Peto pismo HAZU-u

PRIZNAJEM: HAZU JE KONTRAVERZNA INSTITUCIJA S NATRAŽNJAČKIM IMAGE-OM


Poštovane kolegice akademkinje,
poštovani kolege akademici!

Mislim da je korisno upozoriti da je prof. dr. sc. Ivo Goldstein dao zanimljiv intervju “Kad-tad ću postati akademik” (Slobodna Dalmacija od 30. 05. 2012.) u kome daje niz podataka važnih za one koji će u budućnosti (možda i on sam?) izučavati povijest naše Akademije, a posebice Razreda za društvene znanosti. Intervju vam može biti zanimljiv i zato što je pisan na način na koji i inače piše svoja veličanstvena povijesna djela.

Intervju počinje ovako:

Nedavni neizbor dr. Ive Goldsteina u HAZU, prethodno urešen politikantskim optužbama za “znanstveno antihrvatstvo” i sumnjama u etičke kriterije pri glasovanju, ostavio je u javnosti prilično gorak okus i produbio natražnjački image ove kontroverzne institucije.

Kako sam tijekom izbornog postupka bio i vani, nisam siguran na što misle u Slobodnoj Dalmaciji. Znam jedino kako je u jednoj emisiji na HTV poslije Izborne skupštine Goldsteinov neizbor doveden u vezu s ogromnim doprinosom njegove obitelji u odluci Sabora oko komemoracije u Bleiburgu. Možda misle da se “znanstveno antihrvatstvo” skriva u činjenici da ste u kratkom izvješću naveli i najnoviju knjigu koju je kandidat (budući veleposlanik) napisao sa svojim ocem (savjetnikom valjda i Predsjednika i Premijera) Jasenovac i Bleiburg nisu isto, pa je njegov stric uputio poznati zahtjev Saboru koji je na osnovu toga i donio spomenutu odluku? Zašto bi to bilo antihrvatstvo. Pa zar to nije mnogo bolje od onih vremena kada nismo smjeli ni znati za Bleiburgh? Zar nije sjajno što nam, zahvaljujući ovoj obitelji, opet ne žele zabraniti da znamo? Pa to što netko tko nije Hrvat na takav način pomaže našem narodu nije izuzetno velikodušno? Toga su u Razredu za društvene znanosti i sami bili svjesni, pa se u sažetku o kandidatu i napisali da se Goldsteina predlaže u HAZU i zbog “općenito javnog rada u Hrvatskoj i inozemstvu”. Dakle, Prvi razred je doista učinio sve da ne dođe do katastrofalnog rezultata na glasovanju kada je Goldstein dobio najmanje glasova u povijesti Akademije (34 od 105, što je manje od jedne trećine) i tako ostao zapisan kao najslabiji kandidat o kome se odlučivalo na izbornim skupštinama (nezasluženo, zar ne?). Zato ne vidim bilo kakav razlog zašto bi se i na Prvi razred odnosilo ono o natražnjačkom image-u ove kontroverzne institucije kakva jest HAZU.

Tim prije, sam rezultat pokazuje kako je i potpuno ispravna sumnja koju navode u Slobodnoj Dalmaciji da se tu radilo i o etičkim kriterijima pri glasovanju, jer ovakva nezahvalnost koje je iskazala ta dvotrećinska večina je zastrašujuća. Zar oni ne vide koliko je veličanstveno to što nam iz te obitelji pokazuju kakve bi trebale biti naše uspomene, žele nam pisali pravopise, tumače nam povijest od antike do danas, A ti akademici se ponasaju tako.

Ne opravdava ih ni to što nisu sami u tome. Npr. pogledajte samo naslov: Josipa Rimac, gradonačelnica Knina: Gospodine Goldstein, jeste li vi odvjetnik pobunjenih hrvatskih Srba!? (HRSvijet, 31. svibnja 2012.). Ili tekst dr. sc. Damira Pesorde (Hrvatski list, 31. 05. 2012., HRSvijet, 01. lipnja 2o12. ) u kome kaže: “HDZ bi također mogao puno postići na nedvosmislenoj osudi komunističkih zločina. Ako u međuvremenu Goldsteini i Ivin ne dokažu da takvo što uopće nije postojalo. U tom slučaju ništa, jer ne može uljuđena vlast ići protiv znanosti. U najgorem slučaju može se nešto učiniti protiv Žikina kola u Kumrovcu. Tako da ga se preimenuje u Jožino kolo. Kada se igra u Kumrovcu.“

A što reći za Marka Curaća koji U Hrvatskom listu” od 31. svibnja 2012. povodom ukidanja Vijeća za normu hrvatskog standarnog jezika objavi tekst s naslovom: “Ministar neznalica ponizio akademike”, pa se još u podnaslovu pita: “Može li Željko Jovanović opstati kao ministar ako ponižava i takve akademike kao što je Radoslav Katičić”.

U tekstu Curać čak navodi i profesoricu hrvatskog jezika na osječkom Filozofskom fakultetu Sandu Ham, koja se usudi reći i slijedeće:

“Treba li naglasiti da je ministrov savjetnik za pravopisna pitanja (Slavko Goldstein) osoba koja je izdavač i koja je 2001., nakon ukidanja prvog Vijeća za normu, na tržište izbacila Anić-Silićev provopis, unitaristicki pravopis koji je javnost prepoznala kao prezivjeli i odumrli odvjetak novosadskog pravopisa iz 1960.”

Kolike li drskosti, autor se usudjuje usporediti nekakve akademike Katičića (“izjavio je u povodu odluke ministra da im nije odgovarao duh hrvatskog jezika koji su zagovarali, bio im je smetnja, pa su nas onda I raspustili.”) i Ježića s jednim gorostasom hrvatske kulture i ministrovim savjetnikom za pravopisna pitanja. I takvi akademici su vjerojatno bili protiv savjetnikova sina, kada su vidjeli da je ovaj “član uredništva i suautor Hrvatskog enciklopedijskog riječnika”. Taj riječnik je tiskan prije deset godina i nevjerojatno je kako su Katičić i Ježić mogli biti predsjednik i podpredsjednik Vijeća, a ne savjetnikov sin!

Doista, ne može biti dvojbe da je većina akademika kontroverzna i natražnjačka.

Međutim, Predsjednistvo Akademije i cijeli Prvi razred nisu takvi! Tu istinu, a i veličinu prof. dr. Iva Goldsteina i kao povjesničara posebno možemo vidjeti u slijedećem dijelu ovog intervjua:

Kako se osjećate nakon nedavnih dogadjaja u HAZU? Jeste li bacili koplje u trnje u pogledu akademskih ambicija?

-Ne mogu sakriti činjenicu da sam tužan i ojadjen. Mislim da rasplet kakav se dogodio nisam zaslužio, ali takodjer mislim i da ću kad tad postati članom Akademije, što će mi činiti osobitu čast. Javnost moram upozoriti kako je bilo puno ljudi koji su me podržali u kandidaturi, počevši od Odsjeka za povijest i Vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu, potom Razreda za društvene znanosti HAZU, pa sve do Predsjedništva same Akademije: svi su me oni podrprli, što u javnom, što u tajnom glasanju, u konačnici Razred za društvene znanosti i jednoglasno (istakao JP). Članovima ovih tijela, kao i nizu pojedinaca koji su me takodjer podržavali, trajno sam zahvalan.

Prije svega, zar nije veličanstvena tolika želja profesora Goldstein da postane članom jedne kontroverzne institucije kakva je HAZU koja u javnosti ima natražnjački image.

Zato podržavam Slobodnu Dalmaciju u ovakvoj konstataciji? Inače bi ti akademici izabrali prof. dr. sc. Ivu Goldsteina, pa Akademija ne bi bila kontroverzna institucija s natražnjačkim image-om, zar ne?

Da stvar bude jos i gora u Akademiji kruže potpuno drugačije priče o ovim dogadjanjima. Naravno, unaprijed se ogradjujem od njih, jer sigurno su interpretacije prof. Goldsteina, kao vrhunskog povjesničara i intelektualca, točne!

Kažu:

Goldstein je bio prvo predložen od članova Prvog Razreda, pa u glasovanju nije prošao jer je dobio samo 5 (PET) glasova.

Potom je ponovo došao prijedlog od njegova Fakulteta, pa u Izješću koji je dan Skupštini piše: Razred predlaže izbor (8 od 15 glasova).

Zanimljive priče kruže Akademijom kako je u tako kratkom vremenu, unatoč mišljenju/dogovoru da je pet povjesničara dovoljno u Razredu za društvene znanosti, ipak prof. Goldstein došao do potrebnog broja glasova.

Međutim, zar nisam bio u pravu kada sam tvrdio da se radi o “najboljem hrvatskom povjesničaru” kada vidimo kako Goldstein zna mnogo više nego bilo tko u Akademiji. Tko od tih kontroverznih i natražnjačkih akademika zna, pa ih Goldsten sjajno upozorava, kako ga Prvi razred podržao u konačnici, što u javnom, što u tajnom glasanju i jednoglasno. Koji bi hrvatski povjesničar mogao znati da ga je Prvi razred podržao jednoglasno i u tajnom glasovanju osim Goldsteina? Istina u ostalim razredima su glasovanja tajna. Mozda su u Prvom razredu prihvatili svojevremenu sugestiju kolege Radmana za javnim glasovanjem? Uvjeren sam da nitko iz Prvog razreda nije toliko dobar znanstvenik, kao sto to jest prof. dr. sc. Ivo Goldstein, pa ne zna da ga je njihov Razred jednoglasno podrzao. Osim, ako možda nisu bili pozivani pojedinačno od strane prof. Goldsteina (recimo u hotel Palace), i rekli mu kako su glasovali na tajnom glasovanju na Izbornoj skupštini. Pa čak da je i tako. Zar bi to i prihvatili da se ne radi o izuzetnom povjesničaru? Zato je ovaj intervju toliko i važan i za povijest Prvog razreda, i za povijest cijele Akademije, zar ne?

Ako tome dodate i činjenicu da prof. dr. sc. Ivo Goldstein zna (što mora biti istina) kako ga je podržalo i Predsjedništvo same Akademije onda je očito kolika je nepravda učinjena prof. Goldsteinu. Manje je vjerojatno da se radi o ljubomori akademika koji su izabrani bez tako velike pomoći Predsjedništva Akademije. Više vjerujem u ono u što sumnja Slobodna Dalmacija: Radi se o kontroverznim i natražnjačkim akademicima, zar ne?

Mogli bi se ugledati i u skromnost prof. Goldsteina pa uopće nije ni odgovorio na pitanje: Jeste li bacili koplje u trnje u pogledu akademskih ambicija? Zato su ga kasnije podsjetili na to:

Kakve daljne korake planirate?

-Sigurno ću ići na novu kandidaturu kad za to dodje vrijeme, vjerojatno uz pomoć istih ljudi iz Akademije koji su me i do sad podržavali.

Lijepo je znati da naš najbolji povjesničar nije odustao i da će uz pomoć našeg Prvog razreda i Predsjedništva Akademije pokušati ponovo postati akademik.

Ako ni to ne pomogne, treba promijeniti zakon o Akademije i nedopusti ikada više da kontroverzni i natražnjački akademici odlučuju tko će biti redoviti član HAZU-a, zar ne?

Sve vas lijepo pozdravljam,

Akademik Josip Pečarić

P.S. Nadam se da sam s ovih pet pisama Akademiji uspio natjerati onih 71 kontroverznih i natražnjačkih akademika da samokriticki razmotre svoje ponašanje i postanu pošteni intelektualci. Ako nisam uspio u toj namjeri, onda to na žalost nije u mojoj moći, pa vam više neću slati svoja pisma. Za komentare su zanimljiva i druga pitanja iz Goldsteinovog intervjua, ali kako su urednici novina (pa tako i Slobodne Dalmacije) uplašeni od današnjih vlasti, pardon ne slijede demokratska stremljenja naših vlasti pa ne objavljuju odgovore onih o kojima se piše u njihovim novinama, o tim pitanjima ću pisati na našim portalima, prvenstveno na HRSvijetu i portalu Hrvatskog kulturnog vijeća.
Tko hoće može već pogledati:
http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... &Itemid=24
i
http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... &Itemid=24

Goldstein u HAZU nije primljen iz jednog jasnog razloga : Izmišlja povijesne izvore tamo gdje ih nema.
O tome kako pljuje po RH okolo po svijetu ne treba govoriti .

Da, istina! O tome kako pljuje po RH okolo po svijetu ne treba ni govoriti!

Meni nije jasno kako je taj čovjek, nakon što se otkrilo to s falsificiranjem izvora, ostao uopće profesor na FF.

U FFu ima dosta kukolja, a ti kukolji imaju moćne patrone , između ostalog pogledaj kome je njegov otac savjetnik od prošle godine.

Pa znam, ali ovo je bilo prije izbora, a bogme je prvoklasni skandal.

RUGA LI SE KRILE GOLDSTEINU
(IV. dio)

Dirljiva Goldsteinova briga

Vrijeme je da završim ovu “priču” o Krileovom ruganju Goldsteinu. Zato ću dati samo još osvrt na ostatak ovog izuzetno zanimljivog razgovora:

1)Naravno, nije lijepo kada se jedan novinar ruga cijenjenom sveučilišnom profesoru, ali to nije usamljeni slučaj. Eto vidim kako je isti razgovor poslužio i Hrvatskom listu od 7. lipnja 2012. za nešto slično. U svojoj “Fusnoti za fah idiote” možemo naći slijedeće:

Ivo GOLDSTEIN, povjesničar koji je optužio NDH za zločine i prije nego što je NDH postojala:

‘Karamarkova obavještajna povijest nije sporna, ali on kao političar mora revidirati svoje stavove…’

HL: I da počne vjerovati u vaše pamflete i laži te da Vama prepusti vođenje HDZ-a!

2)Zapravo, ljubomoran sam na ove iz Hrvatskog lista jer su doista duhovito interpretirali primjer iz mog Pisma Predsjedniku i Predsjedništvu HAZU. Jedino se tješim, što je moja interpretacija o “egzatnom dokazu genocidnosti hrvatskog naroda” bila nerazumljiva za prof. dr. sc. Iva Goldsteina, tj. uopće nije razumio porugu i potrudio se to pokazati cijeloj Akademiji.

Goldsteinu ipak moramo oprostiti jer on zna da ogromna većina hrvatskog naroda misli da on doista želi dokazati navodnu genocidnost hrvatskog naroda. Naravno, ne moze zivjeti u Hrvatskoj i to izravno reci, pa to radi posredno. Tako prof. Mrkoci to komentira u Fokusu, 13. prosinca 2002.:

“Partizani su vršili odmazde, palili kuće i ubijali. Četnici su se osvećivali. Samo su ustaše vršili zločine zbog urodjenog nasilja.”

Krile to zna, a zna i što sam napisao glavnom uredniku Slobodne Dalmacije o tome:

“Niste mi tiskali odgovor, ali zato jeste intervju (Slobodna Dalmacija, 13. listopada 2002.). Da Goldsteinima nije strano korištenje neistinama pokazao sam upravo na primjeru tog intervjua, gdje sam konstatirao:

Svi koji promiču tezu o genocidnosti hrvatskog naroda, po definiciji napadaju našeg blaženika (Stepinca, op. J.P.). Po tome ćete ih prepoznati. Naravno, Goldsteini će izrijekom negirati genocidnost hrvatskog naroda, ali će sve raditi da to bude rezultat njihova djelovanja. Slično dr. Milanu Bulajiću koji nikad neće reći da je u Jasenovcu bilo 700 000 žrtava, ali će sve učiniti da to 'dokaže' (istakao J. P.).

Evo kako to navode Ivo i Slavko Goldstein u tekstu ‘Akademik Pečarić uporno laže’ (Slobodna Dalmacija, 20. listopada 2002.):

U intervjuu pod naslovom 'Bulajićevi učenici kroje nam povijest' u Slobodnoj Dalmaciji od 13.10.2002. akademik Josip Pečarić tvrdi da Ivo i Slavko Goldstein 'promiču tezu o genocidnosti hrvatskog naroda'. Ovu bezočnu laž Pečarić varira na više mjesta u istom intervjuu tvrdeći da su 'Goldsteini... Bulajićevi učenici', jer 'slično dr. Milanu Bulajiću čine sve kako bi dokazali da je u Jasenovcu bilo 700 000 žrtava' (istakao J. P.), pa time 'dokazali i genocidnost hrvatskog naroda'.

Veliki dio svog teksta Goldsteini koriste da pobiju tu ‘moju’ tvrdnju, a zapravo svoju laž!

Međutim, ono što je važno istaći u tom odgovoru oca i sina Goldstein jest kada poslije takve svoje laži kažu:

‘Potrudit ćemo se da njegove laži ne postanu istinom’.

Niste tiskali moj odgovor!”

Ono što je posebno zanimljivo jest činjenica da sam spomen kako Goldsteini žele dokazati genocidnost hrvatskog naroda kod njih izaziva potrebu da u odgovoru koriste neistine. U gornjem sličaju to je očito. O ovoj najnovijoj vidjeti moj tekst “Goldsteinova prijevara”.

3)Naravno, Goldstein neće propustiti ni ovu prigodu da ne spomene Stepinca pa kaže:

„...serija “Jugoslavenske tajne službe“ najavljuje se s potpunom izmišljotinom da je kardinal Stepinac bio otrovan.“

Ovdje ću dati samo što je rečeno u toj emisiji prema Večernjem listu od 16. 04. 2012.:

Teolog Juraj Batelja, koji godinama istražuje povijesnu građu vezanu za Stepinca, u seriji tvrdi da je nadbiskup pogrešno liječen jer su postavljane pogrešne dijagnoze pod stalnom prismotrom Udbe, koja je otvarala bočice s lijekovima i krivotvorila liječnička izvješća.

- Kad kemijski institut univerziteta u Rimu u kostima žrtve pronađe toksične supstance kadmija, kroma, olova i arsena, mislim da se slobodno može zaključiti da je bilo manipulacije nad zatočenim Stepincem u Lepoglavi. U pitanju su supstance koje on nije mogao uzeti kroz hranu i liječenje nego su se našle u njegovu organizmu kao posljedica, vjerujem, jedne zlouporabe moći, rekao bih čak i mržnje koja je išla preko groba - priča monsinjor Batelja.

Podvrgnut zračenjima

Nakon izdržavanja dijela kazne od ukupno 16 godina strogog zatvora, teško bolesni Stepinac rješenjem o uvjetnom otpustu iz Lepoglave 5. prosinca 1951. pušten je da umre u kućnom pritvoru u Krašiću.

- Kardinal je trpio nesnosne bolove, a ministarstvo unutarnjih poslova Jugoslavije nije mu dopustilo liječenje i kontrolu u Zagrebu, i to je činjenica. Liječnici su bili pod neprekidnim nadzorom tajne policije koja je čak i manipulirala bočicama lijekova. Nadbiskup je liječen od jedne bolesti, a zapravo bolovao od druge. U korespondenciji koja je sačuvana na relaciji dr.Lorenc u Los Angelesu, dr. Bogičević u Zagrebu i dr. Ružić u Chicagu, može se iščitati da doista nije na čast službi jedne države da manipulira liječničkim izvješćima. Profesor Lorenc jasno je ustvrdio da “ovo nisu pravi dokumenti i ne mogu se odnositi na mojega pacijenta” - rekao je monsinjor Batelja koji tvrdi da je sudska medicina u Rimu ustanovila kako je Stepinac bio podvrgnut čak i zračenjima koja nisu imala terapeutsku svrhu.


Ma kakav kemijski institute univerziteta u Rimu! Mi trebamo vjerovati našem istaknutom znanstveniku iz područja kemijskih znanosti dr. sc. Ivi Goldsteinu. Pa taj Batelja sâm kaže da je sve bilo pod stalnim prismotrom Udbe. Pored njih tako nešto se sigurno ne bi moglo dogoditi, zar ne? Uostalom, sve se to lako može i provjeriti u Povijesti SKJ!

4) Naravno Goldstein u razgovoru daje podršku Novom nacrtu Zakona o HRT-u. Doista, na HRT-u se dogadjaju nedopustive stvari. O tome na HRSvijetu otvoreno pišu 16. travnja 2012.:

Goldstein je u raspravi sa Slavenom Leticom i Ivom Bancem o Bleiburgu ispao polupismeni šovinist, a Šime Lučin je u srazu o pravima homoseksualaca s predsjednikom udruge Blaženi Alojzije Stepinac djelovao u najmanju ruku nedoraslo. Kada cijeloj ovoj situaciji pridodamo televizijske nastupe Dujmovića i Šole koji mogu parirati bilo kojem lijevom intelektualcu, dobijemo zabrinjavajuću sliku za vladajuću političku garnituru.

Iz HHO-a još i tvrde: izmjene Zakona o HRT-u komesarski su model partijske televizije. Sigurno Banac, Čičak, Silobrčić i dr. imaju nešto protiv Goldsteina. Valjda zato i stric Ivin nije ostao na čelu te organizacije.

5) Dirljiva je Goldsteinova briga o Hloverki Novak Srzić:

Nisam ni za kakav progon vještica, ali minimalna moralnost iziskuje da se privremeno povuče, sve dok se ne obrani od optužbi. Osim toga, čini mi se da emisije poput onih koje ona vodi iziskuju sasvim drugi pristup problemu voditelja.

Uvjeren sam da je nesebični Goldstein objašnjavao Hloverki kako treba obavljati svoj posao, ali ova nezahvalnica ga sigurno nije poslušala. A neka se ugleda na njega i po tome što je odmah čim je čuo za sumnje nekih kolega kako nestručno radi svoj posao prestao držati predavanja na Filozofskom fakultetu, dok se ne utvrdi je li to istina!

A o Goldsteinovom dirljivom odnosu prema ljudima s HTV-a pisao je Miroslav Mikuljan (intervju na Portalu HKV-a) kada o svom razrješenju s mjesta urednika Dokumentarnog programa HTV-a kaže:

„Kao što točno kažete 5. rujna 2002. godine sam dobio po prstima zbog emisije o tragičnoj sudbini sela Španovica, odnosno zbog emisije koja je govorila i o partizanskim zločinima i protjerivanju hrvatskog stanovništva s tog područja za vrijeme 2. svjetskog rata. U toj je emisiji iznesena i tvrdnja da je ustaški logor Jasenovac i nakon završetka 2. svjetskog rata nastavio funkcionirati kao logor sve do 1947. godine. Protiveći se toj tvrdnji član Vijeća HRT, dr. Ivo Goldstein je javno uvjetovao svoj ostanak u Vijeću ukoliko ja ostanem na mjestu urednika Dokumentarnog programa. Rekao je doslovce: – Ili ja ili on! To nije zvučalo ni dobronamjerno ni intelektualno. Bio sam u šoku i nisam mogao vjerovati da će takav oblik diktata biti proveden i da će cijela upravna struktura HRT kapitulirati i kadrovski se prilagoditi ovom neobičnom profesoru povijesti kojega previše često ne zanimaju činjenice, ali ga čini se zanima moć kao činjenica.“

6) I ne samo prema ljudima s HTV-a. O tom dirljivom odnosu pisao je i njegov kolega dr. sc. Vladimir Geiger kada je ovaj objavio članak Osvrt na knjigu Hrvatska 1918 – 2008 Ive Goldsteina: Niz otvorenih pitanja, Vijenac, 397, 21. 05. 2009. ("Goldsteineov kompendij neznanja" Hrvatsko slovo, 4. lipnja 2010.):

Nakon što sam napisao osvrt na njegovu knjigu Hrvatska 1918 - 2008. (Vijenac, časopis za suvremenu povijest, Review of Croatian History), Goldstein mi je u lice izrekao pregršt izabranih gadosti i psovki, kako vjerojatno i nalaže njegov strukovni i društveni položaj, i ponajprije kućni odgoj. Koliko mi je poznato, nisam osamljen. Goldstein se nimalo ne libi pozivati na svoja mnogobrojna poznanstva i medijske i političke veze, a i hvaliti se svojom nezaobilaznošču i svekolikim “utjecajem”. Jednostavno rečeno, svi oni bezobraznici koji ne misle kao Goldstein ili, pak, iznose stajališta koja mu se ne sviđaju ili, još gore upozoravaju na njegove pogrješke i kritički se izjašnjavaju o njegovom radu - imat će problema. U svojoj uljuđenosti Goldstein ne bira riječi različitih, više nego li slikovitih, pogrda i prijetnji koje upućuje svima onima koji ne djeluju i misle kao on. Pitam se je li za navedeno nekoga kod nas uopće i briga?

Naravno, nama je jasno kako je Goldstein na lijep način pokušao objasniti kolegi kako nije u pravu, a ovaj – nezahvalnik – piše ovako nešto.

Nezahvalnik jedan, on piše tako a uopće nije pokrenuta cijela hajka na njega kao u slučaju kada je slično o Goldsteinovom radu pisao dr. sc. Jure Krišto.

7) Krišto!? A što da je prošao kao Thompson (taj će još vidjeti!)?

Vjerojatno Geiger i ne zna kako je to izgledalo s Igorom Zidićem, predsjednikom Matice hrvatske. O toj hajci sam pisao u tekstu Montiranje slučaja Matice hrvatske, „Hrvatsko slovo“ od 14. veljače 2003.:

Počeo ju je Ivo Goldstein još prije pojave knjige Holokaust u Zagrebu, nastavljena je u samoj knjizi i tako - sve do danas. Pogledajmo kako to izgleda u interpretaciji Slavka Goldsteina u Nacionalu 21. siječnja 2003. (Željka Godeč: ‚Matica hrvatska ne želi osuditi antižidovstvo svog čelnika u NDH’), gdje je dano njegovo pismo bivšem predsjedniku Matice Josipu Bratuliću i sadašnjem Igoru Zidiću, u kojemu, među ostalim piše: ‚Zar je moguće da se dosadašnje i sadašnje vodstvo MH ne žele distancirati od postupaka Filipa Lukasa koji je u ljeto 1941. godine besramno zahtijevao pljačku imovine svojih sugrađana Židova u ime Matice hrvatske kojoj je tada bio predsjednik? U knjizi Ive Goldsteina 'Holokaust u Zagrebu', kojoj sam urednik i suautor, objavili smo na str. 193-194 pismo Matice hrvatske. U njemu se konstatira da 'sada postoji mogućnost da se pribave prikladne zgrade na mjestu, koje odgovara Matici hrvatskoj', a to je mjesto u središtu Zagreba, na Jelačićevom trgu br. 15, kojemu pripada dvokatnica prema trgu sa dvorišnim zgradama, vlasništvo Židova Sternberga', pa iako 'ove nekretnine još nisu vlasništvo Nezavisne Države Hrvatske' potpisnici pisma mole Državno ravnateljstvo da 'izvoli držati na umu prikazane potrebe Matice Hrvatske, kad spomenute nekretnine prijeđu u vlasništvo Nezavisne Države Hrvatske'.(…) Iz pisma se ne vidi je li se ijedan od potpisnika barem zapitao što će biti sa 'Židovom Sternbergom' i njegovom obitelji čija bi imovina 'savršeno odgovarala našim (tj. Matičinim) potrebama' i kakva će biti sudbina još desetak obitelji koje su u to vrijeme bile stanari u traženim zgradama, pa ih treba izbaciti iz njihovih stanova, jer Maticu 'u novo doba čekaju nove, veće i mnogobrojnije zadaće'.’

(…)

Pismo MH pisano je 8. kolovoza 1941. Vidimo kako se Goldsteini pitaju jesu li se potpisnici matičina pisma barem zapitali za sudbinu Sternbergovih i odmah zatim spominje izbacivanje iz stanova. Pa jesu li doista Sternbergovi izbačeni iz svoje kuće? Odgovor potražimo kod tih istih Goldsteina koji čitateljima Nacionala sugeriraju ovako nešto. Na str. 190. Holokausta u Zagrebu piše: "Industrijalac Manfred Sternberg (1892) prvih je dana travnja 1941. sa suprugom i dvoje djece napustio Zagreb. Putovali su preko Mađarske i Austrije i, u dramatičnim okolnostima, 5. travnja poslijepodne u posljedni čas prešli u Švicarsku. Već sljedećeg jutra, kao putnici s jugoslavenskim pasošima, vjerojatno bi bili zadržani u Austriji, jer je 6. travnja Treći Reich zaratio s Jugoslavijom. Nakon spasonosnog bijega, cijela je obitelj vrlo brzo prešla u SAD." Jesu li stigli u SAD prije ili nakon uspostave NDH nije jasno, ali očito ih ustaške vlasti i Matica hrvatska, prema Goldsteinima, žele izbaciti iz njihove kuće 8. kolovoza 1941. godine! Ako je i od Goldsteina, mnogo je.

Poslije tog mog članka prestala je hajka na Maticu koju su pokrenuli Goldsteini!

Istina, ne znam zašto, jer Zidić je to doista i zaslužio, zar ne?

8) Na kraju doznajemo kako otac i sin Goldstein pripremaju “tsunami knjigu o Titu”. Vjerojatno je dr. Geiger mislio na nju, kada je još u spomenutom tekstu iz Hrvatskog slova rekao:

U nestrpljivom sam iščekivanju novih Goldsteinovih uradaka.


Akademik Josip Pečarić

Mogli bi vi bana zaraditi....

„NETOLERANTNI“ REVIZIONISTI

Drugo pismo Razredu za društvene znanosti

Poštovane kolegice akademkinje,
Poštovane kolege akademici,

Razlog što se i vama obraćam (samo još jednom) je moje uvjerenje da možda mislite da baš i nisam bio „ljubazan“ prema vašem razredu. Istina je da je vaš prijedlog izazvao moje ironično pismo Predsjedniku i Predsjedništvu Akademije. Pismo, pisano po presedanu u „slučaju“ Radman, pisao sam s uvjerenjem da ono treba ostati „unutar kuće“. Vaš razred (tj. Predsjedništvo) je prvo tražio da na njega odgovara kandidat, i na kraju ste odlučili da se oba pisma čitaju na Skupštini.

Mediji su sve to iskoristili za napade na Akademiju i na mene. Odgovarao sam, ali niti jedan moj tekst nije objavljen, pa je o tome objavljen i članak u Hrvatskom listu od 14. 06. 2012.: Kako su zabranili akademika Josipa Pečarića. Zato ću sakupiti sva ta pisma, kao i članke povjesničara koji su pisali o „znanstvenim“ radovima vašeg kandidata. Normalno bi bilo da takvu knjigu objavi Akademija na prijedlog vašeg razreda, ali ...

U svom pismu sam Predsjedniku i Predsjedništvu Akademije spomenuo i dvije svoje knjige. Na skupštini se uopće nisam pozivao na njih već isključivo na pisanja povjesničara. Svoje knjige sam čak nudio kao poklon svim članovima Predsjedništva. Nitko ih nije tražio, a i kolega Strčić mi je priznao da ih nije pročitao.

Čini mi se da se razlog tomu, dobrim dijelom, može naći u rečenici Glavnog tajnika Akademije (27. 04. 2012):

„Vaše su pismo pročitali članovi Uprave no siguran sam da i Vi sami smatrate kako je potrebno u ovom, kao i sličnim slučajevima, postupiti prema načelu: AUDIATOR ET ALTERA PARS ponaosob stoga, što se ne radi o znanstvenom predmetu matematike, u kojoj ste vjerujem jedan od najboljih stručnjaka, već o povijesnoj znanosti.“

Vjerojatno vam je sada već svima jasno da primjer koji sam dao u pismu nema nikakve veze s „znanošću“ uopće, pa onda ni s povijesnom znanosti. Ono što meni nije jasno u ponašanju vašeg razreda u cijeloj priči jest što bi trebali znati kako ne Filozofskom fakultetu postoji grupa znanstvenika (okupljenih oko prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana) koja se bavi povješću i filozofijom znanosti. Vjerujem da znate da je jedno od najuglednijih imena u toj oblasti Thomas Samuel Kuhn rođen u Cincinnatiju, Ohio, 1922. godine. Po osnovnom obrazovanju je fizičar i doktorirao je na Harvardu 1949. iz fizike. Kao docent predavao je povijest znanosti na Harvardu od 1952. do 1957, kao profesor povijesti znanosti na Berkeley (California) od 1958 do 1964, te na Princetonu od 1964. do 1979. Od 1979. predaje povijest znanosti i filozofiju znanosti na Massachusetts Insitute of Technology (MIT). Član je mnogih strukovnih društava. Bio je predsjednikom američkog Društva za povijest znanosti (1968-1970). Primio je niz nagrada i priznanja za svoj znanstveni rad, a tijekom svoje sveučilišne karijere vodio je niz znanstvenih projekata i programa: direktor je projekta Izvori za povijest kvantne fizike (1961-1964), voditelj Savjeta za istraživanje društvenih znanosti (1964-1967), voditelj programa za povijest i filozofiju znanosti na Princetonu (1967-1972). Član je uglednih znanstvenih instituta i organizacija.

Uvjeren sam da vam je itekako dobro poznato kako je prof. Tuđman doista pravi znanstvenik. Njega sam i pozvao da mi predstavi knjigu “Brani li Goldstein NDH?”. Ovdje posebno treba naglasiti kako je taj tekst tiskan i u Tuđmanovoj knjizi “Prikazalište znanja”, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2003., str. 129-134., koju koriste studenti s Filozofskog fakulteta.

Evo tog teksta:
Znanstveni rat ‘legalista’ i ‘revizionista’ traljave znanosti[1]

Knjiga “Brani li Goldstein NDH?” donosi članke i polemike akademika Josipa Pečarića tiskanih u hrvatskim dnevnicima i tjednicima od prosinca 2001. do travnja 2002. godine. J. Pečarić polemizira s autorima knjige “Holokaust u Zagrebu” dr. Ive i Slavka Goldsteina i tvrdi da “iz mnogih njenih dijelova izvire šovinizam prema hrvatskom narodu i to onaj svojstven ljudima jugokomunističkog svjetonazora” (str. 8). J. Pečarić i strukturira svoju knjigu tako da potkrijepi svoju tezu: Umjesto uvoda, Brani li Goldstein NDH?, Stepinac i Židovi, Goldstein: revizionist, dogmatik ili Jugoslaven?, Jugokomunistička haranga, Jugokomunisti – ljubitelji laži, Prilozi, itd.

Akademik Pečarić jedan je od najbritkijih znanstvenih polemičara. U polemiku s Goldsteinima ulazi s bogatim iskustvom i znanjem o jasenovačkom mitu (o kojem je napisao dvije knjige: “Srpski mit o Jasenovcu, I i II”). Srpski pak mit o Jasenovcu “temelj je velikosrpskom dokazivanju genocidnosti hrvatskog naroda” (str. 148) i zato se broj žrtava u Jasenovcu u jugoslavenskoj političkoj i znanstvenoj javnosti održavao na 700 000 radi “očuvanja Jugoslavije i 'discipliniranja' Hrvata” (str. 151).

Jugoslavenska je vlada tražeći reparacije od Njemačke bila prisiljena 1963. smanjiti broj žrtava s prvotnih 1 706 000 na 950000. Njemačka vlada nije ni to prihvatila pa je 1964. u Jugoslaviji “obavljen popis žrtava rata koji je dao brojku od 597 323 žrtve rata” (str. 149). Prema tom popisu[2] broj žrtava u Jasenovcu je 49 874. Službena historiografija nije se usudila niti objaviti niti analizirati te podatke osim dr. F. Tuđmana koji je poglavito radi objavljivanja tih podataka 1972. završio u zatvoru.

Mit o Jasenovcu i genocidnosti Hrvata, odnosno zatiranje svake ideje i prava Hrvatima na vlastitu državu, osnovna je postavka jugoslavenske, preciznije velikosrpske, političke i historiografske paradigme. Jugoslavenska politička paradigma je srušena kako nestankom komunističkog sustava, tako i raspadom SFRJ-a, odnosno oslobađanjem i stvaranjem Republike Hrvatske. Jugoslavenska politička paradigma je prošlost: SFRJ je povijesna tvorba koja nije trajala duže od 70 godina, nestala je u najkrvavijem europskom ratu u drugoj polovici 20. stoljeća, a Hrvatska se izborila za svoju samostalnost i potvrdila je svoju cjelovitost u Domovinskom ratu.

Hrvatska je postala država, međunarodno priznata, unatoč srpskom hegemonizmu i velikosrpskoj agresiji te želji međunarodnih čimbenika za održanjem SFRJ. Znanstvena paradigma kojom je službena historiografija tumačila i branila nastanak i opstanak socijalističke Jugoslavije, nije nestala ni prvim demokratskim izborima 1990., niti je nestala u Domovinskom ratu. Znanstvene zajednice i njihove dominantne teorije nastaju i nestaju prema sasvim drugim obrascima i pravilima.

Zato je, po mojem mišljenju, važnost ovih polemika akademika Pečarića upravo u rušenju osnovnih postavki jugoslavenske historiografske paradigme ili preciznije hrvatske historiografske paradigme u jugoslavenskim okvirima.

Što su znanstvene paradigme? Prema Thomasu Kuhnu znanstvene paradigme određuju svjetonazor, dominantne teorije i pravila ponašanja određene znanstvene zajednice. Znanstvena paradigma opisuje načine funkcioniranja normalne znanosti: koji su dopušteni problemi koje neka zajednica znanstvenika može rješavati, a koji su nedopustivi i “neznanstveni”. Znanstvene paradigme oblikuju znanje – proizvode ne samo znanstvene “činjenice”, nego i “istinu” - sukladno vrijednostima, teorijama i ponašanjima što ih dijeli određeni krug znanstvenika[3].

Povijesno znanje je javno znanje jer se i sama znanost definira kao javno znanje (J. Ziman). Pečarićeve polemike pobijaju povijesne “činjenice” i povijesne “istine” jedne znanstvene produkcije, koju bismo u nedostatku preciznijih naziva, mogli nazvati “traljava znanost[4]” (Z. Sardar, str. 40).

Metoda s kojom se J. Pečarić obračunava s “činjenicama”, postavkama i vrijednostima “traljave znanosti” začuđujuće je jednostavna. Za svaki vrijednosni sud, ili procjenu iskaza i podataka, o NDH, kardinalu Stepincu, Jasenovcu, progonu Židova itd. Pečarić pita je li općevažeći? Primjenjuje li se isti kriterij podjednako na sve postupke pojedinaca, odnosno naroda, nacija i država?

Hrvati znaju da postoje “tamne strane hrvatske povijesti” i ne ponose se njima. Ali kako to da američki stručnjaci za holokaust ne priznaju da je “tamna strana američke povijesti” bombardiranje Hirošime i Nagasakija kada su ubijene stotine tisuća civila: staraca, žena i djece[5]?

Postoje li u (Drugom svjetskom) ratu žrtve samo na jednoj strani, a zločini samo na drugoj?

Imaju li mali narodi pravo na slobodu i vlastitu državu? Smiju li biti neovisni po svaku cijenu? Zašto je njihova neovisnost neprihvatljiva, a “držanje porobljenih naroda nešto je najnormalnije” (str. 120)?

Zašto je tvrdnja dr. F. Tuđmana “NDH nije bila samo fašistička tvorevina, nego i izraz stoljetnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom” (str. 13) historiografski revizionizam?

Zašto povjesničari “traljave znanosti” (Goldstein) poistovjećuju “težnje hrvatskog naroda za samostalnom državom” s fašizmom i “zločinačkim karakterom NDH” (str. 13), a potpisnici “Apela srpskom narodu” (tj. poziva na suradnju s Hitlerom (str. 126), postaju članovi SANU-a (njih 28) i ugledni dužnosnici u SFRJ?

Zašto se zločini nad Židovima u Hrvatskoj pripisuju samo NDH režimu iako su rađeni po diktatu Hitlera? Zar nije djelovanjem Stepinca i NDH režima spašeno više Židova “nego što bi to bilo da je sve bilo pod izravnom njemačkom vlašću”[6]?

Pečarićeva metoda vrlo je jednostavna. On naprosto pita je li ono što vrijedi za Hrvatsku i Hrvate, vrijedi i za Židove, Amerikance, Srbe, Nijemce, Engleze, Francuze, tj. i za sve druge. Akademik Pečarić zna faktografiju, poznaje materiju i nije teško pokazati da njegov oponent dr. Ivo Goldstein brani postojeću znanstvenu dogmu jer svaki pokušaj izmjene postavki “traljave znanosti” Goldstein naziva revizionizmom, a etiketiranje J. Pečarića da je “historiografski revizionist” tipična je marksistička pozicija i terminologija. J. Pečarić zato s pravom upozorava da je zadaća svake kritičke znanosti, pa tako i historiografije, revizija povijesnih spoznaja od predrasuda, ideoloških postavki, netočnih podataka i neutemeljenih “istina”.

Čitatelji će u ovoj knjizi naći niz novih podataka, činjenica i tvrdnji budući da akademik Pečarić na novi način, otvoreno raspravlja i zagovara teze koje su imale zabranu javnosti do 1990. godine jer je komunistički režim branio da se o tim temama i na taj način raspravlja o hrvatskoj povijesti.

Dugoročno gledano, značenje je ove knjige što dovodi u pitanje temeljne postavke na kojima je počivala socijalistička (službena) historiografija. Ova knjiga najavljuje obračun s dominantnom znanstvenom paradigmom. Bilo bi pogrešno misliti da je ova knjiga samo polemika između akademika Pečarića i dr. Ive Goldsteina. Njih obojicu treba razumjeti kao simbole: prvog kao osporavatelja važeće znanstvene dogme, a drugog kao zastupnika stare i osporavatelja nove paradigme.

Zato je dr. Ivo Goldstein samo jedan od mnogobrojnih legitimista, zagovornika nepromjenjivosti stare znanstvene paradigme, a akademik Pečarić jedan od manje brojnih predstavnika nove. Znanstveni rat između “legitimista” i “revizionista” ne vodi se samo oko znanstvenih “istina” i “činjenica”. Bijes legitimista proistječe iz spoznaje da se tradicionalni legitimitet povijesne znanosti razara i da se dovodi u pitanje njihova društvena moć i vjerodostojnost.

Povijest nije više ono što tvrde “legitimisti”. Njezine spoznaje su u opasnosti jer je očito da su bremenite odbačenim ideološkim postavkama. Međutim, u opasnosti je i cijeli znanstveni pogon “legitimista” jer se promijenila politička stvarnost. Time se dovodi u pitanje njihova društvena moć, sredstva financiranja, izbor problema, kriteriji po kojima se donose odluke o odabiru problema i njihovom financiranju, sustav vrijednosti po kojima se reproducira znanstvena zajednica “legitimista”.

Bijes, netolerantnost, mržnja “legitimista” izbija iz mnoštva napisa po dnevnim tiskovinama. Oni su u panici i strahu kako za svoje intelektualne tako i za društvene i egzistencijalne pozicije. Međutim, “traljava znanost” nije sposobna istraživati i vrednovati suvremenu hrvatsku političku i društvenu zbilju jer je samostalna i suverena hrvatska država desetljećima bila zabranjena tema i zabranjen problem za tu paradigmu. Zato bijes i mržnja “legitimista”, iako su sve učestaliji, sve manje ima učinka i sve manje izaziva pozornost. “Legitimiste” je naprosto pregazilo vrijeme i oni su postali suvišni i osuđeni na vlastitu samodostatnost.

S druge pak strane “revizionisti” su još uvijek u poziciji osporavanja vladajuće paradigme. Nova paradigma nije artikulirana, na njoj nije formirana znanstvena zajednica, nisu ustaljeni i institucionalizirani mehanizmi znanstvene prezentacije i reprodukcije (instituti, časopisi, simpoziji itd.) “revizionista”. I primjer “revizionista” hrvatske povijesti ukazuje da je normalna znanost u fazi kada su: “činjenice nesigurne, vrijednosti sporne, ulozi visoki a odluke hitne” (Ravetz i Funkowitz, prema Z. Sardar, str. 63).

Zato ne iznenađuje da se polemika, tj. znanstveni rat, između “legitimista” i “revizionista” vodi u novinama, dnevnicima i tjednicima. I jedni i drugi suočeni su s novom stvarnošću ali i stvaraju novu stvarnost. Kada nepoćudne teme nisu našle mjesto i prostor u znanosti, onda su morale naći nove forme prezentacije i vrednovanja u javnosti. Znanstvenici su počeli komunicirati u javnim medijima i time je znanstvena prezentacija izgubila svoju krutu formu znanstvenog rada. Srušena je barijera između znanstvenog rada i sudjelovanja u masovnim medijima. Potvrđuje se ona teza da postnormalna znanost postaje dijalog između znanstvenika, novinara, aktivista i kućanica, bez obzira na njihove formalne kvalifikacije ili povezanost (Z. Sardar, str. 64).

Akademik Pečarić i ova knjiga, koja sadrži polemike objavljene u rasponu manjem od šest mjeseci, višestruko su neugodan protivnik “legitimista”. Prvo, zato što potkopava osnovne postavke i dovodi u pitanje povijesne “istine” i “činjenice” jedne zastarjele dogme; drugo, više je nego kvalificiran sugovornik za jednu novu znanstvenu praksu u kojoj imaju pravo sudjelovati svi bez obzira na svoje formalne kvalifikacije; treće, ova nova vrsta znanstvenog djelovanja nužno vodi ka demokratizaciji znanosti općenito, a posebno povijesne znanosti koja nikada više neće biti izolirano područje bavljenja odabranih i podobnih.

U onoj mjeri u kojoj narod i javnost sudjeluju u kreiranju vlastite povijest, u toj mjeri i povijesna znanost mora biti otvorena javnosti. Zato je konačna poruka ove knjige: hrvatski je narod na demokratski način svojom voljom i žrtvom došao do slobode, samostalnosti i države; znanstvenici imaju pravo odbaciti dogme koje su bile u funkciji sputavanja hrvatske slobode. Zato ono što se zbilo na političkoj sceni i što je postalo hrvatska povijest, mora biti prepoznato i dobiti potvrdu i u hrvatskoj povijesnoj znanosti.

Nažalost, malo - odnosno preciznije - sporo se dogme traljave "znanosti" mijenjaju.

I bit će tome tako dokle će neki na račun toga moći raditi karijere.

I bit će tome tako kada vi predlažete “legalistu” koji je povod da se u Tuđmanovoj knjizi na ovaj način studenti Filozofskog fakulteta upoznavaju kakvi su “legalisti traljave znanosti”.

Da sve to bude još smješnije, vaš kandidat je gostovao u emisili “Duhovni izazovi” na HTVu i govoreći o netolerantnosti uzeo revizioniste kao primjer netolerantnih ljudi (i ostao živ). Netolerantnost mu je već samo to što misle drugačije, i još se usuđuju to javno i zastupati.

Nadam se da ne djelite mišljenje vašeg kandidata i da pod tolerancijom podrazumijevate doista postojanje i onih koji drugačije misle, govore i pišu.

Međutim, morao sam vam napisati i ovo, drugo i posljednje pismo, jer se nadam da činjenicu što ste ipak predlagali onog koji na tako netolerantan način zastupa “traljavu znanost” mogu možda opravdati vašim nepoznavanjem nekih istraživanja u povijesti znanosti, a i onih činjenica koje sam o njegovom radu naveo u svojim pismima i govoru na Skupštini.

Sve vas lijepo pozdravljam,

akademik Josip Pečarić


P.S. Inače, gornji tekst prof. M. Tuđmana dao sam u knjizi „Nepoćudne knjige“ koju sam također želio pokloniti svim članovima Predsjedništva HAZU (vidjeti moje pismo Predsjedniku i Predsjedništvu HAZU). Šteta što to nisu iskoristili, posebno akademik Raukar koji je i sam pisao o pobjedi Neretvana 887. godine. Naime, na str. 168-171. te knjige može se nači moj komentar, dakle komentar jednog nepovjesničara, o „znanstvenim“ tvrdnjama vašeg kandidata o tom događaju. Moj tekst je objavljen u Hrvatskom slovu, 31. siječnja 2003. Koliko je meni poznato o tome je od povjesničara prvi pisao dr. sc. Frano Glavina, prvo kratko u tekstu „Tko je u Saboru nogom udario bana Khuena, Erazmo Barčić, kako tvrdi prof. Goldstein, ili Josip Gržanić“, a potom veoma detaljno u radu: „NAJNOVIJE „ZNANSTVENO“ OTKRIĆE PROF. GOLDSTEINA: SRBE NERETVANE 887. GODINE PORAZILI SU MLEČANI. SLAVI LI NAŠA MORNARICA „BLESAVI“ DATUM 18. RUJNA 887.? Makarsko primorje 7, Makarska, 205., str. 307-334.

Oni koji ne znaju za to Goldsteinovo „znanstveno“ otkriće, može ga zbuniti spominjanje Srba Neretvana. Radi se o tome da se Goldstein, u svezi s tom bitkom, poziva na Porfirogeneta koji „tvrdi da Neretljani potjecu od nekrstenih Srba. Stoga se u ovom slučaju ne može tvrditi da je nedvojbeno rijec o hrvatskoj pobjedi“.

Samo jedna rečenica iz teksta dr. Glavine:

Pitanje se samo po sebi nameče: Ili prof. Goldstein još nije upoznat s mišljenjem hrvatske kritičke historiografije o Porfirogenetovom djelu ili je dosljedan stavovima na kojima srpska historiografija ustraje?!

Povjesničar umjetnosti i arheolog, danas ravnatelj Gradskog muzeja u Makarskoj, Marinko Tomasović, u svom radu „Arheoloske sugestije za ubikaciju gradova iz 36. Poglavlja Porfirogenetova De administrando imperia“, Starohrvatska prosvjeta, III. s., 36, Split 2009. , str. 293-313, daje svojevrsno upozorenje o neznanstvenom pristupu I. Goldsteina, osobito po pitanju nepoznavanja literature i nedostatno zadovoljavajućeg metodološkog pristupa. Doda li se ovome, što očito slijedi iz Tomasovićeva rada, i nepoznavanje terena o kojemu Goldstein piše postaje jasno kako se u njegovom promašaju sljubiše nekoliko negativnih čimbenika. Goldstein se uistinu ne snalazi među literaturom, ne poznavajući je i bez osjećaja je za procjene nečega što već posjeduje u tuđim objavama.

Jos prije izborne skupštine napisao sam vam kako je dr. sc. Zlatko Begonja komentirao moje ironično pismo:

„U cijelosti se slažem s onim što navodite. Dodao bih kako ima i zasluge za to da se i danas u Republici Hrvatskoj obilježava četnička (uz zanemarivo mali broj komunista) oružana pobuna iz Srba od 27. srpnja 1941. godine.“

Zato sam vam poslao i njegov znanstveni rad o toj pobuni. Medjutim, dr. sc. Mario Jareb, viši znanstveni suradnik je izravno pisao o Goldsteinovim tvrdnjama u tekstovima:

Ivo Goldstein oživljava komunističke mitove koji raspiruju mržnju i podjele, blog Zvonimira Despota, http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/2010/08/page/5/, 3. kolovoza 2010.

Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941.godine, Časopis za suvremenu povijest, br. 3., 751.-771. Zagreb, 2011.


[1] M. Tuđman: Prikaz knjige “Brani li Goldstein NDH?”, A. G. Matoš, Zagreb, 2002., str. 328. Promocija je održana u Zagrebu, hotel Panorama, 2. listopada 2002.; Glas koncila, 20. listopada 2002.; U knjigama: M. Tuđman, Krivi za zlocin samoodredjenja? Zagreb, 2003.109-114.; “Prikazalište znanja”, Zagreb, 2004.,; J. Pečarić, Nepoćudne knjige, Zagreb, 2003. 131-136; M.Pavković, Razgovori s Josipom Pečarićem, Koprivnica, 2006, 100-107.

[2] Popisom nisu obuhvaćene žrtve komunističkog režima nakon završetka Drugog svjetskog rata.

[3] T. Kuhn je radi toga predstavio normalnu znanost kao 'dogmatski pothvat' (Z. Sardar, str. 30).

[4] Suvremenu znanstvenu praksu Ravetz dijeli na četiri kategorije: traljava znanost, poduzetnička znanost, bezobzirna znanost i prljava znanost (prema Z. Sardar, str. 40).

[5] Pečarić, str. 23.

[6] J. Pečarić, str. 23

http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot ... -u-hrvata/

Ista stvar kod Despota na blogu.

Odličan Geigerov članak i seciranje Goldsteinova historiografskog rada!

Volio bih da i Budaka malo ovako iseciraju.

Budak je ipak ozbiljniji i znanstveniji od Goldsteina pa ga se ne može baš ovako rastaviti na proste faktore.

ako goldstein ikada postane akademik u hazu .... to onda treba sve polit benzinom i užgat ..... u vražju mater. tom čovjeku se toliko izobliči lice kad govori o tuđmanu i ranim devedesetima da je i s mjeseca očit njegov animozitet. i prama tuđmanu i prama samostalnoj hrvatskoj ....

Ne kužim. Taj Geiger je napisao kompletnu knjigu o budali Goldsteinu ?

Znam, zato kažem "volio bih" .
Budak možda ne citira Jergovića ali je na istoj valnoj dužini, prastric mu se prevrće u grobu (znaš na koga mislim).
Poturica veći od turčina, vrijedi i u ideološkim raspodjelama.

Nije, samo je tekst napisao, ali ako je Miro Tuđman mogao napisati cijelu jednu knjigu o lažnom svjednočenju Stjepana Mesića u Haagu stvarno ne vidim razloga da Geiger ne napiše jednu knjižicu o Goldsteinu.

Pridaje se nerealan značaj Goldsteinu, nije vrijedan toga. Treba pisati pisma ministarstvu obrazovanja i mijenjati vladu.

Kad svi, uključujući tu i Vladu RH, vide tko je i šta je Goldstein, onda će se sigurno drugačije praviti zaključci i odluke o njemu!
Mora se upoznati široka javnost.

Prezentaciji ove knjige, slobodno i objektivno obradjuje jednu temu, koja se ne može naći danas ni u jednim Hrvatskim novinama ili TV medijama. Jedan od naćina i izlaza iz ove kontrole je, da se napiše cijela knjiga, ali u vlastitom, privatnom izdanju, kao što je ovaj put i učinjeno!

PREZENTACIJA KNJIGE „ZABRANJENI AKADEMIK . Prijevarom u HAZU?!“
akademika Josipa Pečarića

Knjiga koju prikazujemo autora akademika Josipa Pečarića nosi naslov „ZABRANJENI AKADEMIK, Prijevarom u HAZU ?!“ Ona je tiskana u Zagrebu u vlastitoj nakladi 2012. godine. Knjiga sadrži pisma autora upućena nekim medijima, HAZU, pojedinim osobama, zatim razgovore s autorom i zaključak pod rječitim naslovom „netolerantni revizionisti“. U prilozima knjige nalaze se doprinosi ovoj temi uglednih osoba znanosti i kulture u Hrvatskoj.
U ovom prikazu ne ću ulaziti u ocjenu znanstvene zasluge prof.dr. sc. Ive Goldsteina da bude primljen u HAZU jer je to izvan moje struke i profesionalnog bavljenja. No knjiga otvara neke teme koje su od šire važnosti za znanost uopće i za demokraciju, i na njih ću se večeras osvrnuti.
Povijesna je istina trajni dijalog s prošlošću, jer je povijest trajni proces interpretacije. Sama selekcija jednih a ne drugih aspekata nekog povijesnog događaja ovisi o našoj prosudbi što je povijesno važno. U drugo vrijeme neki drugi aspekti jednog povijesnog događaja, do tada zanemareni, mogu biti važni. Stoga povijesnom događaju ne pripada samo njegova prošlost, nego i njegova sadašnjost i budućnost koja se ne očituje bez nas, nego s nama i kroz nas. Ali eventualno naglašavanje novih aspekata prošlih povijesnih događaja nikada ne smije uključivati iskrivljavanje njihovih već otkrivenih i poznatih aspekata, jer se tada povijest prekraja, krivotvori, i od znanosti pretvara u ideologiju. To ne bi bilo dijalogiziranje s prošlošću radi otkrivanja još neotkrivenih aspekata povijesne stvarnosti, nego silovanje povijesne stvarnosti. Uzmimo jedan primjer. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata postojala su tri vojnopolitička pokreta na području Hrvatske: jugoslavenski četničko-rojalistički pokret za očuvanje kontinuiteta kraljevine Jugoslavije sa granicama od Vardara do Alpa, jugoslavenski integralistički pokret na čijem su se čelu nalazili komunisti sa strategijom socijalističke revolucije i za sovjetsku komunističku Jugoslaviju od Makedonije do Julijskih Alpa i Koruške, i separatistički ustaški pokret za samostalnu hrvatsku državu. Na području Hrvatske ova su tri pokreta vodila građanski rat u uvjetima fašističke okupacije, u kojemu je svaki od njih počinio zločine. Uveličavanje zločina isključivo jedne zaraćene strane ne daje autoru ovakvog ideološkog iskrivljavanja povijesti oznaku profesionalnog povjesničara, nego ideološkog propagandiste. Jer, kako kaže Vladimir Mrkoci u prilogu ove knjige, povijest je znanost, a ne sredstvo političke propagande. A tako Ivo Goldstein postupa. Zar on ne zna da su npr. u Srbiji za vrijeme njemačke okupacije i pronacističke Nedićeve vlasti bila na zlu glasu osobito dva logora, Banjica i Sajmište. Samo između ožujka i svibnja 1942. u beogradskom logoru Sajmište bilo je ugušeno u posebnim plinskim kombijima približno 7500 Židova, polovica od svih srpskih Židova. U Nedićevoj Srbiji je do kraja rata ukupno stradalo oko 15000 Židova, tj. 94% od čitavog židovskog stanovništva Srbije, tako da su njemačke vlasti izjavile da je Srbija prva zemlja u Europi koja je „judenfrei“, slobodna od Židova. Zašto se ovo prešućuje kad se govori o stradanju Židova na ovim prostorima? S druge strane zašto Ivo Goldstein ostavlja dojam, da je čitav hrvatski narod odgovoran za zločine koji su se tijekom Drugoga svjetskog rata u tom Hrvatskoj dogodili? Kao hrvatski Židov Goldstein bi morao biti svjestan nepravde ako bi se cijeli židovski narod proglasio odgovornim za mučenje i smrt bogočovjeka Isusa Krista. Za Ivu Goldsteina nije problematična ni optužba o genocidnosti Hrvata kada se ta genocidnost povezuje s „Olujom“. On svaki pokušaj faktografske korekcije ovih krivotvorina naziva „revizionizmom“, nazivom iz rječnika komunističke terminologije. Američki Židov Norman Filkenstein u svojoj knjizi, koja je pokrenula široke rasprave, pod naslovom „Industrija holokausta. Razmišljanje o eksploataciji židovske patnje“, kritizira, kako on kaže, „industrijalizaciju holokausta“ Imam dojam, da je ovoj industrijalizaciji podlegao i Ivo Goldstein. Stoga u knjizi koju prikazujemo istinito kaže Marko Curać, da povjesničari koji izvode zaključke iskrivljujući premise ne mogu biti znanstveno relevantni. Možemo zamisliti koja bi se halabuka s pravom digla da je neki židovski pisac napisao knjigu koja opisuje sve židovske zločine u izraelsko-arapskim ratovima prešućujući ili umanjujući zločine druge strane? Kako bi on bio dočekan u Izraelu?
Ivo Goldstein zna, da jednostrano, tendenciozno i iskrivljeno prikazivanje povijesnih događaja na tlu Hrvatske na štetu Hrvatske ima za posljedicu razdor i sprječavanje pomirbe među Hrvatima koje su kroz povijest nastojale međusobno zavaditi njima strane ideologije. Takvo iskrivljeno prikazivanje događaja iz hrvatske povijesti je pokušaj da se razori i razmrvi hrvatsko narodno biće i da se kroz zajedničku krivnju svih naroda bivše Jugoslavije ponovno oživi krvava utopija o potrebi regionalne društveno-političke integracije slične onima, koje su zbog velikosrpskog etničkog ekspanzionizma katastrofalno završile za Hrvate. Već je Ivo Pilar označio ishod ovakvog krivotvorenja povijesti kad je kazao: “Oni (Srbi) postaviše teoriju, da su Hrvati i Srbi dva imena jednog naroda koji su nastali povijesnim diferenciranjem, dok srpsko-hrvatski nacionalizam zahtijeva integraciju, vraćanje na jedinicu…Ta je integracija dakako ispala po ovom shemi: biće srpstva nosi žig njihove vjere, pravoslavlja, osobito u političkom pogledu, što u Hrvata nipošto nije slučaj. Srbi bijahu tako u političkom pogledu nepromjenljivi, a Hrvati promjenljivi, i čitava „integracija“ bi išla na štetu hrvatskoga bića, tj. Hrvati bi se imali postupno posrbljivati i od zapadnjaka postati istočnjaci“. (Südland -Pilar „Južnoslavensko pitanje“, Varaždin 1990.str.366.). Pilar je vrlo otvoren u slijedećem citatu:“ Srpsko-hrvatski narod nije nikad postojao niti će ikad postojati, on je umjetna tvorevina mašte, koja nema veće vrijednosti od hrvatskog ilirizma i jugoslavenstva, i kojoj je suđeno, da se nakon duljeg ili kraćeg opstanka prizna srpstvom, ili pak hrvatstvom“. (Südland-Pilar, op.cit. str. 312.). Osim toga tako jednostrano prikazivanje događaja na hrvatskom povijesnom, etničkom i kulturnom prostoru, kako to radi Ivo Golstein, ima za posljedicu stvaranje osjećaja kolektivne krivnje u hrvatskom narodu, kao i podržavanje i produbljivanje mržnje i neprijateljstva ne samo među narodima koji žive na ovim prostorima, nego i unutar hrvatskog etničkog tijela. Nakana je ovakvih povijesnih krivotvorina da se jedan ponosan državotvoran narod duge i bogate tradicije pretvori u međusobno otuđenu gomilu nesvjesnu svoje prošlosti, u gomilu bez korijena koja je k tomu opterećena kompleksom krivnje i manje vrijednosti, s kojom se gomilom onda lakše može manipulirati. Kod ovog jednostranog i netočnog prikazivanja nedavne povijesti hrvatskoga naroda Ivo Goldstein se služi mantrom „antifašizma“, kako to veli profesor Vladimir Mrkoci u ovoj knjizi. No ne samo da se hrvatskome narodu ne može imputirati fašizam, nego kritika fašizma bez kritike komunizma je negacija demokracije. Jer, kako je rekla njemačka spisateljica Hanna Arendt, koju su u logoru nacisti mučili, nitko nema moralno pravo biti antifašist tko nije istodobno i antikomunist.
U ovo ideološko iskrivljavanje i pristrano prikazivanje hrvatske povijesti od strane Ive Goldsteina spadaju i njegova borba protiv Bleiburga, njegove uskogrudne i nepovijesne ocjene o Stepincu i protukatolički naboj koji se očituje u njegovim uradcima , o čemu u prilozima ove knjige pišu Jure Krišto, Vladimir Geiger, Mario Jareb, Vladimir Mrkoci, Frano Glavina i drugi. Ivo Goldstein i njegov otac Slavko Goldstein napadaju zagrebačkoga nadbiskupa i hrvatskoga mučenika Alojzija Stepinca u tipičnoj tradiciji komunističke historiografije predbacujući mu simpatije za NDH.
Pogledom na povijesni opus Ive Goldsteina nužno se nameće pitanje, otkud kod njega ovaj rušilački sindrom, ova pobuda za razaranje hrvatskog identiteta, koja namjerava sve hrvatsko raščovječiti, izobličiti, koja se proteže i na Rimokatoličku crkvu kojoj pripada preko 80% hrvatskoga naroda? Otkuda ova vizija hrvatske povijesti kroz stereotipne naočale koje stalno pokazuju sukob između „ustaša“ i „antifašista“ i to više od pola stoljeća nakon što su zemlje koje su bile kolijevke fašizma i nacizma izvršile svoju nacionalnu pomirbu? Čovjek se ne može oteti zaključku, da Goldsteinu i njemu sličnima ne smeta toliko nepostojeće i izmišljeno slovo „U“ koje oni vide na hrvatskom čelu koliko im smeta hrvatsko čelo. Evo na završetku ovoga prikaza jedan nedavni primjer koji bi mogao potkrijepiti ovaj zaključak, a koji je objavljen u mjesečniku „Nacija“ za listopada 2012. godine. Primjer govori o kroatofobnom naboju obitelji Goldstein. Otac Ive Goldsteina, Slavko Goldstein, koji nije nikad studirao povijest, niti je ikad završio ijedan fakultet, no koji je danas za ljevicu u Hrvatskoj ugledni i uvaženi povjesničar, nedavno je objavio knjigu pod naslovom „Četrdesetprva – godina koja se vraća“. Ovih je dana ta knjiga svečano predstavljena u Beogradu u prepunoj velikoj dvorani Kolarčeve zadužbine. Oni koji su došli na prezentaciju, a 1991. godine bacali cvijeće na tenkove koji su kretali na Vukovar i Hrvatsku, cvali su u dvorani od sreće. Goldsteinova im je knjiga napokon priznanje, da su 1991. pravilno nanjušili Hrvate i krenuli u sveti rat protiv ustaša. Autor ovoga teksta u „Naciji“. Zvonimir Hodak, nastavlja:“ Goldstein je Židov, pa zamislite da se neki židovski pisac domisli napisati knjigu koja opisuje sve židovske zločine u izraelsko-arapskim ratovima. Prezentaciju ovakve knjige zamislite da održi u nekoj dvorani koja se nalazi u pojasu Gaze, a u kojoj bi sjedili zajedno pripadnici Hamasa, Al Fataha i Hezbolaha! Nagradno pitanje glasi: kako bi on bio dočekan u Izraelu? Danas i apolitična mladež zna da je Srbija sa svojom JNA izvršila agresiju na Hrvatsku, okupirala trećinu hrvatskog teritorija, napravila teške zločine od Vukovara do Škabrnje tako da je čak i međunarodna zajednica bila prisiljena proglasiti Miloševića balkanskim krvnikom. Sve to ipak nije omelo nezavršenog studenta Goldsteina da odleprša u Srbiju i da svojom tobože povijesnom knjigom dade njima za pravo sve što su radili Hrvatima u Domovinskom ratu!“ Tako piše Zvonimir Hodak u mjesečniku „Nacija“. Tako otac, a evo kako sin. Da uzmem samo jedan od mnogih primjera. Knjiga Ive Goldsteina „ Hrvatska 1918-2008“ isto je jedan takav pamflet koji vrijeđa žive i mrtve Hrvate, kako to u prilogu knjige koju večeras prikazujemo piše profesor Slobodan Lang.
Čitatelji ove knjige koju večeras predstavljamo mogu postaviti pitanje, zašto njezin autor akademik Pečarić nije mogao sve ovo pojasniti i prikazati u tiskanim medijima u Hrvatskoj, nego je bio prisiljen napisati to u posebnoj knjizi koju je privatno izdao? Poznavatelju medijskog prostora u Hrvatskoj to je sasvim jasno. Velika većina tiskanih medija u Hrvatskoj ne objavljuju ono što se protivi njihovom ideološkom obrascu, odnosno ideološkom obrascu njihovih inozemnih cenzora i pokrovitelja. Sloboda tiska u Hrvatskoj vrlo često znači podjelu društva u dvije skupine, u skupinu koja se smije publicistički iživljavati, i onu koja je izvrgnuta tom iživljavanju. Tako se ni „slučajni“ Predsjednik Vlade u Republici Hrvatskoj nije udostojao odgovoriti na preko deset pisama koja mu je uputio akademik Pečarić, a radilo se o najbitnijim i najhitnijim pitanjima nacionalne i državne opstojnosti. I u ovoj knjizi, kao i u svojim drugima, akademik Pečarić ukazuje na zablude koje su uhvatile korijen u hrvatskome društvu, na zatornike hrvatske državne samobitnosti. Zato čestitam akademiku Pečariću da je velikim naporom, pored svoga profesionalnog znanstvenog rada za koji je dobio priznanja i pohvale po cijelome svijetu, smogao snage da razotkrije neistine pseudopovjesničara i da putuje po Hrvatskoj i po Bosni i Hercegovini pronoseći povijesnu istinu usprkos onom upozorenju koje je izrekao Oscar Wilde, da onaj tko stalno govori istinu prije ili kasnije biva u tome uhićen. No završimo stihom hrvatskog pjesnika Ivana Mažuranića koji u ovoj knjizi navodi profesor Vladimir Mrkoci

„ Mišad grize , ali po tlih gmiže,
Sam sur oro pod nebo se diže“.

Prof.dr. sc. Branimir Lukšić
Split 23. listopada 2012.

Čiji je novac koji je Odsjek za povijest dobio od Grada Zagreba
Pismo Ive Goldsteina: 'Nečastivi na Filozofskom fakultetu'
Hrvatski veleposlanik u Francuskoj Ivo Goldstein izvrijeđao profesora Nevena Budaka i druge kolege jer troše milijun kuna bez njegova dopuštenja

Hrvatski veleposlanik u Francuskoj i profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu dr. Ivo Goldstein uputio je ovih dana svojim kolegama na Odsjeku za povijest pismo u kojemu ih je propisno izvrijeđao.

Upotrijebivši otrcanu izreku da miševi kolo vode dok nema mačke, veleposlanik iz Pariza odmah stavlja do znanja tko je zapravo stvarni gazda na Odsjeku za povijest. Povod žučljivom pismu je milijun kuna koje je Odsjek dobio od Grada Zagreba za projekt Povijest grada.

http://www.vecernji.hr/vijesti/pismo-iv ... nak-544207

Goldiju po ovom pitanju ne pakovati.