajni već četrdeset godina propagiraju Radio Marija i stotine knjiga i publikacija katoličkih izdavačkih kuća. Desetci novinara, blogera, kompasa i raznih kormila doslovce zarađuju za život proričući kako će i kada biti objavljene.

Kako je moguće da trojica papa i kardinala, biskupa i raznih povjerenstava nikada nisu zatražili od vidjelice da preda tu pergamenu koja umjesto toga ostaje čuvana, prema njezinoj vlastitoj izjavi, u ladici ormara? Kako je moguće da Dikasterij za učenje vjere izda „nihil obstat“ (ništa ne priječi), a da se ne zadubi u pitanje deset tajni koje u biti, prema pristašama, čini središnju poruku svih ukazanja?

Vidjelica Mirjana tvrdi da je pergamenu dala na analizu rodici u laboratorij za analizu u Švicarskoj: gdje su rezultati tih analiza? Zašto ih Vatikan nikad nije tražio?

Provjera vjerodostojnosti deset tajna bila bi vrlo jednostavna, zašto se to ne učini?

Komu odgovara da vlada posvemašnja zbrka?

Ferdinando Rieco

talijanski izvornik

[1] O molitvenim skupinama nastalim u Međugorju pročitajte riječi fra Slavka Barbarića iz 1995.: „Drugu molitvenu skupinu osnovala je Jelena Vasilj u ožujku 1983. To je u to vrijeme desetogodišnja djevojčica, koja je imala i još uvijek ima iskustvo unutarnjeg glasa. Prema njezinu svjedočanstvu, Gospa joj govori i poučava je. Ova skupina se sastajala nakon Mise u župnoj dvorani, pod vodstvom fra Tomislava Vlašića, a od vremena do vremena su sa skupinom bili i drugi svećenici. Za vrijeme susreta u jednostavnoj molitvi i pjesmi, Gospa je davala i poruke skupini preko Jelene učeći ih moliti. Jedan od dva molitvena susreta bio je namijenjen za mjesnog biskupa. Treći susret je bio razgovor o iskustvima. Molitvena skupina je djelovala do 1987. Oni koji su joj pristupali morali su se obvezati da za četiri slijedeće godine ne će donositi nikakve životne odluke. Kad je dio molitvene skupine pošao sa fra Tomislavom Vlašićem u Italiju, preostali su se sastajali još jedno vrijeme, a onda su i s time prestali. Sada nastaje zajednica pod vodstvom fra Tomislava koja se zove ‘Kraljice mira – potpuno Tvoji – po Mariji k Isusu’. Zajednica je pravno još prihvaćena od jednoga biskupa u Italiji, kao eksperiment. Imaju svoje postulante, kandidate, novicijat i već zavjetovane, te široki krug vanjskih suradnika, organizirana bratstva, kao molitvene zajednice. Na početku je Jelena donijela slijedeću poruku: ‘Gospa kaže: ja želim ovdje molitvenu skupinu. Ja ću voditi skupinu i dat ću pravila posvećenja skupini. Ovim pravilima se mogu svi drugi u svijetu posvetiti. Razmišljajte mjesec dana, ali im recite uvjete, koje ja dajem […]. Ja pozivam mlade, jer oženjeni i udati imaju svoje obveze. Ali svatko tko želi sudjelovati u ovom programu, može ga slijediti barem djelomično. Ja ću voditi skupinu.“ [izvor: hrvatski, talijanski].

[2] Primjera radi: „Godinama su međugorske vidjelice pozivane da održavaju susrete u ovoj zajednici, čije je stvaranje nastalo na izričit zahtjev Kraljice mira, još davne 1988. […]. Program za 2013. godinu uključuje sljedeće događaje:

2. srpnja: Gospino ukazanje za nove posvete i ponovnu posvetu pojedinaca Isusu.

3. srpnja: Gospino ukazanje za nove posvete i ponovnu posvetu obitelji Isusu.

4. srpnja: Gospino ukazanje za posvetu SAD-a Isusu. […]” [izvor].

[3] Polje ukazanja.

[4] Fotografije spavaće sobe pogledajte ovdje. „Gospa se ovdje, u spavaćoj sobi, od 1988. ukazala više od 140 puta.“

[5] Što je Gospa učinila?

[6] Ukazanje 5. srpnja 2023.

[7] Sjećam se da ga je papa Franjo „umirovio“ godine 2020. Međugorčani su se slavodobitno radovali i dali oduška: „Evo dugo očekivane prekretnice, konačno dolazi novi biskup koji se barem ne protivi Međugorju!“. Drugi pobožni katolici bratski su označavali msgr. Ratka Perića kao „zavidnika“, „poznata neprijatelja Međugorja“, koji se „naježe već kad mu čuju ime“, pa čak i „gubitnika“ (sve je zapisano i provjerljivo). Čudan način iskazivanja privrženosti Majci Crkvi.

Jako zanimljivo.

Inace moram se pohvaliti da se "Gospa medjugorska" ukazala i u kuci moje tetke, veze sta ces

„Gospa se ovdje, u spavaćoj sobi, od 1988. ukazala više od 140 puta.

Mislim da ovi negativni plodovi nisu dokaz da su ukazanja lažna, odnosno nose puno manju težinu u toj argumentaciji od pozitivnih plodova (kojih je osim toga i puno više). Jer svi ti negativni plodovi su posljedica toga što smo ljudi, grešni i zli. Uvijek se nađe onih koji se žele okoristiti.
Dok pozitivni plodovi, mnogobrojne ispovijedi, preobraćenja, duhovni pozivi, su dokaz djelovanja Duha Svetog.

Po toj logici može se reći i da je katoličanstvo laž, jer eto koliki su svećenici počinili razna zla, pa bilo i svakakvih papa kroz povijest (i danas ) ali koliko je isto tako i svetaca koji su nam kršćanima inspiracija. Pa i jedan od dvanaestorice je 3 godine slušao i hodao sa samim Isusom, da bi ga na kraju izdao. Ne znači da je on plod Isusovog učenja i da je Isusovo učenje laž.

Što se tiče samih međugorskih ukazanja, niti vjerujem niti ne vjerujem u njih, ne zamaram se time. Mislim da je dobro da je dopušteno ljudima ići. A za vidjelice će se već kad tad saznati, neće nitko živjeti vječno.

Plodovi nikad ni nisu bili kriteriji za dokaze ukazanja tako da sasvim nebitno

Sa internet stranice
Biskupija Mostar-Duvno
https://md-tm.biskupija-mostar.ba/clanc ... tranputice

6 - Istost i različnost religija

1. X. 1981. piše isti kroničar: „Jakov i Vicka imali su 'redovno' viđenje. Karakteristika ukazanja je odgovor koji je Gospa dala na postavljena pitanja djece, koja im je netko napisao. Evo pitanja i odgovora:
1. Jesu li sve vjere dobre? Jesu li sve vjere iste? „Sve su vjere pred Bogom iste. Bog njima vlada kao vladar u svome kraljevstvu… U svijetu sve vjere nisu iste, jer se ljudi ne pokoravaju Božjim zapovijedima, već ih odbacuju i kvare.“

Odgovori mu Isus: "Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.

Vjeruješ li ti da se Vicka na onom videu trznula jer je stvarno mislila da će Isus pasti ili je puno vjerojatnije objašnjenje da je lagala?




Dobar dio vjerničke populacije neće "kad tad saznati" jer protekom vremena postaje sve lakše pisati bajke i prekrajati prošlost. Već se to radi naveliko, a još su svi živi. I nikoga nije briga.

Sama priznaješ da te istina o ukazanjima ne zanima i da se ne zamaraš s njom.

Kanonsko i opće stanje župe Međugorje (1892.–1982.)
Prenosi se prvo poglavlje iz knjige Djevice premudra: O Međugorju iz ljubavi prema istini, Tonimir, Varaždinske Toplice, 2024., str. 18–26.


A) Kanonska situacija Međugorja
Godine 1892. dio dotadašnje župe sv. Blaža u Gradnićima odvojen je u posebnu župu Međugorje – Bijakovići. Zaštitnik je sv. Jakov Stariji, apostol. Utemeljena župa obuhvaćala je četiri sela: Međugorje (902 stanovnika), Bijakoviće (329), Šurmance (242), Vionicu (187).[1] U Šematizmu iz 1933. ne pojavljuje se dvostruki naziv, nego samo jedan: Međugorje. Župom od početka upravlja Hercegovačka franjevačka provincija. Nikada nije zatražena niti je stavljena na slobodno raspolaganje biskupu – „ad liberam collationem Episcopi“, niti se nje doticao tzv. „hercegovački slučaj“ o raspodjeli župa između dijecezanskoga i franjevačkoga klera. Provincijal je predlagao franjevce za župnike ili kapelane, a biskup je potpisivao pastoralni dekret predloženim kandidatima, pridržavajući se crkvenih kanona.

Godina 1897. Gradnja crkve. Župna crkva sagrađena je 1897. godine na području sela Bijakovići, na vrlo nestabilnu, štoviše pomičnu terenu. Župna je kuća sagrađena na području koje je granično s Međugorjem na stabilnu terenu u Bijakovićima. Nakon nekoga vremena, kako je crkva postala neuporabljiva, župljani odlučuju sagraditi novu crkvu i novu kuću. Mještani se, međutim, ne slažu oko lokacije ni crkve ni kuće. Bijakovićani žele ponovo sagraditi crkvu na području Bijakovića i počinju je graditi. Umjesto toga, mještani i svi pozvani stručnjaci kažu da crkva može i treba biti trajno izgrađena samo na međugorskom zemljištu. Radovi su zaustavljeni.

Godina 1935. Odlučeno mjesto nove crkve. Biskup fra Alojzije Mišić pohađa 30. svibnja 1935. župu Međugorje radi podjele sakramenta potvrde. I energično odlučuje gdje će se graditi župna crkva, tj. na međugorskom zemljištu, koje graniči s bijakovićkim, niti 200 metara udaljenosti. Razvila se napetost između Međugorja s jedne strane i ostala tri sela s druge strane.

Godina 1939. Šematizam iz 1939. navodi da Župa Međugorje pripada Broćanskomu dekanatu, da se nalazi na području općine Zvirovići i kotara Ljubuškoga, da ima župnu crkvu sv. Jakova Starijega, apostola, sagrađenu 1896., i sedam kapelica. Župa da se spominje u XVI. stoljeću, obnovljena 15. svibnja 1892., ima 3.965 katoličkih duša i 36 privremeno odsutnih, a župu poslužuju dva franjevca: upravitelj župe i kapelan te da u njoj (od 1935.) postoji redovnička kuća školskih sestara franjevki.[2]

Biskup Mišić 10. svibnja 1939. pohađa župu Međugorje radi podjele sv. potvrde pripravljenim kandidatima. Biskup mora obaviti krizmu na dva groblja: u međugorskom gdje je bilo 240 kandidata, a sutradan na groblju u Bijakovićima gdje je bio 201 krizmanik. Evo razloga za te dvije [odvojene] krizme, prema Kronici istoga Biskupa, kako su ga izvijestili: „Nastala pobuloga [pobuna]. Izrodila se ne samo svadja nego i tučnjava. Puška imala posla. Temelji se crkve rušili, gradjevni poredjaj razbacivo […]. Neshvatljivo ali istinito“,[3] piše biskup.

Gradnja, koja je počela 1937., zaustavljena. Zatim rat, pa komunističko doba. Crkva je dovršena tek 1969. godine na području Međugorja. U to su doba izgrađene i filijalne crkve u Šurmancima (1964.), Vionici (1969.) i Miletini (1970.).

Dne 20. rujna 1980. Fra Nikola Radić, generalni definitor Reda manje braće i delegat za Hercegovačku franjevačku provinciju, pismom od 20. rujna 1980., br. 388/80., predlaže biskupu msgr. Pavlu Žaniću za župu Međugorje fra Jozu Zovku za župnika i fra Zrinka Čuvala[4] za župnoga vikara. (Za Čapljinu je istom Tabulom personarum predložio za župnika fra Vitomira Musu,[5] za župnoga vikara fra Antu Šaravanju,[6] i ponovo predložio za župnoga vikara fra Tomislava Vlašića,[7] koji je također bio „prefekt [odgovoran] za duhovno djelovanje u Provinciji“). Biskup Žanić, dekretom br. 573/1980 od 20. rujna 1980., dodjeljuje jurisdikciju i kanonsko poslanje predloženoj redovničkoj braći.

Napomena. Mostarska franjevačka provincija, ne želeći više od stotinu godina pojedine župe prepustiti dijecezanskom kleru (kako su to bili dogovorili biskup franjevac i provincijal franjevac, a potvrdila Sveta Stolica, to je bit „hercegovačkoga slučaja“), bila je, zbog neposluha Papinskomu dekretu Romanis Pontificibus iz 1975., pod sankcijom odnosno klauzulom „ad instar“ koju joj je nametnula Sveta Stolica od 1976. do 2000. Taj „ad instar“ značio je da je generalni ministar Reda nametnuo svoga delegata da upravlja Provincijom (fra Nicola Cerasa, fra Onorio Pontoglio, fra Nikola Radić, itd. svojedobno su imenovali svoje vicedelegate hercegovačke franjevce).

Dana 17. kolovoza 1981. Fra Tomislav Vlašić preselio se u Međugorje uza suglasnost svojih redovničkih poglavara, a bez znanja i odobrenja biskupa Žanića: „U to je selo kasnije definitivno premješten za duhovnoga voditelja šestero djece. Početkom kolovoza otac mu je Zovko rekao: ‘Moraš biti spreman jer ćeš me uskoro zamijeniti’. Dana 17. kolovoza službenici tajne i vojne policije opkolili su crkvu i župnu kuću“,[8] dok će župnika fra Jozu Zovku komunisti procesuirati i osuditi ga na tri i pol godine zatvora, 22. listopada 1981., a proboravit će u zatvoru godinu i pol dana. O istom događaju i René Laurentin: „Na vijest o uhićenju, istoga dana, 17. kolovoza, Tomislav Vlašić, župnik (!) Čapljine, odlazi u Međugorje da izvidi i upozna situaciju. Odatle je odmah otišao provincijalu u Mostar da ga izvijesti o ozbiljnoj situaciji i prijetnjama koje pritišću župu koja je ostala bez voditelja. Provincijal njegove primjedbe nalazi razboritima i njegov posjet providnosnim. Odmah ga imenuje zamjenikom zatvorenomu župniku“.[9] Napominjemo da Provincijal ne može imenovati člana svoje Provincije zamjenikom župnika! Laurentin nastavlja: „Od sutradan, dakle [18. kolovoza 1981.], fra Tomislav se nastanjuje u župnom dvoru u Međugorju. Po drugi put dolazi u kontakt s vidiocima, koje je na brzinu ispitao 29. lipnja. Postaje im ‘duhovnim voditeljem’ i to će biti naslov koji će zadržati kasnije na župi, gdje će Zrinko Čuvalo, vikar, biti imenovan zamjenikom u siječnju 1982.”[10]

Dana 24. kolovoza 1981. Biskup Žanić dekretom dodjeljuje fra Zrinku Čuvalu upravu župe Međugorje do povratka fra Joze Zovke ili do imenovanja drugoga župnika.

Dana 4. siječnja 1982. Biskup ordinarij ponovo potvrđuje fra Zrinka Čuvala za upravitelja župe Međugorje i piše Provincijalnoj upravi u Mostaru: „Moje pitanje glasi: kako je fra Tomislav Vlašić otišao u Međugorje i ondje se nastanio, ako mora biti u Čapljini?“.[11]

Dana 26. srpnja 1982. Provincijalna uprava predlaže fra Tomislava Pervana za župnika, a fra Veselka Sesara[12] i fra Tomislava Vlašića za duhovne pomoćnike u Međugorju.[13]

Dana 27. srpnja 1982. Biskup Žanić izdaje dekret o premještaju o. Vlašića iz Čapljine u Međugorje.[14]

B) Opće stanje župe Međugorje neposredno prije i poslije „ukazanja“
Godine 1980. u župi Međugorje živjelo je 2.611 katolika, a kasnije se taj broj povećavao.

Župa je bogata duhovnim zvanjima. U Šematizmu iz 1867. navode se tri franjevca rodom iz župe Međugorje, godine 1939. devet, godine 1963. šesnaest i godine 1976. njih devetnaest. Godine 1963. s područja župe bila su rodom i četiri dijecezanska svećenika i 12 redovnica.

Stajalište fra Joze Zovke i fra Tomislava Vlašića prema „ukazanjima“
Dne 27. travnja 1981. umire Jagoda Ivanković, majka buduće „vidjelice“ Ivanke Ivanković (a, prema Kronici ukazanja, „Gospa“ će Ivanki njezinu majku pokazati najmanje tri puta, uvijek u nebu: 2. kolovoza i 31. listopada 1981. i 7. svibnja 1985.).

Karizmatska najava „ukazanja“ – Već u svibnju 1981., više od mjesec dana prije početka „ukazanja“, piše karizmatik Robert Faricy:[15]

„Pater Tomislav Vlašić otišao je u Rim na međunarodni kongres predstavnika Karizmatskoga pokreta. Tijekom kongresa zamolio je neke od prisutnih da s njime mole za ozdravljenje Crkve u Jugoslaviji. Časna sestra Briege McKenna [r. 1946.] koja se pridružila molitvi imala je viđenje: vidjela je oca Vlašića kako sjedi okružen velikim mnoštvom; oko njega, na mjestu gdje je sjedio, teku potoci vode. Drugi karizmatik, Emiliano Tardif,[16] rekao je u proroštvu: ‘Ne bojte se, poslat ću vam svoju Majku’. Nakon nekoliko tjedana Gospa se počela ukazivati u Međugorju“.[17]

Osvrt. Prema ovom navodu kao da je sve smišljeno i iskonstruirano na svibanjskom kongresu Svjetskoga karizmatskoga pokreta u Rimu 1981. godine, i to kako je zatražio o. Vlašić da se s njime i drugi mole za „ozdravljenje Crkve u Jugoslaviji“, kako je jedna karizmatičarka vidjela o. Vlašića u mnoštvu naroda, a oko njega potoci vode, i kako je „prorokovao“ jedan karizmatičar koji je obećao da će poslati „svoju Majku“ ovim mnoštvima koja su okružila o. Vlašića. I onako kako je karizmatski maštom zamišljeno, tako se karizmatski počelo i izvoditi. Vrijeme je pokazalo da su se svjetski magični karizmatici namjerili na nestabilnu osobu, o. Tomislava Vlašića, koji je još 1976. godine zastranio u svome redovničkom životu i koji je tijekom vremena izmaknuo ne samo karizmatskoj kontroli svojih pošiljatelja, nego i zakonima Crkve. Svjetski karizmatici također ističu kako oni šalju neku „svoju Majku“, koja se, očito, ne može poistovjetiti s razboritom i premudrom Djevicom, biblijskom Gospom.

U danima od srijede 24. sve do podne u subotu 27. lipnja 1981., za vrijeme prvih dana „ukazanja“, župnik Zovko nije bio u župi. Vrativši se iz Zagreba u Međugorje, zainteresirao se za „ukazanja“ i „vidioce“.

Dne 29. lipnja 1981. fra Tomislav Vlašić, kako je rečeno, prvi put dolazi u Međugorje. René Laurentin izvješćuje:

„Među njima je i fra Tomislav Vlašić, župnik Čapljine, važne župe u blizini. Njegovi ga župljani ispituju o tim ukazanjima. Što odgovoriti? […]. Tomislav promatra požudno mnoštvo. Djeluju kao ovce bez pastira. Kako voditi ovu žeđ za molitvom? pita se. Taj dan Grgo je Kozina još uvijek ondje, sa svojim magnetofonom (izvor dijaloga koji slijedi)“.[18]

Isto tako i Robert Faricy: „Pater Tomislav Vlašić prvi je put došao u Međugorje 29. lipnja“.[19] Fra Tomislav se pokušava ubaciti u međugorski fenomen, to više što su ga njegovi poglavari imenovali „prefektom [odgovornim] za duhovno djelovanje u Provinciji“.

– Pod nadnevkom 19. srpnja 1981. René Laurentin piše o fra Jozi Zovki kao o „vidiocu“ kojemu se ukazala Djevica: Gdje župnik postaje vidjelac. „Sredinom srpnja [1981.], dana koji se ne može odrediti, nebo ga oslobađa njegovih posljednjih oklijevanja. Tijekom svakodnevne krunice, koju vidioci s njime u koru mole, događa mu se najnevjerojatniji od nepredviđenih događaja. Djevica je tu. Dà, i njemu, u dnu crkve, na koru, kao i vidiocima. Nikada ne bi ni pomislio da bi mu se takvo što moglo dogoditi, njemu sa zdravim razborom i hladnom glavom. On o tome nije govorio, a ni danas ne voli govoriti o tome… Jer fenomen se ponovio, i bilo bi nemoguće da on o tome govori, a da ne otkrije mnoge tajne svoga preobražena duhovnog života. Nekoliko sam ga puta potaknuo da to napiše kako se nakon njegove smrti ovaj događaj ne bi izbacio iz povijesti“.[20]

– Prema Kronici, sam se Jozo „vidiocima“ „ukazuje“ zajedno s „Gospom“ najmanje pet puta: 19. listopada i 24. prosinca 1981., 13. siječnja, 17. siječnja i 18. siječnja 1982. godine.

O istom događaju izvješćuje i Robert Faricy: Kasnije je mostarski biskup izravno upitao o. Jozu: „Jeste li vidjeli Gospu?“ On je jednostavno odgovorio: „Da“.[21]

Vrijeme i prostor „ukazanja“
Vrijeme

Prema Kronici župe:
14. IX. 1981. u 18.20 sati Gospa ih je pozvala da idu Jakovu oko ponoći kada im se ponovo ukazala.
19. X. 1981. u 18.10.
2. XI. 1981. u 18.22.
3. XI. 1981. u 18.05 sati.
17. XI. 1981. Danas poslijepodne ukazala se tri puta Vicki i Jakovu.
19. XI. 1981. Danas poslijepodne… tri puta. Jednom kod bolesnika i dva puta kod kuće.
10. XII. 1981. „Gospa je došla u 17.30 sati i bila s nama do 18.10“.
31. XII. 1982. Ivica [Ivanka] je točno u ponoć imala još jedno viđenje.
15. VI. 1982. u 17.50 sati.

Prostor

Prema Renéu Laurentinu, „ukazanja“ su se događala ovako:

– Od 24. lipnja do 1. srpnja 1981. na brežuljku Podbrdo (danju, noću, više puta dnevno).

– 2. i 3. srpnja 1981. u župnoj kući.

– 4. srpnja svaki „vidjelac“ ima ukazanje u vlastitoj kući.

– „Povremeno u župnom dvoru: sedam puta u srpnju, u tri različite prostorije. U različitim dijelovima crkve: kor, sakristija i prostorija simetrična sakristiji“.[22]

– Biskup Žanić navodi više od 20 mjesta „ukazanja“ u govoru za vrijeme sv. Mise, prije krizme u Međugorju, 25. srpnja 1987., dakle u vrlo svečanu trenutku:

„Gospa se, kažu, počela ukazivati na Podbrdu na brdu Crnici, pa kad je mili­cija zabranila ići tamo, sišla je u kuće, u ograde, u polja, u vinograde, u duhaništa, ukazivala se u crkvi, na oltaru, u sakristiji, na koru, na krovu, na zvoniku, po putovima, na putu u Cerno, u automobilu, u autobusu, u školama, u Mo­staru na nekoliko mjesta, u Sarajevu na više mjesta, u Zagrebu po samostanima, u Varaždinu, u Švicarskoj, u Italiji, opet na Podbrdu, na Križevcu, u župi, u župnoj kući, itd. Sigurno nije nabrojeno ni pola mjesta navodnih ukazanja pa se trijezan čovjek, koji Gospu časti, pita: Gospe moja, što to od tebe čine?“[23]

Osvrt. Čudno kako biskup Žanić ne ističe još jednu anomaliju: da se „međugorska Gospa“ voli ukazivati i po noći, po mogućnosti u ponoći. Kada sav svijet normalno spava, „Gospa“ poziva i pojedine „vidioce“ i druge da se pojave usred crne noći. Evo da „Gospa“ crnu noć pretvori u sjajan dan, svi bi to protumačili kao čudo. Ali toga znamenja nema. To se noćno „ukazivanje“ ne priliči Djevici premudroj!

Stajalište biskupa Žanića
Djevojke pušile ili tražile ovce? Dne 21. srpnja 1981. biskup Žanić odlazi u Međugorje. O tom piše: „Mjesec dana nakon početka ‘ukazanja’ otišao sam u Međugorje ispitati ‘vidioce’. Tražio sam od svakoga od njih da se zakune na križ i zahtijevao da govore istinu (ovaj razgovor i zakletva snimljeni su na vrpcu). Prva je bila Mirjana: ‘Išle smo tražiti ovce kad odjednom…’ (kapelan u župi me upozorio da su išle pušiti, skrivale su to pred roditeljima). „Čekaj, Mirjana, ti si pod zakletvom. Jeste li išle tražiti ovce?’ Stavila je ruku na usta: ‘oprostite, išle smo pušiti’.“[24] „Na kasetama koje je kasnije snimala vidio sam da je i dalje pričala kako su išle tražiti ovce“.[25]

Dana 25. srpnja 1981. biskup Žanić odlazi u Međugorje podijeliti sakrament sv. krizme. Tijekom propovijedi, između ostaloga, kaže: „Djeca ne lažu. To sam duboko uvjeren, djeca ne lažu. Djeca govore točno ono što je u njihovu srcu. Da li je ono doista njihovo vlastito doživljavanje ili vrhunaravno, to je teško reći“.[26] Ovaj se drugi dio rečenice često manipulatorski izostavlja.

Sredinom kolovoza 1981. biskup Žanić u svojoj izjavi, iskreno otvoren za razjašnjenje, primjećuje da ipak: „Ostaje ono najteže pitanje: da li je to subjektivni doživljaj djece ili nešto nadnaravno“.[27]

Dana 4. prosinca 1981. Slično se izražava u izvješću papi Ivanu Pavlu II.[28]

Dana 18. prosinca 1981. biskup za Glas Koncila daje izjavu. U početku sam mislio: Ako su ukazanja vjerodostojna, Gospa dolazi riješiti „hercegovački slučaj“, ali čini se da događaji idu u suprotnom smjeru.

Dne 14. siječnja 1982. troje „vidjelaca“ donosi biskupu od „Gospe“ „poruku“ prema kojoj se on „prenaglio“ tražeći premještaj dvojice franjevačkih kapelana koji su stvarali nerede u Mostaru. Čuvši da ga „pojava“ optužuje za nemire koje stvaraju redovnici u župama, počinje mijenjati stajalište.

Osvrt. U gustišu i vrtlogu ovakvih različitih zbivanja, gdje
– svjetski karizmatici žele afirmirati svoja nekontroliva „viđenja“, „proroštva“ i akcije;
– neki franjevci pokazati da ne zaostaju za svjetskim karizmaticima, manipulirajući čak i biskupovim riječima;
– pojedini izvjestitelji pokazati da su međugorski karizmatici sposobni voditi ovakav fenomen;
– komunisti koji se boje da im ne propadne nasilno nastala i održavana država;
– „vidioci“ koji žele pokazati da ne lažu, da nešto doživljavaju i tako dalje, nije se bilo lako snaći, zadržati trijezno raspoloženje i uravnotežen sud.

Biskup se Žanić vodio načelom istine koju će mjerodavne crkvene vlasti tijekom vremena istraživati i objaviti. Ne znajući ništa o zakulisnim „viđenjima“ i „proroštvima“ Svjetskoga karizmatskog pokreta, razglašenu priču da se Blažena Djevica Marija ukazuje na području njegove biskupije, Biskup je mogao u početku u svojoj duši samo pozdraviti i pomišljati da Bog posredstvom „ukazanja“ kani ukloniti sablažnjivi „hercegovački slučaj“ iz hercegovačke crkvene sredine. Ali ubrzo se uvidjelo da „međugorski fenomen“ samo još više komplicira „hercegovački slučaj“, da je zapravo u njegovoj službi.

[1] Schematismus Dioecesium Mandetriensis et Dumnensis itemque Marcano-Tribuniensis pro anno 1892 [Šematizam biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Mrkansko-trebinjske za godinu 1892.], Mandetrii, 1892., str. 37–38.

[2] Opći šematizam Katoličke Crkve u Jugoslaviji, izradio Krunoslav Draganović, Sarajevo, 1939., str. 172.

[3] Fra Alojzije Mišić, Chronika biskupije (1912–1942), str. 293.

[4] Fra Zrinko Čuvalo rođen 1936., svečani zavjeti 1961., svećeničko ređenje 1963., umro 1991.

[5] Fra Vitomir Musa rođen 1941., svečani zavjeti i svećeničko ređenje 1969., umro 2022.

[6] Fra Ante Šaravanja rođen 1949., svečani zavjeti 1974., svećeničko ređenje 1975., otpušten iz Reda i suspendiran a divinis 2003., umro 2021.

[7] Fra Tomislav Vlašić rođen 1941., svečani zavjeti 1968., svećeničko ređenje 1969., prešao u talijansku provinciju L’Aquila u Italiji 1992., isključen iz Reda 2009., izopćen iz Katoličke Crkve 2020.

[8] Lucy Rooney – Robert Faricy, Maria regina della pace, Milano, 1984., str 34.

[9] René Laurentin, francuski svećenik, rođen 1917., umro 2017.

[10] Usp. René Laurentin, Medjugorje: Récit et chronologie des apparitions, Paris, 1986., str. 82; Racconto e messaggio delle apparizioni di Medjugorje, Brescia, 1987., str. 90. Od sada navodimo samo talijansko izdanje.

[11] Dekret, prot. br. 3/1982. (Fra Zrinko Čuvalo umro 1. lipnja 1991.).

[12] Fra Veselko Sesar rođen 1928., svečani zavjeti i svećeničko ređenje 1952., umro 1990.

[13] Pismo fra Joze Pejića, provincijala „ad instar“, prot. 345/1982. U prijašnjem Zakoniku kanonskoga prava (1917.–1983.) samostan je kao persona moralis djelovao kao „župnik“, a „župni vikar“ bio je prvi redovnik u župi, a ostali su bili „duhovni pomoćnici“.

[14] Dekret biskupa Žanića, br. 712/1982.

[15] Robert Faricy, američki isusovac, 1926.–2022.

[16] Emiliano Tardif, kanadski dominikanac, 1928.–1999.

[17] Lucy Rooney – Robert Faricy, Maria Regina della pace, str. 34; Vidi također Pavao Žanić, La Posizione attuale (non ufficiale) della Curia vescovile di Mostar nei confronti degli eventi di Međugorje, Mostar, 30. X. 1984., str. 6–7. Cio hrvatski tekst u: Biskup Žanić o Međugorju, Mostar, 2021., str. 98–117.

[18] René Laurentin, Racconto, 1987., str. 45–46.

[19] Lucy Rooney – Robert Faricy, Maria regina della pace, str. 34.

[20] René Laurentin, Recit, 1986., str. 69; Racconto, 1987., str. 76.

[21] Lucy Rooney – Robert Faricy, Maria regina della pace, str. 33–34.

[22] Isto, str. 70–73.

[23] Biskup Žanić o Međugorju, Mostar, 2021., str. 136.

[24] Pavao Žanić, La verità su Medjugorje, Mostar, 1990., str. 3; hrvatski prijevod u: Biskup Žanić o Međugorju, Mostar, 2021., str. 139–162; navod: str. 36 i 142.

[25] Ogledalo Pravde: Biskupski ordinarijat u Mostaru o navodnim ukazanjima i porukama u Međugorju, prir. D. Kutleša, Mostar, 2001., str. 42; Biskup Žanić o Međugorju, Mostar, 2021., str. 36.

[26] Usp. René Laurentin, Racconto, str. 77; Biskup Žanić o Međugorju, Mostar, 2021., str. 59.

[27] Pavao Žanić, „Biskupova izjava o ‘ukazanjima’ u Hercegovini“, Glas Koncila, 16. kolovoza 1981., str. 1.

[28] Biskup Žanić o Međugorju, Mostar, 2021., str. 80–81.

Međugorje podizanje Svetog Križa 1934 godine te početak gradnje Crkve Svetog Jakova prvo-mučenika

Župa Međugorje je 1934 imala sa okolnim selima samo 1500 vjernika!
Postavlja se pitanje zašto je građena tako enormno velika Crkva u rangu Bazilike maiore u jednom malom selu na polju.
Također i sam 10 metarski Križ na vrhu brda koje je nazvano po njemu Križevac je jedan od najvećih Križeva tada u Hrvatskoj.

Sve ove neosporne činjenice navode nas da se zapitamo da li je Međugorje bilo predodređeno za nešto Veliko.
Da li je sila Duha Svetoga sašla na Međugorje puno prije nego sama ukazanja Gospe 1980-ih.




Međugorje nekada


Međugorje danas


Međugorje nekada Crkva


Međugorje vjernici nekad


Međugorje vjernici danas

Podsjetnik kako je teško opstati na putu istine

Na predstavljanju knjige Djevice premudra mariologa i biskupa Ratka Perića u Splitu 24. listopada 2024. politolog Danijel Vidović, ravnatelj Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače u Mostaru, rekao je sljedeće.

Često čujemo riječ „istina“, pa ću tako i ja početi svoj osvrt. Možda je pitanje istine u svjetlu aktualnoga pastorala – Papinom odlukom odvojena od same biti „međugorskoga fenomena“ – danas marginalno ili u najboljem slučaju zamagljeno za mnoge koji iz raznih razloga hrle u to „mjesto pobožnosti“. No, ono je ipak u središtu interesa Ratka Perića, auktora studije Djevice premudra, O Međugorju iz ljubavi prema istini. Uvodeći u temu, on ističe maksimu kojom se vodio tijekom pisanja monografije, a može se reći i cijelo vrijeme bdjenja nad međugorskim pojavama tijekom svoje aktivne biskupske službe: istina se prosuđuje sa svih gledišta, a laž s bilo kojega nedostatka. Upravo zbog toga neke se činjenice i tvrdnje iznesene u knjizi ponavljaju više puta i promatraju iz različitih kutova. Istina jest temeljni kriterij, a argumentacija kojom se biskup Ratko služi usidrena je dvostruko: primarno u živoj Riječi Ivanova Evanđelja: „Ja sam Put, Istina i Život“ (14,6) ili „Tko je god od istine, sluša moj glas“ (18,37); a na drugom je mjestu čvrsto uvjerenje u ispravnost stavova i postupaka njegova prethodnika biskupa Pavla Žanića, tako da argumentacija iznesena u ovoj studiji stoji u kontinuitetu s građom koju je objavio 2021. godine u monografiji Biskup Žanić o Međugorju. Istinom po neistinama.

U obje ove studije biskup Perić iznosi čvrste argumente kojima svjedoči o ljubavi prema istini – onoj Istini koja je utjelovljena Riječ Božja, Krist Gospodin, a onda je i neodvojiva od ljubavi prema Mariji Bogorodici kojoj je pod naslovom BDM, Kraljice neba i Majke Crkve posvećena i stolna crkva mostarsko-duvanjskih biskupa i s njom povezana katedralna župa u Mostaru, zamišljena davne 1899.,[1] a kanonski utemeljena tek 1980. godine. Dovodi nas to do točke u kojoj je biskup Žanić definitivno zaključio da se u Međugorju ustvari radi o režiranoj manipulaciji u funkciji skandalozna i vjerniku neshvatljiva hercegovačkoga slučaja koji u različitim pojavnim oblicima opterećuje ne samo našu crkvenu stvarnost nego se reflektira i na opće društvene pa i političke prilike hrvatskoga naroda u Hercegovini, de facto od trenutka ponovne uspostave redovite crkvene hijerarhije 1881., pa sve do naših dana. U ovoj refleksiji slučaja na političke procese krije se i moj osobni interes za temu s politološkoga motrišta, a onda se dubljim istraživanjem obzor pomalo proširivao pa se i tema Međugorja, kao dio šire perspektive, neizostavno našla u fokusu.

Don Pavao (Pave) Žanić (1918. – 2000.), Kaštelanin, od 1959. splitski katedralni župnik, imenovan je 9. prosinca 1970. biskupom koadjutorom mostarsko-duvanjskim, a posvećen je 2. svibnja 1971. u crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru. Nakon toga Kongregacija za širenje vjere povjerava mu zadaću rješavanja „hercegovačkoga pitanja“, što on čini poštujući sve kompetencije mjesnoga ordinarija Petra Čule, te tako počinje njegov biskupski put u Hercegovini (koadjutor: 1971. – 1980., ordinarij: 1980. – 1993.).

Kada je u pitanju odnos mostarsko-duvanjskih biskupa spram međugorskih događaja, on je duboko i mnogostruko prepleten s navedenim slučajem, i to je nepobitna činjenica. O tomu u novije vrijeme zorno svjedoči i pojava klevetničkoga filma „Od Fatime do Međugorja“ godine 2017.[2] Unatoč trudu raznih, manje ili više maštovitih, ali odreda netalentiranih režisera – bilo onih filmskih, bilo kreatora različitih pisanih scenarija o tobožnjoj suradnji s organima bezbjednosti nekadašnje države, pa čak i sovjetskoga KGB-a, da se laž proda od istinu, svakomu imalo objektivnom promatraču jasno je da je ovdje riječ o kleveti. Pa ipak taj klevetnički narativ živi i dalje, a povremeno se ciljano širi i truje naš javni prostor (nažalost i od nekih franjevaca[3]).

Vratimo se na čas ipak u 1981. godinu: biskup Žanić, izmoren famoznim dijalogom do iznemoglosti,[4] u pokušaju rješavanja te žalosne afere, a suočen s nepopustljivošću hercegovačkih franjevaca, nakon saznanja za neobična događanja na području međugorske župe, u početku je istinski otvoren za mogućnost intervencije odozgor. Međutim, on vrlo brzo doživljava otrježnjenje nakon što navodna Gospa daje višekratnu potporu dvojici franjevaca (radi se o fra Ivici Vegi i fra Ivanu Prusini) koji su aktivno onemogućavali normalno funkcioniranje novoosnovane katedralne župe. I ne samo da neposlušne kapelane utvrđuje u zabludama, ona čak i prijeti Biskupu, šaljući mu „predzadnju opomenu“: ako se ne obrati Međugorju, čeka ga „moj sud i sud moga sina Isusa“.[5] Nije nepoznato da je međugorska pojava više puta intervenirala oko mnoštva stvari, recimo oko gradnje hotela,[6] ali nikada se nije osvrnula na već tada stoljetni i gorući problem u biskupiji, te niz skandala kojima je obilježen. O tome je međugorska pojava, navodna Gospa, dosljedno šutjela. Ova povezanost na relaciji slučaj-fenomen očitovat će se još više puta i na više načina što je bilo posebno izraženo u vrijeme uprave biskupa Žanića. Tvrdokorni neposluh, samovolja, protucrkveno djelovanje… samo su blagi izrazi u odnosu na ono što su doživjeli pojedini svećenici-franjevci od kojih se posebno ističu trojica: Jozo Zovko, Slavko Barbarić i Tomislav Vlašić. Ovaj je posljednji, samozvani duhovni vođa „vidjelaca“ koji je nakon napuštanja franjevačkoga reda i nečasna otpusta iz svećeništva prije četiri godine kao notorni heretik ekskomuniciran iz Katoličke Crkve. I u ovom slučaju, iako su imalo upućenijim poznavateljima fenomena poznate i različite „pikanterije“ iz međugorske kuhinje, bez sumnje zanimljive svjetovnoj javnosti, biskup Ratko svjesno zaobilazi dublji ulazak na ovaj teren. Nasuprot tomu, ne želeći podilaziti toj vrsti potencijalnoga medijskoga narativa, tj. udarati senzacijom na senzaciju, on ostaje čvrsto teološki utemeljen te pristupa isključivo s doktrinarnoga i disciplinskoga aspekta naglašavajući moralnu dimenziju problema služeći se biskupskim auktoritetom, a napose službom poučavanja.[7]

A kad smo kod biskupskoga auktoriteta, istaknimo i činjenicu povijesno uvjetovana i tijekom stoljećâ osmanlijske vladavine dodatno utvrđena ekskluzivističkoga mentaliteta naših franjevaca i s time povezanoga uvjerenja o trajno stečenim pravima iz kojega se onda neminovno izrodio faktički monopol na cjelokupan duhovni život katoličkoga puka na prostoru današnje BiH, s iznimkom Trebinjsko-mrkanske dijeceze koja je kao zasebna crkvena pokrajina sa svojim, premda malobrojnim klerom, opstala i u najtežim vremenima turskoga zuluma. Imajući u vidu afere koje su među samim franjevcima, često i na sablazan puka, izbijale u otomanskoj Bosni (i Hercegovini) između apostolskih vikara i provincijalne uprave Bosne Srebrene, onda nije iznenađujuće da je biskupski auktoritet apostolskih vikara često bivao okrnjen, a vršenje njegove službe vrlo otežano, a i kontinuirane težnje Rima za uvođenjem svjetovnoga klera u tim su uvjetima odgađane do nekih boljih vremena. Apostolski je vikarijat in Bosna Othomana osnovan 1735. kao svojevrstan supstitut biskupiji, in partibus infidelium, na čijem je čelu redovito bio domaći franjevac koji bi bio posvećivan kao titularni biskup, a stolovao je u jednom od tri preostala samostana na području Bosne. U povijesnim izvorima u razdoblju od polovice XVI. do polovice XIX. stoljeća nailazimo na osam većih i manjih međusobnih sukoba od kojih je svakako najpoznatija Barišićeva afera koja je trajala od 1832. do 1846. godine i imenovanja fra Rafe Barišića apostolskim vikarom novoosnovanoga vikarijata u Hercegovini.[8] Redovito bi se sukobi javljali kad bi apostolski vikar shvatio da bez svoga klera zapravo ne može obavljati biskupsku službu. Kao zanimljiv povijesni primjer u tom kontekstu može nam poslužiti drugi apostolski vikar u Hercegovini, biskup fra Anđeo Kraljević čijim je nastojanjem sagrađena prva mostarska katedrala sv. Petra i Pavla 1866. godine. Odmah po austro-ugarskom zauzeću BiH, 1878. u pismu kardinalu prefektu Propagande među ostalim piše:

„Nikada apostolski vikari ne će imati počinka ni mira dok ne budu imali vlastiti kler“.[9]

Unatoč svemu, otporaški se mentalitet prema crkvenom auktoritetu u Hercegovini nastavio i nakon ukidanja provizorija u vidu Apostolskoga vikarijata i obnove redovite hijerarhije 1881., po apostolskom pismu Ex hac augusta, pape Lava XIII. Razvidno je to iz djelovanja prve dvojice mostarsko-duvanjskih biskupâ fra Paškala Buconjića i fra Alojzija Mišića koji su, umjesto da potiču, susprezali rast biskupijskoga klera suprotno željama i nakanama Svete Stolice. Još jedna, u tom smislu znakovita crtica: biskup je Paškal 1890. dopustio da se uz katedralu sv. Petra i Pavla sagradi franjevački samostan, a on je pribavio zemljište na Guvnu (poslije popularno prozvanom Rondo), za gradnju nove katedrale koju ni on niti njegov nasljednik za šezdeset godina uprave nisu ni zatemeljali. A kad je biskupsku službu preuzeo don Petar Čule želeći provesti u djelo tada već davne nakane Svete Stolice, nastala je afera, živa u različitim formama i danas, a s kojom će biti povezan i „međugorski fenomen“ u prvoj godini uprave biskupa Žanića. Poznato je kako su biskupi Čule i Žanić, a potom i auktor ove studije, zbog svojih nastojanja doživjeli različite klevete i podmetanja, poniženja i difamacije pa sve do skandalozne otmice i fizičkoga nasilja nad biskupom Perićem 1995., od različitih izmanipuliranih skupina skrivenih pod raznim imenima: Udruga „Mir i dobro“, „Misija dobre volje“, „Živa crkva“, a u ovo ulaze i gore spomenuta upozorenja i prijetnje „Kraljice mira“ biskupu Pavlu. Komunistički je represivni aparat fenomen u početcima nastojao suzbiti, ali relativno brzo, već naredne godine, represija popušta, počinje masovni priljev inozemnih vjernika te i socijalistička država pred bankrotom u sve nastoji ugraditi i svoj materijalni interes.

Ovim, malo širim pogledom u prošlost, oslikava se povijesni kontekst i neobičan mentalni sklop iz kojega je prije 42 godine izrastao „međugorski fenomen“, koji je u suvremeno doba dosegao globalne razmjere, na neki način izmičući kontroli svojih pokretača, a nakon prosudbi na razini Biskupije i Biskupske konferencije došao u ruke Rimske kurije i samoga Svetoga Oca koji je sad jedini mjerodavan donijeti konačan sud. Upravo u tome leže najsvježije kontroverze oko djelovanja Ruinijeve komisije i famozne rujanske Note. Komisija je svoj četverogodišnji rad zaključila prije deset godina, a mjerodavna Kongregacija za nauk vjere njezin je rad dodatno vrjednovala sljedeće dvije godine (2014. – 2016.) presuđujući o fenomenu negativno. Papa Franjo je međutim prije same službene odluke materijal na sebi svojstven način izuzeo iz ruku mjerodavnih na Kongregaciji i konačnu odluku o pitanju autentičnosti pridržao sebi, odgađajući tako konačno rješenje, a imenovanjem posebnoga izaslanika i potom apostolskoga vizitatora, povjerivši mu uređenje pastorala u Međugorju, razdvojio ovo pitanje od same biti fenomena: jesu li ukazanja istinita ili nisu? S obzirom da ovo pitanje izlazi iz okvira moga večerašnjega izlaganja, ne bih zalazio na ovaj teren, nego bih se vratio kratko na jedan aspekt djelovanja međugorskih vidjelaca, jer su oni kao prenositelji prijetećih poruka biskupu Žaniću i sami postali akteri unutarcrkvenoga sukoba u Hercegovini, a uklapa se u ovu temu povezanosti fenomena i slučaja. Biskup se Ratko i u nekim ranijim osvrtima doticao duhovnih zvanja tzv. vidjelaca. I ta je epizoda, kako je dokazano u ovoj knjizi, bjelodano pokazala njihovu nevjerodostojnost.

Poznate su nam sudbine vidjelaca iz crkveno priznatih ukazanja u Lourdesu (18 ukazanja) i Fatimi (6 ukazanja).

Bernadette (Bernardica) Soubirous (Subiru) kojoj se Blažena Djevica ukazala 1858., ušla je 1866. u samostan Sestara ljubavi i kršćanske pouke u Neversu gdje je i preminula 1879., beatificirana je 1925., kanonizirana 1933. Tijelo joj se neraspadnuto čuva u samostanskoj crkvi.

Brat i sestra Francisco (Franjo) i Jacinta Marto umrli su kao djeca u 10. i 11. godini (beatificirani 2000., kanonizirani 2017.), a njihova rodica Lucija dos Santos stupila je u redovnički stalež, umrla 2005. kao sestra karmelićanka, nakon čega je 2008. pokrenuta kauza, 2017. proglašena Službenicom Božjom, a 2023. časnom Službenicom Božjom, jedan stupanj do blaženstva.

Za naše se Međugorčane (svi zajedno imali 55. 880 „viđenja“, zaključno s 30. lipnja 2024.) zna kako su se od prvih dana spremali odazvati duhovnom pozivu po „Gospinu“ savjetu, a o tome je 1983. njihov duhovni vođa fra Tomislav Vlašić pismom obavijestio poznatoga švicarskoga teologa Hansa Ursa von Balthasara. Vicka je o toj svojoj želji više puta i javno govorila, međutim od njih šestero dvije nisu poslušale „Gospin“ savjet (Ivanka i Mirjana), ostalih četvero je ozbiljno razmišljalo, a samo Ivan i Marija tu su nakanu i pokušali provesti u djelo. Ivan je već 1981. stupio u visočko sjemenište kao kandidat Hercegovačke franjevačke provincije, nakon lošega uspjeha pokušao nastaviti u Dubrovniku kod isusovaca, ali i ondje, narodski rečeno: propao. Marija je tijekom 1988. stupila u mješovitu zajednicu „Kraljice mira, potpuno tvoji – po Mariji k Isusu“, a tu, uz kontroverze koje je imala s fra Tomislavovom partnericom Agnes Heupel, upoznaje budućega muža Paola Lunettija za kojega će se vjenčati 1993. Recimo i to da se iz ove neobične muško-ženske zajednice izrodila heretična „Crkva Isusa Krista svega svemira“,[10] jedan od najprešućivanijih plodova iz Međugorja.

Završimo riječima biskupa Ratka (str. 155. u knjizi):

„Imajući u vidu činjenicu da su brojni hercegovački dječaci pošli u sjemenište i postali redovnički ili biskupijski svećenici i brojne djevojčice postale redovnice, a da nisu imali, barem nije poznato, nekih ukazanja, poruka, tajni, susreta i razgovora s nadnaravnim pojavama, doima se čudnim da ni jedno od međugorskih ‘vidjelaca’ i ‘vidjelica’, koji su u svome mladenačkom životu imali neprebrojivo mnoštvo ‘ukazanja’, nije prigrlilo duhovni poziv. Ne samo ono dvoje koje nije nikada ni pokušalo, nego ni ono četvero za koje se ni njihova ‘pojava’ nije založila, nije se u duhovnom zvanju primilo, kada je već upisano, niti učvrstilo, kada se već neko vrijeme u njemu nalazilo. Je li i to jedan od ‘međugorskih plodova’?“

Svima koji za istinom tragaju, ova će knjiga dobro doći ne samo kao povijesno svjedočanstvo o ljudima, događajima i činjenicama, nego i podsjetnik kako je teško biti i opstati na putu istine. Ali u konačnici – to je jedini put na kojem se isplati ostati.

U Splitu 24. listopada 2024.

Danijel Vidović

videozapis (47’38” – 1:12’34”)

Bilješke

[1] Sukladno Deciziji iz 1899., potvrđenoj od pape Lava XIII, v. Marko Perić, Hercegovačka afera. Pregled događaja i važniji dokumenti, Biskupski ordinarijat Mostar, Mostar, 2002., str. 341–343.

[2] Usp. Željko Majić, „Suradnici“ UDBE i KGB-a, Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske (Mostar), br. 2/2017., str. 238 (18.5.2017.); Željko Majić, Filmske klevete, Službeni vjesnik, br. 2/2017., str. 239–244; Filmske klevete (26.5.2017.); Sedlarove klevete, Službeni vjesnik, br. 2/2017., str. 245–248; Sedlarove klevete (7.6.2017.); Željko Majić, Generalove tvrdokorne klevete, Službeni vjesnik, br. 2/2017., str. 249–252; Generalove tvrdokorne klevete (16.7.2017.)

[3] Usp. fra Ivan Dugandžić, Odjeci Mariološko-marijanskog kongresa u Međugorju (28.10.2022.); fra Mario Knezović u Podcastu Vrisak, 17.5.2024. (na snimku od 49’47”)

[4] Usp. Marko Perić, Hercegovačka afera, Mostar, 2002., str. 218.

[5] Ratko Perić, Biskup Žanić o Međugorju. Istinom po neistinama, Crkva na kamenu, Mostar, 2021., str. 112.

[6] Dražen Kutleša (prir.), Ogledalo pravde, Biskupski ordinarijat, Mostar, str. 94–101.

[7] Ivan Turudić, Biskup Perić i međugorski fenomen, Crkva na kamenu, Mostar, 2023., str. 91–96.

[8] Srećko M. Džaja, Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. st., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971. str. 189. Džaja donosi podatak prema disertaciji hercegovačkoga franjevca fra Bonicija Rupčića (Breslau, 1937.), iscrpnije o odnošajima Vikarijat – Provincija v. str. 103–133.

[9] Marko Perić, Hercegovačka afera, Mostar, 2002., str. 265–271. Usp. Ratko Perić, Uz knjigu o biskupu fra Anđelu Kraljeviću Čerigajski anđeo, u: Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 1/2008., str. 75–79.

[10] Crkva Isusa Krista svega svemira