i kosa...

Poprilično zapadnije od oba nabrojana grada, ovisi kako i u čemu je idealizirana. Evo zamisli da su zemlje "regije" u EU, dobre strane.

Ista valuta, nema granica pravih, ljudi mogu radit u Njemačkoj ako u domovini nema posla (vjerujem da ćemo mi to odmah dobit a ne nakon 7 godina)... Ima i mana naravno... No + - u ovom slučaju daju +.

Uvijek se sjetim ponude EU o ulasku Juge na početku rata u EU bez pitanja, samo da se rat zaustavi, koliko se sjećam Ante Marković je tad bio na vlasti. I onda se u njoj raspast fino ko ljudi, kad je mogla Belgija mogla bi i Juga, samo, u tom slučaju ne bi bilo vođa, odnosno ne bi bili ovi.

O Bože, koje neutemeljene idealističke projekcije...

Kiro kaže:


http://www.hsp1861.hr/vijesti6/050705dc.htm

Ne znam koliko je točno, ali lijepo zvuči...pogotovo iz današnje perspektive...

Qrac bi oni dali Albancima išta da nisu bili prisiljeni.....
Ispada da je Makedonija multikulturalna idila, moš mislit, da je ijedna strana mogla ućinit nešto više, ili da su bili sigurni da će moć ostvarit svoje ciljeve bili bi se poklali do kraja...
To za povuć lovu iz EU je tribalo 5-6 god ranije, dok nije bilo jasnih naznaka rata, dok se još nešto moglo ućinit, al u tome slućaju nebi bilo te ponude, pa upadamo u petlju šta je prije kokoš il jaje....
Na zapadu su se sve države iskristalizirale na vrime, tj. posli stotine godina ratova, nasilnoga asimiliranja, protirivanja, ubijanja, teško da je koja država ostala multikulruralna ili višenacionalna, kako sve kod nas kasni tako je kasnija i taj proces, tako sad imamo ono šta imamo, još to ćeka BiH, ona uvik kaska, pa će mo i mi na Balkanu za jedno 200-300 god. se možda ćudit divljacima koji ratuju, ugnjetavaju manjine, nisu multikulturalni itd....
Lako je bilo bit general posli bitke....

Naletih i na ovo:

http://www.pravri.hr/hr/zbornik/v27_2/05_vukas.pdf

A čini se da je toga bilo 5-6 godina ranije (ponuda za EU i love), samo po informacijama nije se sviđalo komunjarama što bi morali odustat od jednopratijskog sustava, čitaj: vlasti.

Pa, ako ćemo pravo, ko nas je zajebo? Ko? Komunjare!

A onda se samo ovi nadovezali.

A čini se da je bilo planova da se Juga održi bilo kako (fiktivno) pa onda da jedna, po jedna zemlja izlazi iz Yu i ulazi u EU kako zadovoljava uvjete...

Ali gle...valuta mi ne igra neku ulogu u svakodnevnom životu, znaš i sam da sve bivše republike imaju trnovit i dug put do ispunjavanja uslova za ulazak u euro-zonu, to ne dolazi automatski sa članstvom..
zatim granice (to stalno spominješ) - ja ih de facto ne vidim zadnjih 10 godina, a i ranije su prelasci zbog bilateralnih sporazuma između većine državica bili sa ličnom kartom...dakle, kakvu ti tu razliku ulaskom u EU vidiš, meni nije jasno???
Za legalan rad odmah, mogu da se kladim da nema ništa od toga.

Što se tiče ovog zaustavljanja rata i obećanja (Kirov intervju je privlačan i mnogima koji razmišljaju slično tebi u Srbiji), ukratko - ne verujem im ništa.
Da je većina moćnijih zemalja tada to želela - rata ne bi bilo. Ende.

Zapravo igrala je, ali otkako su kartice na sve strane valuta doista ne igra ulogu...

No mene mrzi ono stajanje na ulasku u BiH ili ulasku Hr. Suprotno očekivanom uvijek više provedem vremena na ulsaku u BiH a ne obratno, bez obzira u koji vakat išao.

Mene najviše muči to stajanje na granici, neka ga ukinu za putnički promet bar između Hr i BiH a onda neka rade što hoće... U BiH 14 vlada i ama baš niti jedna ne valja, nit će valjat... Odošmo u Off.

Da se vratimo, imam zeta Petrovaradinca, žešći je Hrvat od ijednog Hercegovca na pr. A bio je i dok je bio tamo...

Super, taman da to kažeš Ani85 i ostatku onih koji na forumu tvrde da je kod nas u Voši opasno biti Hrvat..

ne znam ko si sta si,ali imas moju potporu u zivotu

Fala majstore

sta ti god treba,samo javi nije problem..... uvjet je da i dalje pises ovako pametne stvari ...... adio

Evo, tu se razotkrila...




Prikrivena 'Rvatica.

P.S. Je, dobra ti je kruna, a i punđa.

sva je dobra i šesna.

Ovo mora da je zajebancija.

Vrijedan prilog hrsvijeta o svakodnevici vojvođanskih Hrvata.

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... &Itemid=26


Pred nešto više od dva mjeseca političko je i kulturno vodstvo bunjevačkih Hrvata uputilo otvoreno pismo visokim političkim čelnicima Republike Srbije i Republike Hrvatske u kojemu ih je upozorilo na brojne probleme s kojima se ta (mala, ali fina) grana hrvatskoga naroda susreće u svakodnevnome životu.



U pismu je posebno upozoreno na problem asmilacije vojvođanskih Hrvata, odnosno na agresivno promicani projekt stvaranja tzv. bunjevačke nacije, mikronaroda koji bi, dakako, bio dugoročno osuđen na propast, odnosno na asimiliranje u većinski srpski narod. Potpisnici su pritom napomenuli kako taj projekt ima osiguranu medijsku promidžbu, tj. kako su onim Hrvatima koji subetnonim «Bunjevac» stavljaju ispred etnonima «Hrvat» otvorena vrata svih medija, dok se s druge strane onim Hrvatima koji ne žele pristati na takav (u biti genocidni) projekt uskraćuju sredstva i medijski prostor. Potpisnici traže od institucija Srbije i Hrvatske zaštitu svojih manjinskih prava. Pismo u hrvatskoj javnosti nije naišlo ni na kakav odjek, dok je hrvatska (?) Vlada najbolje pokazala što misli o njegovome sadržaju činjenicom da je pred oko mjesec dana u posjet vojvođanskim Hrvatima poslala Slobodana Uzelca. O tome što srbijanska politika misli o zahtjevima vojvođanskih Hrvata ne moramo posebno ni napominjati.

Hrvatski novinari također ne pokazuju previše zanimanja za život Hrvata u Vojvodini. Dok s jedne strane strasno i s puno žara pišu o malobrojnim hrvatskim zločinima u obrambenome Domovinskom ratu, s druge strane besramno šute o zločinima koji su u vrijeme rata počinjeni nad Hrvatima, i to ne samo onima u Hrvatskoj i BiH, nego i u onima Vojvodini. Štoviše, neki od novinara falsificiranjem povijesnih činjenica žele u svojim novinarskim pamfletima dokazati kako je nad Srbima u Hrvatskoj počinjeno etničko čišćenje – a da je riječ o laži priznat će i svaki hrvatski Srbin s minimumom poštenja. Mi ćemo se u ovome članku ukratko pozabaviti stvarnim etničkim čišćenjem, etničkim čišćenjem divovskih razmjera, onome nad Hrvatima u Vojvodini. Iako u Vojvodini nije bilo rata, velikosrpska je politika baš tamo nazornije pokazala svoje genocidno lice. Genocidni projekt uništenja hrvatstva u Vojvodini započeo je još za vrijeme Prvoga svjetskog rata, a devedesete je doživio svoje krvavo finale – čitava hrvatska sela izbrisana su s karte Vojvodine, a kako bi se zameo svaki trag hrvatstva nekim od njih su promijenjena i imena.

Za početak, kao uvod u temu, navodimo rekonstrukciju tragedije hrvatskog naroda u Srijemu u 20. st., koju je u knjizi «Svršetak vražjeg stoljeća» dao hrvatski književnik iz Srijema Vladimir Bošnjak:»Srijemski su Hrvati u XX. stoljeću dva puta okrutno kažnjeni. Nakon I. Svjetskog rata, na silu uvučeni u Jugoslaviju pod srpskim kraljem, ali su nekako uspjeli očuvati identitet, tomu je pomoglo i stvaranje Banovine Hrvatske. No, nakon II. svjetskog rata, srijemski su Hrvati doživjeli od komunističkih vlasti kaznu koja ih je, gotovo zauvijek izbrisala s karte hrvatskog etničkog prostora. Pobijene su tisuće srijemskih Hrvata, rijetki su uspjeli pobjeći, a oni koji su ostali nisu se smjeli činiti živima. Pogrešno se mislilo da su kažnjavani samo ustaše, ili oni Hrvati koji su aktivno sudjelovali u zločinima koje je ustaška vlast počinila u tih nekoliko godina NDH. Istina je da su poubijani mnogi koji nisu imali nikakve veze sa NDH, pa dakle ni sa ustašama, nego su zatirani po jednom kriteriju – zato što su Hrvati. Onom (ne)sretnom ostatku hrvatskog roda u Srijemu, dopušteno je živjeti, ali ništa više od toga. Nisu mogli ući u vlast, mjesta u kojima su još uvijek bili većinski narod bila su na marginama društvene skrbi, a ako je netko htio uću u krug povlaštenih, morao se izravno odreći svog nacionalnog opredjeljenja, što praktično znači da je morao tajiti ili posve izgubiti sve hrvatske atribute: jezik, vjeru i ime. Tako je u Srijemu Stjepan posao Stevan, Josipa – Joca, Vjeko – Veka i slično, a kod izjašnjavanja je morao reći da je ili Srbin, ili (češće) Jugoslaven. (...) Sve su hrvatske kulturne institucije u Srijemu ugušene nakon rata, a zgrade i imovina nacionalizirani, jedino je ostao Hrvatski dom u Slankamenu sačuvavši ime i zgradu». Do reprize je terora – kao i u mnogim drugim hrvatskim krajevima – došlo u vrijeme Domovinskog rata. «Svi će se Srijemci sjećati 1992. godine. Svi: od Šida do Slankamena, i od Petrovaradina do Zemuna. To je godina u kojoj su ponovno doživjeli teror poput onoga iz 1945. godine (...) Srijeme je napustilo više desetina tisuća Hrvata, a najčešći način odlaska bio je zamjena imanja sa Srbima iz Hrvatske. Milošević je to nazivao «humanim preseljenjem», a zapravo se radilo o etničkom čišćenju. (...) U tom teškom času srijemski Hrvati nikoga nisu imali ni iza, niti ispred sebe! U tom teškom času bilu su prepušteni sami sebi, jer nisu imali vlastitu elitu koja bi zagovarala njihove interese kako pred Srbijom, tako i pred Hrvatskom, ali i međunarodnom zajednicom. Sami na vjetrometini! (...) Srbija, dakako, nije htjela više trpjeti čak ni te, posrbljene Hrvate u Srijemu, koji bi se, jednog dana, ipak mogli nacionalno osvijestiti i zatražiti svoja prava u budućoj srpskoj državi».



Rukopis velikosrpske politike po pojedinim mjestima


Hrtkovci

Na Đurđevdan 1991. četnički vojvoda Vojislav Šešelj prvi je puta javno pozvao na etničko čišćenje Hrvata iz mjesta Hrtkovci. Radilo se je, u biti, o nastavku genocidnog projekta započetog još znatno ranije. Još u vrijeme Prvoga svjetskog rata srpska je vojska popalila kuće u ovome mjestu, zapalila župni dvor i općinu s arhivom i grantirala crkvu. No, unatoč tome Hrvati su i dalje bili u mjestu najbrojniji narod sve do pred Drugi svjetski rat. U selu je tada živjelo oko 1400 Hrvata, 900 Mađara, 700 Nijemaca, te oko 40 Srba. Nakon Drugoga svjetskog rata etnička slika je izmijenjena povećanjem broja srpskoga stanovništva. U mjestu je tako 1971. živjelo 1500 Hrvata, 700 Mađara, 700 Srba i 180 Jugoslavena. Prema popisu iz 1981. Hrvati su i dalje najbrojniji narod. Nakon 1991. etnička slika je potpuno izmijenjena. U selu danas živi samo oko 600 katolika, i to uglavnom Mađara. Hrvata u selu gotovo više nema. Dakle, od najbrojnijeg naroda još 1981. g. Hrvati su danas pretvoreni u postotak manji od statističke pogrješke.


Nikinci

Hrvati u mjestu Nikinci proživjeli su sudbinu većine vojvođanskih Hrvata. U ožujku 1993. minirana je crkva. sv. Antuna Padovanskog. Miniraju se dvorišta mjesnih Hrvata. Hrvati su prisiljeni na iseljavanje. Od preratnih 1600 Hrvata danas u ovome nekad većinski hrvatskom mjestu živi njih oko 200.



Ruma

Hrvatima Rume velikosrpska je genocidna politika pokazala što ih čeka ako se ne isele u Hrvatsku na samu Novu godinu 1994. Tada je provaljeno u crkvu Uzvišenja sv. Križa; razbijeni su kipovi svetaca, razbiti i demolirani sporedni oltari, devastiran glavni olar. Poslije «Oluje» izbjegli krajiški Srbi upadaju u hrvatske kuće, vrijeđaju, prijete, mlate i kradu. Ukratko: pokazuju svu onu kulturu kakvu su pokazivali i u Hrvatskoj za vrijeme okupacije hrvatskih krajeva. Iz Rume se je iselilo 148 Hrvata.



Irig

U Irigu je 10. lipnja 1992. miniran župni ured. Dakako, kao poruka lokalnim Hrvatima. Srbi se nasilno useljavaju u kuće Hrvata i Mađara demonstrirajući pritom svoju naširoko prepoznatljivu kulturu. Iz Iriga i okolice iselilo se je 13 hrvatskih obitelji.


Srijemska Mitrovica

Godine 1992. rimokatoličku župu Srijemsku Mitrovicu pod prisilom je (miniranje kuća) napustilo oko 700 Hrvata.


Petrovaradin

«Hrvatski Gibraltar», rodno mjestoga hrvatskoga bana Josipa Jelačića, hrvatski Petrovaradin, još je 1939. bio 100 % hrvatski grad. Nakon Drugoga svjetskog rata u taj se grad - u kojemu je inače najstarija čitaonica i jezuitska gimnazija u Vojvodini, a time i u Srbiji – planski doseljavaju Srbi i Crnogorci, mahom armija i milicija. Već 1984. plan je ostvaren – umjesto latinice u osnovnoj se školi uči ćirilica. Početkom rata započinje etničko čišćenje Hrvata; oni Hrvati koji ostaju podvrgnuti su torturi i maltretiranju; mijenjaju se nazivi ulica, iskorjenjuje se sve povezano s hrvatstvom. Cilj je sakriti da su Hrvati ikada živjeli na prostoru Srijema. U gradu danas živi manje od 10 % Hrvata. Od 1939. do 2011. plan je, dakle, ostvaren: broj Hrvata je smanjen za 90 %.


Srijemska kamenica

Srijemska je Kamenica također temeljito pročišćena od Hrvata. Dok je nakon Drugoga svjetskog rata u njoj živjelo 40 % Hrvata, danas ih živi manje od 5 %.


Srijemski Karlovci

Iz Srijemskih Karlovca od 1991.-1996. protjerano je 89. hrvatskih obitelji.


Slankamen

U Slankameu je 1991. silovana jedna Hrvatica i premlaćena jedna starica. Započinje premlaćivanje ljudi po kućama, postavljaju se bombe na hrvatske kuće. U razdoblju od 26. do 30. listopada 1992., rimokatoličku župu Novi Slankamen je napustilo oko 1600 Hrvata. Od prijeratnih 65 % Hrvata, danas ih u ovom mjestu živi samo oko 20 %.


Novi Banovci

Nakon protjerivanja Nijemaca nakon Drugoga svjetskog rata Hrvati su u Novim Banovcima bili većinski narod. Danas je njihov udio u stanovnštvu oko 3 %. Katolička je crkva 1995. uništena.


Beška

Prije srpske agresije na Hrvatsku, u Bešci je živjelo 23,5% Hrvata. Tijekom 1992. g. rimokatoličku župu Beška je zbog nasilja i pritisaka velikosrpskih ekstremista napustilo oko 850 Hrvata. Udio Hrvata u ukupnom stanovništvu danas je oko 8 %, dakle skoro tri puta manji nego prije rata.


Golubinci

Prije srpske agresije na Hrvatsku, u Golubincima je živjelo 39,5% Hrvata. Nakon etničkog čišćenja ovog sela od Hrvata, u selu je od prijeratnih 2500 ostalo samo 899 Hrvata. Njihov udio u stanovništvu je oko 15 %.


Zemun

Iseljavanje Hrvata iz Zemuna je krenulo za vrijeme Jugoslavije. Pripajanjem Beogradu, proces se ubrzao. Dolaskom na vlast Slobodana Miloševića, 1986. godine, iseljavanja dobivaju novi zamah, a za srbijanske agresije na Hrvatsku uvjeti za život su postali nepodnošljivi mjesnim Hrvatima. U razdoblju od od 26. do 30. listopada 1992. godine, Zemun je napustilo oko 1200 Hrvata. God. 1921. Zemun je imao oko 20 000 žitelja - oko 70% bili su Hrvati. Danas Zemun ima više od 200 000 žitelja, a procjenjuje se da Hrvata ima samo oko 5%.


Šid

Od 7000 Hrvata, tijekom rata iz Šida je protjerano njih 5000. Daljni komentar je nepotreban.


Kukujevci

Kukujevci su primjer totalnog uništenja hrvatstva u Vojvodini. Prije Domovinskog rata u selu su živjeli gotovo isključivo Hrvati. Hrvata danas u tome selu više nema. Naime, iz toga je sela istjerano cjelokupno hrvatsko stanovništvo! Naziv sela promjenjen je u “Lazarevo”.


Gibarac

Selo Gibarac prije rata bilo je, kao i Kukujevci, naseljeno gotovo isključivo Hrvatima. Danas je udio Hrvata u ukupnom stan. manji od 7 %. Kako bi se uništio svaki trag hrvatstva u selu, novonaseljeno srpsko stanovništvo odlučilo je krajem 2007. promijeniti ime sela u Dušanovo.

Uz sve navedeno, valja napomenuti da je u skoro svim mjestima s većinskim hrvatskim življem počinjeno jedno ili više ubojstava: u Hrtkovcima je masakriran mladi Hrvat Mijat Štefanac, u Moroviću braća Abijanovići, u Kukujevcima tročlana obitelj Oskomić i Tomić, u kojoj je zaklana starica od 80 g., u Golubincima mlada djevojka Marija Purić, u Petrovaradinu – Marko Holik i Martinović.

Tijekom rata tako je samo iz Srijema protjerano više od 30 000 Hrvata, iz cijele Srbije njih oko 45 000. A prema demografskoj studiji dr. Anđelka Akrapa, koja je 2008 g. objavljena u časopisu “Pilar”, broj Hrvata u Vojvodini se je od 1961. do 2002. smanjio sa 145.341 na 56.546 ili čak za 61,1 %. Takvo rapidno smanjenje broja stanovnika na prostoru gdje nije bilo rata ne može se označiti nikako drugačije nego kao genocid. Nad Hrvatima u Vojvodini napravljen je genocid za kojega nitko nije odgovarao. A s obzirom da predsjedavajući sudac u procesu protiv Šešelja tvrdi da Šešelj nije poticao na iseljavanje Hrvata, moguće je nitko ni ne bude kažnjen, čak ni simbolički (s obzirom da haaški sud nije nadležan za kazneno djelo genocida). Današnji projekt stvaranja bunjevačke nacije samo je nastavak genocidne politike drugim sredstvima. S obzirom da je riječ o projektu kojega podržava i službena srbijanska politika (a ne treba sumnjati da i EU-ropske glaveštine znadu ponešto o tome genocidnom projektu, baš kao što su znale i za Miloševićeve planove devedesetih!), očekivano je da srpske institucije tamošnje Hrvate ne će uzeti pod zaštitu. No, pravo je pitanje: zašto odnosno za čiji račun šuti hrvatska vlast? Zašto se jedino o srpskoj manjini govori kao o “mostu” između Hrvatske i Srbije, dok se o hrvatskoj manjini u Vojvodini šuti? Je li razlog toj šutnji možda činjenica da hrvatskom politikom i dalje drmaju biološka i ideološka djeca Tita, Bakarića, Đilasa i njima sličnih protuha, koje su nakon 1945. teritorijalno osakatile Hrvatsku velikodušno darovavši Srbiji hrvatske krajeve Bačke i Istočni Srijem? Ili se šuti radi činjenice što projekt “jugosfera” podrazumijeva samo usklađene tonove između hrvatskih i srbijanskih jugosferaša? Kak bilo da bilo, račun po većoj ustaljenoj tradiciji plaćaju Hrvati.


Davor Dijanović




Izvori:


Marko Kljajić, “Kako je umirao moj narod”, Petrovaradin, 1990-1996 g.

Anđelko Akrap, “Demografski kontekst raspada Jugoslavije”, g. 3., 2008., br. 1(5) str. 11.-58.

Đuro Vidmarović, “Hrvatsko rasuće”, Naklada Bošković, Split, 2009.

Vlatko Rukavina, “Hrvatska strana Zemuna”, “Hrvatska revija”, br. 4., 2004.

Vesela Laloš, “Sećanje na mračne devesete” http://www.danas.rs/vesti/drustvo/teraz ... s_id=90475

Ljubica Kolarić Dumić, “Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Srijema”,

http://hrsvijet.net/index.php?option=co ... Itemid=112

“Srbi mijenjaju imena hrvatskih sela u Vojvodini”,

http://www.nacional.hr/clanak/39648/srb ... -vojvodini

Sve mi je ovo izneseno gore manje-više poznato, ali je lijepo uobličeno i nek se nađe na jednom mjestu.

P.S. Podatak o 70 % Hrvata u Zemunu 1921. je netočan, iako se često provlači u raznim tekstovima po internetu. Naime, tada su u Zemunu rimokatolici vjerojatno bili većina, ali je više bilo Nijemaca nego Hrvata. Po popisu 1910., Hrvati su po brojnosti treći, iza Nijemaca (relativna većina) i Srba.

Ne kuzim zasto se udaljavamo od teme? :) Ipak, ona kruna je stvarno prekrasna! :)

Evo jedna novija vijest:

02.08.2011 14:34 - Neizvjesna sudbina Hrvatskog doma u Rumi

Nezakonita prodaja mora se spriječiti

Zgrada je pod zaštitom Zavoda za zaštitu spomenika kulture i od ogromnog je i kulturnog i povijesnog značaja za cijelu Rumu. Danas je u prilično lošem i zapuštenom stanju i to je još razlog više da se za nju borimo, da je povratimo i obnovimo, kaže predsjednik HKPD »Matija Gubec« Milenko Kulušić

Razgovor vodio: Nikola Jurca

Ovih vrelih ljetnih dana dogodilo se nešto što je poprilično uznemirilo ali i revoltiralo hrvatsku nacionalnu zajednicu u Rumi. Naime, bez ikakve prethodne najave i bilo kakvog nagovještaja, Sektor za materijalne resurse pri Ministarstvu obrane Republike Srbije u okviru master plana na svom web siteu objavilo je prodaju, kako su ga oni nazvali, »Kluba Vojske na parceli od 0,1197 ha, površine objekta 625m2« iako se tu zapravo radi o nekadašnjoj zgradi Hrvatskog doma u Rumi, koji je 1957. godine dan na korištenje tadašnjem Tajništvu za narodnu obranu, a za čiji je povrat po osnovi Zakona o prijavljivanju i evidentiranju oduzete imovine, blagovremen zahtjev uputio HKPD »Matija Gubec« iz Rume kao jedini pravni sljednik hrvatskih udruga koje su dom svojedobno gradile. Ova događanja vezana za zgradu Hrvatskog doma povod su za razgovor s predsjednikom HKPD-a »Matija Gubec« iz Rume Milenkom Kulušićem.

Što se točno dogodilo u proteklih nekoliko dana u Rumi?

Ironija u cijeloj ovoj priči je da je do svega ovoga došlo sasvim slučajno. Nebveznim ulaskom na site Ministarstva obrane - sektora za materijalne resurse, vidio sam kako je dotična ustanova svojim master planom dala na prodaju zgradu bivšeg Hrvatskog doma, za koji smo mi svojedobno podnijeli zahtjev za povrat Republičkoj direkciji za imovinu Republike Srbije, i to 12 listopada 2006. godine u skladu sa Zakonom o prijavljivanju i evidentiranju oduzete imovine, a za što posjedujemo urednu potvrdu. Naglasio bih kako je sve to urađeno bez ikakve najave, s očitom namjerom da se ova imovina na netransparentan način otuđi prije najavljenog donošenja zakona o restituciji koji bi ovakve stvari onemogućio.

Kakav je sada pravni status zgrade Hrvatskog doma, je li zapravo Vojska Srbije danas njegov vlasnik?

Vojska Srbije je samo korisnik objekta, koji nikad nije ni bio njen nego je, zaključkom Savjeta za društveni plan i financije NOO Ruma na sjednici od 15. srpnja 1957. godine, a na prijedlog Odjela za financije, predloženo NOO-u Ruma da donese rješenje i istovremeno preda zgradu Hrvatskog doma, kao neraspoređenog dijela imovine Kreditne hrvatske seljačke zadruge, za potrebe Doma JNA što je Narodni odbor općine i usvojio 23. srpnja 1957.

Vlasnik Hrvatskog doma je dakle bila Kreditna hrvatska seljačka zadruga?

Tako je. Ona je bila uknjižena kao vlasnik doma, ali pravo korištenja imale su i druge hrvatske udruge u Rumi - Hrvatska ratarska čitaonica(danas HKPD »Matija Gubec«) Hrvatska čitaonica, Hrvatski sokol ali i Hrvatsko pjevačko društvo »Jedinstvo«. Od tih odruga danas je ostao samo HKPD »Matija Gubec« i time je ovo društvo i jedini pravni sljednik tih hrvatskih udruga, jer je sve vrijeme od izgradnje Hrvatskog doma do danas radilo bez prekida.

Kada je izgrađen Hrvatski dom?

Gradnja Hrvatskog doma u Rumi započeta je još 1907. godine, a završena 1912. godine na zemljišnoj čestici koju je za tu priliku, od vlastelinstva Pejačević, kupio Hrvatski sokol-društvo za tjelovježbe. Sredstva su prikupljana dragovoljnim prilozima članova i prijatelja Sokola kao i uglednih Hrvata iz Rume, Golubinaca ali i iz Gospića i drugih gradova kao i amortizacijom i meničnim zajmom kod Prve hrvatske štedionice u Zagrebu. Akciju gradnju vodio je Hrvatski sokol koji je i uknjižen kao vlasnik zemljišta na kojem je izgrađen Hrvatski dom 10. listopada 1912. godine. Međutim, upis samog Hrvatskog doma u zemljišne knige, zbog izbijanja Prvog svjetskog rata, izvršen je tek 1925. godine. Kao vlasnik Hrvatskog doma uknjižena je Kreditna hrvatska seljačka zadruga koja je to bila sve do 1957. godine kada je dom dodijeljen vojsci, a i sama zadruga je prestala postojati.

Opširnije u tiskanom izdanju

http://www.hrvatskarijec.rs/vest/549/Ne ... prijeciti/

Nadajmo se kako će se stvar riješiti povoljno po hrvatsku zajednicu u Rumi.

Gdje su one naše cure iz Vojvodine?

Off...

Po čemu su Hrvati Hercegovci "žešći" Hrvati od Hrvata Bosanaca, Hrvata Posavljaka, Hrvata Dalmatinaca, Hrvata Zagoraca, Hrvata Sllavonaca, Hrvata Vojvođana, Hrvata Istrana itd...?!?

Hvala na prilogu, Pessimus. Neka je što više materijala o ovoj temi na svemrežju.
Srijemski i vojvođanski Hrvati su tihi i samozatajni i o njihovoj kalvariji se ne zna puno.

Bolje im je u Hrvatskoj, nisam optimističan glede budućnosti malih zajednica u ne baš prijateljskom okružju.

Ne znam. Možeš nestati asimilacijom, protjerivanjem ili preseljenjem u HR. Kao mikrokultura.
Svodi se na isto. No, nada...