Evo Kuljiš napisa danas da je i sam s kamena, dalmatinskog u nekoj Jerga-Visko 100-toj kolumni...

Moramo priznat da je veći pritisak raznoraznih agramerskih kamenjaraca na nas nego echte Agramera.

Pa i sam Mesić je Ličanin podrijetlom.

Navijamo za njega, zato što je Hrvat, i zato što je najbolji, i zato što smo kao crnci u Americi, jedno sportom i pjesmom možemo na vrh Europe...

Buš mi to pojasnil malo bolje?

Kak ste to vas dva slicni? Ti isto govoris kajkavski? I volis Zagreb ko oni?

Gospon Junuz pitanje je upuceno samo PJosipu kao mrzitelju svega sjeverno-hrvatskog.

Stara mu je Dalmatinka a i samo prezime dolazi od kostele, drveta koje rasto samo "doli".




Mogu kajkat, kao tinedjžer sam samo kajkao. Prošao sam fazu oduševljenja Zagrebom i Zagrepčanima a sad sam to stavio tamo gdje im je mjesto.

Dečki, timeout, svaki u svoj kut. Nemojte na ovoj temi.
Inače, Ivica je i izraziti lokalpatriot, koji bi teško bio to što jest da nije rođen u Zagrebu, već i stoga što ZG ima uvjerljivo najjaču i najdužu skijašku tradiciju u RH.

Poveznice:
http://zss.hr/povijest_skijanja/index.html
http://www.hrt.hr/index.php?id=37&tx_ttnews[tt_news]=58711&tx_ttnews[backPid]=75&cHash=7c7f37c623

Da, besramno, ogavno i odvratno reklamiram svoj rodni grad I kudim kada je potrebno.

ps. lostcase, zar ti ne znaš našeg Grouchyja pa kada bi on prestao rogoboriti na Zagreb, isisalo bi to svu Silu iz njega.
Stoga, let the Force always be with you, ratniče

pps. Šala, iako sam obećala da neću, moram malo.

Zašto nick "snowflake"? Pojasni... intrigantno mi, a na PP mi malo neugodno, moglo bi se pogrešno protumačit...

Kako je rekao slovenski komentator nakon pobjede Ivice Kostelića i Natka Zrnćića-Dim i poslje postolja, a nama (slovencima) osta jedino dim

Ajmo ivice, pometi konkurenciju danas, vrijeme je da im još jednom pokažeš, tko je gazda bijelog sporta.

Kad vidim Ivicu na postolju, još ako je prvi, kad svira lijepa naša i uvijek on sa Hrvatskom zastavom ponosim se. Proud to be Croat

Nije me dugo bilo... Ali da ti odgovorim. Nije da skijam ili tako nešto. Jednostavno volim snijeg, podsjeća me na djetinjstvo i neke drage uspomene i, općenito, ima nešto magično u njemu. Zaboravljena čarolija stvari koje kasnije ostavimo za sobom ili odbacimo, a nekad su nam značile tako puno.

A ti što znači tvoj nadimak? Može i na PM.

Konačno!!
Matematički osiguran VKG.
Najuspješnija sportska obitelj ikad opet je nadmašila samu sebe.

P.S. Sjećam se da sam tamo za vrijeme Ol. u Naganu mislila da su šanse da mi ikad osvojimo medalju u zimskim sportovima otprilike jednake onima Luksemburga da osvoji Svjetsko nogometno prvenstvo.
Pa ipak

I tako, danas je lijepo biti Hrvat... Možemo i protiv velikih, kad znamo što hoćemo...

Izniman uspjeh, vidjelo se da su zbog nešto slabijeg nastupa danas kompletno svi emocionalno ispražnjeni, od Gipsa pa do Ivice...

Razumljivo i shvatljivo, međutim, doći će i njima do glave nakon prespavane noći koliki je uspjeh imati još jedan slalomski globus, uz sve ostalo.

Bravo, Ivice!

Ovo je jedan od najvećih hrvatskih sportskih uspjeha ikada.

Uvjerljivo ...

Za Ivicu naklon do poda !

Kostelići su svemirci, dođu, pobjede sviju i odu...

Sad u lov na MKK u spustu i veleslalomu.

Bit će dosta da i Sljeme neko od njih napokon osvoji...

Nakon još jedne sezone iz snova, nemam što reći, nego samo tako dalje
Barem netko da malo razbije ovu hrvatsku učmalost i depresiju.
Odličan komentar:

Ivica Kostelić je stigao na cilj. Na cilj do kojeg je putovao dvadeset godina, uspinjući se i padajući, boreći se protiv naizgled nepremostivih izazova. Danas je i službeno najbolji skijaš na svijetu, uspjeh nezamisliv za mladića iz zemlje bez ijedne spust staze. Ali iako uspjeh godi i potvrđuje, u obitelji Kostelić on ne stoji na prvome mjestu. Dok svi oko njih govore o putu do uspjeha, Kostelići govore o - samom putu.


Emocije, one velike, još nisu tu. Ivica se veseli, naravno, i shvaća posebnost onoga što je postigao, ali to nisu iste erupcije oduševljenja koje ga obuzimaju nakon pobjeda na pojedinačnim utrkama. "To je kao da se penjete na Mont Everest", kaže, "ali penjete se dvadeset godina, uspinjete i padate. I kada ste napokon na vrhu, to je čudan osjećaj."

Ivica je na vrhu, ali njegov uspjeh gotovo je nemoguće promatrati u vakuumu, to će uvijek biti prije svega uspjeh cijele obitelji. I on će prvi na sva pitanja odgovarati sa - mi. "Dobro smo nastupili, osvojili smo bodove na važnoj utrci..." Od prvih nastupa na juniorskim natjecanjima, preko brda i dolina ozljeda i pobjeda, sve do današnjeg vrha svijeta, pristup je ostao isti. Pristup skijanju, sportu i životu, temeljen na univerzalnim vrijednostima.

"Čast", reći će Ante Kostelić, "čast je ono najvrednije što imamo". To je ono što obitelji stoji iznad skijanja, ali to je i ono što ju za skijanje toliko i veže. U skijanju "postoje protivnici, ali ne i neprijatelji", reći će Gips. U skijanju postoji međusobno poštovanje. Duboki naklon velikog Hermanna Maiera Ivici, već nakon njegove prve pobjede u Svjetskom kupu, Anti je i danas u sjećanju. "Pa Ivica je imao samo jednu jedinu pobjedu, a on je jedan Hermann Maier. I poklonio se, ovako" - pokazuje Ante austrijskom novinaru kretnjom koja ovoga tjera na provjeru podatka da stariji Kostelić ima već 72 godine.

Viteške vrijednosti, čast, poštenje, hrabrost, to je ono što je Ante želio prenijeti na sina. I jednom i drugom nepojmljivo je ne pomoći, ne ustati u obranu kada je nekome pomoć potrebna. Samo one koji skijanje prate površno moglo je iznenaditi da je upravo Ivica najaktivniji kada se trebaju zaštititi skijaši, da će upravo on ustati u obranu kada osjeti da je pomoć potrebna. Naravno da je Ivica upozorio na stanje staze u Garmischu, naravno da će odstupiti iz Atletske komisije skijaša ako njegovog kolegu stigne nepravedna kazna. To je nešto što je u njega utkano i s više pažnje od savršene kontrole pokreta na snijegu.

Švicarska novinarka pita Antu da li "u Ivici danas vidi te vrijednosti, usprkos tome što su one u naše doba rijetke". Ante zastaje, otvara fascikl i iz njega vadi novinski isječak s Ivičinom slikom u cilju ovogodišnje utrke. "Ma on čak tako i izgleda. Pogledajte, isti Ricky Nelson, to je čisti 'sixties revival'". I smije se glasno, gotovo do suza. Na hrvatskom dodaje, "Stari moj, jedno ću ti reć'. Ni tetovaže, ni rinčice, ni pramenovi u kosi. A nikad ga nisam tjeral il mu to branil".

Općenito Ante djecu nije tjerao ili im nešto branio. Već su legendarne i bezbroj puta reciklirane loše prepričane anegdote u kojima Ante muči djecu nehumanim treninzima. Možda je preteško jednostavno priznati da su Kostelići jedna jedinstvena obitelj, možda je svaku lijepu priču potrebno ocrniti. Nismo navikli na to da obitelji funkcioniraju, da djeca i nakon 30 godina poštuju roditelje, da imaju zajedničke ciljeve.

"Kod nas su uloge jasne", reći će Gips, ozbiljnim glasom, ali sa smiješkom koji se već nazire. "Janica je naša princeza. Ivica je princ. Ja sam kralj. A moja žena je šefica." I opet pršti u smijeh.

Kraljevstvo Kostelić je do vrha dovelo i princa i princezu, iako su putevi bili vrlo različiti. Ne samo putevi. "Janica posjeduje idealnu kombinaciju za sportaša - vruće srce i hladnu glavu. Ivica? Kod njega je sve vruće", smije se Gips i dodaje kako je Ivica uz to oduvijek bio zainteresiran za sto stvari odjednom.Prepričava kako je jednom ušao u sobu koju su Ivica i Janica dijelili i u kojoj je Ivica već satima svirao na električnoj gitari (bez pojačala). "Pogledao sam Janicu i ona je samo ovak napravila", Ante klizi prstom preko grkljana i smije se. "'Pa kaj da radim?' pita Ivica, a Janica mu veli 'Niš. Gledaj u plafon!'".

Ta sposobnost isključivanja velika je kvaliteta, prednost koja vrhunskim sportašima donosi tako važan mir. Ali Ivica nikada nije mogao gledati u plafon, uvijek je imao "tri stvari paralelno na programu". Ante mu to nije mogao niti htio zabraniti, roditelj je bio ispred trenera . Ali ponekad bi ga upitao, "Ivica što ti misliš, u ovom trenutku, dok ti čitaš o Švicarskoj gardi, što Cuche radi? Prčka po pancericama, to radi."

Kao što ni Ante ne može sakriti da je ponosan na sina, niti mlađi Kostelić ne skriva da mu je otac uzor. "Većini djece je otac uzor, to je normalno", objašnjava Ivica, "ali ta fascinacija traje dok djeca ne napune nekih 15, 16 godina. Meni je otac i danas uzor, sa 72 godine ima više energije od mene, više od bilo koga koga poznam. Zanimaju ga nebrojene stvari." O stablima i jabukama...

Da je važan isključivo put do uspjeha, a ne sam put, Kostelići bi zažalili propuštenu super kombinaciju u Garmischu. Da je njihov život sveden na brojanje medalja, teško bi im bilo prihvatiti "propuštenog zicera", kao što su to mnogi laički prokomentirali. Njihov komentar? "Najbolja odluka sezone". I opet znaju bolje od dežurnih kritičara.

Za razliku od uspona na Everest koji ima jasan početak i kraj, put Ivice Kostelića neće stati kada danas podigne Veliki kristalni globus. Malo zastati, možda, dovoljno da mu da priliku da se podsjeti detalja iz dvadeset godina koje su ga dovele do samog vrha. I dovoljno da nama svima da priliku da pokušamo shvatiti kako je to nevjerojatno da je netko iz naše Hrvatske, zemlje bez ijedne staze za brze discipline, najbolji skijaš svijeta i osvajač Velikog kristalnog globusa.


"Dnevnik pobjednika" ako ga, poput mene, još niste vidjeli.

Zanemarišmo malo našega Ivicu.

A on je opet trenutno najbolji skijaš svijeta.


Ivica Kostelić osvojio je treće mjesto u slalomu u Kitzbühelu, a pobijedio u kombinaciji. To mu je povećalo bodovni saldo za 160 bodova i dovelo ga na čelno mjesto ukupnog poretka Svjetskog kupa skijaša.

Super, gledala sam na vijestima da je imao laksi pad.Valjda na pripremama ili kvalifikacijama, nisam sigurna.

Ivica je nadčovjek, velikan, unatoč svim ozljedama, napravio je karijeru za pamćenje.

Uz svo poštovanje Janici, Goranu, Draženu, Blanki, Šukeru i Bobanu i sličnim sportskim ikonama koje imamo, nažalost, mi uistinu nemamo pojma šta znači imati ovakvog sportaša sa ovakvim rezultatima.

Vjerujem kada završi karijeru da će biti najveći hrvatski sportaš svih vremena. Po meni to jeste već i sada.

Sami vrh svjetskog muškog skijanja već dulje vrijeme i to iz zemlje koja nema nijednu ski stazu praktički.
Svaka čast i Janici na svim medaljama, al žensko skijanje je jedna priča, muško jedna sasvim druga ...

Koja osoba na svijetu je najviše puta čula hrvatsku himnu ?

- Anja Pärson

..Ante Kostelić je legenda