KLADUŠKI BABO MAMUZA MRTVOG KONJA

Izlazak Fikreta Abdića iz zatvora u Puli podgrijao je nadu znatnog broja Krajišnika u obnovu Agrokomerca, nekadašnjeg privrednog giganta koji je na vrhuncu moći upošljavao više od 13 hiljada radnika. Uopće ne treba sumnjati da Babo i dalje uživa veliku podršku u Krajini, osobito među bivšim radnicima Agrokomerca koji gaje nadu u ponovni uzlet kombinata opustošenog pred rat u jednoj od najvećih provredno-političkih afera na tlu BiH i bivše Jugoslavije. Obraćajući se svojim vatrenim pristalicama u Puli, Abdić je poručio kako je njegov cilj obnova Agrokomerca i ponovno upošljavanje 13.000 radnika koliko ih je u Agrokomercu radilo prije rata.

Ne treba potcjenjivati menadžerske sposobnosti Fikreta Abdića Babe, ali njegova obećanja o ponovnom usponu Agrokomerca posve su nerealna. Ne zato što je Fikret Abdić danas sijedi starac koji nema onu energiju od prije tridesetak godina, nego prije svega zato što je radikalno promijenjen ukupni provredni i politički kontekst ne samo u BiH nego i u cijeloj regiji.

Treba naime znati da je Agrokomorec nastao primarno kao političko-privredni projekt i da se razvijao uz obilatu pomoć komunističke elite bivše Jugoslavije predvođena moćnom braćom Pozderac. Agrokomerc nije stvorio Fikret Abdić nego braća Hakija i Hamdija Pozderac koji su u socijalističkoj Jugoslaviji imali ogromnu političku moć - a to u socijalističkoj ekonomiji uvijek podrazumijeva i ekonomsku moć. Zahvaljujući upravo braći Pozderac, Agrokomerc je u dugom razdoblju uživao poseban, čak povlašteni ekonomski tretman. Dobivao je obilne i povoljne kredite a sklapao je i vrlo unosne poslovne ugovore s vojskom bivše Jugoslavije koja je bila jedan od najznačajnijih kupaca Agrokomercovih proizvoda. Armija nekadašnje Jugoslavije brojala je i do 200.000 vojnika a ishrana tolikog broja vojnika godišnje je koštala približno milijardu konvertibilnih maraka. Dio ovog golemog kolača pripadao je i Agrokomercu, kao jednom od pet najvećih snabdjevača armije bivše Jugoslavije.

Kupac takvog obima danas više ne postoji.

Bitno je promijenjen i ukupni privredni ambijent u Bosni i Hercegovini, kao i u cijeloj regiji. Bivša Jugoslavija rigorozno je štitila svoju proizvodnju preko visokih carina pa su na velikom jugoslavenskom tržištu uspijevale i opstajale i one kompanije koje nisu bile konkurentne na evropskom tržištu.

Dvadeset godina nakon rasapa Jugoslavije situacija se radikalno promijenila: tržište BiH danas je potpuno otvoreno i nezaštićeno, carine su ukinute ili su minimalne pa danas na tržištu BiH dominiraju najveći evropski proiozvođači hrane s kojima se domaće kompanije jednostavno ne mogu nositi.

Agrokomerc je moguće djelimično obnoviti, ali kladuški kombinat definitivno više nikada neće niti može biti privredni gigant one veličine i snage koju sanja i obećava Fikret Abdić.

Slavko Linić obećao Fikretu Abdiću pomoć u pokretanju Agrokomerca?!

Ministar Linić i Abdić su dugo razgovarali o Babinim planovima za pokretanje proizvodnje u Agrokomercu, i ponovno oživljavanje pogona u Hrvatskoj i BiH

Otkako je prije mjesec dana, nakon odslužene dvije trećine zatvorske kazne zbog ratnih zločina koji su počinjeni na području tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, izašao iz zatvora u Puli, Fikret Abdić je okupiran poslovnim obavezama.

Osim angažmana u obiteljskoj firmi čije se sjedište nalazi u Maljevcu, u blizini državne granice između Hrvatske i BiH, Abdić je u svom domu kod Opatije imao više sastanaka sa nekadašnjim poslovnim partnerima.

No, svakako je najzanimljiviji susret Fikreta Abdića i ministra financija u Vladi Republike Hrvatske Slavka Linića, koji je održan početkom ovog tjedna u Rijeci. Kako nezvanično doznajemo, ministar Linić i Abdić su dugo razgovarali o Babinim planovima za pokretanje proizvodnje u Agrokomercu, i ponovno oživljavanje pogona u Hrvatskoj i BiH.

Ministar Slavko Linić je obećao Abdiću pomoć hrvatske Vlade, a kao prioriteti su navedeni objekti u mjestu Batnoga (u općini Cetingrad) gdje se nalaze 24 farme Agrokomerca i u Maljevcu, gdje ova posrnula kompanija još uvijek u vlasništvu ima preko 400 hektara zemlje. (Suzana Mijatović)

Lijepo objašnjeno. Čak i kad bi svi objekti Agrokomerca bili u stanju u kakvom su bili prije rata, opet teško da bi taj projekt u BiH uspio.

A objekte su uhvatili vlaga i zub vremena, pa ih treba rušiti, plaćati remont, otpad i sve ponovo graditi. Kao da ih i nema.
Ako ti objekti više uopće i postoje, nisam upućen.

Abdićev prijedlog za obnovu Agrokomerca je mjenica bez pokrića

Prijedlog za preuzimanje i obnovu Agrokomerca porodica Fikreta Abdića predstavila je i uputila svim političkim strankama, zakonodavnoj i izvršnoj vlasti prije izlaska Fikreta Abdića iz zatvora u Hrvatskoj. Projekt za spas Agrokomerca mjesecima je pobuđivao pažnju na različite načine – potajno ulijevao nadu Krajišnicima zbog najave zapošljavanja, obnove i vraćanja starog sjaja nekadašnjeg privrednog giganta, a ignorancija onih, na koje je projekt adresiran, stvorila je dodatnu zainteresiranost javnosti, pa čak i kontraefekt za Abdićeve političke oponente. Za čitaoce Dana prvu stručnu analizu, ali i demistifikaciju ovog projekta, otkucanog na 20 strana, nudi jedan od najboljih ekonomista u regionu. Namjera nam nije da političkim strukturama stvorimo još jedan izgovor za nečitanje ovog materijala. Naprotiv, autor traži odgovornost za “nepokrivene mjenice” vladara ovih prostora, pa i Agrokomerca u proteklih 17 godina...

Analizirajući Prijedlog za preuzimanje i obnovu Agrokomerca Fikreta Abdića (septembar 2011), postaje jasno da sam Prijedlog počiva na mitu o Agrokomercu kao privrednom čudu koje je “stvorio” Fikret Abdić u Krajini te, stoga, logično, tvorac čuda ima brojne sljedbenike spremne da, vođene autorom, “uskrsnu” AC.

“Običaj” kod svih mitova je da neke stvarne događaje, retroaktivno, interpretiraju na način koji nema veze sa istorijskim činjenicama, osamostaljujući se od njih te postaje subjekt i osnova društvene svijesti ili politike. Politički aspekti afere Agrokomerc, koja jeste iskorišćena za političku likvidaciju vodećih ljudi BiH krajem ’80-tih i radikalnu redukciju uticaja BiH na nivou SFRJ, posebno u vezi sa ustavnim pitanjima, Agrokomercu i samom F. Abdiću dali su osnovne mitske dimenzije. Psihoanalitički govoreći, došlo je do “prenosa”, pad uticaja BiH poistovjetiće se sa padom AC-a, žrtva Hamdije Pozderca kao da se kompenzovala političkim veličanjem F. Abdića (vidi rezultate prvih demokratskih izbora u BiH – op. aut.). Babo i AC postali su mit koji će se, balkanski tragično, srušiti formiranjem “Autonomije” i otvorenom izdajom BiH.

Naravno, spomenuti politički aspekti ovdje su samo pokušaj objašnjenja stvaranja mita, ovdje ćemo se baviti samo ekonomskim aspektima razvoja i pada AC-a. Riječ je o tome da, obično, ekonomska analiza ne daje prostora mitologizaciji.

Ima li u ekonomiji “čuda”? Agrokomerc jeste u periodu od 1969, kada je formiran, do sredine ’80-tih imao izvanredno brz i uspješan razvoj i ekspanziju. Fikret Abdić kao njegov osnivač i prvi čovjek u tome je, svakako, imao veoma veliku ulogu i, nesumnjivo, zasluge. Međutim, nije riječ o privrednom “čudu”, niti je Babo bio čudotvorac, nezavisno od mitologizacije njegove uloge i prije same afere. Uspjeh AC-a rezultat je mnogo ozbiljnijih faktora.

1. Početkom ’70-tih godina, BiH se u ekonomsko-razvojnom smislu potpuno emancipuje u bivšoj nam domovini, napušta koncept “sirovine i teška industrija” i okreće se prerađivačkoj industriji, izvozno orijentisanoj privredi i, u slučaju AC-a posebno važno, poljoprivredi. Na pametan i moderan način, povezujući primarnu proizvodnju sa preradom, stvara prehrambenu industriju. Razvijaju se UPI, AIPK, HEPOK, itd. Dio te priče je zvanična politika povezivanja tada društvenih preduzeća sa individualnim sektorom. Dakle, AC je, u koncepcijskom smislu, dio zvanične razvojne orijentacije, to je model koji slijede i drugi veliki “nosioci razvoja” u poljoprivredi i prehrambenoj industriji kojem Babo zasigurno nije “idejni tvorac”, kako se voli hvaliti u Prijedlogu.

2. Razvoj AC finansijski je bukvalno “pumpan” iz sredstava Fonda za nerazvijene, dijela koji je “povlačila” BiH iz Saveznog fonda i samog Republičkog fonda za nerazvijene. U periodu 1976 – 1987. godine, AC je u sredstvima tog Fonda participirao sa 18,5%. UPI (Sarajevo) i AIPK (Banja Luka), desetostruko veći po veličini teritorije koju su pokrivali i po drugim elementima najveći poljoprivredno-prehrambeni kombinati participirali su sa 23% i 22%. Slično je i sa učešćem AC-a u investicijama iz svih izvora u poljoprivredno-prehrambeni kompleks.2 Povlašćen položaj AC-a u Fondu vidi se i iz činjenice da je Opština Velika Kladuša izašla iz kruga nerazvijenih opština 1979. godine, a AC je i poslije toga dobijao sredstva iz Fonda.

3. AC je van sumnje imao veoma značajnu i važnu podršku političkog rukovodstva BiH, posebno braće Pozderac. U tadašnjim uslovima polutržišne ekonomije sa velikim uticajem politike, to je bilo uobičajeno. Ta je vrsta podrške AC-u otvorila sva vrata i za bankarske kredite. Obzirom da nije bilo tržišta kapitala, krediti su davani sa nerealnim kamatama, a inflacija je, posebno ’80-tih, realno umanjivala i glavnicu kredita. Taj finansijski “free shop” AC je koristio bez ikakvog osjećaja za mjeru ili procjene mogućih budućih, drugačijih uslova.

4. AC je u JNA imao strateškog partnera od snabdijevanja JNA prehrambenim proizvodima bez ikakvog natječaja, preko finansiranja AC investicijama iz vojnih fondova, pa sve do toga da je AC vršio remont vozila JNA, uključujući i tenkove. Za JNA koncepciju odbrane, Bihaćka krajina je imala veliki strateški značaj (aerodrom Željava, itd.), a sa druge strane išlo se i na investicije van namjenske industrije, da bi se vojni budžet dijelom “samofinansirao”.

5. Od 1984. godine, na tragu prvog ozbiljnijeg reformskog pokušaja (Program ekonomske stabilizacije, tzv. Krajgerova komisija), moralo se ići na opšte smanjivanje investicija, potrošnje, te stabilizaciju razvoja. Izvršno vijeće BiH je jula 1984. upozorilo AC da ne ide u nove investicije. Pošto to AC nije prihvatio, upozorenje IV je ponovljeno septembra 1986.3 Sam Hamdija Pozderac je tražio da se Fikret Abdić “unaprijedi” u ministra poljoprivrede BiH, tj. da se “skloni” iz AC-a.

Izgleda da je bilo kasno, prihvatajući mit o samom sebi, Babo se politički osamostalio od BiH rukovodstva i okrenuo vanrepubličkim izvorima finansiranja, bankama iz drugih republika te, “osnovano je sumnjati”, podršci, ne samo finansijskoj, JNA.

6. Uveliko nerealnu ekspanziju AC-a nisu više mogli “pokrivati” legalni finansijski oblici. U momentu javnog izbijanja “afere mjenica”, augusta 1987, ukupna suma “nepokrivenih” mjenica je bila, po zvaničnoj pocjeni, 400 miliona ondašnjih USD (neke strane procjene pominju cijelu milijardu USD). To je bila vrijednost prije 25 godina, procijenjeno u današnjim USD-ima tih 400 miliona bi bilo preko 2 milijarde USD-a (ili oko 12% BDP-a BiH iz 2009. godine). Direktno su pogođene 63 banke u SFRJ, a ukupan ceh tog gubitka trebala je da podnese BiH. Tokom same “afere” dominirali su njeni politički aspekti, suđenje F. Abdiću i saradnicima i “čistka” u rukovodstvu BiH, koji su izgleda bili cijena da se pomenuti dug oprosti od strane Jugoslovenskog tržišta novca koje je “zastupalo” banke. U novembru 1991. Vrhovni sud je donio oslobađajuću presudu za F. Abdića. Ne sumnjam da su i ovdje uticali politički razlozi, sada druge vrste.

Ne mogu, a da ne spomenem jedan sasvim privatni detalj. Ispred SIV-a B. Mikulića učestvovao sam u radu Komisije CK SKJ za društveno-ekonomske odnose. Hamdiju Pozderca sam godinama lično poznavao i volio sam njegov “hedonistički” odnos prema životu. Poslije njegove smjene (što se eufemistički naziva “ostavkom”), izgleda da su ga zaboravili isključiti iz članstva te Komisije. Kako je ušao u salu za sastanke, svi prisutni su se razbježali po ćoškovima, jedino sam mu ja prišao, sjeli smo zajedno i popričali.

Nikad neću zaboraviti rečenicu koju je izgovorio “smijeniše me, a ja ni danas ne znam šta je mjenica”. Mjenica je vrijednosni papir, prvi oblik tzv. derivata novca, onoga što je uzrokovalo, kroz mnogo razvijenije i složenije oblike, globalnu finansijsku krizu 2008. godine. Drukčije rečeno, to je kratkoročno odloženo plaćanje (na primjer, novca koji pozajmiš od banke), i obično služi za tzv. obrtna sredstva. AC je mjenice pokrivao novim mjenicama, a novac je koristio za investicije (koje se, naravno, ne mogu brzo vratiti, a investicioni krediti su bili “presušili”). Tako stvoren fiktivni “balon” morao je jednom “pući”, što “čudotvorac” nije želio vidjeti ili je, vjerovatnije, računao na političku zaštitu, u BiH ili van nje. Umjesto toga, politička žrtva je bila BiH, a on je bio samo “kolateralna šteta” sa par godina zatvora.

Iz ovog kratkog presjek razvoja AC-a i pozicije Babe, jasno se mogu uočiti korijeni onog krvavog zapleta i raspleta sa “Autonomijom” u Bihaćkoj krajini.

Mit i Mesija – čemu služi proizvodnja iluzija Prethodne napomene o mitologizaciji F. Abdića i “čuda” Agrokomerca bitne su za razumijevanje teksta koji je autor nazvao Prijedlogom za preuzimanje i obnovu Agrokomerca. Ako vjerujete u mit, čuda i čudotvorce, onda ova mesijanski “obojena” objava mogućeg “uskrsnuća” i najava novih čuda ima smisla. Nažalost po vjernike u “čuda”, ekonomija, pa unutar nje i obnova Agrokomerca, potpuno su druga priča. O čemu se, dakle, sa stanovišta ekonomije, u Prijedlogu radi? Slijedi veoma dobronamjerna analiza koja ne ulazi u terminološku zbrku u samom tekstu, odsustvo bilo kakvog uvida u ekonomske realnosti i tržišnu privredu uopšte, a BiH da i ne spominjem. Najmanje ću ulaziti u stvarne uzroke i karakter AC razvoja u periodu 1992-1995. kojima se autor hvali.

Cilj Prijedloga je jedini jasno definisan: “Želim što prije s dioničarima kao idejni tvorac projekta Agrokomerca preuzeti AC, obnoviti primarnu proizvodnju, prehrambenu industriju, promet, građevinarstvo te tercijarne i kvartalne djelatnosti u AC-u i pratećim privrednim subjektima koji će oživljavanjem AC-a, takođe, ponovo proraditi.” (str. 2).

Kako ostvariti taj cilj, ništa jednostavnije: “Predlažem nadležnim vlastima i javnosti BiH (sic!) da dioničarima Agrokomerca i meni kao idejnom tvorcu i realizatoru projekta Agrokomerca predaju Agrokomerc kako bismo pokrenuli proizvodnju i obnovili rad tog privrednog giganta.” (str. 4).

A kad nam ga “vrate”, na scenu stupa “Koncept solidarnosti i volonteri – temelj obnove AC-a”, konkretnije: “Moj koncept preuzimanja Agrokomerca baziran na konceptu solidarnosti uključuje i brojne volontere, ljude koji su danas u mirovini, ali su spremni bez naknade raditi i pomoći da se pokrene AC. Volonteri mogu biti ljudi koji su radili u AC-u, dioničari AC-a, ali i bivši kooperanti i poslovni partneri AC-a, kao i svi građani tog regiona i šire, a koji su spremni odvojiti svoje slobodno vrijeme i umne i fizičke snage u cilju revitalizacije i pokretanja proizvodnje u AC-u”. (str. 10).

Obnova Agrokomerca u gabaritima koje je imao 1987, sa svim djelatnostima kako se navodi u definisanju cilja Prijedloga, nije realno moguće. Nedostaju, i nikad ih više neće biti, oni “kanali” kojima je finansirana ekspanzija AC-a (Fond za nerazvijene, de facto nekomercijalni krediti, vojni fondovi), a sa druge strane, najveći dio bivšeg domaćeg tržišta AC-a je danas inostranstvo. Obnova koncepta AC-a, poljoprivredno-prehrambeni kombinat u saradnji sa individualnim farmama, je moguća i poželjna. To traži restruktuiranje budućeg AC-a, te značajno smanjenje njegovih “gabarita”. Prijedlog F. Abdića nije na toj orijentaciji, i dalje se drži cilja “100% Agrokomerc”.

Rješenje vlasništva ne bi ništa promijenilo Problem svojinskih odnosa (nakon niza neuspjelih ili nepotpunih revizija, kako tvrdi F. Abdić, AC je u većinskom državnom vlasništvu) je neriješen. Interesantna specifičnost AC-a je i da postoji Udruga zaposlenih dioničara (F. Abdić navodi njih 190) i Udruga nezaposlenih dioničara (7.000, isti izvor). Sudski spor je i dalje u toku i, kako se može zaključiti, čeka se odluka Suda u Strasbourgu, a u Prijedlogu se od Vlade FBiH traži “povrat” AC-a nezaposlenim dioničarima. Znajući kako su se privatizacije obavljale u BiH, ovaj slučaj poništene Markovićeve privatizacije te “muljanje” sa revizijama ne sluti na punu pravnu korektnost i svojinsko pitanje ostavlja otvorenim.

Međutim, pretpostavimo idealni rasplet sa stanovišta Prijedloga: AC se vratio “nezaposlenim dioničarima” i svojinski je sve “čisto”. Nasuprot Prijedlogu, mislim da to ništa bitno ne bi promijenilo. Prvo što bi morali da urade novi “vlasnici” je da vrate/pokriju gubitke AC-a od procijenjenih 130 miliona KM. Prijedlog traži da taj dug preuzme Vlada FBiH (kako Prijedlog tvrdi, do 1995. je AC poslovao “pozitivno”, gubici su nastali poslije 1995). Na stranu što je to, u kontekstu opšte ekonomske situacije, nemoguće i što bi “potopilo” budžet Vlade FBiH koji se inače “davi”, a ne vidi “pojas za spašavanje”. Sa druge strane, nije ekonomski logično ići sa zahtjevom “vrati imovinu, uzmi gubitak/dugove”.

Dodatni je problem to što se iz Prijedloga ne vidi ima li danas u AC-u zaposlenih koji nisu članovi nijedne od spomenutih Udruga, niti koliki je njihov broj. Kao ukupno zaposlenih spominje se broj 3.826. Da li su i oni budući dioničari, ili ih “nezaposleni dioničari” zamjenjuju na radnim mjestima?

Međutim, osnovni problem je što promjena svojinske strukture, povratak AC-a “nezaposlenim dioničarima” i Fikretu Abdiću ništa ne mijenja niti, samo po sebi, može biti osnova obnove, a najmanje obnove “100% AC-a”. Ako čak zanemarimo gubitak/dug od 130 miliona KM, trebali bi ogromni krediti da se AC pokrene i obnovi, a oni se ne bi mogli vraćati jer se tržišna situacija dramatično mijenja. Spomenimo samo da je Hrvatska, jedno od najvećih tržišta bivšeg AC-a, danas inostranstvo, a od sredine 2013. i članica EU, te da će se režim izvoza u nju, posebno prehrambenih proizvoda, potpuno promijeniti.

Toga je očito svjestan i Abdić u Prijedlogu, te se obnova AC zamišlja kroz koncept solidarnosti i volonterskog rada. Tu se gube mogućnosti ekonomske analize jer ulazimo u sferu iracionalnog. Osnova te, zaista iracionalne, ideje je upravo mit, preciznije, ocjena F. Abdića da sopstvenu svijest o sebi kao mitskoj ličnosti može materijalizovati. Pri tome se, izgleda, računa na 7.327 dioničara, 13.600 bivših zaposlenih, preko 7.000 kooperanata i “desetak hiljada domaćinstava s podučja na kojem je djelovao Agrokomerc”, tj. oko 50.000 pojedinaca plus članovi i njihove obitelji.

Ponovo mjenice bez pokrića Nije stvar u tome što je ovaj “koncept” nerealan i nemoguć, već što se zasniva na “nepokrivenim mjenicama za rad pojedinaca i porodica”, tj. onoj “tehnologiji” koja je tokom ’80-tih bila mehanizam razvoja AC-a. Prosto rečeno, radićeš volonterski (kako ćeš se prehraniti u međuvremenu je tvoj problem), pa kad to sve za “par” godina “prohoda”, onda će ti se isplatiti. Ako ne uspije, biće kriva “politika”, jer u mit se, naravno, ne smije dirati.

Dopunski elementi Prijedloga su, takođe, obnova AC zamišlja kroz koncept solidarnosti i volonterskog rada. Tu se gube mogućnosti ekonomske analize jer ulazimo u sferu iracionalnog da se “zainteresuju za projekat Agrokomerca, poslovne veze F. Abdića u inostranstvu”, itd. Vladi FBiH nudi se “ruka pomirenja” (“ohrabreni najavama Vlade Federacije BiH da će ispraviti dosadašnje nepravde prema AC-u”) a oštrica kritike upućena je ideji “formiranja radnog tima koji bi trebao odrediti strategije za spas AC-a”. Obrazloženje te kritike na prvi pogled nije loše, ne mogu se radni timovi plaćati iz budžeta (kao ranije) ili od “najma i rasprodaje imovine AC-a” (što predviđa Vladin Protokol u AC-u), već “ljudi koji se u to upuste moraju stvoriti proizvodnjom sva sredstva za svoje plate i za dalji razvoj AC-a” (str. 4). Dakle, volontirati i dijeliti sudbinu radnika volontera.

Bojim se da je stvarni razlog na drugoj strani; “ogroman je kapacitet AC-a kojeg nijedan radni tim bez mene ne može iskoristiti” (str. 4), kaže F. Abdić. Drukčije rečeno, moguće je i vjerovatno da u radnom timu budu ljudi koji nisu sljedbenici mita o Babi.

“Prijedlog za preuzimanje i obnovu Agrokomerca” Fikreta Abdića ne sadrži niti jedan element koncepta obnove AC. Riječ je o ljudski razumljivoj velikoj želji koja, nažalost, svoju realizaciju vidi potpuno nerealno, van vremena i prostora.

Sa druge strane, Vlada FBiH i Unsko-sanski kanton bi zaista morali ozbiljno pristupiti revitalizaciji AC-a. Stav da stečaj AC-a nije opcija i da se neće ići na rasprodaju AC imovine “barem ne do presude Suda za ljudska prava u Strasbourgu”, najava Zakona o finansijskoj konsolidaciji i Zakona o uvezivanju staža, mogli bi biti početak tog procesa.

Izgubljenih 17 godina, te politikantske igre oko AC-a traže odgovornost aktera te “nepokrivene mjenice”. Ilustracije radi, bivšem premijeru Islanda i članovima njegove vlade danas se sudi zbog pogrešne ekonomske politike koja je Island dovela na ivicu bankrotstva.

U tekstu su korišteni izvori: Admir Mulaosmanović Bihaćka krajina 1971-1991: Utjecaj politika i političkih elita na privredni razvoj, Institut za istoriju, Sarajevo, str. 76; RTV Bihać, www.rtvbihac.ba, Traži se najbolje rješenje za Agrokomerc, februar 2012. EMIS, (http//ww.securities.com/Public/company_profile/BA/Agrokomerc_en1402002.html), 13. 4. 2012.

EGIDE: MIT Psihoanalitički govoreći, došlo je do “prenosa”, pad uticaja BiH poistovjetit će se sa padom AC-a, žrtva Hamdije Pozderca kao da se kompenzovala političkim veličanjem F. Abdića. Babo i AC postali su mit koji će se, balkanski tragično, srušiti formiranjem “Autonomije” i otvorenom izdajom BiH