A "istina" u tom aksiomu je pretpostavljam religija u kojoj se netko rodio?




Logično da nisu.

Da jesu, vjerojatno ne bi ni bilo civilizacije.

Možda da, a možda ne. Istina je i dalje jedna bez obzira gdje smo se rodili ili kako glasovali.

Bože ga sacuvaj, istina je jedna , jedina i nedjeljiva

Čim saznam nešto novo, a ako je staro bilo pogrešno, mišljenje mijenjam iste sekunde.
To se rijetko događa, ali desi se.

Predomislio sam se mnogo puta u životu.

Ako je pitanje da li će me nečija argumentacija navesti na predomišljanje, odgovor je ne, jer sam za nekakav svoj čvrsti stav već imao svoje argumente kojima vjerujem s razlogom.

Jedino što će me navesti da se predomislim su novi dokazi, i promjena stanja.

Postoje i neka siva područja gdje nisam "sto posto" ovamo ni onamo, ali tu sam uglavnom i iskren kada kažem nisam siguran ali naginjem ka jednom stavu, isto iz nekih razloga koji se mogu promijeniti, bilo da razlozi postanu nebitni i manje bitni, ili da neki drugi razlozi dobiju na snazi.

Kako je to dvoje u suprotnosti?

Mislim da je to korektan pristup, ali nije nimalo jednostavan u praksi. Kod većine ljudi postoji problem što ih uopće ne zanimaju bilo kakvi dokazi koji kontriraju utvrđenom stavu, aktivno bježe od njih i a priori ih odbacuju jer im narušavaju komfor u glavi. Kad "razmatraju" dokaze i argumente suprotne njihovom stavu, uglavnom pribjegavaju strawmanima bez stvarne želje da dođu do nekakve objektivne istine.

To vidimo svugdje, od nacionalnih i povijesnih rasprava do religijskih. Svi se pozivaju na svoju razumnost i tuđu nerazumnost, a sve se svodi na međusobno gađanje blatom iz rovova, bez da se većina zapita kako je uopće došla u taj rov u kojem se nalazi i da malo stvari pokuša sagledati sa strane, izvan rova.





To je još jedan problem za većinu ljudi. Imaju problem sa prihvaćanjem da nešto ne znamo i inzistira na odgovorima pod svaku cijenu.

A ako slučajno dovedeš u pitanje utemeljenost njihovih instant odgovora, automatski si negativac i vraćamo se u rovove.