FUDBALSKI PATRIJARH

Miljan Miljanić (1930. – 2012.)

ČIČA MIČA, GOTOVA PRIČA



Prošlog petka u Beogradu je, u 82. godini života, preminuo MILJAN ČIČA MILJANIĆ, jedan od najznačajnijih nogometnih stručnjaka svijeta, tvorac CRVENE ZVEZDE i najživopisnije lice ex ju nogometa; naš novinar piše o neobičnom životnom putu nogometnog maga, njegovoj povezanosti sa nogometašima iz BiH, prvom stranom treneru u režimu diktatora FRANCA i čovjeku koji je insistirao na IVICI OSIMU kako svom nasljedniku na mjestu selektora Jugoslavije

„Odlazak stručnjaka koji je stvorio Dragana Džajića, Vicente Del Bosquea, Elvira Baljića“

Priča ide, otprilike, ovako. Na Igmanu se, koju godinu prije rata u bivšoj Jugoslaviji, pripremala kadetska nogometna reprezentacija nekadašnje države. Tim talentiranih dječaka okupio je Rade Matić a koji dan kasnije u posjetu im je stigao i Miljan Miljanić, prvi čovjek tadašnjeg Fudbalskog saveza Jugoslavije. Nakon treninga i večere, Čiča je oko sebe okupio sve dječake na zabavi, a jedan mu je posebno zapao za oko. Ne samo zbog velikog talenta i ubojite ljevice, nego i zbog umijeća sviranja harmonike kojom je zapanjio Miljanića. Raspitivao se o dječaku koji je, nakon treninga i utakmica u Željezničaru, do kasno uvečer išao svirati harmoniku u tada popularnim sarajevskim restoranima. Nekoliko dana kasnije, oko ponoći, ušao je u jedan takav i kazao ocu dječaka da se odluči - ili harmonika ili lopta. „Dijete je veličanstven talenat, no upropastit će ga dim i kafana. Neka se ostavi harmonike, neka svira za svoju dušu kući nakon treninga, ako misli nekada postati igrač.“ Dječakov je otac poslušao savjet velikog Čiče i sina usmjerio samo ka šljakastim terenima Grbavice. Godinu-dvije dana kasnije, u Sarajevu će početi rat, dječak će sa igračima Sarajeva napustiti BiH i kasnije postati prvi Bosanac koji je, u transferu vrijednom 30 miliona dolara, potpisao ugovor sa madridskim Realom. Dječak je, naravno, Elvir Baljić, jedan od desetina talentiranih nogometaša iz cijele Jugoslavije koje je Miljan Miljanić usmjerio ka nogometnom terenu.

HASETOV LEVAT

Kada je nogomet na jugoslovenskim prostorima u pitanju, Miljan Miljanić je bio sve. I igrač, trener, selektor, predsjednik Saveza, savjetnik, ambasador... Rođen je u makedonskom Bitolju, u maju 1930. godine, odakle je s porodicom, zbog rata, preselio u Srbiju. U beogradsku Crvenu Zvezdu dolazi nedugo nakon što je klub osnovan. Igra sa njenim velikanima poput Beare, Stankovića, Mitića... Igračku je karijeru okončao u 27. godini. Nije bio bogzna kako kvalitetan defanzivac. O tome svjedoči i sjećanje rahmetli Asim Ferhatovića. Naime, Sarajevo je igralo sa Zvezdom u Beogradu i u napadu je Hase igrao sa Francom Lovrićem kojeg je Zvezdin stoper tukao tokom cijelog meča. Kada mu je dozlogrdilo, Lovrić je kazao Hasetu: „Daj, bogati, da se zamijenimo, ubi me ovaj.“ Hase se nasmijao i, parafraziramo, kazao: „Nema šanse, ja sam sebi našao 'levata'“, pokazujući na Miljanića. Osrednji stoper postat će kasnije, pokazat će se, veliki trener. Počeo je u omladinskoj školi Zvezde, čije je treninge utemeljio na načinu igre i taktici kojom je Brazil 1958. godine postao prvak svijeta u Švedskoj. Odatle će brzo biti prekomandovan u selektorsku komisiju reprezentacije koju su tada vodili Aleksandar Tirnanić i Milan Antolković. U komisiji je bio i rahmetli Abdulah Gegić, koji je u isto vrijeme vodio Partizan ka finalu Kupa šampiona. Nedugo potom, 1966. godine, Čiča Miljanić postaje trener Crvene Zvezde. “Došao sam na trening i shvatio da imam 37 igrača a nemam tim”, pričao je. „Tada sam odlučio da krenem od nule, sa juniorima. Doveli smo samo jednog igrača. Svi ostali su ponikli u klubu.” I sa tim je juniorima ostvario ono što nikome prije ni kasnije nije uspjelo. Četiri naslova prvaka Jugoslavije, tri Kupa Maršala Tita, Srednjoevropski kup 1968. godine te polufinale Kupa šampiona tri godine kasnije.

Stvorio je, primjerice, Dragana Džajića, u to doba sasvim sigurno najboljeg nogometaša Evrope. Džajić je to postao zbog Čiče koji je imao hrabrosti da na mladom igraču temelji čitavu svoju koncepciju Zvezdine igre. U to je vrijeme FSJ tražio selektora koji će tim, nakon dva neuspjeha u kvalifikacijama, odvesti na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. godine. Pred kraj kvalifikacija, Miljanić je postavljen za prvog čovjeka stručne komisije u kojoj su mu asistirali Sulejman Rebac, Tomislav Ivić, Milan Ribar i Ivan Ćirić. Pobijedili su Grčku u Atini, uslijedilo je zatim čuveno doigravanje u Frankfurtu protiv Španaca i gol pokojnog Josipa Katalinskog koji je ušao u historiju jugoslovenskog nogometa. Već tada je Miljanić dogovorio odlazak u madridski Real, no to je dugo skrivano od javnosti koja je od tima kojeg su predvodili Džajić, Bajević, Katalinski, Oblak, Aćimović, Petković.. očekivala mnogo više od kraha u drugoj fazi prvenstva. Razlog potopa su bile premije koje su isplaćivane igračima u dinarima umjesto u markama, zbog nekoliko stotina maraka je čak prijećeno i bojkotom utakmica a u smirivanje strasti navodno je aktivno uključen bio i sam Josip Broz Tito. Ostaće upamćena pobjeda od čak 9-0 nad Zairom te porazi od Njemačke, Poljske i Švedske i tužno završena priča jedne velike jugoslovenske nogometne generacije.

„ČOVEK IZ INOSTRANSTVA“

U Madridu je, kada je '70-ih godina prošlog stoljeća stigao u Real, uveo revoluciju svojim metodama treninga i taktičkim postavkama na terenu. Prije njegovog dolaska klub nikada nije imao kondicionog trenera. Nakon što je naslijedio Miguela Munoza, prva stvar koju je napravio bila je dovođenje Feliksa Radišića, kojeg je uključio u tehničko tijelo u kojem su uz njega bila dva španska trenera, Juan Santisteban i Antonio Ruiz. Ostao je do sada jedini trener koji je s Realom osvojio dvostruku krunu s timom u kojem su blistali Amancio, Pirri i Vicente Del Bosque, potpomognuti Nijemcima Paulom Breitnerom i Guntherom Netzerom. Ni tada nije mogao bez politike, u Španiji se pisalo kako je „nakon komuniste Braitnera, stigao i komunista Miljanić“, bilo je nezamislivo da se u generalisimusovoj Španiji nađe trener iz Titove Jugoslavije. Za njegovo su se ime vezali skandali, poput onog kada se tvrdilo kako je plakao na grobu prilikom sahrane diktatora Francisca Franca. „Jedan sam od retkih ljudi, možda i prvi, koji je u to vreme došao u Španiju legalno, s pasošem. Španija je u mnogim stvarima bila ekskomunicirana iz Evrope. I kad sam im rekao da naš čovek ima pravo na pasoš, oni nisu mogli da veruju jer takvo pravo oni nisu imali. Španija je bila pod sankcijama. Razgovorao sam sa kamiondžijama koji rade noću. I to u tri noću kada su kamiondžije dobile termin na radiju da postavljaju pitanja kome god hoće.

Često se to posle koristilo po novinama. Recimo piše: 'Juan odlazi (mislilo se na Juana Samarancha, koji je otišao za ambasadora), a Miljan dolazi'. Bila je to istorijska prekretnica, da Španci odlaze u inostranstvo, a da stranci dolaze u Španiju. Mene su zvali 'čovek iz inostranstva'“, sjećao se svojih dana u Madridu. „Bilo je priča da je Miljan kao bio na sahrani Franca, da je nosio venac, čak i plakao. Prvo, u Španiji je običaj da niko ne plače kad neko umre. Oni koji su pokušali da me kompromituju ni to nisu znali. A, drugo, Španci su bili mudri da naprave sahranu u isto vreme kada se igra kompletno kolo lige. Mi smo toga dana igrali sa Granadom. Ta podmetanja samo su me u trenutku pogodila. Kada sam se vratio u moju zemlju, video sam da narod nisu mogli da prevare.“ Osim nogometa, bio je dijelom i diplomatskih aktivnosti jugoslovenske „službe“ koju je informirao o namjerama i političkim potezima kralja Juana Carlosa koji je Španiju, nakon pola stoljeća diktature, bezbolno uveo u demokraciju. „Dogodilo se to u vreme proslave 700 godina Persijskog carstva koju je organizovao tadašnji iranski šah Reza Pahlavi. Bilo je dosta delegacija, uključujući i jugoslovensku. Negde tih dana pozvao me je jedan naš diplomata rekavši mi da ih je Tito izgrdio jer mu ne daju prave informacije i da je pogrešno brifovan o Juanu Carlosu, maltene su Titu rekli da je on frankista. Onda me taj čovek pita: 'Je li, kakav je Juan Carlos?' Rekao sam da ga narod voli, da je završio vojne škole, da se bavi sportom, da ima demokratsku žicu, kontakt sa svetom, voleo je fudbal, dolazio na utakmice. To sam čuo. To se pokazalo kao istina u daljem razvoju Španije.“

KIP NA OHRIDU

Po povratku iz Madrida, od 1979. do 1982. godine, ponovo je vodio reprezentaciju Jugoslavije. Slično kao i u Njemačkoj, iako je Jugoslavija i tada imala moćan tim, predvođen Vladimirom Petrovićem, Safetom Sušićem ili Edhemom Šljivom, novac je, baš kao i u Njemačkoj osam godina ranije, satrao njihove ambicije. Naime, igrače je podijelio pomalo bizaran sukob oko izbora sportske opreme. Neki su igrači imali potpisane ugovore sa Pumom o nošenju kopački, a sličan problem postojao je i 1974.. uoči SP u Njemačkoj. Dvije nedjelje prije početka prvenstva, stigla je naredba iz FSJ kako igrači moraju da nose Adidasovu sportsku opremu. Kapiten generacije Ivica Šurjak jednom je prilikom rekao kako dogovor, koji su igrači imali sa Miljanićem, o slobodnom izboru kopački, nije bio ispoštovan. “Problem je bio jer su neki od nas već dobili pare od sponzora. Činjenica je da je odluka Saveza unijela nemir u naše redove, ali nije presudno uticala na neuspjeh, koji smo kasnije doživjeli.“ Miljanić je imao težak zadatak pomiriti ambiciju svih nogometaša koji su tada smatrali kako moraju biti dijelom tima. Igrači su se pripremali u Ohridu u isto vrijeme kada se u tom gradu održavao radijski festival. „Znam samo da smo sjedili s igračima, Čiča im je dao slobodno i nekako smo se našli u istom restoranu, Boro Kontić i ja“, sjeća se Senad Avdić, urednik Slobodne Bosne. „Bilo je kanso uveče kada je Miljanić ustao, prekinuo zabavu i kazao: 'Stanite svi mirno, minuta šutnje.' Zagledali smo se u nevjerici, a Čiča je dodao: 'Minuta šutnje za poginule rudare u jami Raspotočje.' Igrači su se brzo razišli, nije nikome bilo do zabave nakon te vijesti.“

Ostaće zabilježeno i kako je na pripremama u Ohridu lokalni kipar isklesao Miljanićevu bistu koja je bila veća i od Titove. Kipar je zaradio žestoku “drugarsku kritiku”, no kip je ostao. Preživio je ljutrnju drugog najmoćnijeg čovjeka tadašnje Jugoslavije, Staneta Dolanca, koji je selektoru i igračima priredio piknik na jezeru. Miljanić je tim podredio Ivanu Gudelju, Sušiću i Petroviću, ostavivši kući Marka Mlinarića a na klupi Vahida Halilhodžića koji mu to nikada nije oprostio. Vaha je u to vrijeme centarfor Veleža i sasvim sigurno najbolji napadač Jugoslavije. SP u Španiji Vahina je bolna tačka, iako je od tada prošlo trideset godina. Pričali smo o tome prošle zime u Antalyji, gdje je bio na pripremama sa zagrebačkim Dinamom. I tada je, kao i uvijek, tvrdio kako u Miljanićevom timu nije bio zbog politike. „Moje prezime se teško izgovaralo, bilo je predugačko, nije moglo stati na semafor, posebno u Beogradu”, kazao nam je. „Radila je politička kuhinja, iako je Miljan najviše odlučivao. Bio sam najbolji igrač Jugoslavije, a rezerva na SP! Miljanić je na moje mjesto stavio Papeta Sušića, navodno zbog taktike. Teško sam to primio jer bih uz pakere kao što su Pižon i Šurjak bio najbolji strijelac Mundijala. Jednom prilikom mi je Miljanić priznao da je pogriješio.“ Reprezentacija je na početku odigrala svega 0-0 sa amaterima iz Sjeverne Irske. Morali su pobijediti Španiju da bi prošli dalje. Poveli su golom Ivana Gudelja, no onda je na scenu stupio danski sudija Sorensen.



Prvo je svirao penal nakon što je Velimir Zajec napravio prekršaj pet metara van šesnaesterca. Dragan Pantelić je odbranio udarac Juanita, no Sorensen je odlučio ponoviti udarac jer se Pantelić, navodno, kretao po gol-liniji. Španija je na kraju slavila sa 2:1, pa je ostala nada u posljednje kolo. Penal koji je Pižon Petrović izveo protiv Hondurasa u 88. minutu bio je dovoljan za pobjedu, a onda se čekalo čitav dan na odluku da li je dovoljan i za prolazak dalje. Tek sutradan, kao što su predviđala tadašnja pravila, na teren su izašli Španci i Sjeverni Irci, a meč je završen šokantnim porazom Španije. Taj je rezultat obje ekipe vodio dalje, a Jugoslaviju natrag kući. Bio je to kraj Miljanićeve selektorske karijere. Otišao je u Valenciju gdje je dobio otkaz pred kraj sezone 1982-1983. jer je klub doveo u zonu ispadanja, a kasnije je radio još i u Kuvajtu i Emiratima. Tada mu je već počelo otkazivati srce, pa se konačno ostavio trenerskog posla 1986. godine. „Bio je izuzetna čovjek, izuzetan stručnjak. Nije slučajno što je trenirao Real, Valenciju, dva puta reprezentaciju“, kaže Safet Sušić. „Imao sam dosta privilegovan odnos s njim s obzirom da sam ga dosta dobro poznavao. I prije nego što je drugi put postao selektor bili smo dobri, jer je moj brat otišao u Crvenu zvezdu. Poznavao je mog oca, moju porodicu, svaki put kada smo se sreli prvo bi pitao kako mi je moj Ramo, jer su bili dobri. Imao sam tu privilegiju da budem kod njega kući, mislim da je to jedini selektor kod koga sam išao kući nekoliko puta, pio kafu sa njegovom gospođom Verom. Mislim da je Miljan bio unikat, ako mogu da tako kažem.“

ILI ŠVABO ILI NIKO

Nakon avantura po zemljama Zaljeva, Miljanić je imenovan za saveznog kapitena. Postaje omiljena ličnost jedne od ikona jugoslovenske trash kulture, imitatorke Biljane Ristić, no mnogo važnije od toga jeste da je upravo Miljanić insistirao na imenovanju Ivice Osima za selektora reprezentacije. Sa Švabom Jugoslavija dolazi do četvrtfinala SP u Italiji 1990. godine, što je posljednji rezultat i posljednje takmičenje reprezentacije i zemlje koja će godinu dana kasnije prestati da postoji. „To je jedini trener koji je uspio ljudima da približi fudbal, da socijalizuje igrače i gledaoce. To nije šuplja priča, on je ljudima objasnio da fudbal može da bude mnogo ljepši i jednostavniji nego što izgleda”, priča Osim. „Miljan je pričao jednostavno o stvarima o kojima novinari govore komplikovano. Dok vi pričate o parama, djevojakama i autima, i smatrate da je to važno, on je pričao o tome kako neko igra i koliko razmišlja o svojoj igri, jer je fudbal, prije svega, igra u kojoj treba staviti prst na čelo.” Njegova Zvezda osvaja naslov prvaka Evrope u Bariju, Roberta Prosinečkog, kao tada najboljeg mladog igrača Evrope, Miljanić vodi u Real. Pada Vukovar, po Sarajevu počinju padati granate, Ivica Osim u Beogradu daje ostavku na mjesto selektora. Jugoslavija, odnosno, ono što je ostalo od nje, je pod sankcijama no Miljanić, kao predsjednik Saveza, pokreće akciju 1000 novih igrača i trenera. U ratu često dolazi u Banja Luku, provlačeći se opasnim koridorom koji od Bijeljine, preko Brčkog vodi do Krajine. Ostaće tada upamćeno kako je ljudima koji su oformili Fudbalski savez RS kazao kako u BiH mora postojati jedan, zajednički savez, no da FS RS treba čuvati svoju samostalnost.

U Sarajevo je posljednji put došao u decembru 2002. godine, kao specijalni gost Nezavisnih novina na izboru Sportiste godine. „Snježina je okovala ljude i grad. Sarajevo gotovo zatrpano bjelinom. Miljan je specijalni gost i javio je da je zajedno sa čuvenim fotoreporterom Dobroslavom Popovićem Singom krenuo iz Beograda“, sjeća se banjalučki novinar Tomo Marić, autor knjige Miljan, ljudi i vrijeme. „Poslije ravno deset sati, što vožnje, što klizanja po zaleđenom putu, evo ga u hotelu Holliday Inn. Kada je ušao u predvorje, dočekao ga ja aplauz svih prisutnih. Nema ko se sa njim nije lično pozdravio. Zlatko Lagumdžija, Stjepan Kljuić, Mirko Šarović, Miroslav Brozović, Ibro Biogradlić, Rade Matić, Josip Katalinski, Blaž Slišković, Vahidin Musemić... Sedam godina je minulo od ratnog vihora. Ljudi su se vratili životu i sportu. Bio je centralna ličnost svečanosti. Kada je ceremonijal završen, u hotel je stigao Refik Šabanadžović, reprezentativac iz Miljanovog vremena. Izbor najboljih sportista gledao je na televiziji u Travniku, odmah sjeo u auto i vozio više od 100 kilometara po pravom kijametu, samo da pozdravi 'svog Čiču'. Na svečanoj večeri nije se odvajao od njega. Pita ga Željko Kopanja: 'Jesmo li doveli pravog gosta?' Šabanadžović se smije pa odgovara: 'On je meni bio i ostao i prijatelj i učitelj i drugi otac.' Sutradan ga je bezbroj ljudi ispred hotela ispratilo put Beograda.“

Ivica Osim: Čiči ću reći neke stvari uživo!

Na oproštaju od Miljana Miljanića, koji je sahranjen u Beogradu, 17. januara u Aleji velikana, bila je cijela fudbalska Evropa i svijet. Na sahranu su stigli predstavnici UEFA-a, FIFA-e, zatim delegacija Real Madrida, kao i brojni prijatelji iz nekadašnje SFRJ, koje je predvodio predsjednik Komiteta za normalizaciju N/FSBiH Ivica Osim

Miljan Miljanić Čiča umro je na petak 13, a bio je jedan od najprepoznatljivijih likova bivše nam države. Igrao je za Crvenu zvezdu, bio njen trener, dokopao se i klupe madridskog Reala, u dva navrata bio selektor Jugoslavije, s kojom je nastupao na svjetskim prvenstvima, a bio je i čelni čovjek Nogometnog saveza Jugoslavije.

Stalo Čičino srce Čiča, kako su Miljana zvali odmilja, je zapravo Crnogorac, porijeklom iz Nikšića, a rođen je u makedonskom Bitolju, a sahranjen je u utorak u Aleji velikana, gdje mu je zapravo cijelog života i bilo mjesto.

Na oproštaju od velikana bila je cijela fudbalska Evropa i svijet. Na sahranu su stigli predstavnici UEFA-e, FIFA-e, zatim delegacija Real Madrida, kao i brojni prijatelji iz nekadašnje SFRJ, koje je predvodio predsjednik Komiteta za normalizaciju N/FSBiH Ivica Osim.

Osim, selektor reprezentacije Jugoslavije, koja je na šampionatu svijeta u Italiji 1990. osvojila peto mjesto nije bio u Srbiji još od 1992, kada je zbog rata u BiH podnio ostavku na mjesto trenera Partizana, ali došao je da oda počast legendarnom Čiči, od kojeg je učio trenerski zanat.

Od Miljanića se u Beogradu oprostio i Safet Sušić, selektor reprezentacije BiH, te velikani Dušan Bajević i Faruk Hadžibegić. Ispred Hrvatskog nogometnog saveza posljednji pozdrav Miljaniću dali su Slaven Zambata, Ante Pavlović i Ivica Grnja, iz Slovenije Rudi Zavrl, iz Crne Gore Dejan Savićević, a ispred Reala Emilio Butragenjo i Amansio.

“Miljan me asocira na sve dobro. Asocira me na to da je mnogima otvorio oči kada je u pitanju fudbal. Pokazao je da je fudbal važniji nego to ljudi misle, a približio ga je običnim ljudima. Fudbal nisu manekeni, već obični ljudi”, kazao nam je pred oproštaj od Čiče Ivica Osim, koji tvrdi kako je sa Miljanićem imao solidnu saradnju. Ne sjajnu, već solidnu...

“Bio sam jedan od rijetkih ljudi koji mu se nije dodvoravao. Znao me je naružiti, jer ne mislim isto kao i on, ali Miljan nije bio isključiv, iako je volio misliti da je njegova posljednja. Mislim da me je simpatisao baš zbog toga što sam mu znao proturječiti”, prisjeća se Švabo, koji tvrdi da je Čiča simpatisao igrače i trenere iz BiH.

Živio za Jugoslaviju “Sve što se desilo u bivšoj Jugi ubrzalo je Miljanov kraj. Živio je za Jugoslaviju i dao joj čitav svoj život", kaže Osim i dodaje kako je mnogo u svojoj trenerskoj karijeri naučio upravo od Miljanića, kojeg je naslijedio na klupi bivše Jugoslavije, a dodaje kako žali što se nisu dugo čuli.

“Kada smo bili u Tivtu pričao sam sa njegovom suprugom, a Miljan je već bio u Beogradu bolestan. Nisam mu tada rekao neke stvari, ali reći ću mu to uživo”, kaže nam Osim.

Na oproštaju je bio i Safet Sušić, koji je kod Čiče bio standardan član u reprezentaciji Jugoslavije.

“Igrao sam većinu utakmica u kvalifikacijama, a vjerovatno bih igrao i sve da nisam bio u vojsci”, kaže Sušić i dodaje kako je Miljanić bio vrhunski stručnjak...

“Bio je prirodni autoritet i rijetko je dizao glas i galamio. Znao je biti jako elokventan i igraču objasniti sve što od njega očekuje, a uz to pratio je i bio upućen u dešavanja širom svijeta. Napravio je strašnu reprezentaciju za SP, sve sami znalci, ali nismo se uspjeli plasirati u drugi krug na SP-u. Poslije toga, kad god bih ga sreo, bilo mi je neugodno, jer smo ga razočarali. Međutim, on nam nikad nije zamjerio, a bili su tu Pižon, Šljivo, Gudelj, Šurjak, ma sve sami tehničari”, prisjeća se Pape, kojeg za Čiču veže zapravo jedna druga stvar.

“Kada je moj brat Sejo došao u Zvijezdu Miljanić mu je bio trener. Tada je on upoznao mog rahmetli oca Ramu i kada god bi me sreo pitao me je za oca. To je meni ostalo duboko urezano u sjećanje, jer je Miljan zaista bio izuzetan čovjek, a uz to i cijenjen stručnjak.”

A ko je zapravo Miljanić?

Novinari tvrde da je bolje poznavao druge, nego sebe, no krenimo redom.

Sa Crvenom zvezdom (1966. – 1974.) je osvojio četiri naslova prvaka i tri kupa, a već u doba treniranja, ipak, favorizirane Crvene zvezde pokazao se u medijskom prostoru bivše Jugoslavije kao demagog koji je nogomet objašnjavao često nerazumnim rječnikom, no njegova probitačnost i upornost držala su ga na vrhu tadašnje nogometne sante.

Nakon toga je postavljen za selektora reprezentacije Jugoslavije koja je tek kroz dodatne kvalifikacije protiv Španije, golom Josipa Katalinskog, otišla na svjetsku smotru u SR Njemačkoj 1974.

Od reprezentacije Jugoslavije se na tom prvenstvu mnogo očekivalo. U najavi prvenstva Miljanić je prštao optimizmom, najavljivao je napadački nogomet i daleki plasman, a pred novinarima je bio posebno raspoložen i otkrivao je podatke o suparničkim igračima. Pokazivao je silnu upućenost o suparnicima, a mnogi su mu zamjerali kako o svojim igračima ne zna ni upola toliko.

U prvoj utakmici cijelog prvenstva, protiv svjetskog prvaka Brazila Miljanićeva jugoslavenska reprezentacija je dobro izgledala, u dobrom dijelu bila i bolja od Brazilaca koji očito nisu mogli nadomjestiti odlazak Pelea, a njegova zamjena Rivelino bio je daleko od najboljih dana. Jugoslavija je čak imala više šansi, Oblak je pogodio stativu, na kraju je završilo 0:0.

Svađa zbog kopački Miljan Miljanić je sijao od sreće i dalje je tvrdio kako “Brazilci nisu mogli ništa jer je on sve znao o njima”. U drugoj utakmici prvenstva Jugoslavija je pobijedila autsajdera Zair sa čak 9:0, a pet pogodaka postigao je pričuvni napadač Dušan Bajević. Zavladala je euforija, od nje nije mogao pobjeći ni Miljanić. Najavljivao je zadnju utakmicu u skupini protiv Škotske kao lagani posao, Jugoslaviji je za prolazak dalje bio dovoljan i bod. No, Škoti su poveli, a pred kraj utakmice Karasi je spasio plasman u sljedeći krug.

Tada su se reprezentacije plasirale u nove skupine, Jugoslaviju je tada zapala skupina s Poljskom, Njemačkom i Švedskom. Mnogi su mislili da je pitanje plasmana u polufinale, osvajanje drugog mjesta u novoj skupini, sigurna stvar.

No, igrači su se posvađali najprije međusobno zbog nošenja kopački, savez je imao potpisan ugovor s jednom tvrtkom koja proizvodi kopačke, a igrači su imali ugovore s drugom. K tome, Savez igračima nije isplatio premije za uspjehe u prvome krugu, kao što nisu dobili ni kolor televizore koji su im bili obećani. Atmosfera je naglo pala, što je rezultiralo s tri identična 1:2 poraza protiv Zapadne Njemačke, Poljske i Švedske, a Miljanić, koji je u javnosti ocijenjen kao glavni krivac, ubrzo je smijenjen.

No, poslije se saznalo, Miljanić je već imao potpisan ugovor s madridskom Realom gdje je otišao na sljedeće tri godine. Tamo je osvojio dva naslova prvaka.

Novi mandat kao selektor Jugoslavije Miljanić je dobio 1979. Uspješno je proveo Jugoslaviju kroz kvalifikacije. Na SP je isto doveo jaku momčad, a tokom priprema hvalio se, isto kao i prije osam godina, kako “zna napamet sve podatke o svakom suparničkom igraču”.

Mediji su mu se znali ismijavati tvrdeći da zna podatak o broju kopačke svakog Španjolca, Irca ili nogometaša iz Hondurasa koji su bili suparnici Jugoslavije u prvom krugu svjetske smotre u Španiji 1982.

U prvoj utakmici protiv Sjeverne Irske Miljanićev tim odigrao je slabih 0:0. Bilo je to veliko iznenađenje, jer Jugoslavija je jedva zapucala na gol. Irski novinari, pak, pisali su da je njihova momčad bila bolja od trenera koji “za svakog njihovog igrača zna koji broj kopačke oblači”. Tako su se sprdali s Miljanićevim poznavanjem suparnika.

No, u drugoj utakmici Jugoslavija je bila dobra, ali ipak je poražena protiv domaćina Španije izmišljenim jedanaestercem. Zajec je napravio prekršaj nad Lopez Ufarteom metar izvan kaznenog prostora, no Sorensen je dosudio najstrožu kaznu koju je isti igrač promašio. No, Sorensen je zbog pomicanja golmana Pantelića kazneni udarac ponovio, u tom drugom izvođenju uspješan je bio Juanito kojeg je Ufarte zamolio da preuzme odgovornost.

Ispadanje u prvom krugu Naposljetku, za plasman u drugi krug u zadnjem kolu trebala je Jugoslaviji pobjeda protiv Hondurasa s najmanje dva gola razlike. Jer je Sjeverna Irska u posljednjem kolu skupine iznenađujuće pobijedila Španiju sa 1:0. No, protiv Hondurasa Jugoslavija je vođena Miljanićem izgledala jako loše, zapravo nikad lošije. Honduras je čak u jednom dijelu utakmice bio i bolji, bilo je nevjerojatno kako “loše mogu igrati jugoslavenske zvijezde”, govorio je španski komentator. Miljanićeva momčad došla je do tek jednog pogotka i to tek u zadnjoj minuti iz jedanaesterca.

Jugoslavija je tako ispala već u prvom krugu, a Miljanić je podnio ostavku. No, poslije se saznalo za slučaj identičan kao i na SP u Njemačkoj, igrali su se pobunili već na prvenstvu što nisu za uspješno odrađene kvalifikacije dobili premije u devizama, kako je bilo obećano.

Kasnije je Miljanić priznao svoju krivicu...

“Imao sam svoju koncepciju koja se nije pokazala uspješnom, možda bi s nekim drugim igračima momčad bila bolja”, rekao je.

Miljanić je nakon ostavke ipak ostao blizak strukturama koje su vodili Jugoslavenski nogometni savez u Beogradu, ali o njemu nije imao niko ništa ružno za reći.

“Miljanić se brinuo za mene i kada sam počeo igrati u reprezentaciji, ali i kada me zadesila teška bolest koja mi je prekinula karijeru, hepatitis. O njemu ne mogu reći niti jednu lošu riječ”, rekao je tadašnji reprezentativac Ivan Gudelj, dok je Ivica Šurjak, koji je često bio kapiten, ustvrdio:

“Bio je sustavan, ponekad i pretjerano.”

Inače, malo ljudi zna da se Miljanić svojim vezama i ugledom borio za rehabilitaciju Zvonimira Bobana koji je zadobio suspenziju zbog nasrtaja na policajca tokom nereda prije nikad odigrane utakmice Dinama i Crvene zvezde u Zagrebu 13. maja 1990. Bobanu je kazna naglo smanjena na Miljanićevo insistiranje i čak je Zvone uvršten još jednom u jugoslavensku reprezentaciju za kvalifikacijsku utakmicu protiv Farskih Otoka u Beogradu, a kada se Boban opraštao od nogometa jedan od VIP gostiju na maksimirskom stadionu 2005. bio je i Miljan Miljanić.

Ogradio se od Miloševića “Uvijek je bio gospodin, ali zaista mislim – pravi gospodin. Slagali smo se, iako smo imali različite trenerske metode ja sam odmah uvidio njegov moć. Bio je trener madridskog Reala, a znate tko može biti trener Reala? Ne znate? Morate znati tko ne može – Giga u šupi. A Miljanić zaista nije bio bezveznjak već istinski stručnjak i dobar čovjek”, kazao je Miroslav Ćiro Blažević o Čiči

Miljan Miljanić nije bio nacionalist, a početkom 90-ih jasno je dao do znanja kako ne želi imati veze sa Slobodanom Miloševićem i velikosrpskom politikom.

Kao prvi stranac koji je osvojio duplu krunu u španskom nogometu ne treba čuditi da je i Real Madrid na svojim službenim stranicama odmah objavio vijest o smrti Miljana Miljanića. A kada iz redova najtrofejnijeg svjetskog kluba kažu “nažalost posljednji se puta opraštamo s čovjekom koji nas je zadužio u nogometnom smislu, ali još više u ljudskom”, svaka riječ više je suvišna.

Lična karta

Ime i prezime Miljan Miljanić
Datum rođenja 4. maj 1930.
Mjesto rođenja Bitolj, Kraljevina Jugoslavija
Datum smrti 13. januar 2012.
Mjesto smrti Beograd, Srbija


Igračka karijera

1951. – 1952. Crvena zvezda 1 (0)


Trenerska karijera

1965. – 1966. Jugoslavija
1966. – 1974. Crvena zvezda
1973. – 1974. Jugoslavija
1974. – 1977. Real Madrid
1979. – 1982. Jugoslavija
1982. – 1983. Valencia CF


Butragueño: Sretan sam što sam ga poznavao

Delegaciju madridskog kluba na sahrani Miljana Miljanića (17. januar) predstavljali su Emilio Butragueño i Amar Amansija.

“Koliko sam tužan što ga više nema, toliko sam i ponosan što sam ga poznavao. Miljanić je ostavio dubok trag u Realu i za njega nas vežu velike uspomene koje nikad neće moći da izblijede. Zbog svega što je učinio, ostat će upamćen kao veoma bitna figura u historiji Real Madrida”, rekao je Butragueño.


Počasni predsjednik FSJ

Tokom svoje bogate karijere Miljanić je trenirao Crvenu zvezdu, Real Madrid, Valenciju i jugoslovensku reprezentaciju u dva navrata, na dva svjetska prvenstva, u Njemačkoj 1974. i 1982. godine u Španiji. Sa Crvenom zvezdom je osvojio deset titula, sa Realom je osvojio dvije titule prvaka Španije i jedan kup, osvojivši tako duplu krunu u sezoni 1974/1975.

Ipak, ostao je najupamćeniji kao predsjednik FSJ, mjesto koje je zauzimao punih dvadeset godina, prije nego što se penzionisao 2001. godine. Zbog izuzetnih zasluga za razvoj fudbala u zemlji, skupština FSJ proglasila je 2001. godine Miljanića za doživotnog počasnog predsjednika FSJ.


Čičine knjige kao obavezna literatura

Miljan Miljanić bio je autor više knjiga, a neke od njih su obavezna literatura u najboljim školama koje su specijalizovane za edukaciju fudbalskih stručnjaka.

Važnija djela:

• Praktikum za fudbalske sudije

• Edukacija u primeni psihologije na fudbal

• Fudbalski trening: metodski pristup : periodizacija – praktičan prikaz

• Jugoslovenska škola fudbala

• Metodika rada sa mladim fudbalerima

• Priručnik za ideo-motornu obuku sporta


Primio Orden zasluga od FIFA-e

Pod okriljem UEFA-e i FIFA-e držao je seminare na gotovo svim kontinentima gdje se igra fudbal, rame uz rame sa legendama evropskog i svjetskog fudbala. Sepp Blatter, predsjednik FIFA, Miljanića je predložio, marta 2002, za Orden zasluga svjetske kuće fudbala. U obrazloženju, Blatter je naveo da je Miljanić u prethodne četiri decenije uradio mnogo za fudbal, da je cijelog sebe dao ovoj igri i kao igrač, i kao trener, te da je kao funkcioner ostvario zavidne rezultate.


Čuvene Miljanove izjave

Pored izuzetne trenerske karijere i dugogodišnjeg staža u jugoslovenskoj kući fudbala, Miljan je ostao upamćen i po svojim (sada već čuvenim) izjavama.

• Kada je kao trener reprezentacije SFRJ upitan kakvu će taktiku upotrijebiti na predstojećoj utakmici, odgovorio je: “Igraćemo ofanzivnu defanzivu.”

• Na optužbe da je nezakonito pribavio materijalnu dobit oštro je reagovao: “Šta vi mislite, da sam se ja u Srbiju vratio zbog para? Ja sam u inostranstvu zaradio za unuke svojih unuka.”

• Kada su ga pitali da li osjeća političke pritiske na FSJ, kao iz puške je odgovorio:

“Ni govora. Jedini pritisak koji osećam je atmosferski, upravo sam se vratio iz Budve pa se razlika malo primećuje...”

• Kao gost u studiju na otvaranju Eura ’96, tog dana je prethodno bio na svadbi Save Miloševića:

“Meni je bugarski carinik rekao da zna da smo mi navijali za njih kada su karali Nemce.”


Nagrade i priznanja

Crvena zvezda

Prvak Jugoslavije četiri puta
Osvajač Kupa tri puta

Real Madrid

Osvajač Primere dva puta
Osvajač Kupa kralja – jednom

Meni je ostalo u sjećanju za njega jedino da je on najodgovorniji zato što je Bobanu odrezano samo 9 mjeseci kazne zbog udaranja onog 'milicionera' na Maksimiru....VelikoSrbi na Terazijama su htjeli naravno višegodišnju kaznu ili čak doživotnu suspenziju.

Zato mu je Boban i otišao na sprovod. Smanjio kaznu na 9 mjeseci i dopustio transfer u Milan.


Kapetan kockastih na sprovodu najvećem jugoslavenskom treneru

Gle Savu legendu..al ima podočnjake..ko da doručkuje heroin