Sad služimo za sprdačinu.

Taman izišao iz one vojske zakači te rat i onda deri mladost po rovovima, planinama, zemunicama, čukama, boriš se neprijetljem, misliš vrijedi, za moj je narod, jedeš suvo po dva tjedna, ne spavaš, pokrivaš se krpom, ležiš napola u vodi, i umjesto nekog korektnog ponašanja, ne tražiš ni zahvalu, dobiješ ruganje.... moj Markane.

Al ko ga šiša, tako je kako je. Nema predaje.

Ja bi uveo male sikire u opremu vojnika, korisne za borbu i za pripremu drva za vatru.

Moguće 90tih, ali danas se situacija preokrenula kroz pametne telefone i općeprisutno svemrežje. Puno je teže djelovat na svijest mladih ljudi nego nekoć, kada su informacije bile strogo kontrolirane preko nekoliko TV kanala i radio postaja i udjel školstva.
Mladež je demoralizirana malom mogućnošću kupovanja stanova i težinom formiranja obitelji, malim materijalnim mogućnostima i još više kad vide da zemlju vode ljudi koji nisu ratovali.
Razlika je ruralne i gradske mladeži. Ruralna je mnogo kvalitetnija kao ljudski materijal jer se suočavala sa fizičkim i mentalnim izazovima, dok je gradska daleko "mekša" i razmažena.
Tolerancija prema ratnom stresu je danas realno manja nego nekoć.

Mladi ljudi koji imaju oca ili ujaka koji im govore ovakve stvari, naravno, vrlo oprezno pristupaju služenju vojnog roka. Ova priča o 90% ročnika stvarno sposobnih za vojsku, demantira već sam pogled na mlade ljude po ulicama gradova, pretili, feminizirani, motorički nezgrapni, barem trećina, a ovo drugo što vidimo na ulicama doista jest normalno i sigurno je bolje no američki prosjek. Ponekad mi se čini da je kod cura bolji prosjek, nego dečki.