Stavit ću ne samo poveznicu, nego i tekst.

http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac401 ... ka_ljevica

DVADESET GODINA NAKON RASPADA KOMUNIZMA

Ne postoji hrvatska ljevica

Današnja hrvatska socijaldemokracija ne razlikuje se od desnice, osim u retorici / Reciklirani komunisti pod imenom socijaldemokracije prihvatili su osamostaljenu Hrvatsku kao djelo koje nije njihovo te jedva čekaju da uđu u Europsku uniju kako se ne bi morali stvarno izjasniti o svome programu

S nastankom hrvatske države, Republike Hrvatske, hrvatskoj ljevici kao da su potonule sve lađe! Mnogobrojni članovi nekadašnjeg Saveza komunista Jugoslavije, odnosno Saveza komunista Hrvatske, otkazali su 1990. lojalnost staroj partiji i prebacili se, uglavnom, u Hrvatsku demokratsku zajednicu, a manji dio prepisao se u Socijaldemokratsku partiju, sljednicu SKH. U ostalim strankama, koje su ustanovljene u novoj državi, našao je utočište i pokoji komunist, ali tek kao ideološko-politikantski ukras. Na koncu, dio članstva SKH izbjegao je iz Republike Hrvatske (većinom Srbi, ali i nešto Hrvata), drugi se pak pasivizirao ili priključio članstvu nekoliko malih i neutjecajnih radničko-socijalističkih stranaka. Tijekom gotovo dva desetljeća postojanja hrvatske države na ljevici nije utemeljena nijedna respektabilna stranka (stranke lijevoga centra nešto su drugo), iako ideje ljevičarskoga podrijetla tinjaju u intelektualnim, umjetničkim i znanstvenim enklavama (oko pojedinih časopisa, u nekim strukovnim umjetničkim udruženjima, na Sveučilištu i u virtualnoj zajednici ljevičara na internetu). Utjecaj hrvatske ljevice na društveni i politički život u Hrvatskoj ne osjeća se: ona se negdje zagubila!

Premda u ovako skromnu novinskom članku nije moguće ni približno dati neki pregled uzroka takva stanja, moguće je postaviti pitanje o hrvatskoj ljevici, njezinoj baštini, sadašnjosti i budućnosti, jer riječ je o društvenom fenomenu sa snažnim idejnim, političkim i kulturnim posljedicama. U trenutku svjetske financijsko-ekonomske krize i razgolićivanja neoliberalne paradigme u svoj njezinoj bijedi i štetnosti, aktualiziranje nekih pitanja koja su dolazila iz lijevoga kuta političkoga spektra poželjno je i za žitelje Hrvatske.

Pogođeni tzv. tranzicijom, pa privatizacijom, pa divljekapitalističkim nasiljem te globalnom recesijom, osiromašeni i obespravljeni hrvatski građani počinju tragati za rješenjima i izlazom. Kakva će ta rješenja biti, ovisi o demokratskoj volji samih građana. Nitko nikakve recepture ne bi smio nasilno nametati. Ni ljevica, ni centar, ni desnica. To će vjerojatno ovisiti o kakvoći intelektualnog i kreativnog prinosa koji dolaze iz redova svih relevantnih političkih skupina, ali i samih građana. No dokle god se budu vodile samo jalove ideološko-politikantske borbe zbog osvajanja vlasti, nema nade da ćemo ugledati zoru demokracije u Hrvatskoj.

Ne smiju se ponoviti pogreške

U zaista bogatoj povjesnici hrvatske ljevice, osobito između svjetskih ratova, ključno i stalno prisutno bilo je nacionalno pitanje. Kad je riječ o monarhističkoj Jugoslaviji, onda se nacionalno pitanje ponajprije izražavalo kao hrvatsko pitanje koje je reprezentiralo i pitanje statusa ostalih naroda u prvoj Jugoslaviji u odnosu na vladajući, srpski narod. Glavni spor oko toga pitanja u ondašnjoj Partiji vodio se 1923. Na ovom mjestu možemo samo ukratko naznačiti okvir i bivstvo toga pitanja, prikazujući suprotstavljena gledišta dvojice glavnih sudionika spora, predstavnika desne linije, srpskoga komunista Sime Markovića, i lijeve linije, hrvatskoga komunista Ante Cilige.

Markovićevo se stajalište svodilo na dvije postavke: prvo, da nacionalno pitanje u Jugoslaviji postoji, ali da je ono nevažno i drugorazredna značenja za opći politički život i razvoj Jugoslavije i, drugo, da je za njegovo rješavanje dovoljna određena autonomija, poglavito za Hrvatsku i Sloveniju, u okviru ondašnjega Vidovdanskog ustava. Svoja je gledišta Marković objavio u knjižici Nacionalno pitanje u svjetlosti marksizma (lipanj 1923).

Ciligino pak stajalište bilo je potpuno suprotno: prvo, nacionalno pitanje nesrpskih naroda središnje je političko pitanje, ne manje važno od socijalnog pitanja, životno i sudbonosno važno za sam opstanak Jugoslavije; drugo, KPJ treba ujediniti ove dvije borbe, nacionalnu i socijalnu; treće, ovako ujedinjena borba može uspjeti kao revolucionarna borba, u revolucionarnoj perspektivi, koja vodi razbijanju monarhističke i centralističko-hegemonističke Jugoslavije, te njezinom preoblikovanju u federaciju od sedam republika, pet nacionalnih (Slovenija, Hrvatska, Srbija, Crna Gora i Makedonija) i dvaju nacionalno miješanih (Bosna-Hercegovina i Vojvodina); četvrto, samo hrvatsko pitanje i hrvatsko-srpski spor mnogo su dublji nego što tvrdi Marković, pa se hrvatsko pitanje nikako ne može riješiti tek nekom pokrajinskom autonomijom. Svoja je stajališta Ciliga objavio u pet članaka u Borbi, od kolovoza do prosinca 1923.

(Ne)riješeno nacionalno pitanje

Razvidno je da su hrvatski socijalisti shvaćali isprepletenost nacionalnog i socijalnog pitanja, ali i da se nisu ustručavali upuštati u javne rasprave o tim pitanjima s oponentima u samoj Partiji i izvan nje (Kominterna) sve do 1928, kada je utjecaj Moskve toliko ojačao da su prestale sve načelne rasprave. Također je razvidno da su se zalagali za demokratska načela, za socijalističko načelo samoopredjeljenja naroda, bilo u zajednici s drugim južnoslavenskim narodima, bilo odcjepljenjem, u vlastitoj državi, ali u stvarnosti poslijeratne, socijalističke Jugoslavije, o tome nije moglo biti riječi, jer se kao dogma ponavljalo: nacionalno pitanje u novoj Jugoslaviji definitivno je riješeno.

Ovdje je važno reći da se socijalizam na hrvatskom tlu nije pojavio s Josipom Brozom Titom, niti je s njim nestao. U osvit suvremene samostalne hrvatske države, današnje Republike Hrvatske, jedna od osnovnih dilema bio je odnos prema baštini ljevice – komunističkom nasljeđu, socijalističkoj tradiciji, hrvatskoj ljevici i svemu onome što je ispunjavalo seljačko-radničku borbu za emancipaciju u Hrvatskoj, od sredine 19. stoljeća do 1990. Možda je samorazumljivo što se takva dilema javljala iz desnih stranaka, pa i od liberala, ali nikako nije razumljivo da se javljala i na strani onih koji su kao nastavljali socijalističku tradiciju u Hrvatskoj.

Hrvatska ljevica privjesak srpskoj

Dobar i uvjerljiv odgovor na pitanje zašto se izražavala ta dvojba možemo razabrati iz nekoliko rečenica Ante Cilige, tada još emigranta, napisanih u okviru znatno širega rada Hrvatska ljevica: »Hrvatski komunisti, manipulirani od samog početka, od 1919. godine, od srbijanskog i sovjetskog komunističkog vodstva, nisu – u objektivnom i efektivnom smislu – predstavljali hrvatsku ljevicu, nego privjesak k srbijanskoj i sovjetskoj komunističkoj ljevici. Međutim, subjektivno, oni su bili uvjereni da put kojim idu vodi k slobodi i suverenosti hrvatskog naroda, i na tom temelju predstavljali su potencijalnu hrvatsku ljevicu. Od potencijalne ova je ljevica hrvatskih komunista postala objektivno i efektivno hrvatskom ljevicom, kad se oslobodila od beogradskog i moskovskog manipuliranja, kad su hrvatski komunisti, u doba ‘hrvatskog proljeća’, postali duhovno i politički nezavisni prema Beogradu i prema Moskvi… Ne samo domovina nego i vanjski svijet vidjeli su i priznali pojavu i pobjedonosno afirmiranje nove hrvatske ljevice u doba ‘hrvatskog proljeća’ na tlu domovine. Nezavisna prema Moskvi i nezavisna prema Beogradu, a čvrsto orijentirana prema hrvatskom narodu, Hrvatskoj Državi i odlučnoj demokratizaciji dosadašnjeg titovskog komunističkog sustava, ova nova hrvatska ljevica, ovaj okupljeni, u svom proljeću, hrvatski narod, duboko su impresionirali svijet, Zapad i Istok… Snaga, budućnost domovinske hrvatske ljevice, kako se iskristalizirala u doba ‘hrvatskog proljeća’ je u tome, što u ime demokratičnosti i samostalnosti odbija svako ‘Natrag’: niti natrag pod Moskvu, niti natrag pod Beograd, niti natrag k privatnom kapitalističkom društvu predratne Jugoslavije! Snaga i budućnost domovinske ljevice iskristalizirane u ‘hrvatskom proljeću’ je u tome, što ona zove ‘Naprijed’! stvarnoj demokratizaciji sadašnjeg ‘socijalističkog’ i ‘komunističkog’ birokratskog društva, naprijed k demokratskoj i suverenoj Hrvatskoj Državi!“ (Na pragu sutrašnjice, 1974).

Nažalost, ono što je vidio stari hrvatski ljevičar iz rimske emigrantske daljine nisu vidjeli u Hrvatskoj ni mnogi političari i intelektualci, ni mnogi građani: nisu vidjeli da antikomunistička euforija i restauracija staroga kapitalizma ne vode hrvatske građane i Hrvatsku u bolju budućnost. Tom sljepilu pridonijeli su predstavnici stare vlasti i nadolazeće političke garniture željne vlasti i vladanja.

Placebo-trava na ljutoj rani

Hrvatska neoliberalistička orijentacija podrazumijeva pluralizam samo u političkoj sferi, sferi koja je najmanje odredbena i važna za kvalitetan život građana, dok u svim drugim sferama ljudske djelatnosti, od privrede, preko odgoja i obrazovanja, znanosti i umjetnosti, vojništva, diplomacije i religije, do obiteljskih odnosa, pluralizma nema. Loše je u svemu tome da socijaldemokracija pristaje na takvu društvenu arhitektoniku gotovo bezrezervno. Tek u najrazvijenijim socijaldemokracijama (kakva je, primjerice, švedska), i to samo u najboljim vremenima, pokušava se ponešto s participacijom radnika u upravljanju te sa sudjelovanjem građana u odlučivanju, ali na najnižim razinama zajednice.

Hrvatska socijaldemokracija, dakako, ne može aspirirati čak ni na takve simbolične oblike demokratizacije života, jer se lišila vjerodostojnosti svojim placebo-rješenjima u oštrim i sve težim konfliktima između sfere rada i sfere kapitala. Sramotno je da ona, odbacivši staljiniziranu baštinu jugoslavenske ljevice, nekritički i slijepo odbacuje samoupravni model, koji nažalost nije zaživio jer su dogmatske i birokratske snage svim sredstvima blokirale njegovo istinsko oživotvorenje. Ali njegova zdrava ideja i dalje ostaje poticajna.

Današnja hrvatska socijaldemokracija, nadalje, ne razlikuje se od desnice ni u jednom bitnom elementu, osim u retorici. Štoviše, kad se nalazila na vlasti, djelovala je – kao produžena poluga kapitala – vrlo štetno na interese građana, a posebice radno ovisnih slojeva. S druge strane, socijaldemokracija nije kritički valorizirala svoju baštinu, pa stoga nije mogla i dugo neće moći istaknuti istinske ciljeve hrvatske ljevice na svoj barjak. Ali djelujući kao ljevica ona sprečava (uspješnije od desnice) konsolidiranje i jačanje istinske hrvatske ljevice, na bogatoj socijalističkoj baštini, nekad snažnu radničkom, sindikalnom pokretu i dragocjenim iskustvima utemeljenim u doba antifašističkoga revolucionarnog rata 1941–45.

Bez odlučnih stajališta

Kada se zanemari to, današnja socijaldemokracija nema jasna ni odlučna stajališta o dvama presudnim pitanjima: hrvatskoj državnosti i globalizaciji. Naime, reciklirani komunisti pod imenom socijaldemokracije prihvatili su osamostaljenu Hrvatsku kao svršen čin, kao djelo koje nije njihovo te jedva čekaju da uđu u Europsku Uniju, prihvate načela globaliziranog svijeta, kako se ne bi morali stvarno izjasniti o svome programu, istinski boriti i na brisanom političkom prostoru pokazati pravu narav svoje političke orijentacije. Parlamentarni igrokazi s desnicom zapravo su bacanje pijeska u oči građanima.

Ipak, nakon gotovo dvadeset godina lutanja po hrvatskim ideološko-politikantskim stazama i stranputicama, možda ipak ima nade. Stasa novi naraštaj ljudi koji neće moći zaobići hrvatsko socijalističko nasljeđe, ni žaliti napora da se u okviru hrvatske države bori za pravednije socijalno stanje i zdrav nacionalni život. Nadamo se da ulazak u Europsku Uniju neće okrnjiti, kao ranija podvrgavanja stranim dominacijama, osjećaj za vlastitost, samobitnost i pravednost ravnopravnih građana, da se neće odustati od temeljnih vrijednosti svakoga ljudskog identiteta.

Na kraju, parafrazirajući staro geslo prve hrvatske ljevice, Složni – biti ćemo možni, dodajmo novo: Složni – bit ćemo snažni. To ne znači ukidanje različitosti u mišljenju i putovima do jedinstva, ali ispod određene crte jedinstvo se ne smije razbijati, ukoliko želimo preživjeti, kao narod pojedinaca koji se osjećaju hrvatskim građanima u nezavisnoj hrvatskoj državi, pred veoma teškim i ozbiljnim izazovima sadašnjice i budućnosti.

OK, gdje je autor (Mihaljević) bio u pravu, a gdje u krivu ?

1. U pravu je kad tvrdi da nam je ljevica oduvijek bila hamletovski
zbunjena i privjesak srpsko-jugoslavenskoj. Također, u pravu je da
tzv. "desnica" glede negativnih vidova globalizacije nije nešto bitno
drugačije od ljevice.

No, fundamentalno je promašio u (bar) dvjema stvarima

1. 1971. i Hrvatsko proljeće nisu naišli ni na kakvo
"oduševljenje" u svijetu. Istrgnuti citat iz Cilige je nevažan.
Znamo da je svijet podupirao Tita i njegove jugosatrape.
A i sam taj pokret bio je gulaš od anarhoidnih studenata do
komunista koji su se malo usudili više udahnuti zraka-no ne i previše.

2. tvrdnja da je sadašnja "ljevica" nešto individualizirano
besmislena je. Ta je levica sastojina iz dvije komponente:

a) jugo-orjunaške (ljubičice bela, Kumrovec, ko nas podeli,
bilo je lepo živeti lenstvujući do pemzije,..)

b) liberalno -mondijalističke (veži konja gdje tia aga/SAD/EU/Haag
kaže)

Ne postoji nikakva hrvatska ljevica, nego samo ostatci
jugobalkanije koje na hrpi drži strani kapital koji je na vrijeme
ušao i premrežio dosta institucija, od medija do (nekih) sveučilišta.

Zanimljiv tekst.

Kad već u svom osvrtu pominješ zbunjene perjanice Hrvatskog proleća, pada mi na pamet Budišina konstatacija od pre nekoliko godina o levici i desnici, kad je zaključio da u Hrvatskoj dobro prolaze samo oni koji hvataju takt vojničkog marša, pri čemu desnica maršira ulicama, a levica institucijama.

Složio bih se da ne postoji hrvatska ljevica, samo bih dodao da ne postoji ni hrvatska desnica. Dominantna politika svih bitnih stranaka je jednostavno ta kako si rekao



O socijalnim problemima (ljevica) ili o problemima tržišta i konkurentnosti (desnica) ne razmišlja nitko, da ne govorim o nacionalnim interesima koji bi trebali biti domena i ljevice i desnice.

Krivi smo mi (a tko drugi), belosvecki satrapi samo iskorištavaju poklonjenu situaciju.