Hrvatski nastup na Eurosongu probio se kroz europsku kulturnu amnezijuNastup sastava LELEK na Eurosongu istaknuo se kao rijedak čin povijesnog pamćenja ispod slojeva progresivne ortodoksije koji često određuju suvremenu kulturu zabave.Delphine Chui22. svibnja 2026
Tvrdnja: Hrvatsku predstavnicu na Eurosongu ne treba shvatiti kao islamofoban čin, nego kao rijedak i potreban čin autentičnog kulturnog prisjećanja.
ZAŠTO JE TO VAŽNOEuropske kulturne institucije desetljećima slave raznolikost, istodobno pokazujući sve veću nelagodu prema tome da se Europa prisjeća vlastite prošlosti. Eurosong je osobito postao sinonim za pop-spektakl bez korijena, postnacionalni identitet i pomno režiranu progresivnu simboliku. Upravo je zato hrvatska pjesma za 2026.,
„Andromeda” sastava
LELEK, djelovala toliko drukčije: milijune gledatelja upoznala je sa zanemarenim dijelom balkanske povijesti, vraćajući povijest, kršćanstvo, ženstvenost, folklor i naslijeđeno pamćenje na jednu od najvećih europskih pozornica.
Zdrava društva trebala bi iskreno čuvati sjećanje, ne zapadajući ni u samomržnju ni u plemensku ogorčenost. Europi nije potrebna povijesna amnezija prerušena u toleranciju, kao što joj nije potrebna ni beskonačna civilizacijska ogorčenost koja se predstavlja kao ponos. Potrebno joj je kulturno samopouzdanje utemeljeno na istini i kontinuitetu, što znači priznati složenost europske povijesti, a istodobno Europljanima dopustiti da bez isprike poštuju svoje pretke, tradicije, simbole i vjeru. Duboko je važno i to da mlađi Europljani ponovno otkrivaju vlastito kulturno nasljeđe, a da ga pritom odmah ne promatraju kroz prizmu nacionalističke ogorčenosti ili progresivnog srama.
Nastup sastava
LELEK oslanjao se na tradiciju
sicanja — običaja tetoviranja koji je povijesno postojao među katoličkim Hrvaticama u Bosni i Hercegovini za vrijeme osmanske vlasti, kada su obitelji svojim kćerima tetovirale križeve kao vidljive znakove kršćanskog identiteta, usred straha od prisilnog obraćenja, otmice i prisilnog braka. Povjesničari raspravljaju o točnom podrijetlu tih tetovaža, pri čemu ih neki povezuju sa starijim balkanskim običajima koji prethode samom kršćanstvu. Ipak, tijekom stoljeća osmanske vlasti te su oznake nedvojbeno postale isprepletene s katoličkim identitetom, pripadnošću zajednici i otporom asimilaciji. Sačuvani etnografski zapisi iz 19. stoljeća dosljedno bilježe taj običaj među katoličkim zajednicama u dijelovima Bosne i Hercegovine u tom razdoblju.
Stoga su se, kada su se izvođačice na pozornici Eurosonga pojavile s tim tradicionalnim geometrijskim motivima i križevima na rukama i licima, pjevajući o strahu, izdržljivosti i generacijskoj traumi, gledatelji suočili s nečim što je u suvremenoj europskoj kulturi sve rjeđe: ne s kuriranom politikom identiteta ili potrošačkim spektaklom, nego s Europljanima koji se predstavljaju kao nasljednici povijesti oblikovane borbom, vjerom i preživljavanjem. Bio je to snažan podsjetnik da civilizacija koja zaboravi kako su njezini preci izdržali također riskira zaboraviti zašto je njezino nasljeđe važno. Očekivano, neki su komentatori požurili nastup prikazati kao „islamofoban” ili kao nacionalistički revizionizam, razotkrivajući koliko je suvremenoj zapadnoj kulturi nelagodno kada europski narodi javno pamte povijesnu patnju, osobito kada ta patnja komplicira pomodne političke narative.
Citat:
„Civilizacija koja zaboravi kako su njezini preci izdržali također riskira zaboraviti zašto je njezino nasljeđe važno.”
Nastup sastava
LELEK toliko je snažno odjeknuo diljem Europe zato što se ispod suvremene scenografije, estetskih ukrasa i etno-pop zvuka nalazilo nešto drevno: želja jednoga naroda da zapamti tko je. Naše je pravo po rođenju prenositi vlastito nasljeđe kroz naraštaje, osobito kroz priče koje majke prenose kćerima dugo nakon što carstva propadnu, a političke ideologije izblijede. Hrvatska predstavnica na Eurosongu vrijedna je pozornosti zato što je ponovno probudila znatiželju prema povijesti, identitetu i pamćenju na kulturnoj pozornici koja rijetko ostavlja prostora za pogled unatrag, podsjećajući Europljane da se ne bi trebali osjećati posramljeno zbog iskrenog prisjećanja vlastite prošlosti.
ZAKLJUČAKPitanje nije treba li se Europa modernizirati, nego može li to učiniti a da se ne odvoji od povijesnog pamćenja koje joj je dalo oblik. Ako se Zapad želi obnoviti, mora ponovno pronaći hrabrost da se prisjeti onoga što je bio, uključujući svu svoju složenost, patnju, ljepotu i izdržljivost.