Sve o Foči.

Do novog vijeka (dakle negdje 15.st) znana i kao Hvoča

Hvala na informaciji tj.fala ti na inhvormaciji.

A čuj

Izvor: http://www.zupa-nevesinje.com/index.php ... vijest=391

S Cvjetnicom Uskrsne čestitke

Preko Čemerna. Veliko sniježno nevrijeme, koje je početkom veljače ove godine zahvatilo i naše krajeve, zaustavilo je kotače automobila, prekinulo brojne prometne veze pa iz istoga razloga župnik nevesinjski, premda je planirao, u tom razdoblju nije bio mogao pohoditi svoje vjernike u fočansko-čajničkome dijelu svoje župe. Ali kako iza svake tame dolazi svjetlo, pa i nakon hladne zime cvjetno proljeće, tako su i putovi postali prohodni, pa se u rano subotnje jutro uoči Cvjetnice, 31. ožujka, župnik uputio k svoje dvije filijale. A župljani ga željno očekivali.

Premda je proljeće u Mostaru uveliko probudilo prirodu, u nevesinjskom, gatačkom, a pogotovo na području Čemerna, kuda se vozimo, vidimo da je zima tek na izdisaju. Istina, očekivali smo i više snijega po okolnim brdima. Nakon kratka predaha na Tjentištu, gdje se na svome misijskom putu prije 400 godina (1612.)[1] odmarao i misionar, glasoviti filolog i prevoditelj Svetoga Pisma na hrvatski, isusovac Bartol Kašić, put nastavljamo dolinom Drine.

Prema Čajniču. Prođosmo i Foču, i Ustikolinu i Goražde iz kojega put nastavljamo prema Čajniču. U ovome kraju već uobičajene postaje: prva je posjet katoličkoj obitelji Bertanjoli, u Lukama, na ulazu u gradić. Pred kućom nas dočekuje gospođa Kristina: “Bliži se Uskrs pa smo sve mislili kad ćete nam doći.” U kući Drago, ne udaljuje se od kreveta, radostan zbog župnikova posjeta. Don Ante je najprije oboje ukućana ispovjedio i pričestio. Dok se pričešćivao, Drago je plakao. Suze radosnice. A Kristina će: “Kako se ispovjedih i pričestih, velik mi je teret pao sa srca.” Kristina nam priča i o zimskim nedaćama koje su i njih, gdje je velik snijeg uobičajen, nedavno pogodile, kao i snijegom prouzročeni problemi.

Pozdravivši se s ukućanima pođosmo put grada, a putem se javljamo župljanima Josipu i Tamari. U kući obitelji Gašpar, gdje nam se uskoro pridružuje i župljanka Tamara, kratko se odmorismo od putovanja, a potom se svi zajedno uputismo u crkvu jer je već vrijeme sve pripremiti za obred Križnoga puta i sv. Misu.

Nekoliko dana prije uslužni i požrtvovni Pero Šarić u Čajniče je, dopremajući nešto građevinskog materijala za radove na crkvi sv. Benedikta, dostavio i obiteljske pakete te četrnaest postaja Križnoga puta. Ove lijepo i stilski kvalitetno uokvirene postaje Križnoga puta don Anti su ustupile časne sestre Karmelićanke Božanskoga Srca Isusova iz župe Gabela Polje, koje je don Ante namijenio za filijalnu čajničku crkvu. Postaje Križnog puta potječu iz jedne crkve u Nizozemskoj, koja je, na žalost, nedavno zatvorena i pretvorena u muzejski prostor. Vrhovna poglavarica Sestara Karmelićanki Božanskoga Srca Isusova Majka Angelina preuzela je postaje Križnog puta i poslala ih na Provincijalnu kuću u Zagreb, a iz Zagreba su ih poslali sestrama u Gabela Polje, da bi, evo na radost vjernika, Križni put našao svoje mjesto u filijalnoj crkvi sv. Benedikta u Čajniču. Pero Šarić je sa župljaninom Josipom postaje Križnog puta odmah u crkvi i postavio. S novim darom crkva sv. Benedikta, nakon prošlogodišnje obnove i nedavnoga postavljanja za ovu crkvu darovanoga kipa sv. Josipa, bogatija je i ljepša, kao uostalom i ovdašnja Crkva, zajednica katolika. Lijep dar o važnoj obljetnici – naime, ove je godine punih 110 godina od izgradnje ove crkve (1902.-2012.).

Križni put. Od desetak vjernika, koliko ih se skupilo u crkvi, većina ih nikad nisu imali prigodu sudjelovati u obredu Križnoga puta te je ovo za njih bila posebna novost.

Misno slavlje. Nakon ovoga obreda, za koji svi kažu da se u ovoj filijalnoj crkvi nikada nije održavao, započela je sv. Misa pod kojom je, između ostaloga, župnik blagoslovio maslinove i palmine grančice, kao uspomenu na Isusov slavni ulazak u Jeruzalem, koje vjernici sa sobom ponosno kroz grad ponesoše u svoje domove i obitelji. U sv. Misi pomolili smo se i za dušu nedavno preminule ovdašnje župljanke Dragice Mašić. Zadnji naš susret s njom bio je upravo u ovoj crkvi na Misi Badnje večeri 2011., a kao da je i sada u crkvi odzvanjao njezin glas, kada je iz svega grla i srca, jasno i glasno, pjevala Božićne pjesme, tražeći da po završetku Mise još i dalje pjevamo!

Nakon sv. Mise za sve je okupljene, ali i one koji su bilo bolešću ili blagdanskim putovanjem u druge krajeve bili spriječeni doći, osiguran Uskrsni paket i novi brojevi, od zadnjega pohoda, biskupijskoga glasila Crkva na kamenu. I ovaj put darovi za župnika koje donesoše vrijedne župljanke.

U večernjim satima dio katoličke zajednice, kao u prvim kršćanskim vremenima, okupio se u toplom domu obitelji Gašpar. Povedoše se razgovori o svemu, a ponajviše o mogućnostima za poboljšanje stanja i života katoličkih zajednica u Čajniču i Foči.

Prema Foči. Nakon dosta duga, ali blagoslovljena dana, koji je u Čajniču iznenađujuće bio vrlo sunčan i topao, pođosmo na počinak s mislima na sutrašnji dan i susret s katolicima u Foči.

A da su mnogi preuranili s prognozama prema kojima je zimi došao kraj, pokazala je Cvjetna nedjelja u Čajniču: snijeg pada kao da je Božić. Da ne bismo ostali zatrpani, već u ranim jutarnjim satima uputismo se u Foču. Kako je bilo teško prijeći preko prijevoja Kozara, iznad Čajniča u smjeru Goražda, najbolje zna sam don Ante koji je, vozeći, više puta osjetio klizanje automobila na gotovo zaleđenu kolniku.

Kazneno-popravni zavod. Uz Božju pomoć, moleći putem Gospinu krunicu, dođosmo i do Foče u kojoj snijeg nije padao, ali jest jaka kiša pomiješana sa snijegom. Župnik je odmah pošao u fočanski Kazneno-popravni zavod gdje je slavio sv. Misu, na kojoj su sudjelovala trojica zatvorenika-katolika, koji su mogli doći na Misu Cvjetnice. Prisjećamo se i prošlogodišnje Cvjetnice, koja je ujedno bila i prvi don Antin pohod ovom KPZ-u nakon preuzimanja dušobrižničke službe i u ovim nevesinjskim filijalama.

U prostoriji privatne kuće. Sveta Misa i obredi Cvjetnice u Foči za mjesne katolike zakazani su u 11 sati u kući jedne fočanske obitelji, jer su kiša i snijeg omeli održavanje obreda na našem groblju. Prije nego što je župnik stigao, župljani su se počeli okupljati. Znatan dio vjernika odmah je po dolasku pristupio sakramentu sv. ispovijedi. I ovaj put jedna nova župljanka, rado prihvaćena, kako je i sama rekla, kao novi član ove katoličke fočanske obitelji.

Na početku misnoga slavlja, kojem je nazočilo 30-ak župljana, a manja je skupina u međuvremenu čekala na groblju, don Ante je pozdravio sve prisutne vjernike, izrazivši radost što se s njima našao upravo na Cvjetnicu. Potom je blagoslovio maslinove i ruzmarinove grančice, kao jedan od simbola vjerničkog pozdravljanja Isusova slavnog ulaska u Jeruzalem, nakon čega je bilo čitanje Muke Gospodinove, što su svi nazočni, s blagoslovljenim grančicama u rukama pozorno i skrušeno slušali.

U prigodnoj je propovijedi župnik govorio o Cvjetnici kao posebnu danu u crkvenoj godini, o danu koji otvara vrata Svete sedmice ili Velikoga tjedna, o danu koji nas uvodi u tajnu našega spasenja po muci, smrti i uskrsnuću Gospodinovu, upućuje nas u Sveto trodnevlje, kao vrhunac cijele crkvene liturgijske godine.

A poslije Mise razgovor sa župljanima, koliko je tko mogao ostati. Vjernici zahvaljuju na blagdanskim paketima koje im je župnik, kao i u Čajniču, poslao nekoliko dana prije. A mnogi pozivaju u posjet obiteljskim domovima. Župnik se odmah uputio i k Martinu Kodermanu, vjerojatno najstarijem župljaninu u Foči, koji je primio sakramente. Kao i uvijek, kod gospodina Martina, vedroga i raspoloženoga, radost zbog svećenikova dolaska.

Pohod katoličkomu groblju. U kasnim poslijepodnevnim satima sa župljankom Mirom don Ante je pohodio katoličko groblje u Foči, koje u zadnje vrijeme dobiva novo lice. Groblje su, naime, u proteklih mjesec dana temeljito uređivali, a to će i ubuduće nastaviti, fočanski župljani, braća Dražen i Igor Košir. U oči posebno upada svježe ukusno obojani središnji stari grobljanski križ. Također, nakon uklanjanja raslinja na svjetlo su izašli i brojni stari grobovi s imenima pokojnika koji pod njima leže. A ne samo da je uređeno, i kao takvo ponos ovdašnjih katolika jer je već duže vrijeme ono jedino mjesto na kojem se katolici Foče, Broda na Drini, Miljevine... organizirano okupljaju na sv. Misi, nego je proteklih dana – konačno – i u općinskim katastarskim knjigama službeno uknjiženo na njezina vlasnika – Župu Nevesinjsku. A još prije 80-ak godina to je tražio ondašnji dušobrižnik ovdašnjih katolika, višegradski župnik vlč. Andrija Antunović[2]. Ali su razne vlasti to odgađale sve donedavno.

I u Foči prisjećanje na nekadašnje važne događaje za katoličku zajednicu, a što nam ostaviše zapisano tadašnji župnici i “vrijedni Fočaci zauzeti za katoliču stvar”. Prije točno 100 godina (1912.), nakon gotovo 30 godina traženja, dobiveno je mjesto za izgradnju mjesne katoličke crkve.[3]

Zbrajanje dojmova s dvodnevnoga pohoda Gornjem Podrinju i razgovori o budućim projektima Katoličke Crkve u Foči nastavljeni su u domu obitelji župljanke Mire Gerenčić, za objedom koji, zajedno s njom, spremiše i župljanka Marica, a i svojom susretljivošću Mirin suprug gospodin Kamenko.

Foča jučer sunčana, jutros pod velikim pljuskom, a danas poslijepodne opet obasjana suncem. Tako se ovdje u svojoj punini pokazao ožujak, prevrtljiv mjesec, a i za njim slijedeći travanj. Nije ni čudo! Foča je i multiklimatski grad!

Upravo je Foča mjesto gdje se prvi put javlja cjelovit zapis hrvatskih naziva za mjesece, pisan ikavicom, i to u rukopisnom kalendaru iz 1550.[4], da bi se tek nakon gotovo jednoga stoljeća ovi nazivi mjeseci javili u djelima bosanskih franjevaca, Ivana Bandulavića, Matije Divkovića...

Život Katoličke Crkve u ovim krajevima nikada, pa ni danas, nije bio nimalo lagan. Mnoga su nevremena i bure sjekli davno zasađeno stablo. Ali da se u posljednje vrijeme stvari ipak okreću nabolje, malim ali čvrstim koracima, istina je živa. Pokazuje to cjelokupno stanje, kao i sami župljani – i djeca, i mlađi i stariji, i njihov odnos prema Bogu, Crkvi i svomu župniku.

Izvor: http://www.zupa-nevesinje.com/index.php ... vijest=391

Drugi dio

PRIPRAVA ZA GRADNJU I RUŠENJE KATOLIČKE CRKVE U FOČI

Sada već davne 1886. godine katolici Foče utemeljili su prvi Odbor za izgradnju crkve te počeli prikupljati milodare za njezinu gradnju.[5] Međutim, ubrzo je sve moralo stati, jer zemljišta za crkvu nisu imali, a ni razumijevanja mjesnih vlasti. Ali kako želja za izgradnjom vlastite crkve, jer su se do tada bogoslužja održavala u jednoj za to preuređenoj prostoriji mjesne vojarne,[6] nikada nije utrnula, fočanski katolici 1911. godine odlučuju ispočetka. Te su godine utemeljili novi Odbor za gradnju crkve i uputili zahtjev za odobrenje izgradnje.[7]

U kolovozu 1911. godine arhitekt Anton Möller, iz Warnsdorfa u Češkoj, na zahtjev Odbora izradio je projekt za katoličku crkvu u Foči, koji potom odobrava poglavar Građevinskog odjela Zemaljske vlade.[8] No sve je moralo čekati dok se ne osigura zemljište za izgradnju.

I nakon gotovo tri desetljeća bezuspješna traženja da kupe neko povoljno mjesto u Foči za gradnju crkve, fočanski su katolici 1912. bili primorani obratiti se čak carskomu dvoru u Beču. Stoga je izaslanstvo dvora doputovalo u Foču te od mjerodavnih civilnih vlasti zahtijevalo da se, u samom središtu grada, pronađe mjesto za izgradnju crkve. Gradski vijećnici i gradonačelnik Husein-beg Zulfikarpašić nisu mogli nikoga privoljeti da pristane prodati svoje zemljište za crkvu. Nakon toga morao je osobno intervenirati car i kralj Franjo Josip I.

Gradski su se vijećnici maksimalno angažirali, ali opet bezuspješno. Međutim, priznati Bečkomu dvoru da nitko ne želi prodati svoje zemljište za izgradnju katoličke crkve, nije se moglo. Tada fočanski gradonačelnik Zulfikarpašić odluči dati svoje zemljište (oko 6000 četvornih metara) u središtu grada, na desnoj obali rijeke Čehotine. Ponos mu nije dopustio zatražiti bilo kakvu naknadu za zemljište. A vijest da se našlo najbolje moguće mjesto za gradnju crkve, primljena je na Bečkom dvoru sa zadovoljstvom. Unatoč početnu negodovanju da primi nagradu za darovano zemljište, gradonačelnik je pristao. Zatražio je, naime, dio državne šume nedaleko od Foče, danas sve skupa znane kao Begova gora. Fočaci pričaju da mu se zemljište koje je darovao za katoličku crkvu tako stostruko isplatilo.[9] To pravilo vrijedi uvijek: što god Bogu daruješ, stostruko će ti se vratiti!

Nakon što je dobivena lokacija za crkvu, sredstva za izgradnju počela su pristizati sa svih strana. Priloge po Bosni i Hercegovini prikupljao je Fočak Alois Vinšalek. Znatna sredstva, osim fočanskih katolika, kao i njihovom zauzetošću brojnih katoličkih udruga, dao je i car Franjo Josip I., kao i princeza od Burbona grofica Bardi.[10]

Dana 18. kolovoza 1913. postavljen je i blagoslovljen temeljni kamen.[11] Već sljedeće, 1914. godine crkva je bila dovršena, kada je dobila i “tri krasna zvona”. Katolički puk Foče sa svojim je svećenikom planirao zvona blagosloviti i postaviti na obljetnicu blagoslova temeljnoga kamena, 18. kolovoza, no kako je već izbio Prvi svjetski rat, zvona su odmah, kao i kod većeg dijela naših crkava, rekvirirana, a neka prelivena u oružje.[12]

Tada izgrađena katolička crkva Presvetoga Srca Isusova bila je nasljednica srednjovjekovne katoličke crkve sv. Marije (sv. Gospe), izgrađene najkasnije u 12. stoljeću[13], a porušene u 16. stoljeću[14]. Od te stare Gospine crkve u Foči do danas su nam sačuvani: kamena rozeta, dio kamenoga friza s bogatom dekoracijom i tri zanimljiva kamena ornamenta[15].

Stara crkva bila je na lijevoj obali Čehotine, dok je nova, posvećena Božanskome Srcu, na desnoj strani iste rijeke. Tako je nova crkva, izgrađena u secesijskom stilu, sa svojim lijepim zvonikom, “jedna uistinu veličanstvena građevina”,[16] smještena u aleji jablanova, davala poseban pečat ovomu gradu na dvjema rijekama sve do 1943. kada je, zračnim bombardiranjem grada, teško oštećena.[17]

Nakon Drugoga svjetskog rata, 1947./48. mjesne vlasti donose odluku o potpunu uklanjanju ruševina.[18] U siječnju 1954. Narodni odbor Sreza fočanskoga donosi odluku o eksproprijaciji cjelokupna zemljišta katoličke crkve u Foči, kako su naveli, za “dogradnju Realne gimnazije i proširenja gimnazijskog dvorišta”.[19] U prosincu iste godine Državni sekretarijat za poslove opće uprave i budžet NRBiH, unatoč protivljenju Biskupskoga ordinarijata u Mostaru i predstavnika mjesnih katolika, donosi dekret kojim se odobrava rješenje Narodnog odbora Sreza fočanskoga, a kojim je dopuštena potpuna eksproprijacija zemljišta na kojem je stajala mjesna katolička crkva.[20] Danas nema ni gimnazije radi koje je eksproprijacija i izvršena!

Tako je od rušenja crkve i uklanjanja ruševina prošlo gotovo sedam desetljeća, a i od oduzimanja zemljišta na kojem je stajala trideset godina kao ukras grada. Kroz sve to vrijeme, do današnjih dana, fočanski su katolici bez svoje crkve. Ali čvrsto u Boga vjerujemo da dolaze nova vremena i u njima novi ljudi.

Čisto sumnjam da će u Foči uskoro biti nova crkva, nažalost katolika tamo više nema ili ih ima u jako malom broju .

Sta nam kaze popis iz 91 na to?

Cijela općina Foča je 1991. imala 156 katolika.

http://www.fzs.ba/Dem/Popis/Etnicka%20obiljezja%20stanovnistva%20bilten%20233.pdf, str. 26

Jbg, katolici Foče su se stoljećima topili i prekasno dočekali oslobođenje od Turaka.

Liturgijska proslava svetkovine Presvetoga Srca Isusova u Foči na Drini nedjelja, 17. lipnja 2012. sv. Misa u 11:30 sati na katoličkom groblju u Foči predslavit će o. fra. Leopold Rochmes generalni vikar Beogradske biskupije.

'Od prijeratnih 2000 sada u Kalinoviku živi osam Bošnjaka'

Piše: Alen Bajramović

Foto: gorazdeonline

Posjetom osnovnoj školi „Miladin Radojević“, koja danas nosi ime Ljutice Bogdana, Barutnom magacinu, te lokalitetima Mehka brda, Tuzlakova štala i Tuneli kod Miljevine nekoliko stotina prognanih stanovnika Kalinovika obilježilo je 19. godišnjicu stradanja bošnjačkih civila u ovom gradu. Polaganjem cvijeća na mjestima gdje su proveli posljednje dane i onim gdje su nakon rata pronašli ostatke njihovih tijela poručili su da ih neće zaboraviti i da će pravdu za zločince koji su i danas na slobodi tražiti dok su živi.

Zlatka Čukurija prije dvije godine na zidovima Barutnog magacina pronašla je urezano ime svoga brata Suvada Suljića, datum zarobljavanja 25.6.1992. i linije koje su trebale predstavljati broj dana provedenih u zloglasnom kalinovačkom logoru. Suočenje sa tamnom prostorijom u koju su zatočeni njen otac i dvojica braće je izazvalo novu bol, sličnu onoj kada se prije 19 godina nisu vratili kući u Vihoviće. - Otišli su da se jave u opštinu po pozivu na radnu obavezu. Otac nije želio da se javi, ali kasnije su došli i odveli i stare koji su ostali u selu. Bili su smješteni u osnovnu školu, a potom su prebačeni u Barutni magacin. Od kuće smo ih mogli gledati kada ih puste da šetaju ispred objekta. U posljednje vrijeme više nisu ni izlazili. 5. avgusta odveli su prvu grupu, čuli smo pucnje na Mehkim brdima i onda smo znali šta se dešava – kaže Čukurija. U grobnici Tuneli kod Miljevine pronašla je oca i trojicu amidža, a braća Suvad i Edin su strijeljani sa grupom logoraša na Ratinama, spaljena u Tuzlakovoj štali i za njihovim ostacima još traga.

Mirveta Pervan i danas nosi ožiljak od posljedica ranjavanja u selu Mjehovići u danu kada je izgubila dedu i nanu. I sama je u šestoj godini života bila zatočena u školi

- Dođem zbog svog dede, zbog svoje nane, zbog sebe, nek narod vidi moj ožiljak na licu koji i danas nosim. Neka se vidi šta su neljudi uradili – kaže Mirveta.

– Po slikama znam kako je izgledao, ali nekih njegovih osobina teško se mogu sjetiti. Trudim se biti jaka, ne dozvoliti da vide da smo poklekli, trudimo se doći podignute glave, s ponosom u srcu, pokazati da nastavljamo da živimo i da se borimo za njih, iako njih više nema. Ja završavam ekonomiju i namjeravam se nastaviti obrazovati kako bih mogla biti ponos sebi i svom ocu – kaže Jasna Hadžić, koja je  imala je tri i po godine kada je ubijen njen otac Esad.

Lepa crkva!

super crkva, treca po velicini na Balkanu^^

˝U neposrednoj blizini grada(Šamac), u naselju Obudovac se nalazi najveća pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini.˝

E sad neznam jel ovo točno al vjerojatno je jedna od (naj)većih.





http://www.obudovac.net/crkva.php

Foča rules

Link?
Postoje pravila.
1.Je link.

Srbi ih hvataju na jaku foru. Ako nećete da se ruši nvestirajte u restauraciju, a ovi siromašni kao crkveni miševi.

Ovi stvarno ruše do kraja. Sačuvajte tu staru crkvu Srbi.

http://www.klix.ba/vijesti/bih/nestaje- ... /130622028

Bolje ti gledaj svoja posla.

Moramo studirati situaciju, može zatrebati.

28. 07. 2013. 18:11h | Srna| foto: Beta (Arhiva)
Bosanska policija upala u srpski hram!

Policija iz Ustikoline u Federacije BiH upala je u nedelju u portu hrama Svetog Preobraženja Gospodnjeg u Jabuci, kod Foče, tokom parastosa za 43 srpska civila ubijena 1992. godine u ovom selu, nakon čega je desetak mladića iz Srpskog narodnog pokreta 1389 odvedeno na razgovor u policiju.
Policajci povredili verska i građanska osećanja pripadnika srpskog naroda - porodica nastradalih, preživelih meštana Jabuke i ostalih građana koji su prisustvovali parastosu (Foto: Arhiva)

Organizacija porodica poginulih i zarobljenih boraca i nestalih civila Foča najoštrije je osudila ovakav vandalizam pripadnika MUP-a Bosansko-podrinjskog kantona i pozvala nadležne da sankcionišu odgovorne zbog skrnavljenja verskog obreda i ugrožavanja slobode kretanja srpskog naroda na teritoriji Federacije BiH.

Predsednik ove organizacije Milan Nikolić rekao je Srni da je, kada je policija upala u hram, pokušao da razgovara sa policajcem koji je na drzak i necivilizovan način, daleko od profesionalnog, tražio lica koja su, navodno, prijavili stanovnici Ustikoline.

"Predstavio se, čini mi se, kao zamenik komandira, ali od vike nisam čuo njegovo ime i prezime. Pokušao sam da mu objasnim da nema nikakvih problema da obavi razgovor sa tim mladićima, ali kada se završi parastos. On je nastavio povišenim tonom da vodi monolog i da izigrava silu dok su ga kolege čekale u policijskom džipu", rekao je Nikolić.



On je dodao da su na taj način povređena verska i građanska osećanja pripadnika srpskog naroda - porodica nastradalih, preživelih meštana Jabuke i ostalih građana koji su prisustvovali parastosu i obeležavanju sećanja na stradale Jabučane.

"Na naše insistiranje, oni su se povukli stotinjak metara niže i sačekali da bude završen parastos, nakon čega su, drsko i uz demonstraciju verbalne sile, pozvali na razgovor u Policijsku stanicu Ustikolina desetak mladića Srpskog narodnog pokreta 1389. Svi mi koji smo bili u Jabuci saglasili smo se da ćemo krenuti sa njima", istakao je Nikolić.

Mladići su se, dodao je on, u Policijskoj stanici zadržali oko pola sata i kada su izašli rekli su da su ih fotografisali, popisali imena i pretili kaznama. Nikolić je naglasio da je policija ovu situaciju, ako je eventualno i bilo problema, trebalo da riješi drugačije.

Policija u Ustikolini navodi da je grupa građana pravila da su ih mladići vređali na nacionalnoj osnovi i da su na sebi imali majice sa dvoglavim orlom. Tvrde da su i pokazivali tri prsta i provocirali lokalno stanovništvo.

https://www.youtube.com/watch?v=wZ9J7DEgujo

Biće foča Srbinje opet !!!