https://hemu.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=12986Citat:
DUBICA, stara hrvatska župa oko donje Une i susjednoga diela Posavine. Ustrojena je svakako do 11. st., jer je po njoj u osnivanju zagrebačke biskupije uređen dubički arhiđakonat. Pripadala je Slavoniji, kojoj je sa župama Sanom, Vrbasom i Glažem činila donji dio nazivan u našim doturskim spomenicima i Donja (Inferior) Slavonija.
Tada je zapremala samo zemljište s desne strane Une do vrhova Kozare s J i potoka Rakovice i Vojskove na I. Novo područje obuhvatilo je i znatan dio lieve Posavine do rieke Pakre i potoka Ervenice dopirući do današnjih mjesta Mašića i Mlake na Savi. Jz međa bili su joj potoci Mječanica i Strigova, po kojoj je padala u Unu. Nju je prelazila kod Kostajnice te je izpod brda unišla u potoke Jastrebicu, Turicu i Pusku, iz koje je kod Trebeža udarila na Savu i dohvatila ušće Pakre. U tim se granicama nije nalazila Kostajnica na lievoj strani Une sa svojim područjem, ali su i to zemljište i susjednu Komogovinu u 13. st., a donekle i u 14. i 15. st., računali kadkad u dubičku župu.
U stvaranju velike zagrebačke i križevačke županije u 14. st. od dubičkoga je područja pripalo prvoj zemljište s lieve strane Une, a drugoj zemljište s lieve strane Save. Dubičkoj je župi tada ostao njezin prvotni prostor između Une, Save, Rakovice, Kozare, Mječanice i Strigove.
Turci su i na dubičko područje odmah po osvojenju doveli i pravoslavno martoložko naselje, koje je nastanilo puste zemlje. Do njihove seobe na tom je zemljištu postojalo samo čakavskoštokavsko narječje ikavskoga govora. Oni su u Pounje donieli čistu štokavštinu i južni jekavski govor.
