Pogledao sam danas Circus Columbia, od Denisa Tanovića.
Onako, Denis je super redatelj ali kroz sve njegove filmove vidim da provuče bošnjačku propagandu. Inače šteta, talentiran bilo bi bolje za njega da je iznad svega toga.
Nedavno na HRT-u bilo Put lubenica. nesretni Kinezi su u pitanju i lokalni šverceri, uglavnom radnja se odvija na Savi na granici BiH i Hrvatske.. Solidan film u najmanju ruku, pokupili su dosta finih nagrada...
Matastaze, Zivi i mrtvi, Sta je muskarac bez brkova (meni je skroz ok), Crvena prasina...
_________________ Serbian are nationalists. It is impossible to argue with Serbians because they are without understanding. Since they respect only force, the same method should be used when dealing with them."
Da, komedije odgovaraju modernom senzibilitetu, opuštajuće su... No, dvije od njih Muškarac i Kako je počeo rat nisu samo komedije, one su ratne komedije kroz koje smo se narugali sami sebi, one su početak dekonstrukcije, način da vidimo svoje pravo lice u iskrivljenom zrcalu koje možda neće tako boljeti niti nametati nam krivnju, barem ne izravno. Omiljenost komedije kao žanra znači i odmak od velikih ljudi i velikih tema prema malim ljudima i pričama. Isto tako, što je stvarnost tužnija, to ljudi više imaju potrebu da joj se smiju. Neka vrst katarze kroz komediju. Također, ekranizacija je dobitna kombinacija jer se snima po nečemu što je već popularno pa nema velikog rizika.
Tu je i faktor zabave koji je, po meni najveći u igranom, akcijskom filmu skupe produkcije, za koji nemamo novaca, i komediji koja je jeftinija dok drame modernog gledatelja možda i previše gnjave. Kada je o domaćem filmu riječ, stari dobri klasici poput Babaje još uvijek su neprevaziđeni.
Ima jedan osvrt na rad Obrada Gluščevića, gdje se spominje kako je hrvatska filmska škola omalovažavala komediju i filmove za djecu kao ništi trivijalno, neumitničko, pa nan zati depresivci i negledjive stvari dominiradu filmon. Nisan uspia nać članak, ali evo ovo
Žanr od životne važnosti Sanja Nikčević Teoretičari je ne stavljaju u kanon klasika, protjeruju iz „visoke“ umjetnosti i definiraju u podređenom odnosu prema tragediji; kritičari je napadaju kao manje vrijednu, banalnu, klišeiziranu i plošnu, a ona im se – dva i pol tisućljeća – smije u lice
Komediju u njezinu 25 stoljeća dugu životu prate dva trajna fenomena. Prvi je podcjenjivački odnos teorije/kritike prema njoj.
Teoretičari je prešućuju – ne stavljaju je u kanon klasika ili ne smatraju dovoljno važnom temom za proučavanje jer je komedija (osim u kratku vremenu Moličrea) protjerana kao žanr iz „visoke“ umjetnosti. Kritičari (koji po naravi svog posla moraju procjenjivati tekuću ponudu) napadaju je kao manje vrijednu, plitku, banalnu, nerealnu, klišeiziranu, jednodimenzionalnu, plošnu, a njihov bijes prelazi granice objektivne analize. Dok će za osrednju dramu uz puno razumijevanja pronaći razloge za propuste, osrednju komediju tući će teškom artiljerijom pokuda i zbog najmanjega propusta. Bijes se prelijeva i na one koji komediju podupiru: pisce koji je pišu (koji su puki zanatlije, profiteri, nesposobni da se uhvate ukoštac s pravim problemima i s pravom umjetnosti) i publiku (koja je glupa, neobrazovana, nezainteresirana i voli da joj se podilazi).
Citat:
I tako smo došli do drugoga fenomena: paralelno s 25 stoljeća dugim prezirom taj žanr opstaje zahvaljujući ljubavi publike prema njemu!
Jedan od razloga zašto sam napustio ALU je bio upravo to što nisam htio živjeti u toj lezilebovićkoj atmosferi u kojoj profesori imaju više od tri tisuće eura plaće, a ne rade ništa te puštaju studentima kao alibi da rade što ih volja. ALU je psihijatrija, lječilište djece slabog psihičkog stanja s iluzijom da nešto rade, a nakon pet godina je situacija još gora.‘
Citat:
Nisu valjda svi studenti ALU psihički nestabilni? Marušić smatra da jesu to zbog načina na koji ih se odgaja.
‘Uglavnom jesu zbog načina na koji ih se odgaja, a odgaja ih se da je umjetnost nešto božansko, bijeg od života i igra, pa su potpuno nesposobni živjeti nakon što završe studij. Kome će prodati svoj proizvod? Oni su naučili da je to nešto izvanzemaljsko, a fućka se drugima za njihovu umjetnost, posebice stoga što je to sada ‘konceptualna umjetnost‘ u kojoj više nema kriterija, osim toga da se prijatelji međusobno dive jedni drugima, a kada im nitko ne dođe ne izložbu ne mogu doći k sebi od čuđenja.
U međuvremenu vrijeme prolazi.
Citat:
Više veliki umjetnici nisu na akademiji, nego se tamo napreduje kao na bilo kojem drugom fakultetu, pa imate danas profesore u trajnom zvanju na akademiji koji su nikakvi umjetnici, nego su jednostavno napredovali kroz hijerarhiju, a ničime drugim se nisu dokazali i sretni su što tamo žive, primaju fenomenalne plaće i ništa ne rade.‘
Citat:
Ne može se na akademiji učiti talent ili slikanje. Ono što ćete pokazati na prijemnom ispitu imat ćete i na diplomi.
Ista je stvar i s hrvatskin filmon, samo je situacija još gora jer film je skupa umitnost.
Ne možeš započinjati nove teme. Ne možeš odgovarati na postove. Ne možeš uređivati svoje postove. Ne možeš izbrisati svoje postove. Ne možeš postati privitke.
