KRŠĆANI I NADOLAZEĆA „NOĆ VJEŠTICA“ Za koji tjedan će nam pred vratima biti blagdani Svih svetih i Dušni dan. Nakon tih dana ponovo ćemo zaključiti kako smo mi sami (ili neki naši kršćanski susjedi) u ulozi kršćanskih vjernika samo jedan sat vremena tjedno, obično nedjeljom prije podne. U preostalo vrijeme preko tjedna mi postajemo dio mase naroda s ulice koji se gubi u bujici pomodarstva, površnosti i isključivo potrošačkog mentaliteta.
Živimo u kaotičnoj sadašnjosti u kojoj su gotovo posve izgubljena vrijednosna mjerila.
Mi vjernici to stanje tek konstatiramo, ali ne ustajemo protiv toga. Nemamo smjelosti zaštiti svoju obitelj i svoj dom. Nemamo odvažnosti da sami prepoznamo i utiremo svoj put na kojem nećemo biti žrtva vlastite neodgovornosti.
Već prije blagdana Svih svetih neki će kršćanski vjernici „okititi“ svoje prozore i okućnice izrezbarenim i osvijetljenim bundevama u obliku demonskih lica. Posudit će filmove strave u videoteci i uživati u tome. Zdušno će surađivali s odgajateljicama u vrtićima i učiteljima u školi. Velikodušno će otvarati svoje novčanike kako bi njihovo voljeno dijete imalo što krvaviji kostim za vrtićku ili školsku priredbu, kako bi što bučnije i razuzdanije u kafićima slavilo „Noć vještica“ ili uobičajeno domaćim rječnikom rečeno - Halloween.
Nažalost, ljudi koji sve to podržavaju u stvari često ne znaju što čine.
Stoga ih ovim tekstom želimo poučiti.
„Noć vještica“ ili običaj o kojem govorimo potječe iz davne keltske i poganske religije i od njihovih svećenika - druida. Taj poganski krvavi obred odvijao se posljednje noći u listopadu. Tada su druidi ubijali malu djecu i prinosili ih kao žrtve svom bogu mrtvih. Ukoliko jedna obitelj ne bi sama dobrovoljno druidima predala svoje djetešce, oni bi ubijali ostale članove obitelji.
U to davno vrijeme stari su narodi (vrlo daleko od Hrvatske!!!) prakticiranjem takvih obrednih ubojstava sijali strah diljem Engleske, Irske i Škotske. Uspomenu na takve obrede danas naivni ili nepoučeni ljudi na isti taj dan slave danas u Irskoj, Americi, Australiji, Novom Zelandu – a, nažalost, i u našoj lijepoj domovini Hrvatskoj.
Mi, Hrvati se obično dičimo svojom kršćanskom vjerom, višestoljetnom kulturnom tradicijom i demokršćanskim načelima. Stoga je teško shvatiti koliko smo naivni: u svojoj povodljivosti za stranim „uzorima“ odmah i rado žrtvujemo najprije svoj identitet, a potom i ono što nam je najdraže - svoju djecu. Svaka sablasna bundeva na prozoru ili plotu, svaka proslava „Noći vještica“ zapravo veliča smrt, ubojstvo i zlo. Slavljenje navedenih obreda grubo nasrće na dušu onih koji u tome sudjeluju, a to su naša djeca i mladež. Umjesto da im utiremo put u život, mi ih učimo da se klanjaju bogu smrti.
Roditelj danas kao pojedinac može biti neuk, neupućen i nesmotren.
Ali onaj koji je kršćanski vjernik, koji je više upućen i koji više zna nema pravo biti nesmotren, niti naivan. Inače nastaje propust.
Taj propust može činiti i roditelj - vjernik, odgajatelj, učitelj ili vjeroučitelj. Propust možda čini čak i svećenik u župi, koji, kao moralni autoritet svojoj vjerničkoj zajednici, svake godine ponovno ne protumači što je u svemu tome dobro, a što je zlo.
Naravno da nikakvo rješenje nije u tek pukoj konstataciji da „Noć vještica“ svetkuju mnogi oko nas. Nikakva utjeha nije u tome da konstatiramo da to rade i naši dobri susjedi ili znanci.
Ako je neki čovjek doista vjernik, on bi trebao uvijek i svuda biti zagovornik dobra, borac za dostojanstvo i kvalitetu tjelesnog, a napose duhovnog i duševnog zdravlja.
Živimo u svijetu koje obiluje deklarativnim pravima, slobodama, i mogućnostima uvažavanja drugoga i drugačijega. Kad čitamo ili slušamo o sebi i o pravima koja smo si izglasali, zamalo da i sami ne povjerujemo u takvu bajku. U našem stvarnom životu tvrdimo da su nam djeca najdraža i najvažnija. Njih zato štite zakoni, uredbe, konvencije, organizacije, pravobraniteljstva...
U našim je zakonima čak i zapisano da roditelj ima pravo odgajati djecu sukladno svojim moralnim i vjerskim načelima.
1. Zašto onda dopuštamo da nam loše društvo stalno krade naše roditeljsko pravo?
2. Zašto nikako ne uspijemo naći malo vremena i zajedno sa svojim djetetom porazgovaramo o tome što je dobro, a što je zlo?
3. Zar zaista ne znamo svom djetetu u toplini obiteljskog doma objasniti što je to blagdan Svih svetih i što je Dušni dan?
4. Zar ćemo, po običaju, i dalje naivno misliti kako će to umjesto nas roditelja odraditi netko drugi?
Odabrala Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med.
Elektronska adresa:
[email protected] --------------------------------------------------------------------------------
