chichonina je napisao/la:
Nikad nisu bili veci ali ove godine me obilaze
ima nas jedno dvadesetak aktivnih clanova koji obozavamo prirodu pa tako i sve aktivnosti vezane uz nju.Prosli vikend je bio odredjen za bicikling i pjesacenje kroz sumu PUNU KOMARACA
Posto sam alergicna na sve i svasta pa ove godine primam injekcije i valjda im vise nisam interesantna a jednog talijana su totalno izoblicili
. Imam cjelu uniformu koju nosim da me komarci ne mogu gristi pa cak i sesir sa mrezom da mi se ne zalete u usta
sesir jos uvjek nosim
Kad vas ovi potjeraju neki kazu da su maligani najbolja obrana
Trebalo bi ubijati prošlošt sa svakim danom što se gasi, izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim, što više ne postoji. Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni čistog sjećanja, a ni čistog života.
Uspomene i sjećanje me najviše jebu. Da nije njih, poslije ovih 7 godina provedenih ovdje, bio bih pravi Amerikanac. Bio bih glup, radio bih od jutra do mraka, jeo hamburgere, gledao televiziju i štedio pare da, jednom kad napunim (ako napunim) 70, odem na put oko svijeta.
Dobio sam novi broj telefona. Jebe me i taj broj, pa sam požurio da ga javim staroj raji širom svijeta. Novi broj za staru raju. Sjetio sam se poslije da me niko nije zvao ni na stari, pa sam zaključio da bi bilo najbolje da im svima kažem da ih više neću zvat sa onog starog broja nego sa novog. Jebe me i ta odluka i stara raja, a jebe me i to što nemam nove raje, pa njima ne moram javljat ovaj broj.
Ima u svakom zlu i malo dobra. Sve mi smeta.
Jebe me što mi je žena, kako je starija, sve sličnija svojoj mami. Jebe me što mi djeca neće u Bosnu. Kazu radije bi na Havaje, dosadno im u Sarajevu. Eto, jebe me i Bosna i Sarajevo i prije i sad. Jebu me i Havaji, jer se i meni jebe za Havaje.
Bio sam u Bosni, do sad, osam puta. Potrošio silne pare i jebe me i to jer sam mogao mirno živjeti bez duga na kreditnim karticama, pa me sad jebe i dug. Jebe me i to što mi nije žao para, a kad mi nije žao, vidim da ču još dugo ostati samo
skoro Amerikanac. Jebe me i naglasak, pa kad god progovorim, uvijek me neko pita odakle sam. Zato najradije šutim. Jebe se njih odakle sam ja.
Vručina na Floridi i uragani me pravo jebu. Na plaze ne idem već godinama. Od kad su zabranili pušenje u restoranima, jedem samo kući. Jebe me što ne mogu pušiti gdje ja hoću, a jebu me i cigare od kojih sve teže dišem.
Jebe me američka unutrašnja i vanjska politika. Jebu me američki predsednik i svi oko njega i do njega. Jebu me visoki porezi, skup benzin i slab odnos dolara prema euru. Jebu me crnci, Španci, Meksikanci, Kubanci, njihov jezik, njihova muzika. Jebe me i to što više nemogu slušati ni našu muziku. Jebe me američka televizija, američki filmovi, a jebu me i naši novi filmovi koji su svi, kao ono, poučni.
Kad mi je teško i kad mi se skupi, idem trošit pare - kupovat. Tako se ovde prazni. Jebe me to što neznam drukčiji naćin da se ispraznim, osim da kupujem. Jebe me što više ne pišem i što nemam motiva. Jebe me što osjećam da sam postao glup i što mislim da prije nisam bio. Možda me to najviše jebe.
Svoj stav više nemam. Izvlačim iz sjećanja ono što mi odgovara, pa pravim neke teze i zaključke. Jebe me rat u Bosni. Jebu me priče iz tog rata. Jebu me Srbi, Hrvati i Muslimani, oni sadašnji i prošli. Jebu me priče o herojima, lopovima i političarima iz tog rata. Jebe me rat, a sad me jebe i mir. Jebe me što ništa nije kao prije, što ni ja nisam kao prije, što mi nismo kao prije i jebe me to:
”nije”.
Budućnost, sadašnjost i prošlost me opako jebu. Gdje ću biti za godinu ili 5, pojma nemam. Jebe me što ne znam gdje bi. Jebe me što mi se ne ide nazad u Bosnu i što mi se ovde ne ostaje. Jebu me obziri prema sebi i prema drugima. Sadašnjost me razvaljuje, pomiješana sa prošlošću, a ova budućnost čeka iza čoška da prevagne.
Prije neki dan sam uselio u novu kuću. Na silu priveo dvojicu da mi u lice kažu kako im se kuća svidja. U novoj kući imam i novi broj telefona. Dosad me još niko nije zvao, ali sigurno hoće. Nemaju ljudi vremena i para. Zovu me oni kojima broj nisam ni javio. Kažu: “Ovo je vaš sretan dan, hoćete li novu kreditnu karticu”?
Kako samo znaju moj broj, a nisam im javio? Jebu me ovi što sve znaju, pa i telefone.
Jebe me tehnika. Novi TV ne kupujem. Koristim ovaj star 10 godina. Sumnjam da sad svaki u sebi ima kameru. Jebe me špijuniranje svega što se kreće i živi, a tek da misli... Doduše jebu me i veliki računi za telefon. To dok sam svima javio. Poslije opet izgube ljudi broj kad ga zapišu na komadić papira.
Jebe me i to što svakom Amerikancu moram objašnjavati da su kod nas bolnice i škole bile besplatne i da su nam
komarci k'o njihovi, a ne veliki ko rode. Jebe me što mi ne vjeruju kad im pričam o uspomenama. Toliko su lijepe da je u njih i teško povjerovati. Jebe me i to što me zovu dijaspora ili dijareja i dijaliza, neznam više ni sam. Jebe me nesvjesna laž i svjesna istina. Jebu me bivši gradjani i sadašnji papci. Jebu me njihove životne priče i istorija. Jebe me prostor bivše propale države, sa kojih su ti došli. Jebu me i zemlje koje su nas trale na tom prostoru.
Jebe me i ujedinjena Evropa. Jebe me Njemačka bez marke i Italija bez lire i Ponte Rosa. Jebu me i Rumunija i Bugarska koje će uskoro u tu Evropu. Jebe me Prag sa svim našim izbjeglicama u njemu. Jebe me što Madjarska i dalje nema mora. Nogomet više ne znam gledati. Jebe me dosadni NBA i glupi bezbol, gdje neki guzati ljudi mlate toljagama po jadnoj lopti. Jebu me i auto dileri u bijelim košuljama i sa velikim znojnim flekama ispod pazuha.
Američko školstvo me pravo jebe sa djecom koja uče 6 predmeta cijelu godinu, od kojih čak tri biraju po želji. To što je Zenica imala 3 kazališta i 30 dimnjaka me pravo jebe, jer u Orlandu koji ima 3 miliona stanovnika nema kazališta, a kladim se u milion dolara da na ulici nikad niko nije čuo za čovjeka, recimo, koji se zove Gabrijel Garsija Markes. Jebu me i američki homlesi, koje tinejdjeri ubijaju svakodnevno k'o kerove po ulici. Jebe me i američko pravosudje, gdje ima prava samo onoliko koliko ima para. Jebe me i to što me stalno pozivaju u porotu, jer nemaju nikog ili gotovo nikog ko nije bio osudjivan, pa ih se jebe što i ne govorim engleski.
Jebe me što nema boema. Jebu me i rap i djez i bluz. Narkomani svih vrsta me pravo jebu. Jebu me i njihovi doktori, koji će ti do kraja života držat' gips na slomljenoj ruci, samo da bi ti naplaćivali slijedećih 100 godina. Jebe me americki lažni moral i što k'o čovjek ne mogu vidjet' ženske gole sise na televiziji. Jebe me što moram stalno gledati kako neki pilama sijeku drugima glave. Jebe me ta pila i te sise. Svjedno je.
Jebe me mafija jer je više nema. Sad su to bankari i poslovni ljudi sa laptopima u ruci, a ne sa pištoljima. Jeb'o Ameriku bez mafije.
Jebu me izbjeglice svih boja i vrsta. Jebe me njihova nada i priča o Americi kao zemlji gdje možeš uspjeti. Rasizam me pravo jebe. Mrzim sve boje ljudi - od crnih do bijelih. Ja sam pravi bosanski rasista. Dedo mi je takodje bio rasista. Rasizam je nasljedan, a i to me jebe.
Jebe me priča o našim kamiondžijama što mlate lovu i pišaju u boce od Gatorada. Jebe me i priča o jednom našem što je bez prekida radio 72 sata pa onda pao u nesvijest. Jebu me ovi naši što hodaju u trenerkama i što voze Fordove Mustange. Jebu me i njihovi roditelji, što ih ovdje obilaze iz Bosne i imaju vize na 6 mjeseci, a svi se vrate nakon mjesec ili 2. Jebu me bosanska djeca što izmedju sebe pričaju engleski, bez akcenta.To što sam ja volio Mešu Selimovića me pravo jebe, kao i to što znam napamet puno toga što je on napisao. Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se gasi, izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni čistog sjećanja, a ni čistog života. Dave se i osporavaju neprestano.
(autor nepoznat?)
Umrla bih kad bi videla uživo te skakavce, jednog leta sam u okolini Budve doživela najezdu (al onih zelenih, veličine do 15-20 cm) i nimalo nije prijatno. Baš ne volim insekte. Fuj!
