Novije studije pokazuju da je prelazak na islam jednim znatnim dijelom bio rezultat djelovanja muslimanskog fundamentalističkog pokreta kadızadelija, koji je u 17. stoljeću uspio zadobiti vrlo veliki utjecaj kako u društvu, tako i na osmanskom dvoru.

No čini se da ni nakon zabrane kadızadelija krajem 17. stoljeća njihove ideje nisu prestale privlačiti istomišljenike, barem kada je riječ o udaljenijim provincijama.

Kroničar kreševskog franjevačkog samostana, fra Marijan Bogdanović, 1767. godine potužio se na
huckanje nekog opakog propovjednika, vaiza, u Sarajevu, imenom Emira, koji je, kako vele, – iz licemjerne revnosti – svoje propovijedi započinjao ovim riječima: ‘tko je vjere Muhamedove, ajde ona *** u Kreševu razorit!’ A takvi su nam glasovi dolijetali sa svih strana

Najvjerojatnije je akcija “opakog propovjednika” bila usmjerena protiv obnove kreševskog samostana koji je izgorio dvije godine ranije. Identitet ovoga “Emira” moguće je otkriti usporednim čitanjem Bogdanovićeve kronike s kronikom njegovog suvremenika, Sarajlije Mule Mustafe Bašeskije, koji se 1766–1767. godine žalio na “vođu fanatika, propovjednika emira,” koji je bio muderris medrese na Bendbaši u Sarajevu. On je s propovjedaonice proklinjao muslimanske uglednike, šejhove, derviše, kadije i ulemu uopće, samog šejhulislama, pa čak i paše.[7] Radilo se o propovjedniku koji je 1760. došao iz anadolijske Amasje, a u Sarajevu je postao vođa puritanskog muslimanskog fundamentalističkog pokreta, čije članove je Bašeskija, i sam osobno pogođen njihovim djelovanjem kao derviš, nazivao fanaticima, poricateljima, kadızadelijama i emirovcima. Propovjednikova agitacija dovela je do napetosti među muslimanskim stanovnicima Sarajeva, koji su se podijelili na podržavatelje kadızadelija i podržavatelje derviša.

Kao zagovaratelji povratka iskonskim vrijednostima islama iz vremena Proroka Muhameda, koji su odbacivali sav kasniji razvoj u islamu kao neautentičan i neislamski, pri čemu su im glavni neprijatelji bili derviši zbog misticizma, skonosti sinkretizmu, te navodnoj heterodoksiji, kadızadelije su istovremeno bili i oštri protivnici nemuslimana, odnosno pretpostavljenog uzdizanja nemuslimana iznad statusa propisanog šerijatom, gradnje novih crkava i sl. Izuzetno su se istakli u poticanju islamizacije nemuslimana, koja je u tome razdoblju doživjela novi uzlet.[8] Iako je 1775. godine zbog raskola kojeg je izazvao, propovjednik emir bio na koncu protjeran iz grada, njegove ideje su i dalje nastavile nadahnjivati njegove sljedbenike.