Džamija kralja Fahda na Alipašinom baš odudara od okoliša, arapski stil nakalemljen na komunističke betonske nebodere..

Sada se prostor između nebodera zove Teheranski trg, prigodno uz komšiluk, nema se šta dodati.

Odudara i ona katolicka crkva.Isto.Nije ni crkvi ni dzamiju tu mjesto.Samo, sumnjam da imas nesto protiv tog

Jel

Ocigledno, katolicka crkva laze i to dobro, jer oni kazu da broj katolika je u Sarajevskom dekanatu 12 000, od tog njih 3000 se ne pisu Hrvatima?

kakav je ovo stil džamija, s obzirom da s bosnom nema veze?

Ocigledno, katolicka crkva laze i to dobro, jer oni kazu da broj katolika je u Sarajevskom dekanatu 12 000, od tog njih 3000 se ne pisu Hrvatima?

Zar ne


2007 godine

Imam ja 2008 napisanu za sve opcine, ali evo samo 2007

Kanton Sarajevo:

Hrvati 104/338
Srbi 55/329
Bosnjaci 3949/2960

Imam ja i po opcinama naravno.Ali, necu da prepisujem sitno je to

Mislim da su cifre o broju hrvata u sarajevu i vise nego precjenjene.

ne znam sada tocno kolika je neka procjena o broju mislim da svi imaju neku svoju ali eto na tu bilo kakovu procjenu ako oduzmemo

1. hrvate koji studiraju u sarajevu (mislim da je njih najvise)
2. hrvati koji zive tu sa porodicama ili bez njih, jer im je posao u drzavnim sluzbama i trenutacno su u sarajevu.

e sada od ovih preostalih hrvata kada bi vidjeli koja je neka starost, vidjeli bi da (ja mislim) i vise od 50% pripada ljudima trece zivotne dobi.

Mozda bolje o broju sarajevskih hrvata u sarajevu govori ali zao mi je nemam ovu potvrdjenu informaciju da u opcinskim vlastima novoga sarajeva ne postoji niti jedan predstavnik hrvatskoga naroda iz bilo koje stranke sa hrvatskim predznakom. Proslih godina je bilo par i to samo cini mi se iz HDZ-a.

potpuno se slazem sa dodikom kada je rekao za sarajevo da ima vise kineza nego hrvata i srba zajedno, posto sam citav zivot proveo ovdje, mislim da ce uskoro biti i vise eskima ili etiopljana u sarajevu nego hrvata.

Normalno sve je ovo samo produkat bosnjacke politike i provodjenja plana i programa iz islamske dekleracije i nerada kako hrvatskih stranaka tako i drugih nekih institucija sto su stavile predase taj prefix hrvatski kao npr HKD Napredak itd.

Naravno ja ne znam kakvo je stanje sa drugim "manjinama" ali ovo moja procjena o stanju herceg-bosanskih hrvata u sarajevu

Katolički slalom u gradu na Miljacki

Brojni džambo-plakati izvješeni po sarajevskim ulicama najavljuju 4. turski poljoprivredni sajam u glasovitoj sportskoj dvorani »Skenderija«. Po izlozima Jedinstvene bosanske banke Sarajevo reklamira se poslovanje na principima islamskog bankarstva. Bosanskohercegovačko izdanje »Večernjeg lista« donosi članak o knjizi »Tko je tko u BiH - doktori znanosti i znanstvenoistraživački djelatnici«, u izdanju Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, u kojemu se upozorava da su »rijetka srpska i hrvatska imena koja su ušla u knjigu, specijalno birana da publikacija ne izgleda sto posto bošnjačka«, pa se među brojnim primjerima navodi izostanak dr. Nenada Kecmanovića, nekadašnjeg rektora Sarajevskog sveučilišta. Nasmijane i lijepo obučene djevojke u tradicionalnoj muslimanskoj odjeći, često s modernim (»jeans« ili drugim) primjesama i ukrasima, u skupini hodaju raspravljajući o nekoj veseloj i zanimljivoj temi. Ženska osoba potpuno prekrivena lica također se može vidjeti na sarajevskim ulicama, na što se većina gledatelja iz Hrvatske počela privikavati tek po televizijskim reportažama nakon okupacije Iraka i vojne intervencije u Afganistanu. Turisti moraju obratiti pozornost na sarajevske restorane u kojima se ne poslužuju svinjetina i alkoholna pića. S minareta drevnih sarajevskih džamija, »sarajevskih ljepotica«, kako se to od milja nazivaju: Careva, Gazi Husrev-begova, Čekrekčijina, Hadžijska, Alipašina, Čaršijska, Magribija, Ferhadija i dr., kao i stotinjak nakon rata novosagrađenih džamija u gradu i okolici: Fahdove, Malezijske, Adil-begove, Jordanske, Kuvajtske, Istiklal, Vogošće i dr., u točno određeno vrijeme pozivaju se muslimanski vjernici preko zvučnika na molitvu Alahu - Bogu Jednome, Jedinome, Svemogućemu, Milostivome, Gospodaru.

13.328 katolika - svoji na svome
Sve su to samo neke od svagdašnjih situacija i detalja, okolnosti i prizora u bosanskohercegovačkoj metropoli - Sarajevu, koje je ne samo političko, gospodarsko, znanstveno, kulturno i prometno nego i zemljopisno središte susjedne države. Smješteno u Sarajevskoj kotlini, okruženo šumovitim planinskim obroncima Bjelašnice, Jahorine, Igmana, Trebevića i Treskavice, s rijekom Miljackom koja protječe kroz samo gradsko središte, sastavljeno od općina: Centar, Stari grad, Novi grad i Novo Sarajevo, danas broji nešto više od 400.000 stanovnika. U Sarajevu je sjedište četiriju tradicionalnih vjerskih zajednica: islamske, pravoslavne, židovske i katoličke, pa je dobro na licu mjesta saznati kako 13.328 sarajevskih katolika prema službenim »Statističkim podacima župa po dekanatima za 2008. godinu«, koje je objavio Vrhbosanski ordinarijat, žive svoju ljudsku, obiteljsku, društvenu, vjersku i nacionalnu svagdašnjicu, kako se snalaze kao »svoji na svome«, koji su im problemi, planovi i želje. Stoga smo i posjetili župu sv. Josipa na Marindvoru i sv. Luke u Novom Sarajevu. Prema nekim neslužbenim procjenama, Sarajevo ima oko 17.000 Hrvata.

Nesuđena katedrala agresorima »na dlanu«
Katolička crkva sv. Josipa na Marindvoru, nedaleko od samoga strogog gradskog središta, sagrađena je i posvećena 1940, tj. četiri godine nakon osnutka župe, zaslugom nekadašnjeg sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića. Po zamisli njegova prethodnika nadbiskupa Josipa Stadlera, trebala je biti katedrala, što se vidi i iz njezina privlačnog izgleda; obložena je bijelim hercegovačkim i bračkim kamenom. I veličina u tom podneblju nije zanemariva - dugačka je gotovo 50 m i široka nešto manje od 25 m, s tornjem visine 31 m. Stoga je u njezinu poslijeratnu obnovu bilo potrebno oko 3 tone bakra i 17.000 crepova, a površina obnovljenih vitraja je veća od 200 m2. Srpskim je agresorima s obližnjih okolnih brda bila doslovce »na dlanu«, pa je samo na krov palo četrdeset granata, a oko nje i desetak puta više. Nažalost, pored velike materijalne štete, župa sv. Josipa pretrpjela je i najteže gubitke, živote je izgubilo 9 župljana - sarajevskih branitelja i 31 civil.

U kripti crkve nalazi se grob pokojnog nadbiskupa Šarića, čiji su ostaci iz Madrida, kamo se sklonio pred komunističkim vlastima, g. 1997. prenijeti u Sarajevo. Ivan Šarić je rođen 1871. u Docu kod Travnika, nakon završene travničke gimnazije i sarajevske bogoslovije 1894. zaređen je za svećenika. Doktorirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, postao je kanonik Vrhbosanskog kaptola a g. 1908. pomoćni vrhbosanski biskup. Četiri godine nakon smrti nadbiskupa Stadlera, g. 1922, imenovan je njegovim nasljednikom i odmah se istaknuo kao zauzeti promicatelj pastorala, osnivao je nove župe, posjećivao i bodrio župne zajednice. Pored toga bavio se i spisateljsko-prevodilačkim radom i promicanjem katoličkog tiska, a na tome je području posebno zaslužan za prijevod Svetog pisma. Napisao je uz to i 97 djela, koja se planiraju u crkvenoj kripti predstaviti stalnom izložbom. No, do realizacije te zamisli sadašnjega vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića predstoji još puno posla jer je, nažalost, zbog neodgovornih izvođača radova na prostoru oko crkve nedavno u podrum prodrla voda te se vlaga uvukla u zidove. Nadbiskup Šarić je od 1945. živio u izgnanstvu, najprije u Austriji, a potom u Španjolskoj gdje je preminuo g. 1960.

Od vođe »bune« do magistra psihologije
Uz crkvu se nalazi malena i relativno uska Ulica Stjepana Hercega u kojoj je smješten i župni dvor. Sitničavom bi »zanovijetalu« koji nije iz Bosne, možda, za »oko zapalo« da je ime najmoćnijega hrvatskog velikaša u Bosni u 15. st., kao i sva druga, ispisano na zelenoj tabli, no ta činjenica, vjerojatno, i nema neku poruku. U pristojno uređenom i funkcionalnom prostoru, u kojemu je najveći župni ured u kojem se za malobrojne vjeroučenike održava župni vjeronauk, živi i djeluje 69-godišnji Luka Brković.

Rođen je 1940. u Rostovu kod Novog Travnika kao deseto dijete u obitelji s dvanaestero djece, osmogodišnju je školu započeo u rodnome selu, nastavio u Busovači i završio u Bugojnu, gimnaziju u Dubrovniku a bogosloviju u Đakovu. Za svećenika je zaređen 1966, nakon čega se godinu dana »uhodavao« u pastoral kao kapelan u osječkoj župi sv. Križa u Retfali. Premješten je u Morančane kod Tuzle, u župu sv. Ilije koja se tih godina prostirala na više od 50 km dužine, s 12.000 katolika, oko 160 prvopričesnika godišnje i slično, ali je, prema njegovu kazivanju, vjerski život bio prilično tradicionalan i inertan. Onda je novi mladi svećenik za ondašnje komunističke vlasti podigao pravu »husinsku bunu«, jer se dogodilo dotada nešto neviđeno i nečuveno - vjerski je život »procvjetao« u svim zaselcima, na svim ledinama i među svim naraštajima. Održavali su se vjeronaučni sastanci, pjevački je zbor odlazio u Osijek, mladi na studentske susrete čak u Petrovaradin, u župu su dolazile skupine iz drugih župa i slično. Lokalni su moćnici to, dakako, teško podnosili, i kada su odnosi postali prilično napeti, župnik Brković dobiva premještaj u Bruxelles, gdje se trebao skrbiti za hrvatske iseljeništvo i nastaviti poslijediplomski studij. Međutim, »narodna« mu vlast oduzima putovnicu pa je prvi put stigao na Marindvor kao kapelan gdje je ostalo dvije godine. Onda je od g. 1973. do 1978. obavljao dužnost ekonoma u sarajevskoj bogosloviji, pa odlazi na godinu dana za kapelana u Novi Travnik, potom je sedam godina u Solakovoj Kuli, šest u Čajdrašu kod Zenice da bi g. 1991. došao u opet u Marindvor. Pored svećeničkih obveza, diplomirao je 1976. na Sarajevskome sveučilištu filozofiju i sociologiju, a 1986. magistrirao iz psihologije.

Caritasova kuhinja na kotačima
Župa obuhvaća dio sarajevske Grbavice, zatim Skenderiju, Koševsko brdo i Velešić, a broji oko 70.000 stanovnika od kojih je, od nekadašnjih 8.000 prije Drugog svjetskog rata, danas oko 1.500 katolika. Župnik Brković predaje vjeronauk za 20-ak vjeroučenika osmogodišnjih škola, a otprilike isti broj srednjoškolaca, koji su upisali gimnaziju ili medicinsku školu u sarajevskom Katoličkom školskom centru sv. Josipa, tamo pohađaju vjeronauk. Pomaže mu domaći Sarajlija dr. Mario Bernardić, pastoralni suradnik. Župni je zbor na ponos župe jer je pod budnim okom i vodstvom dvojice članova sarajevskoga Narodnog kazališta, Darija Žortara i Dragana Pavlovića. Nezaobilazni su malobrojni, ali revni ministranti, u župi je vrlo aktivna i molitvena zajednica a Caritasova »kuhinja na kotačima« svaki dan dolazi siromašnima, kojima se obroci dijele ili im se nose u domove.

Za vožnju automobilom koji vozi marindvorski župnik Brković suputnicima je potrebna prilagodba jer kroz sarajevsku prometnu gužvu, koja često sliči na labirint, on vozi pravi automobilski slalom. To se može razumjeti iz činjenice da je još davne 1960. položio vozački ispit, ne samo za osobni automobil nego i za kamion s prikolicom ali, možda, i iz potrebe da se u velikoj dijaspori, kakva je katolička u Sarajevu, čovjek mora svaki dan prilagođavati okolini i poštovati je, ali ostati svoj, obogaćivati je i doprinositi joj znanjem, umijećem i poštenjem, ali i biti od nje poštovan i cijenjen, a to je već - svakodnevno umijeće životnog slaloma u olimpijskome gradu na Miljacki.

Župnik Brković smatra kako o položaju hrvatskih katolika u Sarajevu u javnosti ima dosta predrasuda, spominjući uz ostalo činjenicu da više od 1.200 hrvatskih studenata studira u bosanskohercegovačkoj metropoli, među kojima neki i iz Hrvatske. »Hrvatima nije ni bolje ni gore nego svim drugim narodima, čak se usudim reći da je u postocima Hrvata manje nezaposlenih nego Bošnjaka« - nastavlja Brković. »Osim toga, Hrvati doista uživaju ugled u javnosti, tako da se za neke naše profesore fakulteti doslovce otimaju jer su iznimno kvalitetni i stručni. Jednako tako, na vjerskome području godišnje krštavam od 10 do 15 odraslih iz mješovitih brakova, što govori da nam ljudi dolaze i ne bježe od nas. Suradnja s predstavnicima vlasti također je dobra i nemam nekih poteškoća. Naravno da ima incidenata, ali oni su pojedinačni i ne mogu se staviti na nekakvu opću razinu. Svagdašnji su odnosi s domaćim muslimanima, ovo 'domaćim' moram naglasiti, dobri i korektni ali, nažalost, moram priznati da nema nekih življenih ekumenskih odnosa s islamskim službenicima, kao što je to bilo prije rata. Sve u svemu, smatram da naša budućnost u Sarajevu ovisi o nama samima, tj. koliko ćemo se izboriti za svoje mjesto u ovoj sredini kvalitetom, stručnošću, poštenjem i iskrenošću.«

Sv. Luka ima »krov nad glavom«
U sarajevskoj općini Novi grad kod Alipašina polja, nedaleko od studentskih domova (u jednome od njih još uvijek su smješteni vojnici EUFOR-a), i nedaleko od jedne od najljepših sarajevskih džamija s islamskim kulturnim centrom koje je dao sagraditi saudijski kralj Fahd, »Oslobođenja«, poslovnog središta »Avaz«, Federalne televizije i visokih nebodera, smjestilo se u Bosanskoj ulici bez broja lijepo modreno i nedovršeno zdanje - župna crkva sv. Luke evanđelista. Njezina gradnja sa župnim centrom započela je 1998, dvije godine nakon osnutka župe, a sredinom listopada ove godine s njezina je tornja zazvonilo prvo zvono. Tijekom tog slavlja u zid crkve je ugrađen temeljni kamen koji je blagoslovio papa Ivan Pavao II. prigodom pohoda Sarajevu g. 1977.

Među 150.000 stanovnika župa broji oko 2.000 katolika. Ove je godine imala 8 prvopričesnika, 4 krizmanika, dosada je kršteno 10 djece i pokopano 27 vjernika. U usporedbi s prošlom godinom, u njoj je prema preciznim podacima župnika Ante Jelića, 3,2% manje župljana i 1,6% manje obitelji, što znači da se i sarajevski sv. Luka uklapa u zabrinjavajuće statističke podatke o Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

Župa Bukovica s jednim vjernikom
Statistički podaci sarajevskog Ordinarijata pokazuju da je najveći broj katolika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji u Travničkome dekanatu gdje ih je u 16 župa 34.039, slijedi Kreševski dekanat u kojemu u 9 župa živi 27.272 katolika, pa Žepački sa 15 župa i 24.859 vjernika, Šamački sa 10 župa i 23.295 katolika itd. Najmanji je broj katolika u Derventskome dekanatu u kojemu u 15 župa živi 1.131 katolik (npr. u župi Bukovica trenutno je samo jedan jedini katolik, slijedi Sočanica sa 4 vjernika, Kolibe sa 9, Kulina i Sijekovac sa 14 itd.). Na drugome mjestu po najmanjem broju katolika je Sutješki dekanat koji ima 11 župa i 6.632 katolika, pa Usorski s 9 župa i 7.942 vjernika, Brčanski s 10 župa i 8.864 katolika itd. Po sveukupnim statističkim pokazateljima, Vrhbosanska nadbiskupija, nažalost, još uvijek polako odumire jer je usporedbom 2008. i 2007. pretprošle godine bilo manje: 2.125 vjernika, 658 obitelji, 182 novokrštenika, 52 vjenčanih parova, a jedino je povećan broj sprovoda - 8.

Župnik je rođen 1943. u župi Šćit-Rama gdje je završio i osnovnu školu, a gimnaziju u franjevačkom sjemeništu u Visokom. Teološki studij započinje u Sarajevu, nastavlja u Eichstättu u Njemačkoj, a diplomirao je na zagrebačkom KBF-u. Nakon ređenja g. 1972. odlazi radi pomanjkanja svećenika na ispomoć u Zadarsku nadbiskupiju, gdje preuzima župe Sutomiščica i Lukoran na otoku Ugljanu. Nakon tri godine poslan je da se skrbi za hrvatske bogoslove u Eichstättu, kojih je tih godina bio popriličan broj iz gotovo svih hrvatskih i bosanskohercegovačkih (nad)biskupija. Ubrzo postaje i dušobrižnik svih hrvatskih studenata na njemačkom govornom području, kojih je bilo oko 3.000. Organizirao je susrete za njih, književne večeri, predavanja, kontaktirao s velikim brojem europskih sveučilišta i pomagao im u brojnim njihovim poteškoćama. Mnogi su od njih kasnije preuzeli istaknute dužnosti u nekadašnjim republikama i svojim sredinama kao ministri, generali, profesori. God. 1981. oduzeta mu je putovnica, bez koje je ostao 9 godina, pa je najprije u Maglaju godinu dana zamjenjivao tada bolesnog župnika Antu Bakovića, a potom 1984. postaje župnik na Marindvoru. Upisao je i poslijediplomski studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a g. 1991. imenovan je ekonomom u biskupiji. S bogoslovima je dijelio prognaničke dane u Bolu na Braču, a 2001. postaje župnik u Novome gradu.

Župna crkva i pastoralni centar sv. Luke imaju »krov nad glavom«, ali im je potrebno nutarnje i vanjsko uređenje, koje ovisi o financijskim sredstvima.

Raznovrsna djelatnost HKDD-a
Osjećajući bilo i poteškoće sarajevskih i općenito bosanskohercegovačkih katolika, Jelić je s nekoliko suradnika 1991. osnovao Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo, čiji je predsjednik, čija je prvotna djelatnost, što se vidi već iz samoga naslova, humanitarna, ali ona uvelike i prelazi te okvire. Društvo se skrbi za studente, pomaže pri upošljavanju, pomaže seoskome gospodarstvu, promiče uzgoj zdrave ekološke hrane, organizira karitativne i kulturno-odgojne akcije i drugo. Stoga su osnovani i ogranci u Varešu, Novom Travniku, Prozoru, Jablanici, Žepču, Zagrebu, Münchenu i talijanskome mjestu Senigallia. Od mnoštva ostvarenih pothvata vrijedi spomenuti barem neke: udomljavanje nešto manje od sto studenata i studentica u studentskim domovima u Zagrebu: »Katarina Kosača« i »Diva Grabovčeva«, gradnja novoga studentskog doma u Sarajevu s 300 ležaja, koja je u tijeku i čiju gradnju nadzire dipl. teolog Darko Zeko, dodjele određenog broja ovaca, koza, krava ili pčelinjih košnica povratničkim obiteljima u sklopu akcije »Dobri Pastir«, omogućavanje rekreativnih susreta u Ramskoj kući na planini Makljen, organizacija tečajeva o uzgoju zdrave hrane, pješačkog hodočašća Zagreb-Bleiburg i sl. U tiskarskoj i promidžbenoj djelatnosti pomaže mu dipl. grafički inženjer Franjo Soldo s tvrtkom »Moare«, koji je primjer uspješnog hrvatskog gospodarstvenika u Sarajevu. Po njegovim riječima, taj status može svatko u bosanskohercegovačkoj metropoli izboriti kvalitetom, povoljnom cijenom i točnosti jer ta mjerila nadilaze političke, nacionalne, vjerske ili bilo koje druge odrednice.

Lik dr. Benak na crkvenome zidu
Od crkve sv. Josipa na Marindvoru, u vrijeme agresije na opkoljeno Sarajevo, četničke su uporišta bila udaljena samo tristotinjak metara zračne linije po okolnim brdima. Na župnu crkvu i oko nje pucano je sa židovskog groblja iz svih vrsta oružja, tako da je crkva bila jako oštećena. Kao zanimljivost treba spomenuti da se prigodom prvoga napada dogodila pomalo čudnovata stvar, koja se može različito tumačiti, ali koja za marindvorske katolike ima posebno i dublje značenje. Naime, kada je prva granata probila crkveni strop i eksplodirala ispred glavnoga oltara, na desnome se crkvenom zidu pojavio ljudski lik izobličen od patnje. Gotovo svi su vjernici već na prvi pogled u njemu prepoznali župljanku dr. Hedvigu Benak, »sarajevsku Majku Tereziju« - kako su je zbog vjernosti, revnosti, požrtvovnosti i pomaganja potrebitima prozvali još za njezina života. Rođena od oca Slovenca i majke Poljakinje, sve do preminuća prije četiri godine na blagdan Svih svetih živjela je krajnje isposnički, a sve što je na dar dobivala od bivših pacijenata dijelila je siromašnima. Stoga je prigodom obnove crkve taj čudnovati i znakoviti lik na zahtjev župljana ostavljen kao spomen na ranjenu crkvu početkom devedesetih godina prošloga stoljeća i na uspomenu njihove skromne a tako velike župljanke, čija je duša također bila ranjena dok je gledala ruševnu župnu crkvu.

Utemeljena 1984., župa Ilijaš u istoimenoj sarajevskoj općini, jedna je od najmlađih u BiH. Župa sv. Marka Evanđelista u Ilijašu službeno je utemeljena 1984. odvajanjem naselja Ilijaš, Podlugovi i Lješevo od župe Breza.

Tijekom posljednjeg rata svi župljanii bili su protjerani, župa opljačkana, a župna kuća koja je služila kao kapela - demolirana. Sudeći prema najnovijoj statistici, odnosno podacima do kojih je don Anto Dominković, župnik župe Ilijaš, došao nakon blagoslova kuća, župa polako, ali sigurno odumire. Od prijeratnih 1710 župljana, u Ilijašu ih je trenutačno samo 247, a žive u 115 obitelji.

Mladi župljani

U odnosu na kraj 2009. godine deset je vjernika manje u župi Ilijaš, a više od 80 posto njih osobe su starije od 70 godina. Matice župnog ureda Ilijaš za prošlu godinu, pojašnjava župnik, uglavnom su ostale prazne. Na popisu umrlih je deset osoba, u rubrici za upisivanje krštenih upisano je samo dvoje djece, a rubrika vjenčanih ostala je prazna. Posljednje vjenčanje u crkvi svetog Marka Evanđelista u Ilijašu, kaže župnik don Anto Dominković, bilo je prije šest godina. Iako ih je vrlo malo, nešto mladih među župljanima Ilijaša ipak ima. - Posebnu radost župi daju mladi. Osamnaestero njih od prvog do devetog razreda pohađa vjeronauk u župnoj kući, a oni stariji su uvijek spremni pomoći u poslovima oko čišćenja crkve, kao i za blagdane. Jedan od posebno radosnih blagdana ove godine u župi Ilijaš bit će 11. lipnja kada će sakrament svete krizme primiti petero mladih krizmanika, kaže župnik župe Ilijaš.

Teško do posla

Među mladim župljanima Ilijaša ima i visokoobrazovanih. No, do posla im je skoro nemoguće doći te je to glavni razlog što odlaze iz te sarajevske općine. Mlade se u Ilijašu najprije pita za ime i nacionalnu pripadnost, a onda za stručnost i stupanj obrazovanja.

Sada se prostor između nebodera zove Teheranski trg, prigodno uz komšiluk, nema se šta dodati.