Lijepa gesta u Čapljini.

U Čapljini zapaljene svijeće za ubijenu djecu Viteza



Brutalno ubojstvo osmero djece granatom koju su ispalili pripadnici vojske Armije BiH na dječje igralište u Vitezu 10. lipnja 1993. godine obilježeno je i u Čapljini.
Mladi hrvatski aktivisti tako su u srijedu, 10. lipnja u 20:00 sati u brojnim gradovima BiH te u Republici Hrvatskoj zapalili osam bijelih svijeća i položili osam bijeli ruža u sjećanje na jedan od najstrašnijih događaja u Domovinskom ratu.
Zločin je to za koji ni danas nitko nije odgovarao.

https://caportal.net/2025/06/11/foto-u- ... -54mkEkLKA

Skoro da nemaju Hrvata u ekipi…
17/25 muslimana, trener musliman.

Gledam klubove koji bi trebali biti hrvatski:
Žepče - 7 muslimana
Usora - 10/16 muslimani
Kiseljak - 3
Zar nas je toliko malo da ne mogu skupiti igrače za 3. i 4. rang natjecanja?

U Federanoj ligi, 2.rang natjecanja, ako se ne varam, u proßloj sezoni samo je jedan bio HNK , i to HNK Tomislav.

7 Hrvata, Srbin i ostalo sve Muslimani.

Nisu to svi muslimani.

Neki su Bošnjaci?

Prema najnovijim podacima iz župne statistike, broj vjernika u župi Vitez porastao je u odnosu na prošlu godinu. Župa trenutno broji 9.050 vjernika i 3.687 obitelji, što je povećanje od 103 vjernika i 30 obitelji u odnosu na 2024. godinu

Ovi podaci, prikupljeni tijekom blagoslova obitelji, potvrđuju dojam kako su odlazak i iseljavanje u inozemstvo donekle smanjeni, dok je primijećen i povratak pojedinih obitelji u Vitez

Zanimljivo je da je prilikom blagoslova evidentirano kako u inozemstvu i dalje živi 2.460 ljudi iz 453 obitelji, no župni ured napominje da je taj broj zapravo i veći, jer mnogi nisu obuhvaćeni statistikom

Treba dodati kako se granice viteške župe i administrativne općinske granice ne podudaraju u potpunosti i da dio Viteza pripada drugim župama. Tu se misli na Zaselje, Zabilje i Grgino Polje gdje živi dio vjernika kao članovi drugih župa.

Evo prezimena. Da napomenemo da su oni u Vitez došli i sa zastavama RBiH i Palestine. Očito je što naši ne nose HB-a.

https://www.sofascore.com/hr/tim/nogome ... #tab:squad
7 Hrvata, Srbin i ostalo sve Muslimani.

I nemojmo se zavaravati, njegova teza nije nespretno formuliran tekst, niti neinformirana objava. Ovo je svjesno izgrađen narativ. Narativ koji se oslanja na selektivno čitanje povijesti, proizvoljno tumačenje međunarodnih dokumenata i stalno sugeriranje da „netko izvana“ rije svega Vatikan, katoličke institucije, hrvatska zajednica, ima skrivene planove nad „bosanskom baštinom“. Takva retorika nije nova. Ona je već viđena, prepoznatljiva i potrošena. I uvijek ima isti učinak, potkopavanje povjerenja, plansko raspirivanje nepovjerenja i sustavno stvaranje osjećaja da je netko trajno nelegitiman u prostoru u kojem živi, pamti, moli i stradava. Riječ je o diskursu koji ne traži dijalog, nego dominaciju; ne suživot, nego preodgoj.

Nakon “Pješčare” sada provokacije i na Kalvariji: Viteška Kalvarija i obrazac provokacija pod plaštem ‘čuvara baštine’

U tom smislu, događaj na Pješčari kod Nove Bile nije nikakav izolirani incident. Oni pripadaju istom narativnom krugu. Isti jezik, ista poruka, ista logika. Kao i nedavni poziv na molitvu u Širokom Brijegu – gradu koji nikada nije bio muslimanska sredina, niti je takav čin imao ikakvo vjersko uporište u lokalnoj zajednici. Nije riječ o pobožnosti, nego o demonstraciji. Ne o vjeri, nego o poruci: možemo, hoćemo i testiramo koliko daleko ćemo ići. To su simboličke geste koje se uvijek pokušavaju opravdati kao „sloboda izražavanja“, „kulturna razmjena“ ili „razbijanje predrasuda“.

No stvarnost je jednostavnija i neugodnija: radi se o namjernom zadiranju u prostor identiteta druge zajednice, bez poštovanja konteksta, povijesti i osjećaja ljudi koji tu žive. Pješčara je mjesto stradanja. To nije metafora, nego činjenica. Tamo se ne raspravlja. Tamo se ne šalju poruke. Tamo se šuti. Svjesno kršenje tog nepisanog, ali civilizacijskog pravila nije slučajnost, to je poruka. A poruka je jasna i hladna: hrvatska bol u središnjoj Bosni može se relativizirati, testirati, pa i provocirati bez ozbiljnih posljedica

Džamije izgrađene na mjestima ranijih crkava

Brojne džamije u Bosni i Hercegovini izgrađene su na temeljima crkava i samostana i od materijala nastalih rušenjem kršćanskih objekata. To nije polemička tvrdnja, nego povijesna činjenica, dokumentirana u osmanskim dokumentima, putopisima i kasnijim historiografskim radovima. Najpoznatiji primjer je Fethija džamija u Bihaću, nekadašnja crkva sv. Antuna Padovanskog, koja je nakon osmanskog osvajanja prenamijenjena u džamiju. Taj je slučaj jasan, vidljiv i arhitektonski prepoznatljiv – i nikada ozbiljno osporavan. Slično vrijedi i za Carevu džamiju u Sarajevu, koja je, prema nizu povijesnih izvora, podignuta na prostoru ranijeg kršćanskog sakralnog objekta. Isto tako, niz ranih osmanskih džamija podizan je na mjestima koja su već imala sakralni karakter, upravo zato što su ta mjesta već bila prepoznata kao duhovna i društvena središta zajednice.

U Banja Luci, Ferhadija džamija izgrađena je u neposrednoj blizini starijih kršćanskih sakralnih struktura, na prostoru koji je i prije osmanskog dolaska imao vjersku funkciju. U Jajcu, Travniku, Foči i drugim gradovima postoje brojni primjeri gdje se kontinuitet svetog prostora nastavlja promjenom religijskog izraza, a ne njegovim „brisanje“. I tu dolazimo do ključnog pitanja: zašto se ta praksa nikada ne naziva „otimanjem baštine“ kada je riječ o islamskom sloju? Zašto se tada govori o „povijesnom razvoju“, „smjeni civilizacija“ ili „prirodnom tijeku povijesti“, dok se identičan proces u slučaju katoličkih objekata proglašava uzurpacijom, otimanjem? Ali u diskursu „Bassanie“ znanost nikada nije bila cilj. Cilj je poruka. Poruka da su jedni „izvorni“, a drugi „došljaci“.