Čime se bavi teorija igara? Teorija igara proučava sljedeće entitete:

a) grupa – u svakoj igri postoji nekoliko donositelja odluka koje ćemo zvati igrači
b) interakcija – svaka akcija koju napravi jedan igrač nužno mora utjecati na barem jednog od ostalih igrača
c) strategija – igrači računaju na interakciju prilikom donošenja odluka, stvarajući plan igranja, tj. strategiju
d) razum – svaki igrač bira najbolju moguću akciju.

Pitanja na koja igrači odgovaraju

Kad igramo neku igru, ključna je činjenica da odluke pojedinih igrača utječu na ostale igrače. Iz toga proizlaze mnoga pitanja na koja igrači pokušavaju odgovoriti igrajući igru odnosno tražeći strategije. Navest ćemo samo tri…

1. Koje pretpostavke o protivničkim potezima igrači imaju?
2. Kako će koji protivnik igrati?
3. Koje su posljedice nekog poteza – kako on utječe na cijelu grupu?

Teorija igara bavi se tim i srodnim pitanjima. Pogledajmo neke primjere međuovisnosti u stvarnom životu:

a) aukcije
b) glasovanja/izbori
c) sukobi životinja
d) upotreba prirodnih izvora (onih koji se obnavljaju, poput šuma, i onih koji se ne obnavljaju, poput nafte)
e) bankroti kompanija
f) ulaganja u istraživanja i razvoj.

Uzmimo recimo nasumično testiranje na doping (npr. na olimpijskim igrama). Grupu čine međusobno kompetitivni igrači i Međunarodni olimpijski odbor (International Olympic Committee, IOC). Interakcija se pojavljuje i između igrača (koji odučuju o treningu i o eventualnom dopingiranju) i s MOO-om (kojemu je cilj održati reputaciju sporta). Razumna strategija kod igrača znači donošenje odluka u ovisnosti o vjerojatnosti pobjede (npr. preuzimanje manjeg ili većeg rizika pri nekim potezima), kao i procjenu šanse da ih MOO uhvati ako se odluče dopingirati. Slično, MOO mora odlučiti o načinima testiranja i kaznama, ovisno o cijeni testiranja i vrijednosti čiste reputacije.

Primjer iz ekonomije

Sukladno tome, u ekonomiji – primjerice istraživanju i razvoju farmaceutskih kompanija – grupa je skup tih farmaceutskih tvrtki, interakcija proizlazi iz činjenice da najbolju zaradu na nekom lijeku ima kompanija koja ga prva proizvede (i patentira), a razumna strategija potrebna je da bi se maksimizirali profiti, uzevši u obzir angažman suparnika pri izradi istog lijeka.

Prema nekim procjenama, američke farmaceutske kompanije troše oko 20 posto profita na istraživanja i razvoj. Cijena razvoja prosječnog lijeka iznosi oko 350 milijuna dolara. Očito, kompanije su jako zainteresirane u odlučivanju u koje linije proizvoda treba ulagati, kolike cijene zadati za pojedine lijekove, kako smanjiti razne rizike vezane uz nove lijekove i slično.

Koliko je teorija igara sveobuhvatna i dalekosežna, dokazuje i Nobelova nagrada za ekonomiju dodijeljena trojici Amerikanaca 2007. godine. Leonid Hurwicz, Eric Maskin i Roger Myerson nagradu su dobili zahvaljujući teoriji o funkcioniranju tržišnih mehanizama, koja pobliže objašnjava situacije u kojima će tržište dobro funkcionirati.

Teoriju je inicirao Hurwicz, a dalje su je razvijali Maskin i Myerson. No to je samo razrada ideja koje je u svojoj doktorskoj disertaciji postavio briljantni Nash i za koje je (tek) 1994. godine nagrađen Nobelom.

MI smo ovome na ekonomiji posvećivali pozornost. Na matematskim metodama, koliko se sjećam.

Nema ozbiljnih ekonomskih analiza bez matematike, matematicki modeli su osnova, i alat koji resava mnoga pitanja i probleme.

Gdje je danas zapelo,zašto ne riješe nagomilane ekonomske probleme?

Gdje je danas zapelo,zašto ne riješe nagomilane ekonomske probleme?

Jednostavna pohlepa, trošenje iznad mogućnosti i na nivou država populizam. Tj. daj narodu, makar se i ludo zaduživao.

Drugovi, nemojte mi uništavati temu općenitim zapažanjima o ekonomskoj krizi. Teorija igara nema veze sa tim i ona se uglavnom koristi sa svrhom simuliranja situacija gdje ne postoji tako velik broj varijabla, što ćemo i vidjeti kada postavim neke igre koje su simulacija svakodnevnih situacija.

U prirodi ne postoje zatvoreni sustavi,mislim da se ne može izdvojiti određen broj varijabli za simulaciju,a očekivati da ostale nemaju uticaj na simuliranu situaciju,pogotovo u realnosti.

Tako je care, upravo si pobio 99% svih teorija zavjere, od kojih sve počinju na predpostavci da inicijatori zavjere imaju potpuno kontrolu nad svim predviđenim varijablima, i dinamičnoj interakciji tih varijabla.

No, teorija igara je simulacija (ograničena) kao i sve, koja može biti prilično korisna.

Policija je sigurna da su dvojica osumnjičenih počinila zločin, ali nema dokaze za to. Osumnjičeni su odvojeni i nudi im se dogovor. Ako samo jedan od njih prizna, dopuštajući policiji da osudi drugog, biće oslobođen, dok će drugi biti osuđen na maksimalnu kaznu od 20 godina. Ako oba priznaju dobijaju snižene kazne od po 5 godina. Ako nijedan ne prizna, biće osuđeni na kaznu od šest meseci zbog posedovanja oružja.

Dilema zatvorenika predstavlja jedan od misaonih problema u grani matematike, teoriji igara. Ovaj eksperiment služi za proučavanje strategija ponašanja dve strane (pojedinac ili grupa) koje se nalaze u situaciji kada između njih nema komunikacije (to jest ne postoji mogućnost dogovora), i svaka strana mora da načini izbor, da li da se ponaša kooperativno, ili da se okrene protiv druge strane.