Vidiš,padre,ne slažem se sa ovim gore.Da,vi trebate biti sol.Ukazivati i prozivati na zlo.Kažu mudri pobožni ljudi,da će doći vremena kada ćemo,možda,morati i svojim životom svjedočiti svoju vjeru i nadu u Boga.Crkva bi trebala prva ustati u borbu protiv destrukcije.Zašto to ne radi,i to je opširna tema...

Markane, ne kontam te. Ne slažeš se sa mnom, a ja uopće nisam ni rekao što mislim nego sam samo rekao da bih onim što bih rekao vjerojatno pripremio samom sebi lomaču. De bola'.

U stvarnom životu.Imam osjećaj da su crkvene strukture previše pasivne u tom segmentu.Plutaju,nošene strujom,pogotovo u domenu teološke nauke upućene pučanstvu...

Dobro si, ali ne bih baš rekao da su pasivne. Više je tu riječ o oprezu.

Objasni oprez.
Crkva definitivno prolazi težak period, sama unutar sebe, sa raznim vanjskim udarima, ali činjenica je i da na neki način, okom laika gledano, u najpotrebnijim trenucima, nikad nije bila dalja od svog stada, koje doživljava sjebane trenutke, kako globalno, kako pojedinačno, u strukturama, u sistemu, u krizi temeljnih vrijednosti i morala, povećanja ateista, Crkva laganini gleda, ode na koji domjenak, političi, propovijeda jedno, fura drugo, bahati se naspram socijale, i nikad zapravo nije bio veći jaz između njenih dužnosnika (ne vjere i ne svih, naravno) i puka. Prepoznaje li Crkva sveopću dekadenciju, vidi li to kao svoj svojevrstan poraz i šta čini da stvari popravi?

Objasni oprez.

Pokušaj ove teme je bio pronaći uzročnike današnjeg stanja, ponašanja grupe ili pojedinca, uvidjeti gdje smo to licemjerni, koliko se naša shvaćanja kose sa stvarnim djelovanjem i što možemo učiniti da bude bolje. Tako da priznamo probleme i o njima prodiskutiramo.

Erich Fromm u svojoj knjizi Imati ili Biti je rekao:

“Mi smo društvo očito nesretnih ljudi: usamljenih, zabrinutih, utučenih, destruktivnih, zavidnih – ljudi koji postaju sretni kada ubiju vrijeme koje tako teško pokušavaju spasiti.”

Zašto primjerice mladima, danas ne predstavlja nikakav ideal riječ sloboda i borba za istu, nego su podložni fenomenu hobotnice, biti samo produženi pipci uhodanih šema, ne remetiti žabokrečinu, uvaliti se na poziciju i uživati? Postoji li korektiv ovakvom načinu života? Slobodu mijenjamo za pohlepu, pragmatičan život lišen iznenađenja, vladavinu društva u kojem je moć, pozicioniranje i gaženje preko leševa da bi se došlo do cilja lekcija koja zamjenjuje sve vrijednosti. Odgovornost prema društvu, narodu, zajednici, danas je samo zadovoljavanje vlastitih potreba, džepa i nagona. Zašto smo toliko slabi sa elanom promjena i kako mislimo izboriti vlastitu slobodu, slobodu vlastitog naroda, zdravo okruženje u zemlji i okolini ako smo se predali sveopćoj indiferentnosti i linijama manjeg otpora?