ISPOVIJESTI SRPKINjA SILOVANIH U SARAJEVU (1)

"Žrtve pamte zloglasni Centralni zatvor"
-------------
Silovanja Srpkinja za vrijeme rata u BiH, naročito na početku, po raznim zatvorima u Sarajevu javna su tajna pred kojom je ratna vlast u Sarajevu zatvarala oči - za te zločine niko nije odgovarao, nijedan sudski proces nije pokrenut, niko to više i ne pominje?!
-------------
Srna je imala uvid u iskaze deset silovanih Srpkinja u zatvorima u Sarajevu, što u zvaničnim što u privatnim, kao i iskaze osam žena koje su maltretirane u sarajevskim zatvorima, a koje svjedoče o silovanju, te 17 iskaza muškaraca, zatvorenih Srba, koji takođe svjedoče o silovanju Srpkinja, a tu je i krivična prijava za silovanje 12 Srpkinja u Hrasnici.

U svojim iskazima ove bivše srpske zatvorenice i zatvorenici, svjedoci iživljavanja, pominju imena više od 30 srpskih žena, od maloljetnih djevojčica do starica, koje su seksualno zlostavljane, a među silovanim ženama pominje se najmanje pet supruga oficira JNA.

-Zločinci Prazina, Ćelo, Kruško…

Najviše silovanja izvršeno je na početku rata, tokom 1992. godine, kao i 1993. godine, a nesrećne žene i djevojke često nisu znale identitet svojih mučitelja, pošto su se oslovljavali po nadimcima ili su nosili maske preko lica, a nekada su među silovateljima bili i poznanici tih žena.

Najozloglašeniji po ovom zločinu je Centralni zatvor u Sarajevu, odnosno četvrti sprat tog kazamata, u kojem je u jednom momentu na razne načine prebijano, ponižavano i zlostavljano - prema iskazu jednog svjedoka, bivšeg zatvorenika - više od stotinu srpskih žena i djevojaka.

Tu su i mnogi privatni zatvori u podrumima, stanovima, kafićima, koje su koristili sarajevski kriminalci, bliski tadašnjoj ratnoj vlasti u Sarajevu, kao što su Ismet Bajramović - Ćelo i Juka Prazina, Samir Kahvedžija - Kruško... odakle su neke od silovanih žena prebacivane u zatvor "Viktor Bubanj", dok se drugima, koje se pominju u iskazima, gubi trag. U nekima od ovih zatvora viđani su pojedini generali Armije BiH, ali i neke druge javne ličnosti.

One žene koje su preživjele silovanja nastavile su život sa teškim psihičkim traumama, ali ostaju nepoznate sudbina djevojčice Jelene ili 16-godišnje Snježane silovane pred cjelokupnom rodbinom, kao i desetine Srpkinja, o čijoj zlehudoj sudbini u svojim iskazima svjedoče srpski zatvorenici i zatvorenice koji su preživjeli sarajevske kazamate.

Razlozi zbog kojih su srpske žene privođene - trivijalni su, od već uobičajenih da su "peta kolona", snajperisti, da su davale svjetlosne signale i navodile srpske granate, pa do apsurdnih - kao što su knjiga - neka narodna pjesmarica, pronađena tokom pretresa stana ili isječak iz sarajevskog "Oslobođenja" o boravku Vuka Draškovića u Moskvi, a jedna starica je hapšena čak dva puta, jer je "peta kolona i sklona bježanju", dok je jedna 16-godišnja djevojčica uhapšena samo zato što je Srpkinja.

Hapšene su u svojim stanovima, na ulici na osnovu prijava komšija, a u zatvorima su izlagane najvećim torturama, koje su podrazumijevale premlaćivanja, silovanja, javna ponižavanja, robovski položaj, pranje nogu dželatima poslije prebijanja, koje su bile poprskane krvlju, a neke - kao S. I. - silovane su i zadavljene u svom stanu.

-Djevojka invalid "snajperista"

Među uhapšenim Srpkinjama bila je i jedna retardirana djevojka - R. O. sa defektnom lijevom rukom, koju su optužili da je snajperista, a tako su je i zvali - "snajperista" i predstavljali stranim novinarima.

Bar dvije od uhapšenih i silovanih žena radile su na tadašnjoj Radio-televiziji u Sarajevu, a bile su optuživane da su snajperisti i da su novinari Srne.

Žrtve u svom iskazu navode da su mnoge muke prolazile uhapšene Srpkinje koje su makar nakratko bile u zatvoru kod Juke Prazine, a sve su bez izuzetka bile silovane.

Jedna od uhapšenih žena - N. S., inače novinar, kaže da su u Centralnom zatvoru srpske zatvorenike tukli dok ih nisu usmrtili i da se "čulo pucanje kostiju", a "kada krici utihnu, stražar otvori vrata i obično kaže: 'Tropa', a drugi dođe i kaže: 'Kupi srpsko đubre'".

U tom zatvoru su se nad Srpkinjama seksualno iživljavali noću, a jednu su silovali tri puta po osmorica čuvara. Bilo je poznato šta znači "poziv na izlazak u provod" ili "odvođenje na tuširanje".

Nisu sve žene bile registrovane kod MKCK, neke su bile skrivane prilikom dolaska predstavnika MKCK.

"Najperfidniji konc-logor za Srbe - grad u kojem svako može da ti radi šta hoće, a da ti se ne predstavi ni ko je, ni šta je, grad gdje ne znaš u kojem sokaku čija banda vlada, a svi se dozivaju po raznoraznim nadimcima, dok svi stariji muslimani imaju samo jedan nadimak - "dedo" - kaže o Sarajevu u svom iskazu jedna od žrtava.

Jedna od žrtava priča da su u jednom od zatvora - podrumu zgrade u ulici Đure Đakovića žene Srpkinje silovali "danju i noću, uz tuču, prijetnje noževima da će im sjeći dojke, uši i druge dijelove tijela. Jedna je žena, najstarija, imala više od 60 godina, umrla od batina i maltretiranja (u avgustu 1993)".

Kada se desi da silovanje prijave policijskoj stanici, dobijale su odgovor: "Šta hoćete, ostale ste žive", a jedna od silovanih Srpkinja navodi u svom iskazu: "Nisam se udavala, ostala sam osramoćena, bez kuće i budućnosti, oboljela sam od raka".

Jedan ugledni sarajevski urolog - Srbin S. B. kaže u svom iskazu da je "silovanje Srpkinja postalo činjenica na koju se u tom poludjelom Sarajevu malo ko obazire - zna se za javne kuće, gdje Srpkinje koriste kao nagradu za najniže porive muslimanskih vojnika".

-Svjedočanstva

U ovom istraživanju Srna se koristila direktnim izjavama silovanih Srpkinja koje su one dale pravosudnim organima Srbije. Koristila je i materijale iz arhive srpskog Tužilaštva za ratne zločine. Agencija se služila i podacima nekadašnjeg Komiteta za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovječnosti, te podacima Ginekološko-akušerske klinike (GAK) u Višegradskoj ulici, u Beogradu, gdje su primane silovane Srpkinje radi prekida trudnoće. Srna u nastavcima prenosi direktne iskaze nekih od silovanih Srpkinja (navodeći samo njihove inicijale - da ne bi bio narušen integritet žrtava), ali i iskaze drugih zatvorenih Srpkinja, svjedoka zlostavljanja...

ISPOVIJESTI SRPKINjA SILOVANIH U SARAJEVU (2)

"Silovana u hrvatskim pa muslimanskim logorima"
----------
Ginekolog beogradske Ginekološko-akušerske klinike (GAK) u Višegradskoj ulici doktor Miomir Krstić, koji je bio na čelu tadašnje komisije za odobravanje prekida trudnoće, rekao je Srni da je u ovu ustanovu, pri Kliničkom centru "Srbija" primljena 21 silovana Srpkinja tokom rata u BiH, radi prekida trudnoće, od čega ih se šest porodilo, jer su bile u poodmakloj trudnoći.

Nijedna nije htjela da zadrži dijete, jer je nastalo silovanjem - pa su ta djeca slata u Dom za nezbrinutu djecu u Zvečanskoj ulici, u Beogradu. Od šestoro rođenih, jedno je umrlo, za jedno se javila porodica majke da ga primi, dok je preostalo četvoro otišlo na usvajanje.

Dr Krstić navodi da su se u GAK javile tri Srpkinje koje su silovane u Sarajevu. Jedna je bila sa većom trudnoćom, dok je jedna došla sa malom trudnoćom - upali su u stan i silovali je naoružani muškarci.

-Liječenje u Psihijatrijskoj bolnici

Sve silovane Srpkinje koje su trudne dolazile u GAK liječene su u Psihijatrijskoj bolnici "Laza Lazarević" u Beogradu, a u jednom od psihijatrijskih nalaza od 21. novembra 1992. godine navedeno je: "Od euforije do utučenosti. Plače. Govori: "Dijete ne mogu da vidim, to ne mogu da podnesem, to me podsjeća na sve što sam preživjela".

Dr Krstić, koji je sada u penziji, sjeća se da su žrtve silovanja u Sarajevu, koje su dolazile u GAK u Višegradskoj ulici, bile mlade, a jedna je bila iz mješovitog braka, brat joj bio u Vojsci Republike Srpske.

Svaka je bila pod stresom, što je psihička reakcija na silovanje. "Mnogo su propatile, ispričale su potresne priče, sve su obrađene psihijatrijski. Veliki problem je bio šta s njima posle. Jednu smo držali u bolnici i više od mesec dana nakon što se porodila. Za svoje dete nikada nije rekla "moje dete", nego – "ono".

Ona je i sada u kontaktu sa socijalnim radnikom. Zasnovala je porodicu, dobila dete. Za ostale žrtve silovanja ne znamo šta je sa njima bilo", kaže dr Krstić.

Dr Krstić navodi da, prema nekim uobičajenim procjenama, na 100 silovanih žena jedna ostane u drugom stanju, pa se može reći da je bilo oko 2.000 silovanih Srpkinja, s obzirom na to da se u GAK javilo njih 21 da prekinu trudnoću.

On se sjeća prvog dolaska u GAK, u septembru 1992. godine, žrtve silovanja, jedne medicinske sestre iz Brčkog, Srpkinje I. J., koja je prvo bila silovana u hrvatskim logorima, a onda je prebačena u BiH, ponovo u logor, gdje je njena golgota nastavljena.

"Ona je bila veoma lepa, imala je velike plave oči. Rekla mi je da se plašila da joj ih ne iskopaju", navodi dr Krstić.

Osim žena koje su bile žrtve silovanja, najpouzdanije su mogle o tome da svjedoče žene i muškarci koji su sa njima bili u zatočeništvu, s obzirom na to da se žrtve silovanja tek u jednom od deset slučajeva odlučuju da progovore o svojoj nesreći.

"U Centralnom zatvoru svake noći smo slušali kako gore na tom zloglasnom četvrtom spratu jauču nesrećni Srbi i ponižene Srpkinje. ...

-Svirepa ubistva u privatnim zatvorima

Noću su na četvrtom spratu izgonili žene u hodnik, njih više od sto, neke su zatvarane sa djecom, jauču, čuo sam kako im govore "gledajte kako muslimani prave djecu", vodili su ih odatle negdje u javnu kuću, čuo sam to, izvodili su nas da ih gledamo u hodniku tako jadne i ponižene, bilo ih je polugolih", svjedočenja su muških zatvorenika - Srba, koji su preživjeli pakao Centralnog zatvora.

"Žene su odvodili u stan iznad zatvora, vraćane su vidno izmrcvarene, ponižene, ćutljive..."Šćućure" se u ćošku i pate; sve su to bile žene uglavnom od 25-30 godina", priča jedan od svjedoka o silovanju Srpkinja u jednom privatnom zatvoru.

U jednoj krivičnoj prijavi protiv Samira Kahvedžuća - Kruške, jednog od komandira privatnih zatvora, navodi se da je imao butik "Garfild" na Trgu solidarnosti (na Alipašinom), te da je jednom dovezao dva kamiona srpskih civila u svoj privatni zatvor, pa ih svirepo ubio, da je osnovao javnu kuću, gdje su silovane srpske djevojčice i žene od 12 do 30 godina u "svrhu relaksiranja njegovih boraca".

Zatvori gdje su vršena silovanja, a koje žrtve pominju su, osim zloglasnog četvrtog sprata Centralnog zatvora i Studentski dom "Mladen Stojanović", podrum starog hotela "Balkan" u Buća Potoku, podrum Željezničko-industrijske škole (ŽIŠ); Stan u ulici Mis Irbina, u centru Sarajeva, podrum prodavnice "Sunce", šupa kraj jedne kuće u Pofalićima, podrumi zgrada u ulici Đure Đakovića i na Alipašinom polju, podrum samoposluge kod kafića "Borsalino", podrum i kancelarije Privredne banke, kafe "Baltazar", skladište "Jugoeksporta" i prodavnice "Borovo", podrum "Poljoopskrba", podrum zgrade na Otoci kod OŠ "Alija Alijagić"; Elektrotehnička škola u Buća Potoku, zatvor u Popravnom domu za maloljetne delinkvente, podrum jedne zgrade na Dobrinji 2, MZ "Mladost", hotel "Zagreb", hotel "Evropa", kao i logor na stadionu "Famos" u Hrasnici i drugi...

ISPOVIJESTI SRPKINjA SILOVANIH U SARAJEVU (3)

"Potresna svjedočenja žrtava iz privatnih logora"
----------
Najtragičniji primjer silovanja Srpkinja u Sarajevu jeste slučaj djevojke S. I., koju su silovala trojica muslimanskih vojnika u njenom stanu, a potom i ubili.

O njenoj nesrećnoj sudbini u iskazu priča njena prijateljica N. J., koja je bila u tom stanu za vrijeme ovog zločina, a koja je uspjela da izbjegne najgoru sudbinu - skočivši kroz prozor s prvog sprata.

Prema ovom iskazu, u stan S. I. 30. septembra 1992. došli su pripadnici Jukine vojske, koje je predvodio komandant vojne policije Hamdo Šašić.

Oni su upali u stan S. I., a Šašić je počeo da ih ispituje. Tada se "ubacio" jedan od vojnika riječima: Ne radi se to tako, nego ovako - uhvatio je Sanju za ruku i odveo u drugu sobu. Ta trojica su je maltretirali i silovali.

Šašić je rekao N. J., koja je ostala sa njim u prvoj sobi: Moramo, N., praviti ****** djecu, a kada je N. J. ušla u sobu, zatekla je S. I. blijedu, crvenog vrata, sa pjenom na ustima. Šašić je rekao N.: Ti ćeš sutra naveče biti silovana sa moje strane.

-Bjekstvo skakanjem iz stana

Hamdo i ta trojica su potom otišli, zaključali stan, a N. je skočila sa prozora prvog sprata na neke vreće sa pijeskom i pobjegla preko rijeke Željeznice u Vreoca.

Službenica iz Buća Potoka M. O. uhapšena je 29. juna 1992. godine, nakon što se vratila u svoju opljačkanu kuću, odakle je pobjegla poslije muslimanskog napada na Pofaliće 17. maja 1992. godine i paljenja srpskih kuća u Orlovačkoj ulici u Buća Potoku, koje su predvodili momak sa nadimkom Žuti i Murat Šabanović iz Višegrada (poznat po tome što je prijetio da će branu na Drini dići uvis).

Poslije hapšenja odvezli su je u podrum starog hotela "Balkan", u centru Buća Potoka. Hapšenje je predvodio Sejo (Kemo), radio u "Zraku", odjeljenje "Optika". On joj je rekao da je uhapšena, jer je kod nje pronađeno pismo iz Okučana, koje je dobila prije rata i tekst o boravku Vuka Draškovića u Moskvi (tekst iz tadašnjeg sarajevskog "Oslobođenja").

Odvoze je u podrum ŽIŠ-a (Željeznička industrijska škola). Rekli da će je ubiti i baciti u Miljacku, policajac pokušava da je pipa za grudi. Vezali su joj oči i doveli u neku prostoriju - kada su skinuli povez, vidjela je jedna vrata sa napisom "Biblioteka".

U tu prostoriju je ušlo deset mladića, tetoviranih, ošišanih... Rekli su da čekaju dolazak Juke Prazine.

Ona pominje da su u te prostorije došli i kratko se zadržali jedan poznati sarajevski pjevač i glumac (imena zabilježena u iskazu Komitetu).

Potom su je odvezli u Centralni zatvor, gdje je ispitivao Ismet Bajramović Ćelo, a poslije ispitivanja uz prijetnje "predložili" joj da prespava kod jednog mladića, koji je sjedio za pisaćim stolom.

Odvezli su je u stan tog mladića u Mis Irbinoj, kod FIS-a, tu je Ćelo prinudio, prijeteći oružjem, na seks, rekao joj da je ona treća Srpkinja koju je tu doveo. Poslije toga je pustio da ide kući.

-Svakodnevna zlostavljanja Jukinih vojnika

Djevojka M. B. (1975), živjela je sa roditeljima i sestrom u soliteru blizu Trga Pere Kosorića, a u izjavi navodi da je silovao dva puta u toku deset dana isti mladić.

Ona je 15. decembra 1993. godine pošla da izbaci smeće, kada su je presrela tri mladića, jednog je znala iz viđenja, uvukli je u prizemlje jednog stana koji je bio prazan, a silovao je onaj koga je poznavala, dok su je druga dvojica držala, prijetili joj da nikome ne kaže ili će joj ubiti oca i majku.

"Bilo me sramota i užasno sam se plašila, nikome nisam rekla", kaže ova nesrećna djevojka i dodaje da je opet silovana kada je deset dana kasnije izašla po neka dokumenta za oca.

Opet je ugledala tu trojicu, koji su joj doviknuli "Ej, ti, četnikušo". Ona je potrčala, ali su je sustigli i opet odveli u onaj isti stan. Vrištala je, a jedan je silovao, prijetili su joj pištoljem da će je ubiti.

Nije smjela da kaže svojima, a od jedne drugarice kasnije je saznala da je jedan od njih poginuo - po opisu je zaključila da je to onaj koji je silovao.

"Jedne večeri osjetila sam da se beba mrda, rekla sam majci i sestri", navodi M. B., koja je izašla iz Sarajeva - posredstvom jednog Hrvata, za 300 maraka - do Ilidže, a odatle u Pale, pa potom u Beograd kod rodbine.

Ona je 25. jula 1994. godine došla na GAK u Višegradskoj ulici, u odmakloj trudnoći, rodila je muško dijete, teško 3.650 grama i dugo 51 centimetar i namjeravala je, kako je navela u iskazu, da ostavi bebu.

S obzirom na iskaze žrtava i potvrde da skoro nema žene koja tokom boravka u zatvoru Juke Prazine ili Ćele nije bila silovana, može se pretpostaviti, na osnovu ukrštanja svjedočenja, da su seksualna zlostavljanja pretrpjele i one zatvorene Srpkinje koje u svojim iskazima svjedoče o silovanju drugih.

Među silovanim sarajevskim Srpkinjama bile su i dvije radnice tadašnje Radio-televizije u Sarajevu.

"Svakodnevno su me silovali, molila sam da me ubiju, izvodili su i silovali i druge žene. Senad je izvodio zatvorenike i tukao u separeu u sastavu samoposluge, bilo je mnogo krvi po podu, zidovima, to sam morala da perem, Senad me prinudio da perem i masiram mu noge poslije tih prebijanja. A noge su mu bile poprskane krvlju", rekla je u svojoj ispovijesti Srpkinja N. V.

ISPOVIJESTI SRPKINjA SILOVANIH U SARAJEVU (4)

"Podrum u Alipašinom polju mučilište za Srbe"
----------
Nakon odlaska JNA 5. maja 1992. godine, na vrata pominjane N. V., koja je bila razvedena (rodica je jednog poznatog estradnog menadžera), pokucala su dva čovjeka u civilnom odijelu, koji su je pozvali, navodno, na razgovor u mjesnu zajednicu, pa je izašla u bermudama, majici i papučama.

Smjestili su je u podrum jedne zgrade na Alipašinom polju, gdje je u prostoriji 5h6 metara bilo između 20 i 30 srpskih muškaraca i žena.

Jedan od stražara je uveče odveo u stan u toj zgradi, tu je bio Jasmin, taksista, koga je poznavala "iz viđenja". Htio je da je siluje, a tada je u sobu upao Kruško (Samir Kahvedžić), komandir zatvora i odvukao je u drugi stan, u kojem je bio plavokos čovjek, mršav, oniži, zvao se Senad. Senad ju je silovao. Taj zatvor bio pod komandom Juke Prazine.

Svakodnevno su je izvodili u stanove iznad podruma i silovali, nekad po petorica, nekad desetorica, a izvodili su i 70-godišnju staricu Z. T., kojoj je sin bio u JNA. Silovali su i nju.

Za tu staricu N. V. kaže da je nakon prebacivanja u "Viktor Bubanj" puštena, ali je umrla ubrzo od posljedica mučenja. Pokopana je u krugu naselja Alipašino polje, a u pokopavanju je učestvovao njen komšija Kemo.

-Monstrumi Senad i Zovko

Srpske žene su silovali i tukli - najviše Senad, ali tu su bili i ostali koji su na glavi imali oznaku HOS ispisanu mašinom za šišanje. Tu bio i izvjesni Zvonko. I on je silovao.

Potom su srpske zatvorenike preselili u veći podrum samoposluge, pored kafića "Borsalino" i tu su stražari dovodili u podrum djevojčice muslimanke da vide "četnike". One su ih tukle i maltretirale. Zatvorenike su tukli i stražari, a broj zatvorenika se mijenjao, jer su stalno prethodne odvodili, a dovodili nove.

Jedan stražar, navodi N. V. u iskazu, jednom je doveo djevojčicu i upitao N. V. sa koje strane lica želi da je ta djevojčica udari, tada se N. B. obratila djevojčici: "Teško tebi kad si zla, uvijek ćeš biti nesrećna". Zbog tih riječi stražar je teško N. V. pretukao u krugu dvorišta tog logora.

Prolazili su poznanici i ponižavali je, iako je s njima radila na RTV. To se dešavalo i sa ocem i sinom, čija je prezime Đurašković, koji su takođe radili na RTV-u u Sarajevu.

Ona se sjeća da je u zatvor dovedena cijela porodica Radović iz naselja "Aneks", 17 članova, četiri brata sa suprugama i djecom, djed stariji od 80 godina (sa šubarom na glavi), koga su posebno maltretirali, jer je "četnik sa šubarom". Ne zna šta je s tom porodicom bilo, ali je jedna djevojka iz te porodice silovana.

Povremeno je dolazio izvjesni "Babo". Imao je u džepu brojanice i dolazio u pratnji neke crnokose djevojke. "Babo" je posebno maltretirao i tukao zatvorenike.

Poslije mjesec i po N. V. je prebačena u kasarnu "Viktor Bubanj", a nakon puštanja iz zatvora otišla je 1993. godine u jednu zapadnu zemlju sa sinom.

Kada je poslije 2000. godine kontaktirala sa poznatim sarajevskim advokatom Senkom Nožica, tražeći prava i vraćanje stana, ona je burno reagovala i rekla joj da joj je "poznato njeno ime i prezime, da je bila u nekim zatvorima, gdje je komandir bio Kruško, da joj je brat četnički vojvoda". To je , naravno, bila laž - kaže N. V.

"Iz tih riječi zaključila sam da je tadašnjim muslimanskim vlastima u Sarajevu poznat cijeli moj slučaj. Iz susreta sa bivšom koleginicom sa RTV Sarajevo - muslimankom, saznala sam da im je poznato da sam bila u zatvoru, jer sam navodno bila snajperista, da sam "davala svjetlosne signale Srbima" - ispričala je N. V.

Reagovanje advokata Senke Nožica je značajno, jer je ona bila angažovana kao pravni zastupnik raznih međunarodnih organizacija, koja imaju navodno humanitarni karakter, navela je N. V.

U stan R. E. na Dobrinji upala su 27. maja četiri uniformisana pripadnika TO BiH, morala je pred njima da se presvuče, a za njima u stan su upale i komšije muslimani, muškarci i žene, radujući se što je odvode.

-Ljudi vezanih očiju

Odveli su je u podrum prodavnice "Borovo", vezali ruke za naslon stolice, našli joj propusnicu za zgradu RTV-a i odmah saopštili da je "novinar Srne". "Kod tebe smo pronašli radio-stanicu", rekao joj je inspektor koji se predstavio kao Zoka, Srbin iz Ivangrada, ali je po govoru zaključila da je Sandžaklija.

"Zoka" je udarao gumenim čekićem po koljenima, šamarao, tražio da kaže o čemu je radio-stanicom izvještavala Srnu, a ona je rekla da nije novinar.

U tom podrumu bila je osam dana, nekad i po dva dana bez hrane, ona sama sa još devet muškaraca Srba, vezanih očiju; tu je bila jedna kanta u koju su vršili nuždu, kanta je bila prepuna krvi (to vidjela kada su joj jednim skinuli povez s očiju), jer su muškarci prebijani.

Silovala su je tri čuvara iz podruma kod "Borova", poveli je u prostorije iznad zatvora, prijetili da će joj otkinuti nožne prste, pekli je cigaretama po koži.

Oči su joj bile vezane, jedan joj se pomokrio u krilo, sva trojica su je silovala, vratili je poslije u podrum, u podrumu pitali zarobljene Srbe da li neko od njih želi da seksualno opšti sa "četničkom kurvom". Svi su odbili.

Potom je premještena u podrum Privredne banke (zatvor na Dobrinji 2). Tu je bilo 60 žena i muškaraca, među kojima i zatvorenik od 70 godina i baka od oko 80 godina. Žene su brisale krv sa poda od prebijanja, a stražari su uzimali novac, nakit. Tu je bio i novinar Milan Radić.

U zatvoru ispod Privredne banke drugi stražari su je prisilili da sa njima oralno opšti. Taj zatvor su držali Jukini borci, a upravnik tog zatvora bio je stariji čovjek, oko 50 godina, zvali su ga "Dedo" i govorio je ekavski.

U podrumu "Poljoopskrbe" tukao ju je Asko, koji se predstavljao kao Srbin, tukli su je stražari. I to je bio zatvor Juke Prazine. Glavni je bio neki Kemo, koga su zvali Ćelo, tukli su zatvorenike i prisiljavali da pjevaju "Bosno moja".

ISPOVIJESTI SRPKINjA SILOVANIH U SARAJEVU (5)

"Ćelini ljudi izvršili pokolj Srba u Pofalićima"
------------
Žene su tjerali da čiste srpske stanove - da bi se u njih uselili muslimani, neke od žena vodili da se "istuširaju" u stanovima, vraćali ih nakon sat vremena.

Za žene je bila zadužena neka Mirela, policajac (koju pominju i druge zatvorenice, nosila je nož sa bajonetom i "škorpion" za pojasom).

Kad su je pustili u julu, Izudin Isović, iz RTV, rekao je da su joj dali otkaz, "jer je bila odsutna sa posla", a kad je pokazala potvrdu da je bila u zatvoru, stavili su je "na čekanje" i ironično rekli da je otkaz dobilo 300 Srba.

"Likovali su, čak i moje dojučerašnje dobre drugarice sa posla, a jedna je rekla: 'Ne pozdravljam četnike', navodi u iskazu R. E., koja nije željela da uđe u zvaničnu izjavu da je silovana.

"Tokom boravka u garsonjeri silovala su me šestorica uniformisanih muslimana, bez ikakvih vojnih oznaka na odijelu - to su bili mlađi ljudi, vulgarnog, primitivnog, divljačkog ponašanja" - svjedočila je silovana Srpkinja, učiteljica M. M.

-Pretresi stanova na Koševu i zločini u Pofalićima

Stan u sarajevskom naselju Koševo učiteljice M. M. (koja je majka troje djece i aktivista jednog srpskog udruženja) 8. maja 1992. godine pretresli su ljudi Ismeta Bajramovića - Ćele, među kojima su bili i nekakav Srbin - kriminalac Obren Jevtić i Hašim Sarajlić.

Njih dvojica su došli u njen stan krvavih ruku, hvaleći se da su prethodno učestvovali u pokolju "četnika" u Pofalićima. Među njima bila je i jedna crnokosa naoružana djevojka, te Muhamed Begić - Đilda, njegov brat Halil, buregdžija Nurudin...

Razbijali su stvari u stanu, repetirali oružje na nju i njenu kćer Natašu, koja se zbog straha onesvijestila.

Odveli su je u školu "Franjo Kluz", u kabinet biologije, gdje je zatekla suprugu poznanika M. Č., koja je bila vezana za klupe, ležala potpuno gola potrbuške i pretučena, uz nju su bili razbacani dijelovi odjeće.

Oko nje se nalazila grupa odraslijih dječaka koji su je hvatali za grudi, zadnjicu i po ostalim dijelovima tijela, iživljavajući se i ponižavajući je. Iz drugih učionica i podrumskih prostorija škole čula je strahovite krike, plašila se da i njoj ne skinu odjeću.

Ispitivali je o oružju, prijetili da će je mučiti, ubiti joj supruga, koga su takođe odveli iz stana - ako ne oda "četnike", optuživali je da je pravila spiskove za likvidaciju muslimana, ali pošto je jedan poznanik musliman to negirao, vratili su je stan, da bi je odmah ponovo odveli, ali ovaj put u Studentski dom "Mladen Stojanović".

U domu su je uveli u trpezariju, gdje je na jednom od zidova bila velika fotografija Homeinija, kao i posteri arapskih gradova, a na velikom stolu fotografija Radovana Karadžića sa zabodenim nožem po sredini. Ko god bi prošao zabadao bi nož u tu fotografiju.

Dok su je ispitivali Refo (oniži, crn, sa naočarima) i Zlajo (krupan, imao na sebi farmerke) - ušao je mlađi čovjek, uzeo jedan veći nož sa testerom i zasjekao joj mali prst desne ruke, a zatim i obje noge preko cjevanica, otvorivši velike rane, čiji su ožiljci vidljivi i danas.

Došao je i Ćelo, obratio joj se: "Evo naše učiteljice koja dijeli oružje po naselju", a neki nepoznati mladić je tada udario pesnicom u desnu stranu lica, tako da su joj iz gornje vilice ispala četiri zuba.

Ćelo joj je rekao da je uhapšena, jer je ranije konkurisala za mjesto direktora u školi.

-Zapaljena tijela ubijenih Srba iz Velešića

Izvjesni Besim odveo je u jednu od studentskih garsonjera u tom domu, na drugom spratu, gdje je bila do 15. maja 1992. "Povremeno sam, danju i noću, iz susjednih prostorija, hodnika i sa stepeništa, čula ženske glasove, kuknjavu i vriske, imala sam utisak da se nalazim u javnoj kući", priča M. M.

Tokom boravka u toj garsonjeni silovana je. Prvi put su je silovala dvojica, a kasnije pojedinačno četvorica u različite dane.

"Osjećala sam se veoma ponižavajuće i druge detalje ne želim da objašnjavam; međutim, sigurno je da su ovaj gnusni čin izvršioci obavljali sa znanjem svojih pretpostavljenih, svakako Ćele i ne isključujem mogućnost da je on to naredio", kaže M. M. u iskazu.

Vraćena je ponovo u stan, gdje zatekla kćer Natašu u veoma teškom stanju, smršala je 12 kilograma i od tada se nije oporavila. U povjerenju nam je rekla da su i Natašu silovala petorica muslimana, koji su upali u stan.

Učiteljici M. M. su i treći put upali u stan, prijetili smrću, izvodili da je strijeljaju, postavljali uza zid, repetirali oružje.

Uspjela je da pobjegne krajem maja 1992. pored stadiona Koševo, sa zapadne strane, gdje je vidjela nekoliko zapaljenih ljudskih leševa kako tinjaju, a medicinska sestra D. P. rekla joj je da su to Srbi iz Velešića.

"Zbog svega proživljenog imam zdravstvene probleme, izraženu srčanu aritmiju, strahove, košmare, kćer dobila alergiju zbog koje se otvaraju sitne rane na nogama i rukama", navodi M. M. u iskazu.

ISPOVIJESTI SRPKINjA SILOVANIH U SARAJEVU (6)

"Stalna prebijanja, silovanja, prijetnje noževima"
------------
Frizerka S. K. (1970) poznavala je Ismeta Bajramovića - Ćelu odranije. Htio je da se sa njom "zabavlja", a ona ga odbijala. Nju su 25. aprila 1992. na ulici, dok je išla s drugaricom, zaustavili Ćelo i još dvojica muslimana, zatvorili je u šupu, kraj jedne kuće u Pofalićima. Tu je bila i djevojčica Jelena, koju su takođe silovali, kao i još djevojaka, kojima je čula glasove.

Tu su bila desetorica muslimana, tzv. "ljiljani", sa nadimcima: Alibaba, Kemo, Ari. Ćelo joj rekao: "Ipak ćeš biti moja, kučko, treba vas poubijati, bolje niste zaslužili. Vi ste pogan narod, treba vas uništiti", pokidao je odjeću sa nje i silovao je. On i još sedmorica.

Izašla je iz tog zatvora u maju, na intervenciju muslimana E. T. - muža njene koleginice.

-Bjekstvo u Beograd

Ostala je trudna. A kad je bila u drugom mjesecu, otišla je u bolnicu na Koševu da abortira. Međutim, rekli joj da će to uraditi ako pristane da dođu novinari i da kaže da su je silovali Srbi. Ljekar se zvao A. N.

U novembru 1992. godine stigla je u Beograd, porodila se 21. novembra u GAK-u, u Višegradskoj ulici. Rodila je žensko dijete, koje nije htjela da prihvati.

Liječila se u psihijatrijskoj bolnici "Laza Lazarević" u Beogradu, a psihijatrijski nalaz od 21. novembra 1992. godine glasi: "Od euforije do utučenosti. Plače. Govori: Dijete ne mogu da vidim, to ne mogu da podnesem, to me podsjeća na sve što sam preživjela".

Udovica B. A. J., majka dvoje djece, stanovala je u ulici Đure Đakovića, a u podrumu te zgrade više puta je silovana, sa još osam žena iz iste zgrade, koje su bile zatvorene tu od juna 1993. godine.

Kad je bila u poodmakloj trudnoći, abortirala je u GAK-u u Višegradskoj ulici u Beogradu, a u njenom psihijatrijskom nalazu navodi se da je bila "u teškom psihičkom stanju, sa suicidnim tendencijama".

Početkom 1992. počela su uznemiravanja, upadi u stanove, pljačke... Odveli su joj muža, koga više nije ni vidjela, rekli su da je poginuo, a u proljeće 1993. godine sve Srpkinje iz njene zgrade smjestili su u podrum te zgrade. Bilo ih je osam. Ona bila najmlađa, a bilo ih je i starijih od 60 godina.

Prvo su prale veš i radile razne druge poslove. Bile su maltretirane mjesec dana. Prvo su napastvovali Ružicu (60 godina), jer je protestovala zbog neljudskog ponašanja, a onda su počeli da ih sve siluju, danju-noću, uz tuču, prijetnje noževima da će im sjeći dojke, uši i druge dijelove tijela.

Jedna žena, najstarija, imala više od 60 godina, umrla je nakon zadobijenih batina (u avgustu 1993).

Žena koja nam je dala izjavu ne zna imena zločinaca, samo nadimke. Zna jedino komšiju iz susjednog ulaza, on bio glavni, određivao je kako će biti napastvovane i mučene, zvao se Asim Čampara ili Čapara (35-40 godina), crnog izgleda, ostali su bili Čenga (28-29), Aka (30), Zika (Zimić).

-Inspektor odobrava zločine

Dvojicu braće daktilografkinje S. K. iz Pazarića kod Hadžića u maju 1992. godine uhapsili su muslimanski vojnici i odveli u logor Silos u Tarčinu, a ona i majka ostale su u kućnom pritvoru i svakodnevno maltretirane.

Drugog septembra 1992. ova djevojka i njena majka zatekle su u kući K. K., gdje je bila i dvogodišnja kćerka i svekrva te K. K. Oko ponoći na vrata su im zakucala dvojica muslimanskih policajaca i zaprijetili da će ubaciti bombu ako ne otvore.

Kada su ušli, prijetili su nožem da će da ih zakolju, a potom su izveli K. K. i silovali je, a poslije su izveli i S. K. i nju su silovali. Jedan je nožem rasjekao spavaćicu, malo zasjekao iza vrata, pa je krvarila, a nakon seksualnog iživljavanja nad njom, pomokrio joj se na glavu, udario je nogom i šutnuo.

S. K. i K. K. sutradan su krenule da prijave silovanje u policiju u Pazariću, a putem ih je napao komšija Kemo Šarić. U policiji u Pazariću, kada su prijavile silovanje, inspektor i policajac Mujo Fatić rekao im je: "Šta hoćete, ostale ste žive".

"Nisam se udavala, ostala sam osramoćena, bez kuće i budućnosti", kaže S. K. u iskazu, navodeći da je oboljela od raka.

K. K. je u svom iskazu potvrdila priču S. K., navodeći da su joj u kuću upala dvojica, koji su preko lica imali crne čarape, silovali je uz prijetnju nožem - jedan, a zatim i drugi.

Poseban metod terora u Hrasnici i Sokolović Koloniji bilo je silovanje srpskih žena od 16 do 60 godina, a u toku prve dvije godine rata (1992-93); za vrijeme najvećih ubistava i progona Srba u tim naseljima kod Sarajeva silovano je više desetina žena.

Zatvorenica M. P. - koja je bila u "Viktoru Bubnju" - kaže da su u sobi od 12 kvadrata bila tri kreveta i 12 zarobljenica od 22 do 84 godine, dok zatvorenica C. M. navodi da je bila zatvorena u podrumu jedne zgrade na Dobrinji 2, gdje je zatekla D. K. koja joj je rekla da je očajna, a R. E. je preživjela teška zlostavljanja i poniženja...

Ipak, zbog moralnih obzira vrlo teško se dolazi do podataka i pristanka na svjedočenje - stoji u prijavi MUP-a Rogatica i Bijeljina protiv 39 pripadnika Armije BiH u Hrasnici i Sokolović Koloniji.

ISPOVIJESTI SRPKINjA SILOVANIH U SARAJEVU (7)

"Zločini muslimanske Četvrte motorizovane brigade"
---------
U krivičnoj prijavi od 12. jula 1996. godine pominju se imena 12 silovanih Srpkinja iz Hrasnice i Sokolović Kolonije, među kojima je i jedna učenica, koja je ubijena nakon silovanja.

Silovanja su vršena u za to pripremljenim stanovima, ali samo za interne potrebe, tj. "za elitu komande Četvrte motorizovane brigade", zatim prilikom upada u stanove i u kancelarijama zatvora.

U sastavu Četvrte motorizovane brigade bili su "hosovci", to je 15 ljudi pod komandom Hajrudina Fazlića - Bate, a logor je bio na stadionu "Famosa" i u školi "Aleksa Šantić".

Silovane su B. M., Z. H., M. Ž., S. M., Z. K., B. P., S. M., B. H., R. M., S. V., M. D. i učenica B. L. Jedna od silovanih (S. M.) je uhapšena, jer joj je u stanu nađena dječija igračka "voki-toki", a u hrasničkom zatvoru je provela 18 mjeseci.

-Policajac Admir Šabović pljačkaš

Pretresi stanova vršeni su po nalogu komande Četvrte motorizovane brigade, čelni ljudi su bili Enes Zukanović, a poslije Fikret Pljevljak (tokom 1992), pretresima i pljačkom rukovodili su komandir vojne policije Admir Šabović, njegov zamjenik Nermin Bajramović - Baki, saradnici i izvršioci vojni policajci Pero Šutalo - Ustaša, Mirsad Sarajkić - Kuba, Mirsad Bašalić - Cinci, Fehim Belko, braća Senad i Samir Agić - zvani "miševi", te Munib Hodžić - Muna, Edin Kapetanović - Kina, "hosovci" sa Hajrudinom Fazlićem - Batom na čelu.

Javne kuće za internu upotrebu su bila dva stana, gdje su dovođene pretežno djevojke i mlađe žene od 16 do 20 godina za komandni kadar, jedan stan iza škole "Aleksa Šantić" i drugi preko puta visočke prodavnice u Hrasnici.

Glavni organizator za privođenje djevojaka bio je isljednik u hrasničkom zatvoru i oficir bezbjednosti - bivši piljar Mustafa Gegaj. On je za svoje potrebe privodio za jednu noć više, pretežno maloljetnih djevojaka - jedna mu je spremala hranu, druga ga služila na koljenima, treća spremala stan, a nad četvrtom se seksualno iživljavao.

U stanovima su silovanja vršila maskirana lica, pa se pretpostavlja da su to bili poznanici i komšije - stoji u prijavi.

Žrtva B. P. silovana je u pripremljenom stanu, po nju su došli vojni policajci Suad Dedović - Ciko, Adnan Memić - Kefa, sa još dvojicom nepoznatih, pod izgovorom da je vode na saslušanje u policiju, ali su je odveli u stan i naizmjenično silovali.

Silovanja su vršena u kancelarijama uprave zatvora. Pored kancelarije upravnika zatvora nalazila se prostorija sa dva kreveta koja su služila za silovanja.

Privođenjem Srpkinja i seksualnim iživljavanjem bavili su se pojedinci iz komande Četvrte motorizovane brigade - Mustafa Gegaj, Suad Dedović, Hamo Lokvančić - Brile, Mirsad Sarajkić - Kuba. Oni su više puta u stan Hame Lokvančića dovodili D. Č. i B. G. (koju su prvo tukli, a onda su je silovali Hamo, Suad i još trojica neidentifikovanih muškaraca).

-Učenica silovana, pa ubijena

Učenica B. L. je stanovala kod prijateljice muslimanke M. K. u Hrasnici kada je grupa pripadnika Četvrte motorizovane brigade - Haris Ibrahimović, Pero Šutalo - Ustaša, Suad Dedović - Ciko, Albin Lokvančić - Done - u noći krajem maja i početkom juna 1992. organizovala žurku u stanu u Školskoj ulici, lamela 5, u Hrasnici, gdje su priveli B. L., silovali je i ubili iz vatrenog oružja.

Ubistvo je pripisivano Harisu Ibrahimoviću, koji je poslije, navodno, kratko bio u muslimanskom pritvoru, ali je pušten, jer je "dokazano" da je B. L. uzela Harisov pištolj i izvršila samoubistvo, dok se u Hrasnici pričalo da ju je ubio Pero Šutalo - Ustaša, nakon silovanja.

Leš učenice B. L. nađen je u garaži Save Mandića, u ulici Hrasnički put, zakopana je blizu mosta, pored puta koji vodi prema muslimanskom groblju na Kovačima.

Ženu čiji su inicijali S. M. uhapsili su u maju 1992 (sa 15-godišnjim sinom); privedena je u kancelariju Harisa Ibrahimovića, uhapsili su je Suad Dedović, Albin Lokvančić, Tucaković - zvani Čičak, a optužba je bila da je "snajperista, da ima radio-stanicu".

Sa sinom su je prebacili u svlačionicu Rukometnog kluba "Famos", tu doveli grupu muslimana, njenih sugrađana, oba pola i svih uzrasta, koji su je kao Srpkinju i "četnikušu" pljuvali i psovali. Više puta noću odvođena u zatvorske kancelarije, gdje je seksualno zlostavljana.

Udovica S. M. (majka dvoje djece) uhapšena je 8. avgusta 1992. pošto su joj našli dječiju igračku "voki-toki" pri pretresu. U vojnoj policiji je ispitivao Nezir Agan, optužujući je da to "nije igračka, već radio-stanica", a od nekih muslimana kasnije je čula da je uhapšena kako bi joj se oduzeo stan, u koji je odmah po njenom hapšenju uselio Fehim Belko.

U prijavi se navodi da postoje indicije da je silovana, ali ona to nije priznala. Tučena je i zlostavljana.

Prema toj krivičnoj prijavi, zatvor za Srbe u Hrasnici bila je fiskulturna sala škole "Aleksa Šantić". Sa grede su visili logoraši. Tukli su ih džakom punim olova, gvozdenim šipkama, vezivali oko stolice u klupko, pa tukli... Šef logora bio je Amir Šabović.

Tu su i zatvori samački hotel, garaže između dva nebodera. Huso Mujanović je bio upravnik.

U blizini je bio rovokopač za odvoženje i ukopavanje leševa, kojim je upravljao Šefik Lokvančić. Leševe je odvozio u pravcu izvora Bunice i na druga mjesta noću.

ISPOVIJESTI SRPKINjA SILOVANIH U SARAJEVU /8/

"Drogirani i pijani stražari mučili zatočene Srbe"
---------
Zatvorena Srpkinja M. V., čiji je muž radio u JNA, uhapšena je u svom stanu na Koševu, a u Centralnom zatvoru je provela 24 dana na petom spratu, gdje je komandant bio Sulejman Horo, sin Ramiza iz Foče.

"U prizemlju je bila soba gdje su nas mučili različitim spravama. Među zatvorenicima neki Kemo pokušavao je oteti 16-godišnju djevojčicu radi silovanja. Makedonka S. T., supruga oficira JNA, pričala mi je kroz kakve su sve muke prolazile uhapšene žene koje su i najkraće vrijeme provele u zatvoru kod Juke Prazine, sve su bez izuzetka silovane", navodi M. V. u svom iskazu.

Novinar N. S. je u Centralnom zatvoru zatekla i staricu od 67 godina (kojoj je u stanu prilikom pretresa nađen list iz neke narodne pjesmarice) i 16-godišnju djevojčicu - koja je uhapšena samo zato što je Srpkinja.

"Sve žene su trpjele poniženja, bile nijemi svjedoci strašnih mučenja, odvođenja u sobu za mučenje, odakle su se čula zapomaganja i preklinjanja. Jusufović, čija je majka Esma nekad radila kod vojske, bio je pijan i drogiran, ulazio je sa peškirom oko vrata i sa policijskom palicom u ruci - birao koga će tući. Prijetio je M. V. da će je zaklati", navodi ona u iskazu.

-Nečovječni stražari

Po nečovječnom ponašanju, dodaje ona, bili su poznati stražari Slavko i Fudo. Pijani i drogirani Slavko bi prvo "očitao nešto", pa bi zaredali po sobama da tuku, Fudo je nogu povrijedio, tukući zatvorenike.

Žena, čiji su inicijali N. T. bila je u "Viktoru Bubnju" sa još sedam zatvorenica, najstarija je imala 70 godina. Tu je bila i R. Dž. (1947), supruga oficira JNA. Čula je da su nju u Centralnom zatvoru silovala petorica muslimanskih policajaca, a čula je i za druga silovanja u "Viktoru Bubnju".

"Sjećam se djevojke Snježane, koju su odveli i nije je bilo cijele noći, a poslije toga je nestala, nisu je vratili", navodi ona u iskazu.

Zatvorenica N. Š. sa Dobrinje bila je u podrumu zatvora ispod Privredne banke, zatim u nekadašnjem magacinu prodavnice "Sunce", a poslije u "Viktoru Bubnju", gdje je, kako kaže, bila već pominjana R. Dž. - supruga oficira JNA i još mnogo supruga vojnih lica, među kojima i izvjesna J., koju su u Centralnom zatvoru vezivali između dva crna psa, a tu je bila i Mađarica R. S. uhapšena što je jednoj srpskoj porodici pomogla da pređe iz Dobrinje na srpsku teritoriju.

Dok se nakon puštanja iz zatvora skrivala kod jednog muslimanskog bračnog para, čuli su jedne noći neartikulisane krike i vidjeli kako je iz zgrade istrčala naga žena, čuo se pucanj, ona je pala, a ujutru su vidjeli leš na stazi.

"Muslimani su iskonstruisali priču da su je Srbi silovali, otkinuli pola jezika i pustili u naselje. Ta žena je bila crnokosa, mlađa, vjerovatno, su je silovali, pa ubili, leš je ležao do podne na stazi, pred veče su natjerali dva-tri Srbina da je sahrane pod balkonom, gdje su već sahranjivali poginule", navodi N. Š.

-Trebaju im mrtvi Srbi

Srpkinju I. Š. su odveli iz stana, sa kćerkom Slobodankom, u kancelariju Privredne banke u ulici Jovana Cvijića, kod prodavnice "Slon", a potom u naselje "Otoka", u podrum stambene zgrade kod OŠ "Alija Alijagić". Kćerku su joj zadržali u prostorijama, a nju su tukli u podrumu te zgrade.

Prepoznala je komšiju Safeta Zajka, koji joj je govorio: "Znamo za tvog muža", a tukao ju je najviše jedan mladić crne kose i psovao joj četničku majku. Tukao po rebrima, glavi. Stalno se "pripremali da je kolju". Tu je ostala tri noći.

Za vrijeme boravka u "Viktoru Bubnju" upoznala je već pominjanu R. Dž. koja je zlostavljana, jer joj muž bio vojno lice, a tu je bila i S. D., koja je provela 11 dana kod Juke i mučena na razne načine.

U tom zatvoru je bila i 72-godišnja starica R. S., tetka političara Dragana Kalinića, i još jedna starija žena, teško oboljela od raka, a za nju su govorili: "Nama i mrtvi Srbi trebaju".

U "Bubnju" je upoznala i R. E, koju su doveli Jukini zločinci. Svašta joj radili 39 dana, ponižavali je, a tu je bila i već pominjana retardirana R. O. koju su zvali "snajperista", ali sa njom, kako kaže I. Š, "nije moglo normalno da se razgovara - naizmjenično je pjevala i plakala".

Za retardiranu djevojku R. O., koja je ranjena u nogu na Marin dvoru, drugi svjedoci kažu da su je muslimani prozvali "snajperista", da su je - dok je bila u Centralnom zatvoru - tukli tako ranjenu.

Ona u svom iskazu kaže da je u bolnici Koševo jedna sestra htjela da je tuče i da je govorila da joj tu nije mjesto da se liječi, "jer je četnik i da Srbe ne treba liječiti, nego ubijati".

R. O. navodi da su je u Centralnom zatvoru mučili dok nije priznala da je snajperista. "Morala sam, nisam više mogla izdržati, psihički su me upropastili, često mi je dolazila muka da plačem ili da se smijem", navodi ona u svom iskazu.

Nakon toga je prebačena "Viktor Bubanj", plašila se svih, krila se od svih. Tu je nju vidio Bernar Kušner kad je dolazio. "Rukama je on meni ovako pokazao da je došao da me vodi iz zatvora i ja sam to razumjela", kaže ona, dodajući da su joj muslimani zaprijetili da će je ubiti ako kaže šta su joj radili. (Kraj)

Svjedočanstva izgledaju dosta uvjerljiva. I ovako jednostavno svjedočena strašnije nego film Angeline Jolie.

Nikad ne znam šta pametno napisati na ovakvoj temi.

Šta da se napiše? Jedino me zanima da li je za ovo neko kažnjen ili nije.

Inače, odavno su mi poznata ova svedočenja, hvala BBC-ju što ih je postavio na forum.

Prosto se bojim pomisliti šta bi bilo da dođe do novog rata.

Ovo je stvarno gadljivo što je radila ta "oslobodilačka" "abih". Tulkas može o Hrvatima čitati na linku u mom potpisu.

bbc, dovoljno je. Ne moramo citati te grozote, kada je svima jasno sto se desavalo. Sva tri naroda imaju ludjaka i manijaka. Samo sto jedino kod muslimana su skoro svi jos uvijek na slobodi.

I da, neka dodje sada netko od muslimanskih forumasa, pa neka objasni da su ovo naravno, ...njihova omiljena isprika, "izolovani slucajevi"

Znam ja jako dobro sta su nam bale radile a i ovi tvoji

Nisu to moji. To je druga Republika.