Je li se meni čini ili je ovo primjetna pojava u našim životima. Kako vrijeme prolazi sve dolazi sve slabiji kvalitet onoga što se naziva umjetnost, od filma, muzike, slikarstva do nekih grana umjetnosti koje se samo tako predstavljaju.

Šta se u današnjem društvu može staviti pod pojam umjetnost?

U muzici imamo navalu besmislene muzike bez ikakvih kvaliteta, filmovi su iz godine u godinu lošiji, posvećuje im se mnogo manje pažnje od svih filmskih radnika nego ranije, sve je podređeno komercijalizaciji a i to se teško postiže bez ogromnih reklama i pravljenja remake filmova.

Imamo neku apstraktnu umjetnost u slikarstvu koja ne da je podložna različitim interpretacijama, nego je niko živ ne razumije.

Književnost se nekako i dobro drži, mada mi je i tu primjetno da svako piše knjige, imao talenta, škole ili ne. Tako Nives Celzijus postane umjetnica.

Svaki dan izađe nekakva glupost o raznim kvaziumjetnicima koji rade najobičnije gluposti.
Pada mi na pamet izložba nevidljivih umjetničkih djela od prošle godine od nekog umjetnika, sada čitam kako je lik pržio gadgete u ulju i to prezentirao kao umjetnošću, sutra će biti izložba umjetničkih govana koja su posrana na krajnje zanimljiv način.

Za kraj- da li lično poznajete nekog umjetnika i šta mislite o tim ljudima. Upoznao sam par, teško mi ih razlikovati od totalnih budala.

Sa jednim takvim živim. Svaki dan 5 puta pita "gdje mi je mobitel", "gdje su mi ključevi". A prije 2 minuta ga negdje odložila.

Umjetnici su u klincu. Recimo ovakvi kao ja, informatički i tehnički nastrojeni sve pamtimo. I znamo u koju ladicu nešto ostavimo, 6 godina poslije toga.

Nikad bolji bioskopi i nikad gluplji filmovi. Nešto malo ostataka normalne kinematografije pogledam na FEST-u i to je sve.
Knjižare pune knjiga dobrih jedino da skrate vreme između dva ulaska u vodu na plaži. Što šarenije korice, to plići sadržaj. Na svu sreću, imam bogatu kolekciju književnih klasika kojima se stalno vraćam.
Slikarstvo - još se i najbolje drži.
Muzika - ko zna šta da traži itekako ima šta da čuje.

Istina, ali kakav je mainstream bio prije a kakav je danas.

Nisu filmovi sve losiji, vec je vidljiva sve veca i veca demokratija i u izmedju ostalog i filmskoj industriji, tako da, osim kvalitetnih filmova danas imamo i filmove koji bi se mogli podvesti u trzisne filmove, dakle filmove kojima je jedina svrha podilazenje zeljama sirokih narodnih masa i kojima je jedina svrha osvajanje samog trzista kao takvog, tako da umjetnost sve manje postaje umjetnost, a sve vise nalikuje na robu, tako da je primjena trzisnih principa na polje filmske umjetnosti dovela je do toga da i u filmskoj industriji vlada demokratija i to u vidu sarolike ponude filmova kao robe, tako da se zbog toga cini da je film kao umjetnost propao, a nije, barem ne bas sasvim, posto i dan danas mogu se pronaci kvalitetni filmski naslovi. Isti slucaj je sa umjetnoscu uopste, jer komercijalizacija je samo nadogradnja i popuna karike koja je prije nedostajala, a umjetnost kao kvalitet uvijek ce naci put do onih kojima je takva potrebna, kao i umjetnost sa iskljucivom komercijalnom vrijednoscu, tako da nista nije izgubljeno, vec samo oni koji su nekada bili zakinuti dobili su i oni priliku da pogledaju nesto sto im je po volji. Isto vazi i za sve vrste umjetnosti.

Mainstream je danas takav da nemam želju da kupim nosač zvuka. A nekada je bio pravi fetiš kupiti longplay ploču i staviti je na gramofon.

Nemam ništa protiv komercijalnih filmova ako ih prati dobar kvalitet. Američki filmovi što dolaze do nas su uglavnom komercijalni ali lagao bih kada bih rekao da, sve u svemu, nisu i najbolji.
Prije je svaki komercijalni film ili veliki hit pratio i kvalitet. Sada najavljuju film 2 godine da bi na kraju ispao sranje. Ne znam gleda li ko i analizira te filmove pa da ispravi greške.
Pogledao sam mnogo filmova koji su bili nominovani za kojekakve nagrade, koji imaju dobre ocjene, pa i prođu kod publike ali nisam zadovoljan. Možda tražim previše.

Poslednji komercijalni film koji sam gledala u bioskopu je bio "2012", ono sranje o smaku sveta i Nojevim barkama u Kini.
Ljudi moji, pa ja i moj muž smo na kraju počeli da se sprdamo i da glasno dobacujemo od muke. To je rađeno za decu od devet godina maksimum, jbt, zemlja se urušava a glavni junak uvek izmiče za metar. Koma.

Uvijek sam cijenio kada netko nacrta sliku koju je nemoguće razaznati od fotografije ili kad napravi uvjerljive 3D crteže na ulici ili nekakvu krasnu zgradu pred koju dođeš da bi ju gledao i divio se. Međutim, kod nas su uništili savršeno dobru ledinu da bi izgradili Muzej suvremene umjetnosti gdje je jedan od izložaka Renault četvorka prevrnut na stranu. Bila je i neka afera, objesili su određene slike naopačke iako je prava strana određena tek voljom "umjetnika" pa su svi ludili zbog toga. Pa zatim imamo onog debila Gotovca koji je konceptualni umjetnik, stajao je gol na vrhu Džamije i to je sad nešto. On je kao dosegnuo višu razinu izražajnosti nego što je shvatljiva običnom puku. Glupan. Uglavnom, sa društvom usporedno propada i umjetnost jer je ona samo odraz društvenih težnji. Renesansa je težila nečemu višem i iznjedrila je Michelangelovog Davida a naša teži najvjerojatnije smetlištu i iznjedrila je prevrnuti automobil u skladu s time.

Mislim da je dekadencija najveća kada se radi o pozorišnoj umetnosti. To je stvarno postalo parada umobolnika i njihovih pacijenata. I još neke nagrade dele sami sebi.

Previše (netalentovanih) ljudi se bavi umetnošću.
Kao i previše nemoralnih politikom.
To je jedan klub, sa mnogo lica.

Na svu sreću, tržište će pomrsiti konce mnogim izafektiranim kvazitalentima.

Publika je "strašni sud" za umetnika, onoliko koliko je društvo prosvećeno i svesno značaja kulture.
U Srbiji je predizborna kampanja prošla a da se kulture niko nije ni dotakao. To treba menjati.

Nije, u pravu si. To je postala zadnja rupa na svirali ovog ošamućenog društva.

Meni se čini da je današnja kultura (književnost, slikarstvo, film, glazba) manje dekadentna od one prije nekih 100 godina. Danas vlada pluralizam mišljenja, razni stilovi, vjerojatno i potreba da se prilagodi tržištu i ukusu široke publike. Tako da ima svega.

Nerviraju me umetnička proseravanja.
Danas stvarno svaka budaletina može da ima alibi u vidu umetnosti.
To nam je dostignuće "demokratije".
Sa druge strane, tržište dugoročno sahrani sve što ne vredi, pa neki balans ipak postoji.

Iz tog razloga mislim da ćemo teško doživeti nekog novog klasika književnosti, za života.
Što nas je više (globalno gledano), čovečanstvo kao da je sve zasićenije sobom, davi se u sopstvenoj memli nedorečenosti. Ne oduzimamo jedni drugima samo prostor, već reklo bi se, i reč iz usta.
A pomisao na 7 milijardi duša je zastrašujuća kada sebi daš za pravo da nešto napišeš, odsviraš ili naslikaš. Zar toga već nema dovoljno?
Iz te frustracije brojnošću, rađa se nekakva estetika odvratnosti novog doba. Ne mogu da odredim da li je ovo reakcija ili tendencija u kretanju, ali efekti su joj svejedno loši.

Da li bi Ceca napunila Marakanu pre Partibrejkersa? Ne bih se usudio kladiti na ove druge. Kulturna indoktrinacija društva (ili klasična zapuštenost) remete i neki zdraviji izbor auditorijuma. Pitajte Tasovca, imao bi šta reći o tome. Kao i kompletna filharmonija.
Zašto po cele dane na Pinku imaš Grand paradu, a nemaš nešto slično za rok muziku? U Srbiji to kupuje i sluša neisplativo mali broj ljudi. Srbija voli razne Indire, Seke i ostale boginje šunda i neukusa.
Katastrofalno loše vođenje resora kulture u protekle dve decenije učinilo je svoje. Izgleda je ipak teško biti fin... Lično mi popularnost u Srbiji ne garantuje da je to nešto (bilo pesma ili knjiga) vredno pomena, kamoli da li ima i umetničku vrednost. Ovo društvo treba prvo da popravi kompas. Pobrkali smo lončiće.