Ja se nadam se da budu što ćešće slične reportaže, ne samo za Gospojinu...

I ja kažem, svaka čast Tuđmanu!

Što se tiče broja ljudi, za prvi dan, znači 14.8. negdje sam čuo da je bilo od 20.000-22.000 a drugi dan, na Veliku Gospu trebalo je bit i više, bilo je i lijepo vrijeme za razliku od dana ranije kada je padala kiša cijeli dan.

Auuu puno...jesu to većinom hodočasnici iz cijele BiH i RH ili ljudi koji su inače porijeklom iz tog kraja + Žepče i Usora?

Osim hodočasnika sa našeg prostora u velikim grupama hodočaste Usorani i Šeerci, poneki Dragalovčani, Kotorvarošani... u manjim grupicama imaš hodočasnika iz čitave BiH i RH, Slovenije i Italije (većina je preko naših ljudi saznala za Svetište i čudotvornu sliku)

Uglavnom vrijedi svratiti, pokušat ćuui ja sljedeće godine. Svaka čast organizatorima.

Eto pokušaj, ako možeš i koji dan prije, događa se prije Gospojine dosta toga kod nas (vidi zadnja dva posta na prošloj stranici). Drago bi mi bilo da dođu gosti iz drugih dijelova BiH, smestili bi Vas pod krov s radošću ;)

Članovi Predsjedništva HDZ BiH Davor Čordaš i Mijo Krešić nazočili su proslavi blagdana Velike Gospe u Komušini – Teslić, najvećem Marijanskom svetištu Vrhbosanske nadbiskupije.

Niti jaka kiša nije omela više od 10.000 vjernika da se okupe uoči velikog blagdana, a misno slavlje predvodio je uzoriti kardinal Vinko Puljić. Obnova i povratak odvijaju se dosta sporo, ali ljudi nisu izgubili nadu što pokazuju svojim stalnim dolascima. Kardinal se osvrnuo na negativističke pristupe medija i profiterski odnos, te zanemarivanje čovjeka. „Itekako život ima smisao ako je čovjek vjernik“, kazao je uzoriti kardinal. Planira se nastavak izgradnje i obnove dijela svetišta koji se nalazi na brdu Kondžilo.

http://www.hdzbih.org/hr/vijesti/clanak ... ini-teslic

SVEĆENIČKE OBLJETNICE I DANI SJEĆANJA U GOSPINU SVETIŠTU U KOMUŠINI

U Gospinu svetištu u Komušina - Kondžilo, 10. kolovoza 2009. u župnoj crkvi dvojica svećenika Josip Pavlović i Ivo Balukčić rodom iz te župe obilježili su 35. i 30. obljetnicu svoga svećeništva. Svečano euharistijsko slavlje predvodio je vlč. Josip Pavlović, a prigodnu propovijed održao je preč. dr.sc. Ivo Balukčić. Uz te obljetnice, toga dana, župna zajednica u Komušini obilježava i godišnjicu posvete župne crkve, dan poginulih hrvatskih branitelja Komušansko - Bežljansko - Teslićkog kraja, kao i dan izgona Hrvata toga kraja 1992. te dan ponovnog povratka prognanih žitelja na svoja ognjišta nakon Daytonskog sporazuma.

''Svi ovi događaji, iako na prvi pogled međusobno različiti, ipak imaju puno zajedničkoga tako da se mogu spojiti u dan župskog zajedništva i sjećanja iz kojega bi se trebala rađati nada za ponovno oživljavanje Komušine.'', istaknuo je između ostalog u svojoj propovijedi preč. Balukčić. Govoreći o obljetnici posvete crkve kao građevine, propovjednik je naglasio da bi se u ''toj crkvi trebala rađati živa Crkva, sazidana od vjernika. Iz te žive Crkve komušanske nikla su i duhovna zvanja: devet svećenika i četiri redovnice. Iz žive Crkve proizašli su i naši branitelji od koji su neki i svoje živote dali za obranu svoga naroda, svojih svetinja: crkava, kapelica, groblja, svojih domova, svoga zavičaja. Nisu tuđe osvajati nego svoje braniti. Stoga zaslužuju naše poštovanje.


''Ovu prigodnu propovjedi preč. Balukčić je zavrio riječima: ''Stoga smo svi pozvani da zajednički razmišljamo i uradimo ono što je u našim mogućnostima, vjerujući da će dobri Bog po zagovoru naše nebeske Majke, Gospe Kondžilske blagosloviti i pomoći nam da ponovno oživimo Komušinu i učinimo je živom Crkvom. To je dug koji moramo izmiriti i prema našim predcima, prema našim braniteljima, prema našem hrvatskom narodu, prema ovom prelijepom zavičaju. Svi smo pozvani i svi možemo nešto učiniti. Naš dom, zavičaj i domovina je ovdje. Koliko smo spremni žrtvovati se ne samo na riječima nego i djelima za svoju Komušinu? Odgovor je na svakom pojedincu.''

Nakon misnog slavlja na kojem je sudjelovao veliki broj vjernika, koji su pristigli iz svih krajeva svijeta gdje nakon Domovinskog rata žive Komušanci, upriličen je s njima razgovor o uređenju i izgradnji svetišta na brdu Kondžilo i spomen parka braniteljima na temeljima stare župne crkve. Uz župnika i upravitelja svetišta vlč. Antu Ćosića, učešća u ovom razgovoru uz vjernike laike uzeli su i svećenici rodom iz Komušine. Ohrabruje velika želja za povratkom, međutim i na ovom su se skupu čuli podaci koji govore da se Hrvatima ovoga kraja uskraćuje materijalna pomoć bosansko-hercegovački vlasti. Jedino još konkretno pomaže vlada Hrvatske

Za GIP piše Dr.sc.Ivo Balukčić

PUT DO NEBA VODI KROZ OVU ZEMLJU

Svetište Gospe Komušanske i ove je godine bilo mjesto hodočašća i molitve Majci Božjoj na svetkovinu kada katolici slave njezino uzašašće u nebo. Proslava Velike Gospe je započela u predvečerje svetkovine kada je svetu misu u nazočnosti nekoliko tisuća vjernika i uz koncelebraciju dvadesetak svećenika, predvodio vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić.

Iako je bilo kišno vrijeme ništa nije moglo omesti hodočasnike da ispune predio iza župne crkve koje je uređen za misna slavlja na otvorenom. Pozdravljajući sve nazočne župnik i čuvar svetišta preč. Anto Ćosić, st. je istakao da za ovu prigodu komušansko svetište pohode ne samo katolici nego i mnogi muslimani i pravoslavci, što je potvrda da Gospa pomaže u izgradnji ponovnog povjerenja među ljudima.

Neka nas molitva oslobodi mržnje

Sličnu je misao istakao i kardinal Puljić u prigodnoj propovijedi. «Želimo doživjeti blizinu jedni s drugima. Vi ste stigli s raznih krajeva svijeta. Mržnja vas je otjerala. Ona vas je i ranila, ali mi želimo da nas molitva oslobodi mržnje i osposobi za ljubav», rekao je Nadbiskup te se posebno osvrnuo na tri značajne činjenice koje su vezane za ovu godinu. Najprije je govorio o Svećeničkoj godini i njenoj važnosti u životu Crkve. «Svećenici su kičma jednog naroda, rekao je jedan hrvatski pjesnik. Sveti Otac proglašavajući ovu godinu godinom svećenika hoće da ta kičma/kralježnica bude zdrava», naglasio je i pozvao vjernike na molitvu za svećenike.
Druga točka kardinalove propovijedi odnosila se na 800. obljetnicu uspostave franjevačkog reda. Značaj redovništva u Crkvi i danas nije manji od onda kada je živo sveti Franjo, stoga je potrebno ponovno preispitivati koliko su redovnici vjerni svojim zavjetima. «Kad redovništvo izgubi svoju duhovnost Crkva gubi snagu. To je izazov za duhovnu obnovu svim redovnicima. Ne samo redovnicima, nego i cjelokupnom puku. Jer nema obnove bez obnove obitelji. Ona je gnijezdo vjere. Zato je neophodno da ona bude zdrava; da se ne donose zakoni protivni njoj. Jer tko prirodu remeti, pridoda mu se sveti», rekao je Kadrinal istaknuvši kako obitelj ne smije biti škola sebičnosti nego škola ljubavi.
Naposljetku je kazao da je Vrhbosanska nadbiskupija donijela odluku da sljedeća godina bude Godina pamćenja i solidarnosti. Jedan od glavnih poticaja takvom nečemu jest sveprisutniji glasovi u medijima kojima se želi «oprati» pamet Hrvatima katolicima u BiH. «Želi nam se nametnuti da nismo Hrvati; da imamo kompleks manje vrijednosti; da nismo jednakopravni; da ne govorimo hrvatskim jezikom…Prvo, mi moramo biti svjesni svojih korijena. Zato me raduje što oni koji su izbjegli dovode svoju djecu i prenose im uspomenu na svoj rodni kraj. Poručujemo svima da nikada nismo niti ćemo biti protiv drugih. Mi smo tu i tu želimo biti. Imamo pravo na svoju kulturu, na svoj jezik i toga se ne smijemo stidjeti. Drugo, valja nam graditi solidarnost, jer bez nje ne možemo opstati. Ako ne budemo složni sami ćemo se iznutra izjesti. Ne mogu biti sretan ako je onaj drugi pored mene nesretan. Zato neka nas ovaj dan probudi u svijesti solidarnosti da se naučimo ljubavi i strpljenju», rekao je Nadbiskup i pozvao na molitvu Blaženoj Djevici Mariji koja «neka isprosi snagu da se ne bojimo jer ima smisla živjeti. Mogu kako hoće al' Božja je zadnja».
Prije završetka misnog slavlja Kardinal se osvrnuo i na sveprisutniji trend narodnog veselja nakon mise koje se iz godine u godinu pretvara u vašar. Zamolio je da sve bude u granicama kulturnog ponašanja i da ga ne psuju kada se kroz gužvu moradne probiti do ceste.
Nakon misnog slavlja svećenici koji su sudjelovali na misi a i oni koji su cijelo vrijeme ispovijedali, imali su večeru u kripti župne crkve. U poluozbiljnim razgovorima mogle su se čuti ideje da se krug svetišta proširi, tako da se zabrani postavljati šatore već od skretanja s glavne ceste ka svetištu. Jednostavan je razlog što, i onako uska cesta, tom prigodom bude zakrčena zbog mnoštva naroda koje pohrli pod šatore odakle se čuje izvorna i kakva još ne glazba. Kada bi se takva ideja realizirala vjerujemo da bi cjelokupan događaj bio još dostojanstveniji i ne bi bilo opasnosti da padne u sjenu seoskoga sijela.

MN / Mi smo na strani života

Na samu svetkovinu središnje misno slavlje je predvodio pomoćni biskup vrhbosanski mons. dr. Pero Sudar. Uz sudjelovanje velikog broja vjernika i svećenika, on je prije početka procesije s čudotvornim Gospinim likom na brdo Kondžilo, blagoslovio sve one koji će nositi sliku, a za to su se adekvatno duhovno pripravili.
Potom se rijeka hodočasnika od kojih su mnogi išli bosi, zaputila prema tri kilometra udaljenom brdu Kondžilu. Iako je sunce pržilo svi su bili odlučni izvršiti svoj zavjet. Isti onaj zavjet koji su Komušanci, prema legendi, dali kada su nosili Gospinu sliku u župnu crkvu i tom se prigodom zaustavili na Kondžilu, te nisu mogli dalje pomaknuti sliku. Stoga su dali zavjet da će ju svake godine donijeti o svetkovini Velike Gospe na ovo brdo.
Uz molitvu krunice hodočasnici su putem pjevali i svladavali uspon koji je nudilo povijesno brdo.
U prigodnoj propovijedi pomoćni biskup vrhbosanski je govorio o značaju hodočašća i okupljanja oko Marije. «Ovo bi bio velik događaj i onda kad bi bio promatran iz samo ljudske perspektive jer bi upućivao da su ovdje ljudi koji se ne odriču svoga. Ne odriču se svoje Komušine i svoga Kondžila. Ali danas je ovdje i puno više od toga. Ljudi hrle u Marijina svetišta ispovjediti vjeru da Bog nije zaboravio svoje obećanje ga će nesretnog čovjeka, grijehom ranjena i protjerana iz raja, ponovno vratiti u mjesto koje mu pripada – jedino mjesto u kojem ljudsko srce može naći smisao», rekao je biskup Sudar i spomenuo da su različiti razlozi koji su doveli ljude na ovo brdo: od onih iz čiste vjere, preko onih koji su ranjeni na duši do onih koji ne znaju zašto su došli. «Svi su ovdje dobrodošli. Jer ako se igdje čovjek treba pitati o smislu života onda je to ovdje. Zato i onaj koji ne zna zašto je došao, potaknut primjerom drugih, može otvoriti svoje srce i čuti poruku života koju Bog nudi. Bog nam želi kazati: 'Čovječe, nije Marija bez teškog križa uznesena na nebo. Put do neba vodi kroz ovu zemlju, kroz životna stradanja i žalosti'. Stoga je važno sačuvati svoju vjeru i ne posustati», poručio je Biskup te dodao da nas Bog poziva stati na stranu života gdje je dijete svetinja. «U civilizaciji smrti ovakva okupljanja jesu poruka: 'Mi smo na strani života'. Onaj tko tako stoji voli svakog čovjeka jer u njemu prepoznaje dijete Božje; on voli sve što je čovječno: voli svoje rodno mjesto, svoju domovinu. Zato ne možemo doći na Kondžilo a ne obnoviti zavjet ljubavi prema Komušini, Usori i domovini nam Bosni i Hercegovini», rekao je mons. Sudar i završavajući naglasio, «Današnje hodočašće ne će ukloniti životne križeve ali će dati snagu da vidimo smisao križa i života kako bismo mogli biti radosni i zahvaljuvati Bogu za život i vjeru».
Nakon misnog slavlja vjernici su se ponovno u procesiji vratili do župne crkve gdje je bila završna molitva i blagoslov. Prema viđenomu može se ustvrditi kako je naš nobelovac bio u pravu kada je rekao da je ljubav jedna od stvari koja se ne da sakriti. Ljubav prema Gospi, usprkos svemu ne da se sakriti u hrvatskom narodu Komušanskog kraja.

Svećeničke obljetnice i dani sjećanja

Proslavi svetkovine Velike Gospe u vrhbosanskom marijanskom svetištu Komušini-Kondžilu, prethodio je niz radosnih slavlja. Tako su u župnoj crkvi 10. kolovoza, dvojica svećenika Josip Pavlović i Ivo Balukčić rodom iz te župe obilježili 35. i 30. obljetnicu svoga svećeništva.
Svečano euharistijsko slavlje predvodio je vlč. Josip Pavlović, a prigodnu propovijed održao je preč. dr. sc. Ivo Balukčić. Uz te obljetnice, toga dana, župna zajednica u Komušini obilježava i godišnjicu posvete župne crkve, Dan poginulih hrvatskih branitelja komušansko – bežljansko - teslićkog kraja, kao i Dan izgona Hrvata toga kraja 1992. te Dan ponovnog povratka prognanih žitelja na svoja ognjišta nakon Daytonskog sporazuma. ''Svi ovi događaji, iako na prvi pogled međusobno različiti, ipak imaju puno zajedničkoga tako da se mogu spojiti u Dan župnog zajedništva i sjećanja iz kojega bi se trebala rađati nada za ponovno oživljavanje Komušine'', istaknuo je, između ostalog, u svojoj propovijedi preč. Balukčić. Govoreći o obljetnici posvete crkve kao građevine, propovjednik je naglasio da bi se u toj crkvi trebala rađati živa Crkva, sazidana od vjernika: „Iz te žive Crkve komušanske nikla su i duhovna zvanja: devet svećenika i četiri redovnice. Iz žive Crkve proizašli su i naši branitelji od koji su neki i svoje živote dali za obranu svoga naroda, svojih svetinja: crkava, kapelica, groblja, svojih domova, svoga zavičaja. Nisu tuđe osvajati nego svoje braniti. Stoga zaslužuju naše poštovanje.'' Ovu prigodnu propovjedi preč. Balukčić je završio riječima: ''Stoga smo svi pozvani da zajednički razmišljamo i uradimo ono što je u našim mogućnostima, vjerujući da će dobri Bog po zagovoru naše nebeske Majke, Gospe Kondžilske blagosloviti i pomoći nam ponovno oživiti Komušinu i učinimo ju živom Crkvom. To je dug koji moramo izmiriti i prema našim predcima, prema našim braniteljima, prema našem hrvatskom narodu, prema ovom prelijepom zavičaju. Svi smo pozvani i svi možemo nešto učiniti. Naš dom, zavičaj i domovina je ovdje. Koliko smo spremni žrtvovati se ne samo na riječima nego i djelima za svoju Komušinu? Odgovor je na svakom pojedincu.''
Nakon misnog slavlja na kojem je sudjelovao veliki broj vjernika, koji su pristigli iz svih krajeva svijeta gdje nakon Domovinskog rata žive Komušanci, upriličen je s njima razgovor o uređenju i izgradnji svetišta na brdu Kondžilo i spomen-parka braniteljima na temeljima stare župne crkve. Uz župnika i upravitelja svetišta vlč. Antu Ćosića, učešća u ovom razgovoru uz vjernike laike uzeli su i svećenici rodom iz Komušine. Ohrabruje velika želja za povratkom, međutim i na ovom su se skupu čuli podaci koji govore da se Hrvatima ovoga kraja uskraćuje materijalna pomoć bosansko-hercegovački vlasti. Jedino još konkretno pomaže vlada Hrvatske. i.b./KT www.katolicki-tjednik.com

http://www.katolicki-tjednik.com/vijest.asp?n_UID=977

2007. godine Župa Bežlja je proslavila 125. godina postojanja. Evo par zanimljivih podataka iz članka Katoličkog Tjednika.

Po podatcima iz 1991. godine Bežlja je pred rat imala preko 3.000 vjernika. U kolovozu 1992. godine srpski agresor je protjerao gotovo sve Hrvate katolike bežljanske župe. Crkvu su srpske snage potpuno uništile.. Povratak je počeo je koncem 90-tih. Danas je tu 160 vjernika, kaže nam župnik Željko Vlajić, a prosječna životna dob je 65 godina. U cijeloj župi je samo jedna mlađa obitelj.

Sveta Misa se slavi svake nedjelje u 9 sati te kroz tjedan u 8 sati. Nedjeljom je osiguran i prijevoz za većinom stare i nemoćne župljane razasute po selima i zaselcima oko bežljanske crkve. Među njima je i najstarija župljanka Janja Brkić rođena 1910. godine, a vrlo blizu nje je i „mršićanka“ Lucija Petrović. No i osim tereta gotovo jednog stoljeća na svojim leđima, uvijek su redovite na Misi. Čak 30-tak župljana ima oko 80-tak i više godina, ali redovito su na nedjeljnim Misama, mnogi i na Misama kroz tjedan.

Od 160 župljana u 105 obitelji, 40 njih živi u samačkim domaćinstvima te imaju i većih zdravstvenih problema.
Na ovogodišnji patron župe bit će i krizma za troje krizmanika, a ove godine u župi je bilo 2 krštenja i 2 pričesnika. Ponetko dođe i želi sakramente obaviti u svojoj rodnoj župi, pa zatim odu. U cijeloj župi je samo jedna mlađa obitelj Franje i Zage Čančar sa svojih dvoje djece. Prolazeći okolicom bežljanske crkve, susrećemo se s njima. U njihovoj kući je ovih dana puno radosnije i bučnije jer je stigla rodbina i prijatelji iz inozemstva.

Priča nam da u sve tri župe komušanskog kraja (Komušina, G. Komupina i Bežlja) stalno živi oko 400-500 vjernika. Prema nekada skoro 9.000, to je vrlo mali broj.


Eto malo podataka o demografiji Komušanskog kraja iz 2007. Novije i točnije informacije će nam predstaviti markozzz ako se ne varam? :)

MRSHO: preskrasne slike!

Hvala, biće još ako bude zanimanja, a sudeći po pogledima teme zaostaje za Vitezom i Žepčem a tu smo negdje sa Jajcem tako da mi je baš drago da se ljudi zanimaju a i trebalo je dugo da se probije ta "medijska" blokada i opće poznavanje našeg kraja...

Stvarno sam gledao na google earth i ne mogu se načuditi, kako je jedan čisti hrvatski kraj na granici RS-a i Federacije ostao u RS.
Nevjerojatno. Po popisu iz 1991' Gornja Komušina 99% Hrvata (1.200), Studenci 95% (900), Komušina Donja 93% Hrvata (1.350), a nalaze se 3-4 km od entitetske linije i ni 15 km zračne linije od Žepča.

Ne čudim se Zubaku, što nije htio potpisati Dayton. Ne vjerujem da bi i Srbi pravili puno problema oko ove skupine naselja sa čistim hrvatskim stanovništvom.

fakat je nelogicno da je tak kraj usao u RS, katolicko marijansko svetiste na tkz. "srpskom" teritoriju

MRSHO, avatar ti je predivan.

Hvala, To se ja malo igram u Corel Draw-u

Dobro si to napravio.

MRSHO imam jedno pitanje za tebe, posto si ovdje strucnjak sto se tice Prostor Usora-Komusina-Zepce meni se cini

Jel to prava Karta Komusanskog Kraja (do plave linije)?
posto sam je slucajno naso na nekoj stranici...

http://s4.directupload.net/file/d/1947/gaviy39p_jpg.htm

Mozda imas bolju sa svim Mjesnim zajednicama i Zaseoka

P.S.: Ja sam iz USORE a Majka iz Komusine

Ovo je malo "više" nego Komušanski kraj. Ajmo reć skup hrvatskih naselja, jer vidim da je linija potegnuta kroz Gomjenicu do Bardaka (one dvije žute oznake) a taj dio se baš ne ubraja u Komušanski kraj, ta naselja pripadaju župi Teslić, kao i onaj dio oko Banje.

Staviću ja prometnu kartu našeg kraja sa glavnim cestama i manjim seoskim putevima (karta je bez većeg dijela G. Vrućice) koju sam ja zacrtao sa zaseocima.

Inače, i ja sam jednim dijelom rodom iz Usore (Alibegovci) ;)

Evo kao što sam obećao, ovo je karta na kojoj radim, nešto kao turistička karta općine Komušina. Na kartu ću ucrtati onih par trgovina i ugostiteljskih objekata, igrališta i sl. Ova još nije dovršena. I još da dodam, neki 2-3 zacrtana puteljka su zarasla ali sam ih svejedno ucrtao.

http://img243.imageshack.us/img243/7444 ... ovrsen.png

svaka cast za kartu jos nisam vidio bolju, ja inace isto dosta dobro poznajem taj kraj, imam rodbinu u ponjavicima i zecevog brda i jos nekim drugim mjestima......i najbolji tulum je u slatini

sto tice gomjenica (cosici) i bardaci mislim da su to isto djelomicno "Komusanci", ista ti je to "raca" kako kazu hercegovci .................. a pogotovo oni koji su bili u ratu ima ih dosta i koji su poginuli

nadam se za bolju budocnost ovoga kraja, meni se cinu da su ovdje vise Hrvati zivjeli nego kod nas u Usori, jebiga tuzna prica

Jesi ovo ti pravio?

Da. Možda je malo nepregledna...

Ma nije karta je odlična, svaka čast.

Evo ovo na razmatranje:

http://www.hercegovina.info/vijesti/spo ... #news_view