Poprilična prašina se podigla oko toga. Drugovi se malo zaigrali. Neka, vratit će im se kao bumerang.

Milan Ivkošić: Milanovićevi boljševici
Odluka Kukuriku koalicije da Sabor više ne bude pokrovitelj bleiburške komemoracije nijekanje je jedne od rijetko plemenitih postupaka hrvatske politike od osamostaljenja

http://www.vecernji.hr/kolumne/milanovi ... mna-400401

Milan Jajčinović: Brisanje Bleiburga ljudski je nazadak
U ime ideologije opet su potisnute ljudske sudbine, koje najvećma i nisu bile obilježene ideologijom

http://www.vecernji.hr/kolumne/brisanje ... mna-400389

Tihomir Dujmović: Lijeva revolucija melje sve. Idemo li prema građanskom ratu
Ovakvim rješenjima od Bleiburga do odgoja u školama lijeva koalicija prešla je Rubikon i najavila otvoreni rat onoj drugoj, nota bene, većinskoj Hrvatskoj koja ih nije izabrala

http://www.vecernji.hr/kolumne/lijeva-r ... mna-400813

Silvije Tomašević: Žrtve Bleiburga odlukom Sabora opet stradaju
Ukidanje pokroviteljstva Sabora nad komemoracijom u Bleiburgu nije antifašizam. Plašim se da će se tamo ponovno vidjeti ustaške kape

http://www.vecernji.hr/kolumne/zrtve-bl ... mna-401116

Zvonimir Despot: Silovanje povijesti
Jasenovačke, baš kao i bleiburške žrtve, zaslužuju pijetet, ali ne i političko instrumentaliziranje

http://www.vecernji.hr/kolumne/silovanj ... mna-401365

Tvrtko Dolić: Jednooki Jack u Jasenovcu

Predsjednika RH izdaje desničarsko oko, živci glave vjerojatno su oštećeni, prikazuju mu se zmije trobojnice, crne ustaše i bijeli miševi, padaju nesuvisle izjave! U Jasenovcu je otkrio Holokaust. Ma, bravo! Mjesečar se konačno probudio! Zamislite čuda - padaju naše predrasude o plemenitom i pravednom Drugom svjetskom ratu!

http://www.dnevno.hr/kolumne/tvrtko_dol ... 97342.html

Potpuno nepotrebo od lijeve vlade. Nesmotreno, zlobno, glupo. Umjesto da se povijest ostavi na miru, žrtvama oda počast opet su otvorili prastare podijele u društvu, ljudima sa tragičnim obiteljskim sudbinama nasipali sol na ranu, skrenuli pažnju sa bitnih gospodarskih tema. Nisam to očekivao, možda sam naivan ali ta ekipa mi je sad trajno pala u očima. Nisam ovakve gluposti očekivao od njih.

Mesić je danas pošizio.

Hebi ga, kaže austrijska policija 8000 ljudi tamo, a on jadan sam sa Manolićem ispija kavu.

odličan govor Šišljagića.

Najspecijalnije sa ovim majmunom Mesićem je spoznaja da kad bi Hrvatska sa nekim ponovo zaratila on bi bez problema opet zapjevao ustaške.

Pazi ti boljševika Mesića. Traži danas da se hrvatsko pravosuđe obračunava sa ljudima na Bleiburgu.
A austrijska policija rekla da je tamo oko 8000 ljudi i nijednog malog incidenta nije bilo. Sve prošlo mirno i OK.

Ali Meske malo žali za starim vremenima kad je režim ideološki i politički zatvarao ljude.

Evo ti boljševikovog odgovora:

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/m ... 21775.html

Pregazilo ga vrijeme, još par godina i pod zemlju. Ako se bude ovako ljutio možda i kraće.

Da malo sumiramo njegovu karijeru:

- Po njegovim riječima u WWII kao dijete pljačkao mrtva tijela
- 70-ih tražio da se proganjaju i ubijaju oni koji su donijeli deklaraciju o hrvatskom jeziku.
- Za UDBU špijunirao ljude kod sestre u Francuskoj.
- 1991-e veliki ustaša, pjevao ustaške pjesme, na Širokom Brijegu vikao "Ovo je Hrvatska".
- Poslije DR veliki "antifašista".
- Trenutno izgleda kao da ga Alzheimer drma. Pa očekuje da narod zaboravi njegovu karijeru.

Doista i ja nisam mirnijeg i kulturnijeg eventa tog tipa nisam vidio. Par mulaca istina se krevelji i šepuri, ali na tu količinu ljudi, nešto što doista treba vidjet. Ja mislim da Austrijanci misle da smo kulturniji od njih zbog toga.

Inače, puno se za pozitivan stav Austrijanaca treba zahvaliti i našim ljudima u tom kraju koji jako dobro kotiraju u pozitivnom smislu.

Imaš zahvaliti što Austrijanci znaju tko su komunisti. Jedva su Staljinove istjerali iz Beča. Znaju oni sve te podvale i spletke kojima se ovi koriste.

Neki dan su u Beču išarali spomenik ruskim vojnicima.

Ma Mesič je potpuno irelevantan tip. Za par godina ga se nitko neće ni sjećati, a kamoli da je bio predsjednik.

Dobar broj na Bleiburgu. Treba više s tim raskrstiti. Pomoći crvenima da dožive prosvjetljenje i neka okaju svoje grijehe poput Sime Dubajića.

gospodin zirdum, kao da sam ja pisao, naravno sumnjam da bi se znao ovako pismneo izraziti, svaka čast...



Kada će sinovi ustaša na Bleiburgu i Pavelića prozvati za izdaju?
Bleiburg je mogao biti hrvatski Ararat. Bleiburg je trebao biti mjesto tišine. Spokoja. Šutnje. Na njemu su i sinovi partizana i sinovi ustaša trebali paliti svijeće. I šutjeti. I pustiti pokoju suzu. Jednako kao i Jasenovac. No sinovi ustaša ne idu u Jasenovac. Sinovi partizana ne idu na Bleiburg.Suočavanja s tragičnom istinom nema. A istina koja u Hrvata i ne može biti drugačija nego tragična, jer smo naprosto takva nacija, u glavu sjebana, kaže da 1945-e nije pobjedilo nikakvo dobro. Nego zlo koje je nadvladalo neko drugo zlo. Istina kaže da Hrvati nisu pobjedili ni 1941-e ni 1945-e kako to onomad reče onaj krelac Mesić. Nego su Hrvati izgubili i jedne i druge godine. Istina kaže da je rezultat pravedne antifašističke borbe na kraju inkasiran u ruke novom krvniku – Titu čiji će ideološki stoj sljedećih 40 godina ubijati kako stigne i koga dohvati.

Bleiburg je 90-ih godina propagandno eksploatiran kao dodatno pogonsko gorivo za suočavanje sa srpskom agresijom. Pa je tako u udžbenike ušao kao čisto srpski zločin. U sveopćem hrvatovanju nije se smjela dopustiti činjenica da su neki Hrvati bili i ubojice Hrvata. Tada se od ušiju javnosti, za potrebe dnevne političke filskulture, u stranu makla činjenica da je vrhovni nalogodavac Bleiburga bio upravo Hrvat po imenu Josip, da je u Beogradu u isto vrijeme pobijeno oko 40.000 srpskih rojalista od strane iste te hrvatske komunističke ruke i da je na Bleiburgu skupa sa ustašama i civilima završilo nekoliko tisuća crnogorskih četnika. Samo ti podaci dovoljni su da se Bleiburg okarakterizira kao zločin jedne ideologije, nikako zločin jedne nacionalne ideje no u sveopćoj histeriji stvaranja države na to se nije pazilo.



Bleiburg je danas dakle mogao biti mjesto toliko željene i prožvakane hrvatske pomirbe iako Hrvatima kao živčanom i nacionalno razmaženom narodu pomirba nikada neće poći od ruke, mogao je biti mjesto susreta dviju zaraćenih ideologija.

Prve, one nominalno lijeve, koja je odavno morala glasno reći, da oni koji su se 1945-e proglasili pobjednicima taj masovni zločin, protivan svim svjetskim konvencijama, zločin i nad tisućama civila,( koje onaj papak Mesić namjerno ne spominje), to nipošto nisu činili u ime hrvatskih antifašista, nego tek u ime novootkrivene balkanske verzije komunizma, ideologoije koja ne trpi pregovore s neistomišljenicima, koja nije čula za amnestiju, i koja obožava unutarnjeg neprijatelja, neistomišljenika, rješiti po kratkom postupku, metkom u potiljak.

I druge, one nominalno desne i poražene koja je naivno stala na stranu Velikog Fašiste, vjerujući u svojoj neinformiranosti i neznanju, ne znajući šta se događa u Jasenovcu, da je to jedini pravi put do hrvatske države. One ideologije koja je bila nesvjesna činjenice da ju predvodi Budaletina od Bradine, tupav gotovo koliko i Mesić, kvisling i tašta kukakvica, Nitko i Ništa, ideje koja je do danas morala jasno reći da se nikakva hrvatska državnost ne može ostvariti sljedeći rasističke naputke Ludog Švabe, dajući Žabarima pola hrvatske države dok se istovremeno onaj komadić koji ti je navodno dat u razmatranje opet dijeli na dvije interesne zone.

Upravo ta činjenica da ovi n0minalno densi, koji su prvi 90-ih zaposjeli Bleiburško polje, nikada nisu javno očitovali, niti optužili Pavelića za izdajnika, umanjuje smisao urlikanja gospode Šišljagića i dr. Hasanbegovića kao i ostalih kada sa Bleiburškog polja drže dove o pravednosti i pravdi “komunjarama u Zagrebu” i o tome kako su izdali Hrvatstvo.

Ne može se od Lijevih očekivati da stanu iza derneka na kojem se otvoreno koketira sa Pavelićevim naslijeđem, u kojem je njegova ornamentika dnevni folklor a rasistički povici i salve prijetnji drugima i drugačijima omiljeni trend svake godine. Ako se pijetet Hrvatu ubijenom u tom vremenu izražava na taj način jadan je to pijetet.

Da bi se pripravio teren, da bi se omogućilo da iskreni antifašist koji je prezreo zlo komunizma, stane iza Bleiburga, prvo su Šišljagići i Hasanbegovići trebali počistiti poklonike Ante Pavelića iz Počasnog Bleiburškog voda. Javna je tajna da među tim ”počasnicima” stoluju deklarirane ustaše i fašisti iz Minken bojne koji sa hrvatskom stvarnošću imaju taman onoliko koliko i Mesić s konzistentnošću.

Sve dok Pavelića, neki novi Počasni bleiburški vod, javno ne nazove izdajnikom, i najvećom nesrećom koja je zadesila Hrvate, nesrećom ravnom Titu, a pobijene na Bleiburgu žrtvom ne samo Titovog komunističkog režima nego i žrtvom obmane od strane marionetske NDH vlade, obmane koja ih je koštala života, do tada će bleiburški dernek ostati samo mjesto novih podijela. Još jedna tužna hrvatska epizoda.

Postoji priča koju sam nedavno čuo. Pričaju je dva brata iz Klobuka koji povremeno dolaze u Hercegovinu. Vrlo su uspješni i bogati ljudi u Argentini. Djed im je bio dio vladajuće nomenklature u NDH. Skupa s gotovo cijelim tadašnjim vojnopolitičkim vrhom NDH emigrirao je i on. Igrom slučaja saznao sam za njihovu priču o gotovo filmskom događaju u Argentini. Nekoliko godina nakon Bleiburga.

U jednoj gostionici sjedio je Ante Pavelić s nekoliko najodanijih i najzagriženijih poltrona dok je u drugoj vijećao znatno masovniji skup ustaša. Na Pavelićevu naredbu jedan njegov podređeni odlazi u tu drugu gostionu i zove djeda od spomenutih Klobučana na čašicu i razgovor. A ovaj mu pred svima poručuje da on može doći tamo al da Pavelić odatle živ neće izići.

Ova priča je autentična, i lako se može provjeriti. Ona govori o totalnoj izopćenosti Pavelića, nakon tragedije zvane Bleiburg, nakon pada iluzije o državi, nakon što su se prebrojale žrtve i nakon što se skontalo šta se to napravilo narodu. Ona govori o odnosu njegove vojne i političke elite nakon rata prema njemu samome. I dokaz je da su se oni, makar u Argentini, u pizdi dakle materinoj, konačno sabrali i suočili s posljedicama vlastite politike. Svjeni koji su belaj napravili narodu.

Nije li stoga apsurdno da danas u eri interneta i sveopće informiranosti postoje ljudi kojima je osobni sentiment, i narodna predaja veći argument od čiste logike?

Taj Ante, dočekao je jadan, da tamo negdje u egzilu, bude prezren ne samo od vlastita naroda, nego i od dojučerašnjih najbližih suradnika. Kako su se žrtve prebrajale i u Hrvatskoj i u BIH, nemali je broj ustaških kuća u kojima Antu danas šalju u neku stvar. S rječima “ne ponovio se”. Samo oni najnepismeniji, okupljeni u pravilu oko pravaških sijela, koji iz dišpeta prema komunizmu, ne znaju bolje provokacije od ustašovanja, zazivaju njegovo ime kao nekakavu povijesnu veličinu. Takvi isti u BIH kopiraju upravo Pavelićev model vladanja. Mimo volje vlastitog naroda a protivno volje istog. U koaliciju sa zelenim i crvenim. S kim god. Sve do Drine ako treba. Ma koliki ceh se platio.

Kakav odnos prema žrtvi svojih najbližih danas imaju oni koji na Bleiburgu uzvikuju Pavelićevo ime, koji nose Pavelićeve dezene i koji zazivaju Pavelićevu tvorevinu ili ako baš hoćete isti oni koji to dopuštaju?

Kako takvi zamišljaju hrvatsku ideju sutra u praksi? Oni koji prozivaju hrvatske vlade za marionetsko ponašanje, što nije daleko od istine, diče se likom, ili pak prešujuću zlo, proizišlo od strane najveće Marionete u hrvatskoj povijesti.

Hrvati su nasjeli na Bleiburg. Najnaivnije kako se uopće može nasjesti. Što i nije neka novica. Povijest Hrvata povijest je nasjedanja.

Velike nacije takvim mjestima pristupaju mudro. Mjesta tragedija, u velikih nacija, postaju mitska mjesta novog nacionalnog uzleta. Samo čudnovata nacija – Hrvati, nastavljaju s perpetuiranjem vlastitog prokletstva. Samo su Hrvati u stanju od svog Ararata napraviti mjesto za dnevno političaranje.

U pravu je bio veliki hrvatski mislilac s početka 21-og stoljeća i najcitiraniji Hrvat u povijesti Ćesić Ljubo Rojs kada je izjavio “Tek danas vidim koliko je Tuđman bio velik, kad je s ovakvim *** uspio napraviti državu.”

Velik je Rojs. Najveći. Slava mu.

Zašto svi koji nisu bili na komemoraciji na Bleiburgu govore da je to ustaški pir?

Čini mi se kako Zriki nije bio.

Možda je za takve najbolje da odu tamo jednom.

A i PBV nije toliko crn, inače ne bi Josipović im išao, niti bi ga dočekali.

Zriki lupa. Nestalo mu članaka za prepisivanje sa drugih portala.

Pa najbolje Ministar izdefinira, i ustašku i partizansku spiku: popišam ih.

Nazadne i promašene ideologije iz prve trećine 20. stoljeća. Nemaš se tu za što uhvatit.

Kad će više bit dosta te priče o Bleiburgu ,treba otići ,poklonit se žrtvama,odat počast ...
No svake godine se ova obljetnica pretvori u medijsku bitku Crveni vs Crni...

https://www.google.hr/search?hl=hr&q=bleiburg&ix=sea&bav=on.2,or.r_gc.r_pw.r_cp.r_qf.,cf.osb&biw=1120&bih=722&um=1&ie=UTF-8&tbm=isch&source=og&sa=N&tab=wi&ei=yy6wT5jHAYLKtAaNydGwBg

Ovo su fotomontaže?

nisam znao . pardon.

I što s tim ? Ne smeta austrijskim vlastima koje su dale Hitlera, ne bi trebalo smetati ni tebi.

Logika ti je kao da bi htio zabraniti koncerte jer se neki drogiraju na njima.

Otiđi pa vidi. Zriki kao da je iz EPH. Bude par manekena naših dijasporskih, pokoji starac poput Boljkovca sa kapom.

8000 ljudi hej. S tim što čak PBV traži zabranu ustaških obilježja od austrijskih vlasti, ali to kod njih nije kažnjivo.

Čak je i JL danas napisao kako nikad nije manje bilo takvih obilježja nego ove godine.

Većina ljudi je (99 %), poput mene, došla obilježit stradanja na Križnom putu.

I nije ni nalik komemoracija onim partizanskim, gdje tona baba i dedeka, s ogromnim brojem zastava s petokrakom i kapama, igra kola i pjeva partizanske pjesme uz harmoniku, to nije komemoracija nego dernek.

Moram priznat kako sam i ja prije nego sam otišao imao takva očekivanja, dernek. Ali stvarno nije...

Josipovića je dočekao Ilija Abramović, član PBV-a, ustaški vojnik ranjen na Bleiburgu i svjedok ubijanja. Sretan što je dočekao hrvatskog predsjednika. Dugo sam pričao s njim i doista nemam ako su svi takvi što ružno reći o njemu i komemoraciji. Načuh neke stvari ali što je idealno.

Poslije sam slušao kako ga neka budala poput našeg BBC-ja zajebava kako nije Hrvat jer je iz Bosne i kako je Srbin, vidljivo po imenu i prezimenu. Nadam se da je živ još, imao je 85 prije 2 godine a vozi auto kao i ja, žustar starac. Preporuka je svima razgovor s njim.

Ma glupost. Na 8000 ljudi 10 njih sa čudnim kapicama. Koliko je to % ? Puno manje od 1%. I da se tome daje toliki medijski prostor.

Ništa čudno uzevši u obzir kako su naši mediji orijentirani,a i valja svaki dan naći neku vijest. Ovakve vijesti oni ne propuštaju jer se narod pali na ovakve stvari.

I nije los tekst zrikavca, samo meni uvik padne naum jedna emisija u kojoj je gostova vinko nikolic, neko lice NDH, emigrant iz Argentine, i, sto bi neki rekli "zagrizeni ustasa". Kaze covik ovako, dobro, deseti travanj vise necemo slaviti, ostavimo proslost, ali neka se ne slavi ni tita vise. I tu je kobna greska lijevice, na provokatorski nacin koketiraju s'zvizdama, to im nimalo smeta, ali druga strana da. Ne pije to vodu...pa ta "ustasoidna" emigracija je stala izad ex-partizana? Ne vlada ravnoteza, i tu nece biti mira, dok se ne odustane proglasivati jednu stranu kao pobjednicku i dobru, a drugu kao sotonsku.

Odabir jednog datuma za službeno (od strane države) obilježavanje žrtava totalitarnih režima je upravo to. To je prijedlog kukurikavaca i mislim kako ga treba podržat.

Inače, i krajnje lijevi i krajnje desni su marginalni u Hrvatskoj, stoga je doista bez veze da im pridajemo pozornost veću no što zaslužuju.

Naravno, i dalje se komemoracije trebaju održavat i na Bleiburgu i u Jasenovcu ili Jadovnom, previše ljudi je izgubilo nekoga na tim mjestima, ali upravo radi tih ljudi degutantno je pretvarat komemoracije u derneke i kazališne priredbe.

Vinko Nikolić nije bilo tko, već značajan hrvatski pjesnik. Rekao bih da se radi o središnjoj ličnosti hrvatske političke emigracije 1945.-1990. u intelektualnom i kulturnom miljeu, budući da je bio dugogodišnji urednik Hrvatske revije, najznačajnijeg emigrantskog časopisa iz tog razdoblja.

Njega odlikuje upravo demokratičnost i težnja za pluralizmom, koju je često iskazivao, dajući prostora u Hrvatskoj reviji najrazličitijim hrvatskim političkim opcijama i autorima. Čovjek nikada nije pripadao nekom tvrdolinijskom ili ekstremističkom krugu, dapače, u emigraciji je bio politički skroz udaljen od takvih pojava i zalagao se za stvaranje novog političkog temelja koji bi objedinio najveći dio emigracije u težnji za samostalnom državom.