Čitala sam od Šolohova Tihi Don. Trebalo mi je čitavo ljeto
Upeko minus, a ja čitam opise doline prekrivene snijegom, smrznutog Dona i Kozaka kako u čizmama gaze po snijegu
Inače su opisi u toj knjizi nešto ekstra.

Popis je beskonačan zato ću se ograničiti na nedavna čitalačke pustolovine koje su ostavile dubok dojam.
Ili one koje čine vrh mog osobnog kanona.

John Steinbeck: Plodovi gnjeva
Boris Piljnjak: Gola godina
Puškin: Jevgenij Onjegin i dr.
H. Melville: Moby Dick
Dante: Božanstvena komedija
John Millton: Izgubljeni raj
T. S. Eliot: Pusta zemlja
M. Houellebecq: Elementarne čestice
...............
Također Gogolj, Čehov, Ibsen (poglavito Divlja patka i Peer Gynt)...........


Moj post s druge teme.
Nisu svi romani, no...
Od domaćih Krleža, Begović, Fabrio, Šegedin...

Zanimljivo je da je Steinbeck dobio Nobelovu nagradu točno godinu dana nakon Andrića za svoje Plodove, a bio je nominiran i te godine kad i Andrić, ako se ne varam.

Nedavno sam ponovno uzela u ruke Mladog gospodina i nisam ga mogla ispustiti
Pričica ima mana, kompozicijskih i drugih, ali je toliko šarmantna da je to neopisivo.
Nisam se mogla prestati smijati, a još se pisac kune da je priča iz života.
Toplo preporučam.

Opa, ovo nisam ni vidio. Odličan film (knjigu nisam čitao).

Pa dobro, stvar je temperamenta... U Thibaultima jako je dobar predgovor Alberta Camusa, kojeg
se može naći u srpskom, ali ne i hrvatskom prijevodu. Po meni, Camus zna znanje.
Glavni je lik, ipak, Antoine, a njegova ljubav s Rachel je najpotpunija u modernoj lit.

Ove ostale bih svakako preporučio, napose "Gulag" u 3 knjige. Ne bih preporičavao svoje
najromane, jer bi toga bilo previše i ...

Miltona si u originalu, jer nije preveden.
Eliot, pa i Rilke- meni su nerazumljivi. Ne da su teški ili
nešto treće, nego ne razumijem što žele reći (u poeziji-u prozi su jasni).

Sve što je na engleskom uglavnom čitam u orginalu.
Eliota sam zavoljela tek nakon što sam slušala kolegij o njemu.
A itekako je težak, no vrijedi iako, kako rekoh, ja sam za prvi put imala tumača.
Ljudi zapravo ni ne znaju da ga ne bi smjeli preskakati jer je prevažan za suvremenu literaturu, mislim na šire čitateljstvo.

Nema najdražega, no ima nekoliko najvažnijih. No,
dao bih link na-po meni- najbolju anketu o "najdjelima", koji su
proveli Norvežani i koja je slobodna od anglocentrizma i frankocentrizma
koji inače umlate te popise:
http://en.wikipedia.org/wiki/The_100_Be ... f_All_Time

Osobno ću navesti nekoliko djela koja mislim da su sjajna i velika, a nisu
u uobičajenim popisima najvećih ostvarenja (radi se o prozi).

Vasilij Grosman: Sve teče
Jaroslaw Iwaszkiewicz: Majka Ivana Anđeoska
William Faulkner: Siđi, Mojsije
Roger Martin Du Gard: Jean Barois
Jean Cassou: Pariški pokolji
Jack London: Zov divljine
Gladys Schmidt: Rembrandt
Anatole France: Prokurator Judeje
Knut Hamsun: Glad
Giovanni Verga: Vučica
Varlam Šalamov: Kolimske priče (napose, "Posljednja bitka majora Pugačova")
..

"Čarobni breg" - Tomas Man
"Homo faber" - Maks Friš
"Majstor i Margarita" - Mihail Bulgakov
"Doživljaji dobrog vojaka Švejka" - Jaroslav Hašek
"Dvanaest stolica" - Ilja Iljf i Evgenij Petrov
"Tri čoveka u čamcu (psa da i ne spominjemo) - Džerom K. Džerom
"Knjiga smeha i zaborava" - Milan Kundera
"Godine koje su pojeli skakavci" - Borislav Pekić
"Oslobodioci i izdajnici" - Milovan Danojlić
"Provincijalac" - Momo Kapor
"Prozraci" - Svetlana Velmar-Janković
"Unutrašnja strana vetra" - Milorad Pavić

Meni se isto baš ta pripovijetka sviđa, kao i "Prosjak Luka", ali ipak je Zlatarovo zlato meni na prvom mjestu. Ne samo zbog radnje koliko zbog stila, domoljubnog duha i prije svega izvrsne predodžbe prošlosti našeg grada i njegovih stanovnika. Uvijek mi padaju na pamet oni zagrebački obrtnici kako razgovaraju među sobom, pa odvjetnik koji je zastupao Zagreb u sporu sa Stjepkom, farbanje kuće kanonika Filopovića koji je prešao Turcima, susret Stjepka sa sinom svećenikom, smjenjivanje bana Ungnada u Saboru... Čitav niz malih detalja i slika predočenih lijepim stilom. Izvrsno djelo za svakoga tko želi zavoljeti i razumjeti Zagreb.

Chinua Achebe: Things Fall Apart

Čini mi se da bi ovo moglo biti jako dobro, zapelo mi je za oko na listi, je li netko čitao?

Malo je nezgodno govoriti o nečem što nisi čitao,
no mislim da je to stavljeno po ključu, da bude i
Afrikanac (imaju crnca u liku Ralpha Ellisona).
Achebe je nešto kritizirao Josepha Conrada- možda
i s pravom- no za mene je Conrad nedodirljiv, pa
Achebe može u 3 pm.

Među njih 100 je Achebe, a nisu- te sam čitao-
Malcolm Lowry: "Pod vulkanom", Martin Du Gard: "Porodica Thibault",
Hermann Broch: "Vergilijeva smrt" ili Calderon ili Baudelaire ...

Popis jest najmanje loš od ponuđenih, no ipak je politkorektan.

Najveći hrvatski roman su, bez sumnje, Krležine "Zastave".

Sjećam se kad sam paralelno i kritički čitao 3 opsežna romana,
i slična i različita: Mannovog "Doktora Faustusa", Musilovoga "Čovjeka bez svojstava"
i Krležine "Zastave".

Zaključak je bio da su to ostvarenja istoga ranga.

Ana Karenjina me ubila u skoli.Sada u ovim godinama nemam snage za tako masivna stiva,stoga sam se valjda vise okrenuo poeziji!

Vidim ja da imas averziju prema kvalitetnim piscima.

Nije to averzija,to je bio nedostatak vremena!Lopta( i poslije curice) su ipak bili vazniji

Sta je bolje islo, curice ili lopta? Sudeci po poeziji ja mislim lopta.

Sumnjam da su tvoje procjene kompetentne

Zasto?
Ja sam analizirao tvoju poeziju. Prvo sto upada u oci je odsustvo stilske markiranosti.

A tko tvrdi da je ona obavezna u poeziji?Ja ne pisem neku futuristicku poeziju ili poeziju gdje se citatelj na kraju mora pitati "sto je pisac htio reci".Pisem jasnu poeziju na svakodnevnom jeziku,nekad slobodnim stihom ali najcesce vezani stih sa unakrsnom rimom i to je otprilike moj stil.Mogao bih npr.pisati sonete,haiku ili bilo sto drugo ali ne zelim jer me to na neki nacit sputava.Inace u poeziji mozes ostati potpuno svoj i ignorirati sve pravce i stilove a ipak biti i uspjesan.Ima mnogo primjera uspjesnih pjesnika koji su pisali"krnje" sonete,ignorirali interpunkcijske znake ili neke druge norme itd.Osim toga ja pisem za svoju dusu i iz zadovoljstva i ne postoji kriticar ili neka druga sila na svijetu koji bi me mogli nagovoriti da se okrenem nekim normama i pisem kako ne zelim.To onda ne bi bio ja.
Uostalom ako smatras da si "insider" i da se razumijes u materiju objavi nesto da usporedimo

Da. Svakako jedan od simbola Grada, ali Zagreb ima tri, da tako kažem, paradigmatska pisca.
Oni su svaki za sebe osmislili i uhvatili duh Grada: Šenoa, Matoš i Krleža.
Da se osjeti Zagreb, trebalo bi čitati svu trojicu.

Uostalom, ne zove Matoš Šenou uzalud najzagrebačkijim zagrebačkim sinom, pridodavši da gradovi zapravo ne postoje dok ih pjesnici ne opjevaju.
Doduše, Šenoa je sklon idealizaciji i optimizmu, Matoš ironiji, cinizmu i pravedničkom gnjevu, a Krleža pesimizmu.

Svaka čast. Ja ne mogu ništa čitati paralelno.
Ali, slažem se za kroniku obitelji de Emericy, tj. Zastave.
Saga o obitelji, a zapravo kronika svih hrvatskih zabluda.

Neki su je nazvali disidenskim romanom i zaista ne znam kako bi nekome drugome bilo dopušteno da napiše ono što je Krleža napisao tamo.
Ne mislim da je Krleža disident, bio je preblizak režimu, ali je to svojevrsni obračun sa samim sobom i s bilo kakvim jugoslavijama.
Iako, kad je o njemu riječ, moj osobni kanon je malo drukčiji: prve su bez konkurencije Balade (nešto najljepše ikad napisano na kajkavskom i najbolje pismo o našim kolektivnim povijesnim traumama, usto, kako rekoh, predivan labuđi pjev kajkavskog izraza), Hrvatski bog Mars, Filip Latinović, Zastave i Kraljevo.

Bravo, lirik.
Gem, set, meč.

Evo sad sam posudio i čitam. Moram priznati da sam čitao i boljih romana.

Čitam trenutno ovu



Ajjjjj bože dragi. Sinoć čitala do 4h, a u 7 morala na posao. Sreća pa sam radila samo do 14h, pa ću kasnije malo da prilegnem.
Kad sam je dobila knjigu bila sam malo skeptična..Ali kontala sam i to da bi mogla biti zanimljiva biografija nekog ko je ovako...kontraverzan...dok bi npr biografija Del Piera, Messija ili Nedveda (uzornih momaka) vjerovatno bila dosadna.
Ispočetka, nekih prvih pedesetak stranica, svako malo bih zakolutala očima i pomislila (ono internetski wtf??? ) koji je ovo ufuranko. Svaka druga rečenica je bila "Ja sam Zlatan" ili "Ja sam najbolji" itd. Ali kako sam čitala dalje, skontala sam da je tako pisao kako bi fino dočarao kakav je ufuranko bio kao tinejdžer. Poslije, kako je sazrijevao i način na koji je pisao bio je zreliji.
Kako god, knjiga je jako zanimljiva. Ako je meni koja i nisam veliki ljubitelj nogometa ovoliko zanimljiva, onda nije ni čudo što se u Švedskoj za 3 dana prodalo 200 000 primjeraka. Doduše, uz brata i momka pogledam tu i tamo utakmicu, a kao tinejdžerka sam ludila za Barcelonom, pa znam 95 posto sportaša koji su spomenuti u toj knjizi.
Zanimljivo je čitati kakav je ko kao osoba...npr Maxwell, Nedved, Mihajlović, Guardiola, Thuram, Capello, Moggi itd. Jedva čekam kad ću doći do dijela kad opisuje Mourinha da vidim šta kaže za njega
Uglavnom, piše o svom teškom djetinjstvu, odnosu s roditeljima i nogometu koji mu je došao kao spas. I sam priznaje da se nije bavio nogometom da bi vjerovatno postao kriminalac jer je živio u Rosengardu, predgrađu Malma, koji je inače bio pun Turaka, Somalijaca, Jugoslovena, gdje je kriminal bio nešto sasvim normalno. I on sam je često krao bicikla.
Zatim piše o svom lošem odnosu s novinarima, o djevojci Heleni koja je od njega starija 11g i koja je potpuno drugi svijet. Kaže: "Dolazila je iz onih porodica gdje se za stolom govorilo draga molim te dodaj mi sol" dok je, s druge strane, prisustvovala tuči njegove majke i brata Sapka u avionu u prvom razredu

Super knjiga i preporučila bih je svim ljubiteljima nogometa